Zlatarevo zlato/XVII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XVI Zlatarevo zlato —  XVII.
autor: August Šenoa
XVIII


XVII.

Bila je burna noć malo dana poslije slavnoga uvoda bana Ungnada. Jug duvao je svom silom da se granje krhalo; snijeg kopnio, a voda sniježnica pljuštila je s krovova; plamni mjesec treptio je na nebu, a oblaci gonili se kao bijesna hajka. Za ove burne noći prhala je omalena sjena od Markova trga u Mesničku četvrt, pritiskujući se plaho k zidu da je živ ne vidi. Bijaše to čovjek ogrnut kabanicom. Dođe do jedne kuće kraj koje je stajao vrt. U kući gorjela je svjetiljka, iz kuće čuo se žamor od više glasova. Čovjek stade, nagnu dva-tri puta glavu, omjeri plot. Za tinji čas pope se na plot, a s plota na staru jabuku koja je stajala blizu kuće. S toga drveta moglo se je sve vidjeti i čuti što u kući biva. Čovječac zajaha granu, nagnuv se privinu se uz drvo i nije bilo razabrati da je na toj jabuci živ stvor. Da ga je tko motrio u taj par, vidio bi bio kako mu se otimlju žive oči za onim što se radi u kući. I bilo je što gledati.

U kući Ivana Jakopovića - u prostranoj sobi - sjedilo je oko stola kolo raznolikih ljudi, a oko zida za njima stajali su drugi. Oko Jakopovićeva stola bila se skupila varoška gospoda Teletić, Kaptolović, Vernić, Blašković, Župan, Barberin i Bigon, a podalje stajahu cehmeštri drugih cehova, da vijećaju kako da operu sramotu što je grad doživio bio od gospodina Gregorijanca.

