- Ne može biti. Gdje bi on tako?
- A što tražite, gospodine?
Čovjek digne glavu. Za prvi put pomisli, da bi mu tkogod mogao biti od koristi.
- Tražim dugme, sivo i maleno.
- Ne vidjesmo mi ništa.
Oni ga upoznaše t kimnuše glavom, žaleći ga.
Čovjek pođe naprijed upirući uvijek pogled u zemlju, pregibajući se svaki čas, da bolje vidi, da nešto makne i premetne.
V.
Kada stiže na uzvisinu, nađe je svu pokritu mladom travom nalik na zelen sag, a našaranu cvijećem, ponajviše malim žutim zvjezdicama žabnjakovim i zlatičinim.
Sad morade kleknuti i tražiti prstima po travi.
- Dugme, sivo i maleno! Dugme, sivo i maleno!
A mjesto dugmeta dolazili su mu pred ruke bijeli zvončići visibabini, cvijetovi kaćuna nalik na velike baršunaste muhe, modre glavice preslicâ i čupavi sasini plodovi. Crvići mu miljeli na prste, mravi mu se penjali uz lakat, zeleni skakavci skakali mu na koljena: čitav je neki sitni puk izlazio iz one trave, da se penje na čovjeka, koji je tražio dugme.
On bi katkada stao i zagledao se onako klečeći i pognute glave u sav onaj sićušni a nemirni narod. Najduže bi se zagledao, kad bi vidio, da su
