Isušena kaljuža/U vis/I.

← U vis

Isušena kaljuža U VIS, I. autor: Janko Polić Kamov

U vis / II. →

I.

– Ja se ne pogađam. Ja nisam prisiljen uzeti ovu sobu i živjeti baš u Torinu. Ako tu ne nađem povoljne uvjete, ja putujem dalje. Ja mogu živjeti gdje hoću, dokle hoću i kako hoću, draga gospođo.

Dok to govorim, podilaze me lagani, svježi, rekao bih jutarnji valovi obijesti i zadovoljstva. Uistinu! Mogu da živim gdje hoću i kako hoću! Šalje mi se redovito mjesečna svota, nisam nikakim poslom vezan; uvjerih rođake, da idem na studiranje, da me na povratku čeka stalno mjesto, da ću napisati nekoliko drama i t. d. Pola godine dakle slobode, putovanja i komoditeta. I toliko sam toga rekao, što sam već zaboravio; zaboravio i na liječenje, na Jelku, na domovinu, gdje se ne piše i ne čita drugo osim političkih brzojava i uvodnih članaka.

Moja je nova gazdarica nelijepa, ali ima tri kćeri. Cijeli se je Torino nasmijao i zapjevao u njihovim glasovima, i kad se svađaju, mene se njihovi organi doimaju ko kukurikanja pijetlova, koji najavljuju zoru. Torineškinje uopće nisu ni kokoši ni guske, ma da se Torino svojim ulicama, čistoćom i vrtovima doima ko Zagreb. Njihov je stas uspravan, korak čvrst, vojnički. Zato je taj grad kokota, kasirica i javnih kuća – muškoga spola, i nije ni u čem talijanac. Torino je energija, jakost, snaga: za militarizma je bio militarista; danas je industrijalac. Po danu je radnik, po noći lump, ali snaga je uvijek. A ljubav se plaća. Pogled je torineškinja okretan i brz ko automobil; automobil je simbol ovoga grada i prolaznost je ljepota ovih žena. Crvene su i dražesne ko zagrebački bakfiš u januaru. U Torinu se lumpa ko u Zagrebu, magla je njegova sjena, a ljubeznost moral. Grad je to reda i pravilnosti – nema ni jedne neobične građevine ili crkve: nije genijalan, tipičan i prljav. Nije ni mističan uza svu maglu. On se prekrasno izražava u očima mojih znanica, pred kojih smiješkom ne ostaneš ni neodlučan, ni zamišljen, ni idealan. Grad je to vojničke kratkoće i industrijske sile. Torino se odijeva jednostavno i uredno; nije brbljav, praznovjeran, ekscentričan; on je disciplina, točnost i novac; on je – ukratko – muškarac, kako mi to dnevice dokazuje najstarija od kćeri, koja mi mijenja dva puta u tjednu veš, i koja mi je prvoga dana postavila na stô vazu s cvijećem i tanjir za pepeo.

Ja znam, šta to znači, ali ne podajem osobite važnosti ni njoj ni sebi. Ona je ugodna; kad je svrbi nos (maleni, utisnuti nos), onda je najugodnija. Slično zna stisnuti i lijevo oko kao da namiguje i onda ga odmah otre, kao da je tobože svrbi. Tad je još najugodnija. Ja joj se smiješim i obično je gledam zaljubljeno i pronicavo kao i njezine sestre. Najmlađa, kad mi što donese ili dojavi, zarumeni se i nikako ne može svršiti rečenice: ona želi biti brbljava, ali ne umije. Srednja je lijepa i šutljiva. Međutim ona je najstrastvenija, ljubomorna na najstariju i razdražena mojim prisustvom, jer sam tuđinac: ona je znatiželjna.

One su još ugodne, ali prestaju biti zanimive. Miliji mi je od njih vermouth, sladogorak ko cjelov. Četvrti ih dan već ne gledam. Obišao sam čitavi grad. Uspinjem se na "Monte dei Cappuccini".

Pušim. Vjetrić prši dimove. Dan je vedar. Nebo puno svijetla, grad sunca i dima, a dolina padska magle. Zijevam. A kad pogledam na bijele i modre Alpe, stanem uzdisati. Iza mene je mutna talijanska širina; a tamo Francuska i visine. Bijele i zamišljene, modre i nasmješljive.

Tu sam već osam dana i niti ne zavirih u biblioteku. Šetam i gledam. Novac ističe. Prođoh kroz sve galerije i muzeje. Gazdaričine kćeri postaju sve nestrpljivije. A kako da im kažem, da ja tako mimoilazim i pokraj Raffaelove Madone? Kako da im kažem, da su one slike, portreti... ko cijeli svijet i život. Ja ne vidim ni kretnja ni rasta ni promjena. Mijenja se moj duh, ne moje – stvari. Zemlja je to naslikana na platnu; evolucija je zaustavljena i samo vidim, gdje boje blijede od – starosti...

U biblioteku ni ne zavirih. Ja sam ignoranta i čini mi se, da tamo ne ću ništa naći, što bi moglo promijeniti moj način života i pravac mojih misli. Uistinu, ne da mi se sjediti uz knjigu bez cigarete. (U salama za čitanje, pušenje je zabranjeno pa me se doimaju ko škola.) Ondje se uči fizika bez pokusa, slikarstvo bez ilustracija, poezija bez bolnica, i filozofija bez ludnica; kultura bez – muzeja... A muzeji su kulture – gradovi.

Novac ističe. Sunce zapada. A želio bih otputovati. Sve sam vidio. Šta da radim, kad nemam više šta gledati? Dalje! Dalje! Svaki moj zijev prati uzdah. Gledam u široku ravan i strme visine... Ne ću da vidim sebe. Moja je psiha praznina i šutnja. Kad mislim o sebi, gledam u noć. Autoanaliza je nespavanje. Naša je duša praznina puna tereta; tišina puna žamora. Nije li sva moja prošlost bila pijani delirij i noćna utvara? Jer ja sada ne vjerujem, da sam ono bio ja; da sam ja ljubio, cjelivao, mrzio i plakao... da sam mislio, učio i pisao... Moja je prošlost u domovini pijani delirij; ona u tuđini noćna utvara. Nespavanje i besanica.

Jesam li se otrijeznio? Jesam li se umirio?

Upaljuju se ferali. Na nebosklonu se je zabijelio mjesec. Velika rijeka teče umorno i tiho. Dolazi s Alpa i polazi k moru. Povjetarac dršće ko kap krvi. Hladno je. Tramvaji zuje ko jato osa. Automobil štropoće. Strašljivo se i blijedo pomiču nebesa ko usnice sušičave bogomoljke.

Sljedeća stranica→