Isušena kaljuža U VIS
autor: Janko Polić Kamov

U vis[uredi]

I po treći put ostavih domovinu i pođoh u inozemstvo. Niti sam žalio sve ono, što sam ostavljao, niti sam želio ono, čemu se približavah. Bio sam štono riječ "bez volje". Fobija me zakašnjenja nije proganjala; zaboravnost me nije mučila; ni grad me se nije doimao ko mrtvac, koji je ostao otvorenih očiju. Otiđoh bez planova, bez želja, bez dojmova. Je li to bila totalna abulija: umor volje, dekadansa energije? Sjećam se palube (iste one palube), mora (istog onog mora), neba (istog onog neba) i noći (iste one noći). – Ali ja sam bio drugi.

Vožnja me uspavala; spavao sam slatko na drvu, sjedećke, na povjetarcu. A san nije bio dubok: ja sam u snu osjećao, da idemo.

... To more pljuska bokove parobroda; vjetar bugari; sav je grad pun tuge, crnine i drijemeža. I nebo spava. I oblaci... A more je zeleno; oblaci su sivi; nebo je modro; valovi bijeli i sve je svejedno – crno... Ni ja se evo ne mičem i svejedno idem... Spavam li? Mislim li?... Ovaj je parobrod ko zipka; ja ko dijete, a more ko majka... Jesam li živ? Vjetar bugari. Kuda idem i pošto? Oblaci spavaju... A ja se ni ne mičem, svejedno idem... Pred jutro izađoh na palubu. Kišilo je. More je ležalo mirno ko uspavano romonom kiše. Mutne, velike i mokre mrlje koso padahu na zemlju. Putnici izgledavahu Veneciju. Svi su šutjeli i gledali. I ja sam tako šutio i gledao. Bili smo jedan za drugoga što su i prolaznici na ulici, koji se gledaju, mimoilaze i šute – ko šetnja, u koju ideš da otpočineš i da utučeš vrijeme. Ljubopitnost i dosada stadoše se sada u meni po prvi puta nadopunjati ko ulično koketiranje, kraj svijeta i svijetla, bez stisaka i cjelova, vaskoliko u pogledu i smiješku.

Došav u luku nas četvorica pođosmo s gondolom na kolodvor: jedan Francuz, jedan Mađar, jedna Talijanka i ja. Talijanka nas je upozoravala na građevine s velikim uzdasima, zanosom i kretnjama.

Kišilo je vazda. Danilo se sporo. Zrak je bio pun sjete. Gledao sam u Talijanku i ja sam se smiješio. U gondoli, kraj palača, pocrnjelih na kiši ko od dima, ispod neba, mutnog i mamurnog, volio sam slušati alt nelijepe Talijanke, kako se sluša cvrkutanje ptičje za kišljivih jutara. Oživljavao me: oživljavahu moje oči i uši. Francuz se je smiješio; on je govorio francuski. Mađar je nespretno gledao preda se; izmijenismo nekoliko riječi njemački. Oživljavao sam sve više. Ne misaono. Zvuci raznih jezika i izgledi raznih fizionomija zabavljahu moja ćutila. Ćutio sam miris vode i starine. Venecija je za kiše starija i manje lijepa. Jer nema zeleni. Ona je i dosadnija, jer nema blata. Svijetlo je njezina toaleta; sunce salonska oprava, a luna spavaća halja.

Pogledah u Talijanku: njezino postaralo i mlado lice bijaše izgrizeno ko od pudra. More ju je bilo oslabilo i uzelo ko najžešći ljubavnik.

Venecija, htio sam reći naglas, nema ni prašine ni pudra. Ali ne rekoh ni riječi; nije mi se dalo. Volio sam ovako šutjeti, gledati u smiješak Francuza, u izbuljenu pozu Mađara i u živahne kretnje nelijepe Talijanke, u njezine suhe prste i maleno, malo krivo tijelo, koje me se doimaše ko jogunica s naherenim šeširom. I ja sam se smiješio.

