Zlatarevo zlato/XXV

Zlatarevo zlato — XXV.
autor: August Šenoa

Sam samcat boravio Stjepko Gregorijanec na svom gradu, ljut na svijet, na ljude, sam boravio kao medvjed u svom duplju. Stališi mu doduše izdali bili pod pečatom svjedodžbu da je revno vršio svoju podbansku čast, pače dali mu i naslov kapetana kraljevine, ali Stjepko se tomu gorko smijao, znajući da to gospoda nisu učinila radi njega, već radi ugleda velikaša. Išla godina za godinom, kosa stala Stjepku sijedjeti, ponosna glava se sagibati, srce mu jeo tajan, neizlječiv crv. U svojim mislima viđao je Pavla, lijepoga junaka kojega istom počeo ljubiti kad ga je silom od srca odbio bio. Često bi mu skočila na oko tajna suza, često bi izdahnuo: "Gdje si, gdje si mi, Pavle!" Ali Pavla ne bje. Čuo je starac često za njega po vojnicima kako se bio kao lav na turskoj međi, kako svakim časom glavu meće na kocku. Ali u Zagreb, na Medvedgrad ne bje Pavla. Mlađega sina nije ljubio, to je bio ženskar, to kanda nije stara Gregorijančeva krv. Tekle godine i godine, Stjepko ostavi se i zemaljske kapetanije. Po gustim šumama lovio lov za jelenom, za medvjedom, za vukom. Tu se je jošte javljala u njem negdanja bjesnoća, tu bi mu jošte planulo oko kao munja na zimskome nebu. Ali nije samo onda, već i kad bi smotrio Zagreb - zlosretni Zagreb - taj grob njegove sreće. Ni sada nisu Zagrepčani mirovali, i sad su mu parnicom radili o glavi. Ali gdje je Stjepko mogao uštinuti grad, učinio je to. Sam kralj Rudolf pokara ga pismom iz Beča 6. svibnja 1583. neka se ostavi svojih bezakonja, ali zaludu - Stjepko je harao kao i prije. Na nesreću njegovu umre Stjepan Drašković, koji je znao držati kraljevske suce na uzdi da zavlače parnicu. Gospoda hrvatska osovila se jače na svoje noge i odbijala sve zamamljive ponude nadvojvode, pa prezirala Stjepka koji se je dvorskim čovjekom premetnuo bio, a proti banu Ungnadu vikalo se na sva usta što se je prije potajno govorilo bilo. "Ne, mi nećemo Štajerca za bana", viknuo bi u plemićkim sastancima Gašo Alapić, "mi nećemo čovjeka koji se i ne zna hrvatski prekrstiti; koji ne dolazi na sabor, koji ne ima za sebe prave vojske, već mu vojsci zapovijeda nadvojvoda Ernest. Kako je on mogao pristati uz 15. članak požunskoga sabora koji nas baca pod njemačku komandu? Kako je mogao pustiti da se Hrvatsko primorje otcijepi od banske vlasti? Zašto se ne piše i banom Dalmacije? Zar nije to odvajkada hrvatska zemlja? Zašto pušta u hrvatsku krajinu njemačke generale. Piše se grof od Celja, od Sonneka? A šta će nam to? Taj ban ne čuva naše sloboštine, taj ban hoće da nas sveže sa Štajerskom. Toga mi nećemo i nećemo." I ne banovao gospodin Kristofor dugo. Nemilo razljuti se kralj, čuvši što je Ungnad učinio Zagrepčanima; doskora bude ban pozvan u Beč, a godine 1584. na nedjelju Quasimodo, javi kraljevsko pismo gospodi stališima i redovima u saboru zagrebačkom, da je g. Krsto Ungnad od Sonneka "zbog bolesti" dignut s banske časti. Na istom saboru bude proglašen plemićem Ivan Jakopović, sudac zagrebački.

Kadno se gospoda razilazila iz sabora, stade mali Alapić pred gradskoga suca.

"Vivas Jakopović", reče od srca: "vi ste toga Nijemca srušili, suče, nitko drugi. Bijah na vas kivan, ali sada vidim da ste imali pravo. Dajte mi desnicu. Vi ste pravi čovjek."

I živo stisnu Gašo Jakopoviću ruku.

Stjepku dolazili sve crnji glasi pod stare dane da će ga osuditi radi povrede javnoga mira. Te sramote! Suđen biti! Niko Želnički, jedini čovjek koji se nije posvema od njega odbio bio, pisa mu: "Ne časite časa. Periculum in mora. O glavi se radi. Zagrepčani će dobiti, nagodi se vaša velemožnost sa Zagrepčanima jer, kako rekoh, zlo je."

