Isušena kaljuža/U vis/III.

Izvor: Wikizvor
U vis / II. Isušena kaljuža U VIS, III.
autor: Janko Polić Kamov
U vis / IV.


III.[uredi]

Zaboravljam i na svoj život, na sadašnjost; nisam svijestan onoga što govorim ili radim; ne ću da budem ili točnije: ne da mi se. Ako s kime izmijenim koju riječ, prve su najživlje, ostale su bezvoljnije, a pri kraju govori dotičnik, ne ja. Tako eto biva, da su moji pozdravi vrlo burni i pristojni; kad naručujem petrolej, objed ili kupujem žigice, pun sam "pardona, hvala i molit ću vas" kao da su u petroleju i žigicama sve moje veze s ljudima i kao da je moja društvenost sva u tim prolaznim, kratkim, uličnim pozdravima.

Ni s kime ne mogu da govorim preko pet, deset minuta; tad stanem osjećati nepriliku, vidim se nespretnim; kretnje mi počinju smetati riječima, odijelo kretnjama i sâm si postanem dosadan, težak, umarajući. I kao što sam na početku govora pun i suvišnih riječi "molit ću vas... ako biste bili tako dobri, pa se izvoljeli potruditi da pitate..." tako na kraju postajem toliko lijen ili umoran, te odgovaram sa "možda, ne, da i hm!" I najposlije poželim otići i iz dotičnog društva i izaći iz sebe; ali mi se ne da ni odgovarati, kamoli se krenuti...

Ja ne volim više govoriti ni o sebi, ni misliti. Intimnost mi je antipatična, jer je se bojim i izbjegavam. Ona živi od špijunaže, zastrašivanja, prijetnja, i licemjerstva; sjeća na pokoru, inkviziciju i apsolutizam: ona podržaje prijateljstvo među ljudima i ljubav među spolovima kao zakon što uzdržaje poštenje. Iskazivati svoje osjećaje drugome i izmjenjivati svoje zamišljaje – to je kao spavati s drugim u istom krevetu. Osjećaji su priljepčivi ko bolesti, razdražljivi ko spolni osjet. Strastven je čovjek rob samoga sebe; ljubav je robovanje uzajamno. Jak je čovjek sâm i slobodan. Sloboda je kadšto jakost kao apstinensa; obično je slabost kao impotensa. Sloboda nije raspuštenost, orgijašenje i "raditi sve, što se hoće..." Sloboda nije uopće rad, akcija, fakat. Sloboda je besposlica, misao, nemoć. Sloboda ne radi ni ono što hoće, ni ono što može, jer ona niti šta hoće niti šta može. Zato je ona – poštivanje svačije slobode i nije ni otimač ni krvnik ni nasilnik. Ona osigurava imetak, čast i život...

Jesam li se uistinu prepao intimnosti kao ropstva, jer je dno i strast. A kad počneš misliti pred ljudima i pisati za svijet, maštaš slavu i ime, pljesak i senzaciju: oslobodio si život ljudi i ljudi ti zarobiše pero. I literatura je ropstvo, jer je širina – zavist i taština... Uživanje i uzrujavanje. Čuvstvo i osjetljivost.

Bježim li? Osjećam se lakim; ko da plivam. Ekstaza, vele, olakšava tijelo. I strah je ekstaza. A ovo je panika.

Vidim bjelinu i pipam tanašnost. Bijela je boja najlakša. Crna je najteža. Ko crvena. Mrak i krv. U noći se ljubi, ubija i pije. Domovina je crna i crvena. I teška.

"Sačuvajmo naše običaje, naš jezik, našu nošnju, našu narav, našu grudu i narodnost... našu individualnost. Budimo ono, što jesmo..." Tako ćemo ostati ono, što smo bili. Domovina je crna. I duša je naša crna. Osjećaji su teži od tijela. Vidim pakao, iz kojega sam izašao: vizija crnoga vraga s crvenim jezikom, rumenog ognja i tmastoga dima. I duše se mogu štipati s usijanim kliještima, urlati, ridati i ceriti se. Vragovi se bacaju, svijaju i skaču, ali iz pakla ne izlaze. Oni se miču bez prekida, ali se ni za pedalj ne pomiču dalje. Vidim pakao, iz kojega sam izašao.

"Postani čovjek, mislilac, kulturan; uđi u biblioteke, muzeje i svijet; vidi, doznaj i saslušaj sve." Po danu se radi, piše i uči; ali u sobama sviće dan, kad upališ lampu: žuto svijetlo i smeđa besanica; sivi pogled i dimovi. Htio bi više no možeš. Mozak siluje nerve; đavao se kaje, udara u prsa i vrši pokoru. Bludnik postaje asketa, crveni plamen žut, crni dim siv... Boljelo te meso, pa te zaboli kost... Svijet je žut, smeđ i siv, jer ga ogledavaš u sebi. Svijet je očistilište... Oslobodio se ljudi i zarobio sama sebe... Ispitivanje je savjesti – autoanaliza... Grižnja je savjesti – radi ignoranse... Svijet je žut, smeđ i siv ko svijetlo, podočnjaci i dim; rad, besanica i nervoznost...

Ne vidim očistilišta, iz kojega izilazim: lampa se utrnjuje, stakla začađuju, dim guši... Sav se je svijet stisnuo u jednu sobicu, cijelo čovječanstvo u jedan mozak, cijelo znanje u jednu knjigu, sva uživanja u jednu cigaretu... Nema grčeva – samo krcaju kosti. Nema krika – samo se guši šutnja. Nema delirija – samo škripe nervi, ni ridanja – samo se bije tišina. A ponoć je blijeda; zora modrikasta... Na podočnjacima nijeme anemije pršte modre žilice ko – prepune krvi.


Sljedeća stranica