Ali što sam dulje sjedio, sve sam se manje osjećao komotnim. Počelo mi se pričinjati, da ne sjedim kako bi se moralo i stadoh izmjenjivati svaki čas položaj tijela. Tu valjda i primijetih po prvi put, da su moji udovi preveliki, neukusni i nespretni. I kako to spazih, pričini mi se i smiješak nenaravnim. I kao da sam se sve to vrijeme smješkao usiljeno, zabolješe me čeljusti. Opipah obraze i napipah suhu i postarjelu kožu. Pogledah u trošno odijelo i sav sebi sinuh u cijeloj svojoj mladosti tako trošan, suh i star. I nesabrano – prečuvši svoje suputnike i pregledavši palače – stadoh čistiti očale.

"Evo nas!" čuo sam usklik, ogledah se, i ništa ne razabrah. Besvijesno se lecnuh. Popostah tako buljeći. I opet se lecnuh. Sve mutno, nejasno, zadušljivo.

"Ništa ne vidim. Gdje sam? Ko je uz mene? Kamo idem? Odakle dolazim?"

Ponovih ista pitanja kao ono na parobrodu i sva me uplašiše. Ne natakoh još očala. Prepustih se dojmu – "kratkovidnosti bez očala". Kao da izgubih tlo ispod nogu; kao da me je opleo oblak i ponio onud, kud njega vjetar nosi... Kao list, istrgnut sa stabla... Kao brodolomac.

"Što sam učinio? Što se je dogodilo?"

To je moglo potrajati nekoliko časaka. Ja ne natakoh još očala.

"Gdje je kopno, zemlja, domovina, kuća?" Trudio sam se, da shvatim smisao njihovih riječi; zaludu! Pokušah prostim okom razabrati okolinu; zaludu! Sjetih se samo, da ću morati izaći iz gondole, na kopno i u čas, na kratko, zabuni me čudesni osjećaj: kao da ću tek izašav iz gondole na kopno ostati na pučini – bez broda... Velika širina bijaše oko mene, siva ko mačje oko i mutna ko pogled umirućega; pusta, jednolična i beskrajna ko zrak, što ga udišemo i ko radosti, koje uživamo; i jednoglasna, bezvučna i nijema ko glas, koji ne čujemo, jer mu se priučismo ili jer nam je od njegove jakosti i neprekidnosti pukao bubnjić.

"Što sam učinio i što se je dogodilo?"

Oborih glavu. Natakoh očale. Zagledah se u cipele.

"Nikoga ne ljubim; nikoga ne mrzim; nemam ni strasti ni energije... Ništa ne mogu i ništa mi se ne da."

Izađosmo, pozdravismo se i oprostismo. "Ja ću tek večeras u Torino", rekoh Talijanki.

– Do vidova dakle! – I pružila mi ruku. Stisnu je čvrsto, zagledah joj se u oči i oboje se nasmiješismo. Pođoh na kavu, stisnuh se uz prozor i zapuših. Gledao sam u dimove, pepeo, svoje ispaljene ruke, mramor stola i pozorno iščekivah, da se čik utrne. Kad sam htio upaliti drugu žigicu, ne nađoh u džepu ni jedne više. Nisam mogao pušiti i osjetih, da nisam u domovini. "Na kavanskom stolu nema žigica; nisam u domovini!" Zamislih se. "Dakle ipak! Nisam više u domovini..." Ne osjetih dosada promjene, a želio sam je osjetiti. Niti sam dosada mislio, a želio sam se zamisliti. Ali nije se dalo. Zagledah se kroz stakla u vlažne kuće i tanašnu maglu. Zemlja se je pušila ko gorući komad drva, pošto si ga polio vodom. Na pločniku je koračala jedna žena omotana u veliki rubac kao naše primorke i opet mi je bilo kao da sam kod rođene kuće.

