Stranica:Poviest hrvatska (1879).djvu/22

Po želji susjednih zemalja imao je u šestnaestom vieku ban hrvatski pucanjem iz himbarada i paljenjem vituljača naviestiti dolazak Turaka. Iz Ribnika pukla je lumbarda, da naviesti preko Metlike cieloj Kranj- skoj, a od Drave pucalo se, da se nastavi s jedne strane u Štajersku, s druge u Ugarsku do Dunava, a od Altenburga i Kiseka tekao je dalje glas u austrijske zemlje. Ovaj zaključak sabora svih austrijskih zemalja (u Insbruku 1538.) karakteriše nam nov savez zemalja i naroda uz Dunav, Savu i Dravu, od kada su dobile jednoga vladara. Za obranu ovoga saveza i za slavu kršćanstva stoji hrvatski narod kao živi zid. Su- sjedne u nevolji zahvalne zemlje rado su Hrvatsku nazivale „antemu- rale christianitatis", a osobito austrijskih zemalja. Hrvatska na skrajnih točkah periferije novoga saveza zadobila je najveće rane na svojem na- rodnom tielu, dočim je komad po komad odpadao u ždrielo nezasitnomu neprijatelju. U ovo vrieme nasta medju narodom otimajućim se od smrti strašna ali istinita poslovica: Bog visoko a car daleko.
Kroz puste vječne ratove bez odmora prolaziti ćemo u šestnae- stom vieku, ali iz krvavih mučeničkih djela otaca svojih crpsti ćemo sladku utjehu, da u najstrašnijih i najzdvojnijih časovih Hrvati neoka- ljaše imena svoga. „Živi Turkom nepredajimo se", može se reći, da je geslo Hrvatom u šestnaestom vieku.
Samo nam se sobom nudja, da u ovom kratkom pogledu okom svrnemo na obseg zemlje i na one rodove, na kojih je počivala snaga i ugled kraljevstva. Hrvatska je prije mohačke bitke oslanjala s iztoka obranu svoju na jake gradove uz Dunav i Savu, od kojih je bio znamenit na utoku Drave u Dunav dobro utvrdjeni O s i e k i pri utoku Drine u Savu na savskom poluotoku jaki grad Rača. Uza Savu imao je i kralj i drugi mogućni velikaši gradove svoje, koje su sami po mogućnosti branili, a narod ih je popravljao i utvrdjivao. Znatniji su bili Brod i Kobaš pri otoku Orljave u Savu, Gradiška zastićena s juga Savom, a od sjevera i iztoka nepregazivimi močvarami. Hrvatska je granica tekla dalje uz Vrbas rieku, na kojoj je bila Banjaluka grad na obie strane Vrbasa i Vrbasom u polukrug oblieveno Jajce, kojega kapetan je radi važ- nosti mjesta za poslednjih kraljeva ugarskih imao naslov kapetana ili bana od Jajca. Od Jajca na jugoiztok nestalnom i više puta pre- lomljenom crtom završivala se obranbena crta Hrvatske sa nepredo- bitnim Klisom povrh Spljeta grada, gdje su negda dane rado bo- ravili kraljevi naše krvi. Iz Klisa obuhvaćajuć Zagorje a ostavljajuć primorje tekla je granica uz Velebit do mora, na kojem su cvali Senj, Bakar i Rieka,