"Da", započe ozbiljno Jakopović, "braćo moja i građani plemenitoga varoša, došao je čas da pokažemo da smo slobodni, svoji ljudi. Vi ste se zakleli na to, a da se i niste, morali bi skočiti na noge. Na vašoj zemlji, pod vašom pravdom, pod slobodnim provodom kraljevskim vidjeli ste kako je gospodar medvedgradski, ne znam kakvim zlopakim bijesom ganut, ruku digao na vašega čovjeka, na vrijednoga starca, kako je starčeva nevina krv nakvasila našu zemlju. I to ste čuli kako je isti veliki naš neprijatelj sramotne riječi bacio na našega gospodina suca i drugu gospodu kod stola gospodina prepošta. Ako smo ljudi, ako smo vrijedni naše pravice, pokažimo tko smo i operimo sramotu, makar išlo do samoga kralja."
"Optime, optime amice!", zamuca kroz nos velemudri Kaptolović. "I mene peče još taj 'lopov', što mi ga je velemožni gospodin podban prišio bio kod pečenke, a to mislim da je poglavita krivnja, jer ako nas i gospodin podban nije ćušio, to je on ipak, izgrdiv nas do 'lopova', svakomu i sljednjemu građaninu rekao da je lopov i strahovito uvrijedio honorabilem magistratum i cijeli varoš. Nije ni drago mojemu srcu da je gospodin podban poštovanoga majstora Krupića bacio u snijeg i malo ga počupao, jer bi stari Krupić po tom zlom vremenu i nazepsti mogao. Sve to nije po zakonu, a što nije po zakonu, to je proti zakonu, id est krivica mora se kazniti. Nu qui bene distinguit, bene docet. Ja idem samo po zakonu. A što veli naš zakon, naša zlatna bula? Slušajte. Capitulum de vituperiis: I koji komu ćušku da ili ga za kosu vuče, da plati sto dinara."
"Ali, dragi brate!", ustavi ga Mate Vernić, "taj zakon vrijedi ako ja tebe ili ti mene ćušneš, ili ako se poštovani majstori među sobom počupaju. Među građanima. Ali podban ne spada pod našega suca."
"Vidiš, vidiš!", odvrati Kaptolović, "na toga vraga sam zaboravio bio. Quid facturi? Indi, šta? Ja mislim, nagodimo se s podbanom. Nek plati -"
"A ja mislim, ne!", zagrmi kršni Blaž Štakor lupiv šakom u stol. "Čast našoj gospodi slavnoj i ljubav i poštenje vama, plemenita cehovska braćo, ali što je previše, nije ni s kruhom dobro. Mi nosimo na ramenima samo jednu glavu, na leđima samo jednu kožu. Dođi tko pak mi odsijeci glavu ili oguli kožu, a ja mu reci 'pogodimo se', daj za kožu moju groš, za glavu moju dva groša. A? Bi l' vi tako? Vraga bi. Dođi mi tko u moju kovačnicu, pa mi brkaj šakom pod nosom, šta ja? Skok mu za vratom i šuk po glavi batom, da drugi put zapamti put. A što je meni kovačnica, to je nama plemeniti varoš. Zašto imamo zidine? Da mački po njima šeću? Zašto pravice? Da ih crvi jedu? A ja! Po prstima svakoga koji se miješa u naše posle. Kakva cifrarija, kakva duga litanija? Ja za svoje pravo ne gledam pred nikim u zemlju, niti svoje krvi ne prodajem za dinar. Stari Krupić je naš čovjek. Da je samo radi kihavice, lako zato, nije on žena. Ali da su ga onako zaklali ti bijesni vuci kao živinu, ne bi mu bio pomogao ni sveti Kuzma ni Damjan. Gospodin Kaptolović govori vrlo pametno, jer kad je gospodin, mora biti pametna glava, ali moja mi prosta pamet kaže drukčije. Ako smo ljudi, sučimo rukave, ako smo babe pak, za peć, nek nam drugi kašu kuhaju. A sve skupa mislim ovako. Ovaj naš gospodin Jakopović pokazao je puno puta da on mari za nas i za naše pravo. Ako mi njemu damo u ruke svoje pravice, neće biti zakopane u blatu. On neka čini za nas što mu bistra glava kaže, i svaki nas može mirno spavati."
"Tako je!", zaviknuše građani u jedan glas.
"Ali", primijeti Teletić, "možebit bi se stvar mogla pred banom izravnati, gospoda bijahu pripita."
"In vino veritas, amice judex!", odvrati Vernić kroz smijeh.
"Gospodin Jakopović neka čini što treba!", odazvaše se nemirno građani.
"Hoću, braćo moja!", dignu se domaćin. "Za vas krv i život. Sutra pođimo k banu da pred njegovim licem protestiramo proti Gregorijančevoj sili i da se digne pravda pred kraljevim sudom. A zatim ići ću glavom pred kralja, ići ću kao vaš poslanik u požunski sabor i ondje ću jasno i glasno kazati gospodi kakova se sila nama čini. Vi pako, braćo, pazite. Pregledajte svoje oružje, čistite svoje lumbarde, spremite praha i olova, jer Gregorijanec ima mnogo prijatelja i moglo bi biti većega zla. I kud puklo da puklo! Svoji budimo i bog pomozi!"
"Bog pomozi!", zaviknuše svi.

Čovječac na drvetu opazi da družba hoće da odlazi. Spusti se dakle kao mačak na ulicu i potisnu natrag preko Markova trga. Bila je ponoć. Sred trga stajaše dugoljan Garuc držeći veliku bradaticu i rog te zaurla vukolikim grlom:

"Gospodari i gospodarice, dvanaesta ura je odbila - -"
"Servus, Đuka!", zakriješti za njim čovuljak i lupnuv ga na leđa pohiti prema dvoru Mihajla Konjskoga.
"Šta - a - a?", zinu Garuc, "Čo - ko - lin? Duh? Pomozi nam, sveti Florijane!", i prekrstiv se pojuri jadni noćobdija kući svojoj.

Čokolin - jer on to bijaše - stade pred kućom Konjskoga, prignu se i baci kamečak na zadnji prozor. Prozor otvori se.