"Tu se ne da dugo sjediti kao u našim kavanama", rekoh u sebi i izađoh napolje. Uđoh u parobrod i stadoh se vozati po kanalu prisluškujući razgovorima. Ali smisla ne dohvatih. Ja sam slušao zvukove organa, riječi i naglaske. I gledao fizionomije, kretnje i nošnje. Izađoh iz parobroda i pođoh na trg. I sve sam tako gledao i slušao. Od dosade postah ljubopitan. Razgledavah izloge. Najposlije mi i to dosadi i pođoh u kavanu. Od ljubopitnosti postade mi dosadno. Požalih, što ne otputovah odmah put Torina. Morao sam čekati sada do mraka; punih dvanaest sati. "Kuda ću i što ću? Dvanaest sati! Dvanaest mjeseci! Dvanaest godina! Koliko ću još poživjeti? Kuda ću međutim i šta ću? Otiđoh iz domovine – da se ide. Uvjerih rođake, da idem na studiranje. U Francusku. Pa kad se vratim, rekoh, dobit ću stalno mjesto kod redakcije. Obećaše mi bar tako... Studirati!"

Opet se nasmiješih.

"Rekoh im: tu mi se na ruci pravi tumor. Idem k specijalistima. Na liječenje!" Opet se nasmiješih. Gledao sam u hlače i cipele.

"Nisam baš pristojno odjeven. Držat će me za protuhu... Ne bi mi bilo baš ugodno, da znadu, te sam Hrvat."

Pođoh u brijačnicu. Od dosade. Obrijah bradu i brkove i pogledah se u ogledalo. "Dobro je sada. Držat će me za Engleza. Kako sada mlad izgledam! Obrijan ko Englez! Dobro je tako."

Pođoh u crkvu sv. Marka. Sjedoh na klupu. Da zatučem vrijeme. Zadrijemah. Noge me stadoše zepsti. Probudih se. Oči mi bijahu pune zlata ko prepune vatre i suza. I mozaik plafona i mramor patosa – sve me je ono šarenilo kamenja, hladnoće i starovječnosti s dječinskim sižejima, bojama i izradbama stalo zabavljati ko priče, praznovjerja i psihopatije. Bio bih slatko usnuo u velikoj crkvi, koja mi se pričini svojom tišinom, polutamom, žišcima i punoćom boja ko budoar. Razumjeh, da se tu može spavati, moliti i ljubiti. Vani je uvijek kišilo. Venecija me nije mogla privući svojim zadimljenim nebom, mokrim mramorjem i mirisom jesenskog lišća. Slična ženi bez frizure, kad se digne iz kreveta i još ne ispere usta; ženi anemičnoj, koja tek uveče dobija boju.

Ali crkva! Markova crkva, tapetirana mramorjem, šarama i urezima, gdje poput zavjesa i zastora igraju na plafonu mozaici; igraju ma da se ne pomiču i – dršću. Grad je talijanski ženskoga spola; ali crkva je i hrvatski ženskoga spola, i ako to nije budoar, gdje se ljubi, onda je to čarobna, vlažna i nujna bašta, gdje se drže ljubavni sastanci.

Pomislih na Madone. Ja sam se ko dijete molio više i usrdnije Majci božjoj no Hristu... Kada sam trebao za duhan, išao sam majci, ne ocu. Na rastanku Jelku poljubih, a bratu sam samo stisnuo ruku, ma da mi sestra nije dala ništa; ma da je već dvije godine majka... Sjetih se Madona, ljubavi, i postadoh sjetan. Vani je kišilo. Nisam znao kuda. Spavalo mi se.

Sat je izbijao dvanaest sati. U baritonu. "Dvanaest godina! Što sam učinio i kuda ću?" Pođoh na objed. Krčma je bila neuredna, nečista; talijanska; porcije velike, jela jednolična, začin paradajzli. Uzeo sam jetra, da mogu piti vino i mislio na praznoću i tišinu talijanskih crkava, gdje se može dulje sjediti i misliti no u birtiji i kavani. Birtašica je bila ugodna, malena i neočešljana, prljavih ruku, kosa i odijela. A oči ko dva dragulja, što ih slučajno zapaziš u blatu. Gledao sam je dugo i nastojao privući njezine oči, sastati se s njima i ovako tonuti u šutnju i bezdan.