Od ljutine razdera Stjepko pismo. "Ja da se nagodim s tim cincarima, ja Gregorijanec, prije će grom - oh bože, ljuto si me ošinuo!"

I sve opasniji dolazili glasi.

"Podat ću se!", zaškrinu Gregorijanec, "moram. Ne popustim li, zaplijenit će mi sve imanje, djeca moja će propasti. Moram. Oj, radije pio bih otrova."

I napisa Zagrepčanima ponudu za mir. Ali grički građani odbiše Stjepkovu ponudu, jer da im uvjeti nisu dovoljni.

Od bijesa planuo Stjepko. Tomu se nije nadao bio.

"Dobro! Kad neće oni, neću ni ja!"

Ali jednoga dana dođe na Medvedgrad Mihajlo Konjski, svak mu.

"Stjepane!", reče: "Bijah u Požunu. Ja i Želnički zavlačismo sud koliko je moguće bilo. Više se ne da. Moljakao sam ja i druga gospoda. Badava. Bio sam kod tavernika. On neće ni da čuje. Pošao sam samoj kraljevoj svjetlosti, a Rudolf mi nemilo odreza: 'Za gospodina Gregorijanca mi govorite? Želite li zlorabiti moju kraljevsku milost? Jesam li po bogu vladar da zaštićujem razbojstvo? Poznam ja vašega svaka u dušu! Valga me dios! On je velik grešnik i težak mu budi sud. Kraljevska kurija je bila spora, vrlo spora, ali mi ćemo se pobrinuti da taj crimen laesi salvi conductus nostrae mejestatis brže na kraj istjera. Nu', nastavi razmisliv se, 'Gregorijanec bio je istina valjan junak i branitelj krsta. Recite mu zato, gospodine Konjski, neka se u svem pokori mojim vjernim Zagrepčanima, inače jao po njega!' To, Stjepko, to je rekao sam kralj. Zaklinjem te, ne ogluši se toj opomeni. Sjećaj se svoga roda, svoje djece. Popuštaj!"

"Jao meni, reče sam kralj!", odvrati satrven Gregorijanec. "Moja djeca. Da! Moje pleme, ha, ha, ha! Hoću, Mihajlo, hoću. Moje pleme? Vidiš li onaj oblak što gine na zapadu: to je moje pleme. Hoću! Piši Zagrepčanima. Učinit ću kako veliš."

Malo dana zatim, tj. god. 1590. ležaše Stjepko na svojoj ložnici. Zagrepčani još ne bjehu odgovorili. Teška briga, ljuta bol prostirahu se na starčevu čelu. On, taj ponositi velikaš, lišen časti, lišen potomstva, na milosti kukavnih građana! Sjećao se prošlih vremena - sjećao se sina Pavla - sjećao, jao, Marte! I zadubi čelo u uzglavlje. Ali najednoč, kao da je grom prodro u utrobu zemlje! Zidine stale se njihati, oružje nad glavom mu zvektalo. Grom za gromom, strijela za strijelom. Stjepko skoči blijed od strave. U sobu pade sluga.

"Šta je", zapita Stjepko dršćući.

"Za ime božje! Bjež'te, vaša milosti! Potres! Jedna je kula pukla od vrha do dna; istočni zid se razvalio, a crkvica sv. Filipa i Jakova nije nego ruševina."

"Oj, i ti me izdaješ, stari grade!", zajeca Stjepko bolno: "Hajdmo, hajdmo, hajdmo u Šestine! Tu ne ima više života!"

Na Markovo 1591. stadoše u 10 ura jutarnjih pred vijećnicom zagrebačkoga Kaptola kola. Iz njih izađe slab i snužden, vođen od dvaju sluga, gospodar medvedgradski. Lagano popeo se uz stube i stupi u dvoranu. Tu sjeđahu za zelenim stolom zagrebački kanonici, kao članovi vjerovanoga sudbenoga mjesta, a sa strane stajahu zagrebački građani Grga Dombrin, Jakob Čerski, Mate Vernić, Ivan Pluščec i Andrija Čičković.

"Servus humillimus, prečasna gospodo!", pozdravi oborene glave Stjepko kanonike, "dobar dan, gospodo Zagrepčani", okrenu se građanima. "Dođoh da s vama utanačim vječni mir", i umoran spusti se Stjepko na stolicu.

