Zlatarevo zlato/XXVI

← XXV

Zlatarevo zlato — XXVI.
autor: August Šenoa

Bilo popodne pramaljetnog dana godine 1592. Gora bijaše mirna, zrak čist, šuma svijetla i zelena, a po šumi sila šarena cvijeća. Gorskom stazom čulo se tanko zvonce. Iz gustine iziđe seljače noseći svjetiljku i zvoneći zvoncem, a za njim pojavi se bijeli remetski fratar držeći svetotajstvo u vezenoj kesici. Taj fratar išao k Stjepku Gregorijancu da ga tijelom božjim okrijepi na zadnji put. Poniknute glave koracao, mlado mu lice nisi mogao razabrati pod kapucom, a da si mogao bio bi vidio da mu je lice mrko, oči suzne. Redovnik dođe do vanjskih vrata napol razvaljenoga Medvedgrada.

"Gdje je gospodar?", zapita vratara.

"Pred samim dvorom, oče Jerolime", odvrati vratar prekrstiv se pred svetotajstvom. "Pod zimzelenom sjedi. Zlo mu je, zlo, ali on je htio tako. Moradosmo ga dovesti iz Šestina."

Redovnik pođe prema dvoru. Srce mu kucaše silno. Podignu oči, stane, zadrhta.

Pod zimzelenom sjeđaše gospodar Stjepko. Kosa bijaše mu bijela, lice blijedo, uvelo, oči mu mutne. Glavu bje sagnuo natrag, prislonio na drvo. Gledao je, gledao u daljinu. Pred njim klečahu Niko i žena mu Anka, pred njim klečaše i snažan konjanički časnik - Pavao Gregorijanec.

"Ave coena domini!" pozdravi starac, nagnuv glavu, tijelo gospodnje. "Evo, djeco, hora je! Poći valja! Hvala, sveti oče! Teško li vas očekivah! Oj, dođi brzo da se iskajem pred tobom."

Svećenik pristupi poniknute glave bliže. Djeca pođoše nastran u dvor. Svećenik nagnu se nad starčevu glavu, a ovaj šaptaše slugi božjemu svoje grijehe. Da je u starcu bilo više života, bio bi ćutio kako vrele suze iz oka redovnika padaju na njegovo čelo.

- "ali jedan grijeh, oče duhovni!", završi Stjepko dršćući, "leži na duši mojoj kao tvrd kamen; bojim se da mu ne ima oproštaja. Ljubio sam djevojku, seljanku, a ona ima sina. A ja zapustih seljanku i dijete, ja htjedoh dijete ubiti, ali ga nestade po milosti božjoj. Možda je propalo, možda živi u bijedi, možda me proklinje -"

"Ne proklinje!", zavapi redovnik i odgrnu kapuc s glave padnuv na koljena, "ne proklinje, oče. To dijete, taj izgubljeni sin nosi ti zadnji blagoslov božji, taj sin, tvoj Jerko - oče, sam ja - ja!"

Starac se potrese.

"Ti - ti -", reče u čudu uhvativ rukama Jerkovu glavu "da, da! Ti ne lažeš! Lice ti odaje da si Gregorijanec! Da, da, moj! Moj sin!", zagrli starac sina. "Oj hvala ti, vječni bože! Nu, sinko, svrši. Smrt ne čeka."

Redovnik obavi sveti obred, a djeca povratiše se k starcu.

"Djeco", reče slabim glasom, "poći mi je. Bijah velik grešnik. Griješio sam proti bogu, protiv naravi, proti srcu. Bijah ponosit, ohol. Vječna me ruka slomila. Ali sada sam čist. Razgriješio me moj izgubljeni sin - ovaj vaš brat."

"Jerko!", kliknu Pavao.

"Pusti, Pavle, pusti", nastavi starac, "vrijeme leti, ide smrt. Poslije ga grli, poslije! Sinci, vidim staro nam koljeno gine. Htjedoh ga razgraniti, proslaviti, ali bog osudi inače. Ti, Niko, ne imaš muškoga poroda. Ti, Pavle, nećeš nikad imati sina, jer to ti, kako mi reče, sveta zakletva brani, a Jerko je božji. Ne nosim nikakve nade u grob, nad mojom rakom uvenut će mi stablo. Budi božji volja. A tebi hvala, Pavle, da si i opet došao. Bilo mi teško za tebe. Nu ne krivi me preko mjere. Ja nisam kriv Dorinoj smrti, to bog zna. Klara je - bog joj se smiluj!" -

"I smilovao se; od mahnitosti poginu", primijeti Pavao.

"Nu oduži se u moje ime starcu Krupiću. Čuvaj ga, pomaži ga, pa nek mi oprosti. Zbogom, Niko i Anko, ljubite se! Zbogom Pavle, budi kršćanin i junak! Zbogom, moj Jerko, oj moli se za mene bogu! A i ti zbogom, gradino stara!", okrenu se Stjepko prema Medvedgradu, :"ti kolijevko mnogih plemena. Evo jednaku dijelimo sreću. Ponosito si se uspela, uspeo i ja. Tebi je puklo kameno srce, puca i meni, prah ti, prah ja. Evo noćnoga vjetrića. Zbogom, djeco - Marto - -", i bez duše klonu gospodar medvedgradski.

Još jednom virnulo sunce iza Okićke gore i vidje tri brata gdje se pred mrtvim ocem grle.

Što starac reče, to i budne. Pavao pade kraj vjernoga Miloša godine 1604. kao konjanički pukovnik proti Turcima. Niko preminu bez muškoga ploda 1610. i nesta imena Gregorijančeva sa svijeta.

Divna si, bujna si zelen-goro rodnoga mi kraja, ti prvi vidiku moga djetinjstva. I dignem li oči prema tebi kada večernje sunce poigrava vrhom i dolom, kad svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davne davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad, plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio! Ali nije! Ruši se stara gradina, ruši, nu dalje, dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak - naš Zagreb grad.