Isušena kaljuža/U vis/IV.
| ← U vis / III. | Isušena kaljuža U VIS, IV. autor: Janko Polić Kamov |
U vis / V. → |
IV.[uredi]
U kazalištu, na cesti, u kavani razgovaram najradije i ne bojim se ljudi, jer tu prekinem razgovor, kad hoću i otiđem, kad hoću. Govorim vrlo malo. Obično ne znam, što da odgovorim, jer ne slušam. Ne protuslovim nikada, da ne zavlačim razgovora; ne odobravam, da ne razglagoljam govornika. Ja sam pasivan. Smješkam se, jer je to moj odgovor. Smješkanje rashlađuje i zabunjuje; ne znaš nikada, što ono znači: poruga ili dobrodušnost; protuslovlje ili pristajanje; glupost ili umor; neznanje ili naobraženost; naivnost ili iskustvo – poštenje ili podlost... Ne znam se smijati, grohotati ne smijem već ni zato, što trpim na diapneji i astmi.
Smiješak slabašni i ironički, neiskreni – ufinjen, uglađen, istančan – pritiče mi u pomoć na svakom koraku života. O nj se odupirem ko o batinu; njega mirišem ko morfium, pijem ko konjak i srčem ko crnu kavu. Tanašan je on, lagan i srebren ko dim cigarete; duvan je krilo naših misli, kako je alkohol njihov – teret. Dim se diže, zavija i prši; nije nervozan; on je komotan i rezigniran... A komotnost je i rezignacija – ironija... Ispuhneš ga – svejedno mi je! Nervozni ljudi puše, da se umire; lijeni, da ne badavadže i da ne rade; nemoćni, jer drugo ne mogu...
Smiješak je ko dim; smješkanje ko pušenje... Sneno, lako, tanašno – sve se gubi u zraku. Visina je more naših rijeka, dosađujućih se, tihih i snenih. Nebo je ogledalo našega daha: kad zijevamo i kad uzdišemo.
Ali kad se razgovor stegne, kad se osjetim teškim pa se smijem na silu, onda i srebro zarđa i smiješak je žut, zapackan i modrikast... Ko podočnjaci besanice i orgija... Ko plamen sumporače.
Kupio sam ogledalo, da vidim svoj smiješak. Tad izgledam puniji, zdraviji i melanholičniji. I to me umiruje. Gledam sve češće u nebo. Radim sve rjeđe. Biva sve hladnije. Noge me zebu. Magla je sve gušća. Gubim sunce s vida. Bojim se zime ko života.
Danas mi trnuše nožni prsti. Novac je istekao. Ostah bez objeda. Srdim se i grdim. Nožni me je palac stao probadati. Počeo sam psovati. A ja se bojim patnje, oskudice i zime ko intimnosti. Bojim se strasti i – psovke. Samoga sebe.
Ja sam strašivica.
| Sljedeća stranica→ |