Zlatarevo zlato/XVIII

Zlatarevo zlato — XVIII.
autor: August Šenoa

XIX →

"Čuješ li, dušo; moja ćeš biti, da, moja", progovori Pavao nježnim glasom sjedeći u Krupićevu vrtu kraj Dore jednoga ljetnoga dana godine 1578.

"Neće minuti godina dana, a ti ćeš biti gospodaricom moje kuće, moga imanja, moga srca."

"Da bi to bilo, Pavle, da bi to bilo", šapnu stidno Dora, "oh, ni da pomislim. Kako bih sretna bila. Ali otac, tvoj otac! Ta pamti kako je ljut na moga jadnoga ćaćka, na mene! Ah, Pavle! Bojim se zla, bojim se - -"

"Šuti, šuti, dušo! Ne govori mi o tom! Hoćeš li da mi vedro nebo potamni, da u slatku čašu ljubavi naspeš gorka pelina? Moj otac! - Bože! - Znam što je tvojoj kući kriv, znam."

"Ali tvoj otac je!", odvrati Dora. "Evo ja nesretnica zavadih te s tvojim roditeljima, ja nesretnica vrgoh svoga oca u jade."

"Šuti, zlato, šuti!", zakrči joj živahno mladac riječ, "ja sam muška glava, meni je misliti i, vjere mi, često za besna mišljah o tom. Ne domislih se ničemu van da te ljubim dušom, srcem, životom. Moj otac! Da! Nadah se da će mu bijes popustiti, ali vidim žalibože da neće. Zaklinjah ga, badava. Padoh pred njega, odbio me. Ne otkinuh se ja od oca - majčina smrt goni me od njega. Oj, Doro, šuti, jer tužne u mojoj duši evo budiš slike. Ja ne smijem, ne mogu da te ne ljubim. Ne razmišljaj o tom, jer hladna pamet je ljubavi što je mraz ruži. Pa šta ćeš i više. Nije li tvoj otac gore uvrijeđen nego moj? Ali nisam li ja Gregorijančev sin? Pa gle, dobri starac zaboravio ljute jade, pa kad je vidio da se nas dvoje ljubi od srca, da bi jednomu i drugomu srce puklo ako nas zla sreća rastavi, tad reče i on, neka bude po vašem! Nije li tako: nu reci sama, nije li?"

"Jest! Hvala bogu!", dahnu djevojka i spusti glavu na Pavlove grudi.

"I reci ne moram li?", nastavi Pavao. "Plemić sam, a poštenje diči svakoga čovjeka nekmoli plemića. Bi l' ja smio iznijeti pred svijet svoj starinski grb, ne bi l' ja crna kukavica bio da te napustim tužnu kad si zbog mene pretrpjela toliko jada, kad su lajavi jezici hudobno klevetali na te? Bome kukavica bih bio i crna kukavica. Eto vidiš, dužnik sam ti. A i ti jesi meni dužnica!"

"Ja?"

"I jesi. Ta ne spasih li ti život? Gle, djevojko, tu valja se namiriti. A takav dug vraća se samo - srcem, dušom. Zato ne mudruj! Božja je volja!"

"Božja volja!", opetova Dora i žarke joj se oči upriješe u mladića. "Neću mudrovati, Pavle moj, neću. A kakva i od toga pomoć? Kad sam onako sama za poslom, čudno mi je pri srcu. Je l' pravo što radiš, pitam se često. Pa onda u mojoj glavi čudne smutnje. Nije pravo, rekoh si često, evo koliko od toga jada i nemira. Pa bi trebalo odreći se Pavla! Njega? Nikad, oh nikad, veli mi srce. Ta prije bih umrla. Ali vidiš, Doro, velim opet, po tebi je Pavao nesretan!" - -

"Nesretan ja. Po tebi? Luda glavice!", ukori ju Pavao nježno.