"Ti li, Čokoline?", zapita iz prozora krupan glas.
"Da, milosti vaša!", odvrati upola glasa brijač.
"Nu šta? Pavao?"
"U Zagrebu je. Bio je kod zlatarovice. Hoće da je ženi."
"Ludo buncaš!"
"Pri zdravoj sam pameti, milosti. Hoće da je ženi."
"Do trista!"
"Mirujte, milosti. Toga neće biti. Ja kriv. Ali drugo se iza brda valja. Kazat ću vam u dvije tri. Hu! Zebe me."
"Šta je?"
"Zagrepčani dižu na vaše gospodstvo rogove."
"Kako?"
"Kod Jakopovića skupile se te pametne glave purgarske kako će na vas udariti."
"Mnogo li?"
"Dosta. Ali da ih je čitava vojska, ne bi straha bilo, jer sva njihova pamet stala bi u lješnjak. Nu Jakopović, to je vrag, to je zmija. Hu, vražji taj vjetar! Kako puše! Dogovorili se da će na vašu milost udariti sudom. I pred banom, i pred kraljem, i pred požunskim saborom. Doći ću sutra, posutra da vam sve dokažem. Idem!"
"Kamo ćeš? Idi u kuću!"
"Ne mogu. Imam posla. Laku noć, vaša milosti."

Brijač otklipsa. Dođe do gradskoga bedema na južnoj strani. Razgleda ima li blizu straže. Zatim se dovuče do stabla što stajaše na zidu. Tu priveza uže i lako, lagano spusti se niz bedem.

"Stoj!", ozva se najednoč glas stražara od podaleke kule. Ni duša se ne ozva. Puška planu, zrno udari u snijeg, a brijač nasmija se podno zida grohotom.
"Laku noć, brate! Škoda praha! Drugi put mjeri bolje."

I nesta brijača.




Nestrpljivo šetala gospa Klara po kuli samoborskoj. Bila je odjevena u crnu kadifu. Nestrpljivo je šetala, čas razmetala žeravicu u kaminu srebrnom lopaticom, čas povirila iz prozora. Bio je dan hladan, mutan. U dolini se pušila magla. Neka joj je zmija srce jela. Bila je van reda blijeda, samo oko očiju crvenjeli se obočnjaci, ali nije to bilo od suza. Usne bi joj kadšto zadrhtale, oči se zaklopile, a rukom neprestano gladila haljinu.

Ujedanput zaškrinuše vrata. Klara se lecnu. U sobu stupi Čokolin, blatan, mokar.

