Zlatarevo zlato/XXIV

Zlatarevo zlato — XXIV.
autor: August Šenoa

XXV →

Premda su gospoda hrvatska na zagrebačke građane i smionoga im vođu Jakopovića razjarena bila zbog očita otpora u varošu na "gričkih goricah", to su ipak stala razmišljati da banova sila i podbanova nedjela premašuju daleko zakonsku vlast, i kao što je ban svojom vojskom htio spregnuti Zagrepčane, da je to isto mogao učiniti stališima ne budu li u svemu pokorni volji njegovoj ili bolje reći nadvojvode Ernesta. Od Gregorijanca pako stali svi zazirati, jer je sa svoga kućnoga razdora pomahnitao bio, te ne samo proti građanima, već i plemstvu razbojnom rukom mnogo počinio kvara te sramotio hrvatsku gospodu. Stoga pojavilo se glasova među velikašima i proti banu, a najviše proti podbanu, a među njima najpače mali Gašo Alapić. S prvine bijaše taj otpor dakako slab. Godine 1580. nije sabor vijećao u Zagrebu, već u Varaždinu, i poslani bjehu pred kraljevu svjetlost u Prag prepošt čazmanski Mikač i gospodin Ivan Zabok da potiču gnjev kralja proti Zagrepčanima i da operu svoga podbana. Nu kad je iste godine nadvojvoda Ernest silom rastjerao bio požunski sabor, ne hoteći Ugarskoj vratiti potpunu slobodu, navlastito da se stranci maknu sa velikih dostojanstva, kad je zemlja planula gnjevom te Ernesto kradomice bježati morao u Beč, tu se prenuše i hrvatska gospoda, i moć Ungnadova počela se drmati. Jakopović bijaše glavom pred kraljem, dan na dan dolazila pisma o sili Gregorijančevoj, i premda je gospodin Kristofor hvalio Stjepka kao ponajjači stup dvora i vjernoga slugu spletkara biskupa Draškovića, premda je Kristofor opisao Zagrepčane kao laže i zlotvornike, to je mjera ipak puna bila i da ne bude veće sablazni pred zakonom i svijetom, zapovijedi kralj da se razvide povlasti grada Zagreba, prepuštajući neka sud svoju rekne o pri među podbanom i Zagrepčanima.

Nijem i zamišljen sjeđaše Stjepko na Medvedgradu. Gledao preda se, gledao preda se dugo i dugo. U njegovoj duši vrele silne strasti, u njegovoj glavi vrvjele čudne misli. Neki nemir vidio mu se na licu, neka tajna slutnja morila mu dušu. Svi njegovi sanci se rasplinuli. Sin mu Niko nije imao muškoga poroda, za Pavla je samo čuo bio da je poslije Dorine smrti ostavio Zagreb, da se bije proti Turčinu i tako propast će mu staro koljeno. To je rana - ljuta rana koja neće nikad zacijeliti. A da ga bar tko tješi u toj pustinji - ali nitko, baš nitko. Svi se prijatelji od njega odbili, svi ga ostavili jer je krenuo vjerom.

Iz tih misli probudi ga trubljaj vratara. U sobu stupi sluga.

"Tko je?", zapita zlovoljno Stjepko.

"Njegova milost - ban!", odgovori sluga.

"Ban!", začudi se Stjepko.

Zamalo stupi u sobu barun Kristofor Ungnad. Na glavi mu stajala siva puhova kapa, a zobun i hlače bile mu od debele jelenje kože.

"Dobar dan, brate Stjepko!", pozdravi ban podbana ponešto ljutit.

"Da bog da, brate i gospodine bane!"

"A znaš li ti, Stjepko, da je sramota što biva", nastavi srdito Ungnad baciv puhovu kapu na stol. "Sramota, velim ti."

"Šta je?"