"Nu ja samo tako napamet mislim. Nesretan je, velim. On je gospodin, on je bogat, ti si jadna sirotica, on bi dobio plemenitu gospoju - drugu! Oh, ne, ne drugu, toga ne bih preboljela", kliknu djevojka i uhvati živo Pavlove ruke, "da drugu ljubiš. Pa onda kad se zamislim, eto vidim kako sjedim u tvojoj kući i vezem vezak, lijep pojas. I čekam hoće li skoro Pavle doći. A ti se kradeš lako lagacko do mene, ti misliš da ja toga ne znam. Ali da, šta ne bih znala. Ne treba mi očiju. Srce kuca življe, srce zna da si blizu. A ja ti skočim, ja ti se ovinem oko šije, ja te po - Ha, ha, ha!", udari djevojka u smijeh i u plač, "je l' da sam luda, vele luda! Ne, ne, ne, to ne može biti, to bi prelijepo, prelijepo bilo!", i tronuta pokri Dora lice rukama.

"Hoće, mora tako biti, djevojko moja!", zavapi blažen Pavao i privinu djevojku grudima.

Vrtom zaškripi iznenada pijesak. Dora skoči. Iza grmlja pojavi se mrkonja Radak.

"Gospodaru, hora je! Četa tvoja osedlala konje. Zapovijed je da kreneš preko Save u banov tabor na Odri."

"Dobro je, Radače! Hvala ti."

I ode Radak, a mladić poljubi vjerenicu živo i krenu k svojoj četi.

Djevojka pođe do drvene ograde da vidi dragoga gdje odlazi. Nasloni glavicu na stup, lice joj je gorjelo od ljubavi, a žarke oči otimale se za milim vojnom. Na zamaku ulice krene Pavao glavom i pozdravi mladu, ona mu kimnu dva-tri puta i vrati se na klupu pred kućom. Sjede na klupu i stade vezati vezak. Čudno joj je bilo pri duši. Časak je vezla, časak glavicu digla gledajući pred sebe. Je l' to moguće, je l' moguće: ona da bude Pavlova? Provuče ruku čelom da se uvjeri da to nije sanak, da je to zbilja. Zbilja! Oj, bože moj! Šta su sve pretrpljene muke, sve prolivene suze prema jedinoj pomisli biti Pavlovom ženom! Čudno svjetlo titralo joj je pred očima, na srce navali neka slatka tjeskoba, krv joj skoči u glavu, a vezak po zlu. Iz nestašnoga svjetlila razvijale se živahne slike pred očima djevojke. Vidjela se u vrtu kraj Pavlova dvora. Sunce je sjalo, cvijeće cvalo, a ptice pjevale su u sav glas. Po vrtu vijale se bijele stazice, obrubljene gustim busenom. Tu je šetala i cvijeće brala. Ah, gle, evo najljepše ruže! Da je ubere! I posegnu rukom. Jao! Iz busena skoči čovjek. Ta Pavao! Ali se preplašila! Ali ne bje kad plašiti se. Junak ju zagrli, poljubi u čelo, poljubi ju opet. Lijepa li sanka! Djevojka spusti vezak, sklopi oči i bilo joj je dobro. Snivala je, snivala, ali za kratko probudi ju živahan razgovor. Zapazi kako ide otac i s njime sudac, bilježnik i pop. Gospoda govorahu vrlo živahno. Za svakim korakom stali bi i mahali rukama i kimali glavom.

"To, to je bogu plakati!", zažesti se debeli sudac, "to je grijeh do boga šta se tu radi. Gospodar medvedgradski otkad je podbanom zlostavlja nas gore od kmetova."

"Per amorem dei, šta je opet?", zapita kapelan.

"Horribile dictu, užasno, časni gospodine!", zatrubi Kaptolović kroz nos.

"Nu zaboga govorite, gospodo, kakva je to nova sila?", zapita mirno Krupić.

"Tek je prošlo nekoliko mjeseci da je vas, majstore, zlostavio ovdje kod Kamenih vrata -"

"I nas, salva auctoritate magistratus, za pečenkom okrstio poganim imenom lopova", doda Kaptolović.

"Znam", odvrati Krupić, "nu mi smo zato protestirali svečano pred gospodinom banom i digli pravdu pred kraljevim sudom. Zato je bio g. Ivan Jakopović u Požunu."

"Sic est, tako je!", doda Šalković.

"I sve po redu i zakonu", završi Kaptolović.