"Evo me, gospo!", pokloni se brijač.
"Napokon."
"Nije ni čudo. Ni sad još nemam sape. Cijelu noć gazio sam snijeg do koljena, a neprestano mi govorili vuci: "Dobra večer!"
"Šta je?", dignu Klara zvjedljivo glavu.
"Zlo je. Oprostite milosti te sam ovaj put vrana."
"Govori - sve kaži!", prodahnu nestrpljivo Klara spustiv se kao umorna na sjediljku.
"Gdje da počnem? Od zlovolje lijepi mi se jezik na nebo."
"Šta je s Pavlom?"
"U Zagrebu je. Vi znate da mu je stric Baltazar ludak i čudak. Mrzi na Pavlova oca. Da mu se osveti, pokloni Pavlu Mokrice da bude mladac svoj. Punoljetan je. Car ga zbog junaštva na Kupi imenova kapetanom i posla zlatan lanac. Sad je uistinu svoj gospodar."
"Pa šta?", rastvori Klara pronicave oči.
"Šta?", slegnu brijač ramenima. "Uzet će zlatarovicu."
"To nije moguće, to ne smije biti!", skoči Klara dršćući kao šiba.
"Ali bit će. Tko da mu brani?"
"Lažeš. To su bajke."
"Bajke? Nisu, milostiva. Čujte. Došav od Kupe sa svojim onim vlaškim antikrstom, uputi se ravno k Dori. Otkad ono jedva isplivah iz Save te stupih u tajnu vašu službu, slijedim ja s daleka mladoga gospodina Gregorijanca slijedom. On da me ne vidi, a ja njega uvijek. Vražji je to posao, osobito radi onoga - nu vražji, velju, posao. Po taboru, po selima je lakše bilo. Tko zna Čokolina? Ali u Zagrebu gdje me poznaje i kroz mrak svaka baba, u Zagrebu gdje znadu da sam imao posla kod prijevoza, gdje misle da sam mrtav, nije to mačji kašalj. Ali se za Pavlom i ja dovukoh. Obiđoh i staroga Gregorijanca. Bijesan kao bik na mladoga. Sad kad je sabor, stanuje kod Konjskoga. Obučen za seljaka Gregorijančeva stajah i u istom dvoru. A Krupić je blizu. Lak za mene poso. U dvorištu Konjskoga stoji stara suša. Tu se zavučem pod krov i vidim sve što god kod Krupićevih biva. Krupić ležao u postelji ranjen - valjda ste čuli, gospo, kako ga je stari Gregorijanec na Agatino izmrcvario -"
"Jesam. Govori!"
"Dakle starac u postelji, Dora sjedi kraj njega, zavezuje mu glavu. Starica Magda zapali uljenicu. Bilo je već pod mrak. Nešta zamahnu Krupić rukom; valjda je tražio da se napije, jer Dora uhvati vrčić te mu ga doda. Ali najednoć tres vrč na zemlju i na komade, Dora zadrhta i zakloni glavu u očevu postelju. Starac se pridigao i pogledao prema vratima. Ali u sobu stupi Pavao. Lijep je momak, britve mi! Samo da ga vidite, gospo!"
"Huljo! Ne buncaj! Govori!", razjari se Klara.
"Pa da! Kad je istina. Pavao pohiti k postelji, pao pred starcem na koljena i stade junak plakati ma kao žena. U čudu ga je gledao zlatar, a Dora napol digla glavu od očeva uzglavlja i kradomice motrila Pavla. Kradomice, ali tako čudno - nu ta zna se kako ženska glava muškarca gleda. Počeli razgovarati. Šta, nisam čuo. Ali starac kanda se branio i branio, a Pavao sve nukao, molio i zaklinjao. Najedanput upro starac glavu u ruke kao da se je zamislio. I opet dignu glavu, pogladi kćerku i kimnu Pavlu. Veselo skoči mladić, veselo djevojka. Krupić stavi im ruke na glavu, starica Magda stade u kutu plakati, a Pavao uhvati Dorinu glavu i poljubi djevojku."
"O!", ciknu Klara od bijesa. Zdvojno strese glavu i grčevito rastrgnu niz crna bisera oko vrata, da su se krupna zrna razletjela po glatkome podu. "Stani, zmijo, stani. Tvoje riječi otrov su mojoj duši, tvoj jezik je zmija koja mi probada srce. On Doru!", i skoči ljuta žena te stade hodati uzdignute glave, plamtećih lica po sobi, dok je Čokolin pobirao hladnokrvno zrna od bisera.
"On Doru! Tu prostu djevojku bez roda, grliti, ljubiti - o Isusa mi, satrt ću ih, satrti do kraja! Ali možda je pusto ljubakanje? Kako da se on ženi - ne - ne - ne - to nije moguće. Lažeš i sto puta lažeš!"
"Kamo sreće", odvrati hladno Čokolin. "Ali po komorniku Baltazara Gregorijanca, komu Stjepkovi cekini otvoriše usta, saznao sam da se zbilja radi o svatovima."
"Jao! Jao! Zar sam takva kukavica! Zar je smio taj bijesni mladić raskinuti zlatnu mrežu moje ljepote u koju se bilo zaplelo sto muških uznositih glava. Čokoline! Uzmi sve, sve što vidiš, što nađeš u ovom gradu, ali pomozi ako boga znadeš", buncala lijepa Klara. "Pomozi!", nastavi mirnije, "ima li pomoći proti srcu, a ono te neće? Ima li spone da te veže uz onoga koji te odbija, ima li? Ta bože! Poludjet ću, poludjeti!" I baci se žena na počivaljku i nakvasi bogato uzglavlje gorkim suzama.
"Gospo!", prozbori začas Čokolin stojeći pred počivaljkom. "Gospo, mani se bijesnoga mladića. Mani se sanjarije."
"Da ga se manem?", dignu Klara bolnim glasom, "šta ti znadeš, kukavice? Ta htjela sam, bog mi je svjedok. Gušila sam to bijesno srce. Badava. Mislila sam da će vrijeme ugasiti iskru što je u mom srcu klila. Ali pamet, prokleta ova pamet spominjala danju, noću njegovo ime, jarila zlobni taj oganj i sada mi srce bukti plamenom bijesnim - sad ga moram imati ili -"
"Smrviti njega i nju!", odgovori hladno brijač. "Gospo! Mani se ludova. Zgnječi ga, baci ga. Sve je to sanjarija. Poslušaj gore glase. Kuća ti gori nad glavom. Ungnad postade banom. U njega je sva moć. Samobor založiše tvomu tastu Ungnadu, to jest polovicu, a polovicu Gregorijancima. Gregorijancu isplati ban svoj dug, a drugu polovicu, to jest tvoju, hoće da silom osvoji natrag."
"Jesi l' poludio?", vrisnu Klara.
"Nisam. Počekaj, gospo, dva dana, dan, i vidjet ćeš!"
"Ta jesu li se proti meni urotile sve paklene sile?", upita žena bez svijesti.