Upiljih se u apulijsko vino. Bile su baš tako guste i njezine oči; kao pučina, kad se more miče i kad gledaš u dno i ne vidiš ga i samo te hvata vrtoglavica, jer u moru otkrivaš nebo...

Pomisao na more me uznemiri. "Ići, ići, ići uvijek – i ne micati se... Evo: kako bih želio otići, daleko, putovati, a ne da mi se maći s mjesta... Ne mogu ili ne ću?... Odnesite me! Sam se ne mogu nositi... Zašto ne dolaze pred nas gradovi, kazališta, slike, izložbe kao... porcije? Zašto ne idemo sjedećke i ležećke? Zar se baš moram dići, otići, proći kroz nekoliko ulica i t. d... ući u kolodvor... kupiti kartu... vaditi svaki čas uru... (dosadno je i nesnosno na to i misliti!!) i čekati tako tek odlazak... Kretati se, a ne mogu i ne ću... Je li to umor? Je li to agonija jedne volje, života i snage? A u moru vidiš nebesa, na parobrodu spavaš i svejedno ideš... Zašto nije naš planet ko lađa, svemirski prostor ko more, a sunce i zvijezde ko pristaništa... Tuda svagdje idu ljudi na dvije noge; u kavani se svagdje pije crna kava i čitaju novine... u birtijama se svagdje jede meso, juha, vino... (dosadno je i nesnosno na to i misliti!!!)... Kako je dosadno! Želudac zna najbolje, kako je jednoličan i pust naš život..."

Žalosno se nasmiješih. Naručih vina.

"To je strašno! Morati se krenuti, a ne moći ni koraknuti... Morati živjeti i ne htjeti i ne moći ni živjeti ni umrijeti. Kad sam ono odlazio na put, nisam znao, da je meni putovanje nužno. Onda mi se činilo, da idem tek onako, da se ide. Jer sam išao. Ali sada, gdje stojim već tako dugo u jednome gradu (skoro sedam sati!), u gradu, koji predobro poznajem, gdje sam boravio već nekoliko mjeseci, gdje evo sjedim i ne mogu da se dignem, – sada osjećam, da sam pošao, jer sam morao poći, kako i živim, jer se mora živjeti! Kako je to bio strašan život tamo u domovini, za ovo nekoliko mjeseci! Bojao sam se pitati (dobio bih uvijek iste odgovore) i odgovarati (dobijao sam uvijek ista pitanja)... Čitati tek novine! To je već bilo previše! Već godine i godine pišu se isti članci, jer, vele, iste su prilike, uvjerenja i ljudi... Svaki čita svoj list; priučio se, veli, pa zato... Svaki uzima crnu kavu; to je, veli, običaj, pa zato... Svaki puši svoju običnu cigaretu ili cigare... Strašno je na to i misliti! I dok sam živio taj život, nije mi se činio strašan. Ali sada! I ja sam imao svoje navike, mnijenja i nazore. Tako sam na pr. pušio samo austrijanac od 34 filira... govorio uvijek o dotičnim stvarima sa dotičnim ljudima i uzimao za zajutrak redovito bijelu kavu... Strašno je na to i pomisliti!!"

Ponavljah se ovako četiri sata. "Strašno!" to je bio moj uzdah i moja riječ, ali o strahoti se nije ni radilo kao da nekome psujem sveca, a na sveca ni ne mislim. Vino me je dražilo. Podne je kao i jutro bilo jednako sivo, dugačko i sneno. Bio je to dan, koji se je rodio bez zore. Starost bez mladosti ili stara mladost. Marazam. I ponovo stadoh tražiti birtašičine oči; iščekivah sunce; ali nebo se odavde ne vidjevaše. Pozvah i drugu politru. "Još pet sati do odlaska. Što je strašnije: ovo iščekivanje ili ono što će doći: morati se dići, otići, vaditi sat, kartu (strašno je o tom i misliti!...) Ne... Iščekivanje nije strašno, jer je i previše dosadno..."

