Isušena kaljuža/U vis/II.

← U vis / I.

Isušena kaljuža U VIS, II. autor: Janko Polić Kamov

U vis / III. →

II.

Kratki su ovakvi momenti i raspoloženja; ali ja kao da samo u ovakima živim. Moj dan traje pola sata; ja dnevno živim dvadeset minuta. A i ono ostalo – čitanje, šetnja, razgovor, kavana, kazalište... oživljava tek tu na osami, u ovakom nastrojenju zijeva i uzdaha, modrog smiješka i bijele zamišljenosti. "Ja mogu da živim, gdje hoću i kako hoću." Ja se tako predstavljam ljudima i samome sebi. To je utjeha mojih živaca, uvjet moje slobode, smisao života i rješenje svih problema.

Ostati dugo u jednome mjestu, kraj jednoga čovjeka, to je baš tako kao sjediti dugo u jednoj istoj kavani. Nije ni pristojno ni uljudno kraj jedne crne kave sjediti više od jednoga sata. Pa uzmeš čašicu, dvije... Tako se u meni razvija osjećaj dužnosti. Od pristojnosti i iz obzira... I napojnica je samo običaj, koji se vrši jer nije zakon: ona je pravo s jedne i dužnost s druge strane. Ne daš li napojnice, neće te odvući u zatvor; nazvat će te prostakom, a statistika bi mogla dokazati, da ima više tatova no "prostaka"... Ljudski su običaji napojnice.

I gazdaričina kćerka postavlja tako neke zahtjeve: tu sam već petnaest dana; njezina dvadesetgodišnja mladost i ljepota pamti vrlo dobro, kako joj se ja nasmiješih prvi dan dolaska. I moj sustanar pamti, kako mu prvi dan poznanstva platih šartres. Oni pamte. Treći je dan ona očekivala lasku, peti cjelov, deseti stisak, a danas je – petnaesti! Što biva poznanstvo dužim, saobraćaj mora biti intimniji, blizina bliža. Prvi te dan pitaju za ime i domovinu, drugi za roditelje i braću, treći za prošlost, četvrti za misli, peti za osjećaje... A deseti te hoće za druga, prijatelja, ljubavnika... I tako od jedne čašice dođeš na butilju – radi pristojnosti, obzira i civilizovanosti opiješ se ko živina...

A ja sam ostao onaj, koji sam bio. A nisam prostak. Nisam zatučen. Nisam bezobziran. Ona traži svoje pravo, od navike – i ja znam svoje dužnosti. U uvrijeđenim, nestrpljivim i nečistim naborima njene kože vidim život. Zašto ja sjedim toli dugo u toj kavani, u tom dimu, kraj nevaljale kave? Nije li smiješno, što u kavanama redovito vrijedi manje crna kava no u "barima", gdje se pije stojećke, gdje se zadržiš najviše jednu minutu i gdje se ne daju – napojnice?

A baš joj o sebi ne rekoh ni riječi. Lagati nema smisla, a istina je suhoparna. Uvijek mislimo na sebe i osjećamo u sebi: vrtimo se oko svoje duše ko zemlja oko svoje osi; bolje: ko muha oko lampe.

Ja sam počeo osjećati strast prema mojoj sustanarici iz obzira. Moje su strasti – izvan mene. Ja sam umro; one su ko lampa; misli ko muhe. Život ko noć.

Sljedeća stranica→