Uto zaori trubalj tornjara. Ide gost. Ne prođoše dva časa i gospodi Klari predstavi se visok, crnomanjast časnik, odjeven u gvožđe: gospodin Melkior Tompa od Horšove, pobočnik banov.

"Plemenita gospo!", prihvati došljak, "prije svega čast i poklon od mojega gospodara velemožnoga gospodina baruna Kristofora Ungnada od Sonneka, bana. Vašoj milosti bit će dobro znano da od starine grad i mjesto Samobor pripada gospodi Ungnadima i da je krivim putem došao u ruke vašega tasta Leonarda Grubara u jednoj polovici. A što je od kraja krivo, to vremenom pravo postati ne može. Zato je i velemožni gospodin palatin Nikola Bator sudio sud i dosudio sav Samobor plemenu Ungnadovu i moj gospodar zakazuje vašoj milosti da mu ne kasni predati grad i mjesto Samobor, jer, ako ne bude dobrim, bit će zlim, i velemožni gospodin ban daje vašoj milosti dva dana da se promisli, i ako mu s dobra ne bude njegovo pravo, navalit će oružanom rukom da osvoji svoje očinstvo."

Klarine oči plamtjele, čas je blijednula, čas se rumenjela i dršćući se upirala u stol.

"Plemeniti gospodine!", odvrati napokon. "Izjavite vašemu gospodaru poklon i čast. Pol Samobora, gdjeno ja vladam, založio je blage pameti Ivan Ungnad mojemu tastu za osam tisuća ugarskih forinti, i ako ih gospodin ban položi, vratit ću mu grad. Nu prije ne. I gospodin Ungnad neka uvaži da se ljudi ne tjeraju kao psi. Na ta dva dana lijepa mu hvala. Ne treba mi ništa promišljati. Ja sam odlučila. Neka vodi g. ban egzekuciju oružanom rukom, imam i ja praha i olova, imam i ljudi ako sam i žena. Ban je u zemlji da čuva svačije pravo, a ne da ga gazi na svoju korist. To recite gospodaru svomu, a sada, plemeniti gospodine, bog s vama!"

"Što mi vaša milost reče", pokloni se Tompa, "zajavit ću banu; on neka radi po svojoj domisli."

I ode.




Dva dana zatim bilo oko Samobora i na njemu osobito živo. Samoborski građani gledali su čudno šta će to biti, ne znajući na koju bi stranu. Na gradu zatvorena vrata, u jamama do vrha voda, na bedemima gvozdene lumbarde. U gradu se radilo i gradilo na sve ruke. Ljudi prolazili danju i noću, nizali vreće pune pijeska, kopali lagume, oštrili sablje, a gospa Klara obilazila je bodreći, hrabreći, karajući i hvaleći. Ali iz jutarnje magle drugoga dana izvi se čudna bodljiva zmija, izvila se i savila se oko grada - banova vojska. Teške lumbarde nemilo su buljile na grad, sjajno koplje stršilo je uvis poput gusta klasja, i duge arkebuze vrebale na svako okance, na svaku glavu. Tu vojsku vodio je Krsto Ungnad glavom.