"A jedva što vam je rana zacijelila", nastavi sudac, "eto nove opačine. Okolo Đurđeva prale su gračanske žene Bedekovićeva Jela i Haramijina Bara kod potoka Topličice rublje. Ali kad iz tiha mira, iz šume hrupi na njih Gregorijančev sluga Andrija Kolković i nekoliko tih hajduka, pa udri na ženske -"

"Satis, dosta! Sodoma, Gomora!", prekrsti se Šalković.

"Nije dosta", reći će sudac. "Kad su žene udarile vikati i naricati da će ih tužiti podbanu, nasmijali se ti antikrsti ljuto, veleći neka tuže slobodno, i da im je gospodar rekao, neka samo tuku taj zagrebački skot, neka i ne štede žena, on da će im dati zato nagradu."

"Skot, mi da smo skot!", uhvati Kaptolović kapelana za ruku, "izvoli vaša časnost pomisliti, mi da smo skot."

"Oslobodi nas, gospodine!", prekrsti se pop.

"Ali nije to sve", nastavi sudac, "ima te litanije i više. Miju Kramara, našega rođenoga građanina, svukoše Gregorijančeve sluge do gola kod Kraljeva broda, te je morao jadnik po kiši čekati u grmu da se može povratiti svojoj kući."

"Nu vidite, vidite!", razmahnu Kaptolović ruke.

"Oh proles diaboli!", uzdahnu kapelan.

"A sad ide najgore!" sudac.

"Čujmo!" Kaptolović.

"Da, čujte i krstite se. Sinoć kad sam kod večere sjedio, navali k meni u kuću žena majstora Kolomana, s njom naš vrijedni assessor Ivan Bigon. Žena je vikala i plakala, mislio sam da joj je vuk tele izjeo. Ali Bigon poče jasno kazivati i sto puta gore. Prije jedno četiri dana poslao je naš dobri Bigon četiri svoja konja u Primorje po ulje. Ja mu rekoh nemoj, jer je Gregorijanec svim slugama zapovijedio da plijene Zagrepčane gdje im se pridesi prilika. Ali šta ćete, Bigon, kako rekoh, poslao je konje. Kad konji do Kraljeva broda, nahrupiše Gregorijančevci na njih, isprebiše sluge, pa potjeraše konje u Molvice."

"Čuste li, četiri konja, to nije groš", doda važno Kaptolović.

"Bigon nije imao kad poći za konjima; bilo je posla u štacunu, ta sajamski dan. Hodi, reče majstoru Kolomanu, kumu, hodi, kume, u Molvice Gregorijancu, nek mi vrati konje. I zbilja digao se Koloman. Kad on pred ljutoga Stjepka i rekne tko je i što će, i da je prava sramota što njegove sluge čine, a moj se Stjepko nasmija kao zmija pa će Kolomanu: Hajdmo, hajdmo, majstore, dolje u dvorište da vidimo kakav je to posao. Ali tek oni u dvorište, Stjepko migne slugama, a oni skoče na jadnoga Kolomana kao psi, povukli ga u kolibu, svukli do gola i kolcima ga isprebijali na mrtvo ime. Stjepko se tomu smijao i rekao Kolomanu: Sad smo te potkovali, zagrebačka psino, tornjaj se i pozdravi mi poštovani magistrat. Neka mi dođe u goste u Molvice, pa ću ga još masnije počastiti. A sada leži jadni Koloman u postelji kao Lazar."

"Nas tako počastiti, slavni magistrat počastiti ljeskovom masti, jeste li čuli, časni gospodine kapelane?", srdio se notar. "Nas koji imamo pravo dijeliti batine, a ne primati ih. Kažite mi, je l' to božji stvor, je li to krštena duša?".

"Et libera nos a malo", odvrati pobožno kapelan.

"A šta ćemo sad?", zapita sudac.

"Hm!", zakima mudro kapelan.

"Šta sad?", opetova Kaptolović.

"Šilo za ognjilo kad bude prilike!", prihvati Krupić, koji je sve to pričanje šuteći slušao bio. "Uzdaj se u se i u svoje kljuse."

"Ali zaboga, majstore!", zaskoči ga bojažljivo Kaptolović, "to su tanke stvari, to treba pismeno."