Pričini mi se, da ću se s dosadom morati sprijateljiti i nagoditi.

"Ona je tu, kraj mene, u meni... Kad putuješ, kad misliš, kad gledaš, kad slušaš... Ona je tu. Da sam slikar, naslikao bih je ili kao ćelavog, uglednog i bijelog penzionisanog ministra, oko kojega se dižu dimovi najfinije cigare i koji se blaženo smiješi. Ili kao mršavu, plavu, dugokosu žensku, nalik na sprešani cvijet, oko koje dišu karanfili, ruže, tulipani i suncokreti i koja se turobno smiješi. Ili bih naslikao kokotu s licem izgrizenim od pudra, s očima neispavanim i s usnama rumenim ko rubac Veronike, na kojem je ostalo Hristovo lice."

Opet potražih birtašičine oči. Sada su bile crne i svijetle ko samet. "Bile bi za moj opip. Bijedni prsti moji. Opipaste pero, viljušku, papir, cigarete, žigice... (žalosno je na to i misliti!) ko svi ostali, ko danas, ko jučer, ko sutra... I vama je dosadno, bijedni prsti moji..."

Sjetih se, da ću morati ostaviti za koji sat Veneciju, da je možda ne ću nikada vidjeti, da sam tu pred dvije godine sklopio poznanstvo s Horlom, dočekao vijest o majčinoj smrti, sestrinom materinstvu i silovao i umjetnost i znanje i literaturu i misao i osjećaje, da zadovoljim fanatizmu svoga uma i apsurdima svoje nature.

"Ono je bila groznica, kriza jedne bolesti. Otrov se suzbija otrovom i (kako sam negdje rekao) kao da istinu može pobiti samo – istina..."

Pozvah da platim. Opet sam gledao u one oči; vino me je bilo ponešto ugrijalo, i rekoh:

– Gospođo ili gospođice. Ja sam Englez. Dajte mi koju uspomenu iz Venecije. – Smiješio sam se. Bili smo sami. Platih i pozvah likere. Njezin odgovor prečuh. Ona nije htjela da pije, ni ja nisam htio da govorim. Samo sam je gledao i bio bih je gledao igrajući se s njenim očima, kako se od dugočasnosti sigra s lancem. Nešto sam morao poduzeti, ali se ne domislih što. Stajah tako neodlučan domišljavajući se. Pio sam. Ona je čekala, valjda, da odem. Morao bih se na nešto odlučiti, a gle, ne da mi se na to ni misliti.

– Gospođo – rekoh – dajte mi na uspomenu svoje oči.

Izađoh. "Očevidno rekoh jednu glupost. Glavno je pak to, što me ona drži za Engleza i misli, da sam se opio."

Nijesam se srdio nimalo. Dapače. Riječ je bila vrlo zgodna, duhovita, ali moje je ponašanje bilo glupo. "Svakako imati ovakovu zbirku rariteta... kako bi to bilo... imati prsten i umjesto briljanta onako oko... To bi bila rijetkost. S onakim bih se prstenom i vjenčao pa i pred oltarom. Radi prstena, dakako..."