"Bene!", reče saznav Klarin odgovor, "smotao sam ja Turčina, svladat ću i žensku suknju. Hoće joj se poigrati vojske. Pa dobro! Naprijed, momci!"

Još jednom iziđe banov glasnik pod bijelom zastavom pred opkop te pozva plemenitu gospu Klaru Grubarovu u ime bana nek predade grad, ali ona odgovori: "Kad se je banova milost potrudila tako daleko, nek se potrudi i dalje."

Za tinji čas odjekivala je gora gromom. Plamen za plamenom planu iza bijeloga dima lumbarde, grom za gromom potrese zrak, zrno za zrnom lupilo je u stare zidine samoborske. Arkebuziri vrebahu kutreći za grmom, za drvetom, i gdje god bi se pomolila na bedemu glava, otpiri ju zrno. U kuli je šetala Klara. Prsi joj se nadimahu silno, svaki grom iz puške potrese ženu. Ali nije se ona bojala. Čas je molila, čas sa kule bodrila ljude. Pristupi k prozoru. Gle! Četa pješaka banovih provali do pred vrata. Ljudina pred četom zamahnu sjekirom da ih razvali. Klara uhvati pušku, namjeri, odape i ljudina ljosnu s mosta u vodu. Ali jači navali juriš. Cijeli puk pješaka sa ljestvama doleti do prvoga bedema. Zrna biju iz grada. Banovci ne mare. Sad preko jame prisloniše ljestve, sad se propinju. Grmnu grom, planu plam, dim obavi nebo; kamenje, ljudi, ljestve, lumbarde lete po zraku. Čokolin upali lagum i baci četu banovaca u zrak.

"Bene!", reče Ungnad videći kako njegovi ljudi lete razmrskani po zraku. "Kanoniri, punite, poredajte lumbarde u jedno; bijte gornji grad; pješaci, natrag!"
"Ha, ha!", nasmiješi se u gradu Čokolin, "banovi mušketiri lete bolje nego lastavice; već su negdje kod svetoga Petra u raju. To smo naučili kod Turaka."

Svrstile se lumbarde i namjerile na jedno mjesto, na Klarinu kulu. Grom! Zrno probi prozor, razmrvi šareno staklo. Grom! Zrno uleti kroz prozor i razbi pozlaćenoga zmaja i mramornu školjku. Od užasa strepila Klara; blijeda, iznemogla zatiskala se u kut.

Uto navali bez duše u sobu Čokolin odrpan, krvav, crn.

"Gospo! Gotovi smo! Banovci provaljuju lagumom u prvi opkop. Polovica je naših izginula od prokletih arkebuzira. Kastelanu, koji je bio jedini vođa, odnije zrno obje noge."
"Ne volim umrijeti!", odvrati žena.
"A tvoja kći!"
"Istina je! Neka tornjar dade znak."
"Dobro!", i odjuri Čokolin.

Trublja zatrubi, gruvanje zašuti.

"Pođi pred bana, gospo, brže!", zaviknu brijač vrativ se u sobu. "A znaj, Ungnad ljubi žene. U tebe je zlatna mreža."
"Šuti!"
"Neću. Zar Pavao? Ne može li se Klara Pavlu osvetiti bude li moguća. Osveta! Čuješ li, gospo, osveta! Idi pred bana."

Širom otvoriše se gradska vrata i spusti se most. Iz grada izađe poniknute glave Klara u crno odjevena. Bila je blijeda, uzrujana, bila je ljepša no ikad. Ali tek što se je malo od vrata poodmakla bila, poleti pred nju na vatrenu bijelcu ban pod sjajnim oklopom. Klara podignu oko i kanda je nešta pri srcu zazeblo. Ban stade, Klara se pokloni.