"Ne pitaj me radije. Izjeo bih se od gnjeva. Ionako kao da mi vrag klipove pod noge baca. Ne znam šta je s mojom Klarom. Od zadnjega Božića sve se prevrnula. Nešta joj je ušlo u glavu. Noću skoči iz postelje pa viče: 'Vidiš li te suzne oči? To ti je taj ledeni nož. To boli, veoma boli.' I jedva da ju umirim. A danju sjedi, sjedi poniknute glave i moli naglas. 'Očenaš za očenašem!' bez kraja i konca. Do bijesa! Lijepe li zabave. Je l'? Pa sad još i to!"

"A što!"

"Stjepko, podaj mi ruku! Je l' da si mi prijatelj?"

"To, mislim, znadeš i sam."

"I da ćeš mi udilj biti?"

"Grba mi, hoću."

"I da se nećeš ljutiti, ako - radije bih žvakao ovu puhovu kapu."

"Ma šta je?"

"Ti si doduše malo oštar - ali jesam bome i ja, jesam, sveca mi. Ja bih te hulje, te Zagrepčane, htio zadaviti."

"Govorite jasnije, gospodine bane."

"Jasnije? Dobro. Dolazim u ime kraljevo."

"Kraljevo?", problijednu podban.

"Da. Zlo si prošao, brate. I meni će valjda skoro odzvoniti. Kralj je zapovjedio da se ispitaju pisma Zagrepčana."

"Znam."

"A kakav odgovor. Komisija reče da Zagrepčani imaju pravo, da spadaju samo pred kraljev, a ne pred banov sud. To da stoji crno na bijelom u zakonu. Ja toga ne razumijem. A nato pisa mi kralj."

"Šta?"

"Da si ti mene zlo uputio i sabor zlo uputio. Da si Zagrepčanima silu činio, kraljevinu pobunio, da nisi došao pred kraljev sud kad su te zvali, da gaziš pravo ti koji bi pravo čuvati morao."

"Dalje! Dalje!"

"Da se gradu mora zadovoljština dati."

"Kakva?"

"Parnicu proti tebi neka izvede sud, a ti - ti se moraš odreći podbanske časti po artikulu kralja Alberta."

"Odreći časti!" Okameni se Stjepko blijed kao mramor, "to mi je dakle hvala?"

"To, jadni brate! Htjedoše da to bude javno u saboru, da budeš svrgnut na oči tih kramara, ali ja pisah Rudolfu. Prevelika bi to sramota bila. Dakle piši kralju, piši saboru da nećeš više podbanom biti, da si boležljiv, šta li."

"Ja, ja?", zajeca Stjepko grizući usne.

"Piši, molim te! Moram abdikaciju poslati kralju, jer -"

"Jer?"

"Jer će biti javne sramote!"

"Pisat ću", šapnu Gregorijanec; uhvati pero i napisa ostavku.

"Bene! Toga ne zna nitko do mene. A sada budimo veseli! Daj vina, vina daj!"

Srvan od ljutine klonu Gregorijanec na stolac.

"Sve, sve je propalo! Sve moje nade uništene, a osveta, ah osveta moja!"

"Mani se toga! Ta hvala bogu, imaš dosta!"

"Dosta? Šta je dosta? Misliš li srebro i zlato? Marim ja za to. Moja čast, moja nada - sve na ruglu!"

"A da! Daj vina da se malko razveselim, kraj Klarinoga Očenaša ionako mi se zijeva."

U saboru držanom godišta 1581. u Varaždinu odreče se podban Stjepko Gregorijanec pismom podbanske časti. Sam nije došao, zašto, nije rekao. I Ungnad reče da ne zna zašto se je zahvalio, ali i ban i sabor znao je radi čega, nu mukom mučahu te izabraše Gašpara Druškocija za podbana. Ujedno opozvaše stališi zaključak po kojem je Zagreb izopćen bio i unaprijed da će banski sud i sabor opet vijećati u Zagrebu.

"Dobro je", reče Jakopović, "ali jošte nije mjera puna. Da čujemo kraljevski sud!"