"Šta pismeno, gospodine notare!", odvrati zlatar. "Vi batine ćutili niste, vama je lako pismeno, ali ja sam ih ćutio, ja građanin. Čemu prolijevati crnilo kad krv teče. Nisam ja zanovjetač ili svadljivac, ali kad do živa ide, onda se piše, na, ovako -", zlatar podignu šaku.

"Bene, bene, ali -", primijeti Kaptolović.

"Ništa ali", odvrati zlatar. "Gospodo, pođimo gospodinu Jakopoviću. To se prešutjeti ne smije. On neka nas vodi k banu u Samobor, idem i ja, i gospodin će Kaptolović s nama da mu od srca kažemo sve, da nam bude pomoći, jer je obećao da će biti strog i pravedan."

"Optime! Ta to je", uzdahnu slobodnije Kaptolović, "samo sve po zakonu. Ban je zbilja strog i pravedan i ne pazi na ničije prijateljstvo. Ali da! Nečemu se dosjetih. Praznoruk ne smije čovjek pred bana. Ban rado jede i pije, a gospa banica ljubit će valjda kao svaka ženska slatkiša. Ja dakle mislim da ponesemo ad captandam benevolentiam velemožnomu gospodinu banu soma i pet polića staroga vina, a gospi banici dva klobuka bijeloga cukora. Soma imam ja kod kuće, vino će dati poglaviti gospodin sudac, a cukor kupit ćemo na gradski račun kod Šafranića za forintu i devedeset dinara. Je l' pravo?"

"U ime božje!", reče Krupić, "ali sad hajdmo, gospodo!"

"Hajdmo", pristaše svi te pođoše prema kući Ivana Jakopovića.

Dva dana za ovim živahnim razgovorom zagrebačke gospode u dvije ure po podne šetala gospa banica po gradskom vrtu samoborskom. Gospodin ban, čovjek ponešto lijen, otkako ga zapade prevažna čast banska, drijemao u svojoj sobi da se odmori od teške muke što mu ju je jelenja pečenka i okićka zelenika zadala bila. K tomu je trebalo kupiti nove snage, jer je sutradan valjalo ići u tabor, a zatim na Turke. Gospi Klari nije se srce otimalo nimalo za drijemnim gospodarem, ta on joj ostavi valjana zamjenika, mila gosta, gospodina pukovnika Bernarda de Lernon, rodom Francuza, koji je praškomu dvoru osobito omilio bio, koji i gospi Klari nije nemio bio. Gospodin Lernon ne bijaše bogzna kakva ljepota od čovjeka kao ni barun Ungnad. Bio je čovjek suh, blijed, zarana prezreo; nu gospodin de Lernon bio čovjek visok, gibak, crnih očiju, crnih brkova, fina, oštra nosa, od glave do pete kavalir. Izim toga nije govorio de Lernon krupnim, već finim glatkim jezikom, dočim je Ungnadov jezik znao zasjeći kao sablja.

"Pardieu! Čudim vam se, lijepa gospo!", zabrblja pukovnik nemarno koracajući uz Klaru, "da se je vaša ljepota zaklonila u ovu šumsku pustinju. Venera stanuje u Olimpu, u rajskim dvorovima, a ne u medvjeđoj spilji."

"Čudno vam se to čini, gospodine de Lernon", nasmiješi se pod silu Klara, "nu recite kad mi radi krasote laskate, recite mi šta bi pustinja bila da ne ima u njoj ljepote?"

"Da, da, dražesna gospo, ali što pripada nebu, treba da i na nebu sjaje. Zvijezdi ne ima mjesta nego na nebeskoj vedrini."

"Manite se, dragi pukovniče. Znam da vam nisam druga zvijezda nego ursa major, medvjedica. Da osvanem u kolu vaših markezica, zaista bih vam se činila prosta."

"Vi griješite proti sebi, lijepa gospo!"

"Pa da je istina što vaše gospodstvo veli, ne ima li neznan svijet i neznanih zvijezda? Mislite da ste ronac koji roni za biserom, ili rudar koji je pod zemljom naišao na zlato."