"Velemožni gospodine bane!", započe tronutim glasom, "kocka je pala, pala je za vas. Htjedoh kušati sreću, izdala me. Slaba sam, žena sam, udova sam. Evo se podajem ljutoj sudbini. Zavladajte ovim gradom, ja ću sa ubogim djetetom u božji svijet. Kamo? Ne znam. Ali za jednu vas milost molim. Jedan dan mi dajte da jošte proživim pod ovim krovom, da skupim svoje uboštvo, a zatim - pođoh!"

Moleći dignu suzne oči i složi ruke na burnim prsima.

Nemalo začudi se ban krasoti Klarinoj. Premda surovo i ljuto, zaigra mu srce neobično kadno začu Klarin zvonki glas, kad je gledao kako ta blijeda ljepotica sred hude zime sama svladana pred njim stoji.

"Bene!", odvrati pod silu nježan. "Plemenita gospa se vrlo vara ako misli, da sam poganin i da ću je tjerati u zimu ispod krova. Plemenita gospa mogla je to odmah dobrim ovršiti, pa bi se bilo manje praha potrošilo. Svaki traži pravo svoje, a i ja. Nu zato može plemenita gospa i dalje stanovati u tom gradu, samo da je moj. I jer je danas zima ljuta, a mi se danas pucketajući namučili, pozivam se plemenitoj gospi u goste jer sam vele gladan. Moji i vaši ljudi nek idu s milim bogom u svoje stanove. Gospodine Melkiore", dozva Ungnad pobočnika.
"Zapovijeda vaša milost?", doleti Tompa na konju.
"De'te povedite vojsku umjesto dolje - u stan. Vi idite gvardijanu na noć, napijte se lijepo pa ga pozdravite. Ja ću plemenitoj gospi u goste! Zbogom, Melkiore. Žuri mi se, vrlo sam gladan!"
"Velemožni gospodine bane!", pokloni se Klara uz laki posmijeh, "vidim da niste opsjeli grad ovaj ljuto svoje koristi radi, već samo da svoje banstvo započnete sjajnim izgledom junačkoga veledušja. I zato slava vam i hvala od jadne, osamljene udove. Uniđi velemožnosti u svoj grad, u svoje vladanje. Da sam mu ja gospodarica, primila bih slavnoga gosta u te dvore kao što se prima dragi rod; nu vaša milost gospodar je tude, a ja ću vaše gospodstvo dvoriti kao pokorna službenica."

Ban skoči s konja, podade lijepoj udovi ruku i oboje pođoše u grad.

U trijemu sastade ih Čokolin.

"Gospojo!" prišapnu brijač Klari, "zaboravih ti jednu reći. Pavao nije Dore poljubio jedanput, tri puta ju pritisnu srcu. Osveta! A osveti hoće se moć."




Pala bje tamna noć. Po gori, po dolu bura i snijeg. Kmetovi pobacaše mrtve drugove sa gradskoga bedema u ponor. Grakćući obletavahu crni gavrani grad. Davor slavio je gozbu.

U gradu vladao je mir. U maloj sobi treptjela je uljenica od ružičnoga stakla viseći sa tavanice. Od sumraka jedva je bilo razabirati lica. U kaminu od bijela mramora praskao je crven plamen. Na mekoj sjedeljci zibao se ban. Kraj kamina sjedila je poniknute glave Klara. Crveno svjetlilo vatre titralo je čarobno na blijedom joj licu, u sjajnim joj očima, poigravalo zlatnom joj kosom.

Gledao je i gledao surovi ratoborac i ne mogao se nagledati žene.

I opet pjenilo se zlatno hrvatsko vino, i življe buktio je plamen, i ljuće hujila je bura, i strasnije nadimahu se grudi, i - - - - - na Samoboru slavila Lada slavu.

Za dvije nedjelje pako blagoslovio je samoborski gvardijan savez gospodina bana i baruna Kristofa Ungnada od Sonneka i gospoje Klare Grubarove.

Po vjenčanju sretnu Klara u gradu brijača; ljuto se nasmija i reče mu:

"Na tvoje je izišlo. Osveta! U mene je moć. Ja sam banica!"