Kiša je bila prestala. Oblaci se zasjajiše. Crne gondole pružahu svoje vratove poput crnih labudova. Bijele kupole plivahu na lakom povjetarcu poput oblaka. A more se je daleko vani stalo srsiti i žedno ispijati prve kapi zlatnoga svijetla. Crkve me se dojmiše ko grobnice jedne umjetnosti, osjećaja i prošlosti. I dozvah si ponovo u pamet svoj boravak u istome gradu pred dvije godine. Bio sam tada osjećajnik, fantasta, alkoholičar i svejedno – u pola godine, obišavši galerije i biblioteke, gledajući ga za kiše, snijega, sunca, magle i lune – ne vidjeh toliko nijansa njegovog svijetla, koliko u ovo nekoliko sati za kiše. Sada sam vidio svaki nabor njegove oprave; dapače: sada tek stadoh vidjeti ono, što sam onda tek gledao. "Što sam izvlačio iz svoga života i svoje okoline, iz tuđih knjiga i svojih opažanja? Teoriju! Formulu! Zakon! Uime – individualizma, individualisanja, individua!! Nisu li najslobodniji mislioci najveći tirani i apsolutiste; nije li uvjerenje ropstvo, ideja okovi? Programi su zakoni, političke stranke detektivi, a filozofija tamnice... Umjetnost oslobađa duh. Naša su ćutila prozori; čovjek, koji nema smisla za zvukove, taj je glupak; koji nema smisla za boje, to je slijepac; koji nema smisla za mirise, to je tupak – to je jedna kuća bez prozora, to je podrum i uza s luknjama i rešetkama... Profesori, to su stražari; nauka je obukla uniformu... Kaznione su baš takve popravljaone, kako su škole – učione... S mrtvim slovom osuđuju žive ljude na vješala. Umjetnost oslobađa duh..."

"Sjetih se zapada sunca, kako se taj vidi sa "Guidecca"; okruglo, crveno i bez trakova i topline, ko uskrsno jaje; hladno ko mjesečina, što tone u more ko balon u drhtavici blond–atmosfere. Ko balon! Gledaš ga i drhtneš lagacko ko da si se skinuo i zagazio u more, da se okupaš. Lagan si; ko plin, što je lakši od zraka... Pučina i atmosfera! Ići, otići, izaći – u svetu, čistu i nevinu širinu i visinu – otići iz kopna, mirovanja, ustaljenosti – izaći iz samoga sebe, svojih osjećaja, misli i života... svojih uvjerenja, svojih nagnuća, svojih navika..."

Pođoh u slastičarnu. Oblaci su se sjajili ko novi filiri, a tamo na nebosklonu ko stare petokrunke. Vjetar se je stao nestašno zalijetavati kao da otpuhuje pepeo s jednoga čika, i dim iz jedne sobe.

"Naš je život čik; bio je jedamput cigara... I tinja... Sav je žut, ižvakan, zaslinjen... I to je moja duša! Već godine i godine autoanalize: utežem, sišem, gnječim, griskam, palim i pripaljujem... Ko strastveni pušač. I pljuckam, jer je ostao samo nikotin i kiselica... Kako je dosadno i gorko! I sve je otišlo u dim; i pepeo: dim se je izgubio u zraku, pepeo je raznio vjetar širom svijeta. Kod mene je ostao čik, da se baci u – smetište."

Nešto me daleka, nejasna i zaboravljena snuždi iznenada. Sjedio sam u slastičarni i gledao u krem, i "stregu". I žutilo mi ovo razdraži očne živce. I prsti od pušenja požutješe; sjetih se žlijezda, katara i protoplazme. Pomislih na glasove kašljanja, neduha, davljenja, hropca i agonije. Na crkvena svijetla i jesensko lišće; na orgulje i Čajkovskoga; na zvona i kadaver... Slušao sam zvukove jedne jedine boje. I kao da vidjeh svoju sjenu, zagledah život, gdje mi se smije žutim smiješkom...

"Nikotin, limun, iskvarena piva i čik" nasmijah se životu i svojoj sjeni kiselo. Okušavao sam tek boje i glasove.

"Astma. Dim. Zagušljivost... Dogme, teorije, ideje... Zatvorene sobe, crijeva i ćutila..." I oćutih miris sumpora i – vatre.

Bio sam malo pripit. Vizija umiranja, izgaranja, dogorijevanja, raspada i gnjijenja stade se glasati, bojati i vonjati u mojem kiselom smiješku. A pio sam najraskošniji liker i jeo najtečniju pitu... Tu se slabašno nasmiješih.

"Život je žut ko smrt i – sunce! Gledajmo u nj kroz prizmu."

Smješkao sam se vazda. Ironički – gorko i kiselo. One večeri otputovah put Torina. U vagonu usnuh i pred zoru se probudih. Prebrojih novac i ostah zamišljen.

Sljedeća stranica→