"Želi li vaša velemožnost kazati plemenitomu gradu svoje uvjete?", zapita Dombrin.

"Ne, ne, dajte samo vi!", odvrati Stjepko poniknute glave.

"Kad je tako", prihvati Blaž Šiprak, kanonik zagrebački, "to ću čitati listinu: "Mi, kaptol crkve zagrebačke, dajemo ovim svim i svakomu na znanje da je pred naše lice glavom došao velemožni i poglaviti gospodin Stjepan Gregorijanec s jedne strane, a obzirni i poglaviti ljudi Grga Dombrin, Jakob literat Čerski i Ivan Pluščec, rotni građanin, na ime plemenitoga, slobodnoga varoša i sve općine Grčke Gorice zagrebačke s druge strane, te su svoje slobodne volje i živom riječi svojih usta pred nama uglavili vječnu slogu i mir. Prošlih naime godina da su nastale među plemenitim varošem i velemožnim gospodinom Gregorijancem dvije raspre i pravde. Prva radi zlostave i sile učinjene plemenitomu građaninu Petru Krupiću, zlataru kod Kamenih vrata, na deseti dan mjeseca veljače 1578. prilikom uvoda gospodina Kristofora Ungnada od Sonneka u banstvo kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; druga pravda pako za vrijeme istoga sabora kraljevine Slavonije radi grdnja i psovaka nanešenih u dvoru prečasnoga gospodina Nikole Želničkoga, prepošta zagrebačkoga, građanima Ivanu Teletiću i Mati Verniću od istoga gospodina Stjepana Gregorijanca, koje su obje pravde, podignute pred samom kraljevskom svjetlosti od plemenitoga varoša kao tužitelja proti gospodinu Stjepku Gregorijancu kao tuženiku, i za koje pravde je bio već urečen zadnji rok pred kraljevskim stolom požunskim, te sada jošte nesuđene stoje. Nu pošto su neka gospoda prijatelji, ljubeći mir obiju stranaka i želeći njihovu slogu i spas revno uradili da ne bude pre i pravde, to su obje rečene stranke utakmile pred nama u vječni mir pod ovim uvjetima: za prvo daje gospodin Stjepan Gregorijanec svoje zemlje i brijeg spadajući Medvedgradu, počamši od vrela Topličice, idući uz brdo Medvednicu, sa Medvednice pako do potoka Bližneca i dalje do crkve svetoga Šimuna pod gorom rečenomu varošu i njegovim kmetovima za slobodno i mirno uživanje, tj. za drvariju, pašu, žganje vapna i lomljenje kamena, budi za građu kuća, budi za utvrđenje zidina rečenoga varoša. Nadalje neka bude za skupnu pašu kmetovima gospodina Gregorijanca i plemenitoga varoša ona oranica od četiri rali što spada dvoru šestinskomu, što je sada drži Lovro Puntihar, kmet g. Gregorijanca. Vrh toga platit će gospodin Stjepan Gregorijanec svotu od tisuću ugarskih forinti - forintu po sto dinara - sucu, porotnicima i svim građanima varoša zagrebačkoga, i to u tri slijedeća roka: najprije na buduću Cvjetnicu, drugi rok na dan sv. Trojice i treći rok na Miholje. Napokon ima se gospodin Gregorijanec pobrinuti da i njegovi sinovi gospoda Pavao i Nikola Gregorijanec izdadu slično pismo mira pred kojim mjestom vjerovanim. Nasuprot izjavlja sudac i sva općina Grčke Gorice zagrebačke da odustaju na svoje i svoje djece ime od rečenih dviju pravda i da su sve tužbe, pisma i isprave povedene i izdane u tom poslu od budi kojega suda kraljevine bez sile i snage proti gospodinu Stjepanu Gregorijancu."

Kanonik stade. Mirno je slušao bio Gregorijanec što Zagrepčani traže, samo katkad nasmjehnuo bi se gorko.

"Gospoda Zagrepčani traže mnogo", zakima glavom, "vrlo mnogo. E, oni su gospodari. Čudo da nisu tražili Medvedgrada. Ali neka bi i taj. Ta hrpa je kamenja."

"Zar velemožnost vaša ne pristaje slobodne volje na taj mir?", zapita kanonik.

"Da! da! Pristajem - slobodne volje - sve je dobro - sve!", odvrati Stjepko i krenuv prema vratima reče: "Bog s vama, gospodo! Poći mi je!"

Lagano krenula Stjepkova kola prema gori.