Na pristupu k poviesti hrvatskoj za dobe Habsburga obazrieti nam se valja najprije na tadanji položaj Hrvatske. Narod hrvatski branio se je bio već preko sto godina od velike azi- jatske sile, dok je u šestnaestom vieku dospio u strašnu dviestoljetnu borbu za narodni obstanak. Turska sila dospjela je po ve- likom sultanu Sulejmanu I. na vrhunac svoje moći. Odmah u početku svoje vladavine osvoji on otok Rhod, začme mu gospodstvo na sredo- zemnom moru, Algir i Tripolis, obale sjeverne Afrike i sve zemlje da dolje do Nubije osvojiše vojske njegove. Mornarica njegova takmila se s brodovljem svih vlasti kršćanskih na sredozemnom moru kroz cieli šestnaesti viek. Gizdava Venecija milosti je iskala, Italija strepila, a Španija badava kušala boriti se s ovom premodnom silom na moru. Na kopnu otvori si Turska osvojenjem Biograda vrata u Ugarsku i Hrvatsku, te se je doskora vijao turski konjski rep u srdcu Europe nad priestolnicom Ugarske. U Aziji zavlada Sulejman iz Bagdada per- zijskim zaljevom i arabskim morem do indijske zemlje. Pod ogranci Alpâ i Himalaji palili su u ovom vieku čopori turski. Kao što su u pradavno doba poviesti veliki despote azijatski ganjali ciele narode, da ih u druge zemlje prebace, tako su sada Turci kršćanski narod pred sobom tjerali, da ga u svojem velikom carstvu raztoče. „Koliko je zviezda na nebu i pieska u moru, toliko vojskâ, imade naš veliki car", tako se hvaliti znali Turci poniznim kršćanskim posla- nikom, „a na proljeće doći će vas pohoditi." Kada je sultan glavom izilazio na bojno polje, nije imao nikada manje od sto hiljada vojske. A što je sultan mačem osvojio, to je po turskom pravu imala biti za uvieke zemlja prorokova namjestnika. Mira po pojmovih medju- narodnoga prava nije u ovom vieku dala turska vlada nijednomu kršćanskomu vladaru. Primirje samo mogli su si izprosjačiti kršćanski vladari po svojih poslanicih, koji su se svaki put iz priestolnice sulta- nove vraćali občarani od sjajnosti i zastrašeni od sile carstva njegova