Lernon htjede odvratiti gospođi laskavu riječ, ali se pomoli pred njom mali Čokolin te prihvati hrvatskim, Francuzu nepoznatim jezikom:

"Milostiva gospo! Dobit ćeš goste. U mjestu Samoboru dese se Zagrepčani, i Dorin otac; doći će da tuže staroga Gregorijanca radi sile. A Gregorijanec zazire od Zagrepčana, jer se ljuti na Doru. Zagrepčani dakle ne mogu pravo imati. Evo ti prve prilike!"

I nesta brijača.

Klarino oko sijevnu neobično.

"Oprosti mi, gospodstvo vaše", reče pukovniku, "u važnu poslu moram potražiti muža."

I brzim korakom pohiti probuditi bana.

"Zagrebačka gospoda dođoše", zajavi sluga.

"Bene! Nek uđu!", odreza ban, koga je Klara opet ostavila bila.

U sobu stupiše Jakopović, Teletić, Kaptolović i Krupić.

"Oj, gospodo Zagrepčani", rastegnu se ban, "šta vi opet dobra nosite?"

"Soma, vina i dva klobuka cukora, velemožnosti vaša!", probrblja Kaptolović teško se klanjajući.

"Bene! Hvala!", nasmija se Ungnad, "ali tomu ne treba deputacije."

"Ništa dobra ne nosimo", prozbori ozbiljno Jakopović, "jer je, da oprostite, gospodine bane, kod nas sve zlo."

"Zlo! Pa kako?"

"Gospodin podban drži nas za kmete, da, za živinu, a mi smo slobodni ljudi. Čuj, velemožnost vaša, pa sudi."

"Govorite!", odvrati ban. Živim jezikom, oštrom riječi ispriča Jakopović sve nepravde što je Zagreb od Gregorijanca doživio i završi:

"To ste čuli, gospodine bane, što nas tišti. A mi tražimo pravde proti toj sili. Kad je vaša velemožnost zabanovala, reče da će svakomu strogo suditi. Evo mi, građani prijestolnice cijele Slavonije, mi građani staroga Zagreba tražimo od tebe pomoći, lijeka. Pokaži da si pravedan. Vrati nam mir i slobodu, da budemo što smo bili. Pokaži da pod tvojim žezlom zakon više valja nego gospodstvo."

"Bene", odgovori Ungnad porugljivo. "Ne vjerujem da je gospodin Stjepko takav antikrst, ta podban je. Možebit su vaši ljudi štogod prišili. Pa ne znam", nastavi pogladiv crvenu bradu, "zašto ste k meni došli? Zašto? Ja sam istinabog ban, ali vi nećete da znate za banov sud. Niste li proti Gregorijancu podigli pravdu pred kraljem, a ne pred banskim sudom? Šta ću vam ja."

"Zagrepčaninu samo sudi kralj, a Zagrepčanin može drugoga tužiti samo pred kraljevskom svjetlosti, to je zakon od starine", progovori muževno Jakopović. "Naši građani ne spadaju pod banov sud."

"A da! To je vrlo lud zakon, dragi moji, to su stare škarteke", odgovori ban, "radi vas bogaca putovat će gospoda u Požun. Idite, idite, to su vaše sanjarije. Da vam je gospodin Stjepko kmeta isprebio, ženske et caetera, pa šta je to? Idite i sad u Požun. Tražite ondje lijeka, šta ću vam ja. Rogobornici, buntovnici, nemirnjaci ste."

"Ali naše pravo!", progovori živo Jakopović, "zar smo zvijeri?"

"Pravo! Ha, ha! Imate li veće pravo negoli ja. Idite s milim bogom, meni je na drijem."

"Dakle vaša milost neće nas štititi?"

"Uzdaj se u se i svoje kljuse. Drijemno mi je, jeste li čuli, a sutra moramo u vojsku."

"Dobro", završi odrješito Jakopović, "ban ne zna što je pravo, ali će znati kralj, saznat će i kakav mu je ban. Zbogom, velemožni gospodine, sad znamo da se od bana nemamo ničemu nadati, i evo vam se kunem da ćete pamtiti čas kada ste Zagrepčane dirnuli u srce!"

Ljutiti odoše Zagrepčani od Ungnada, a najviše uzdisao je Kaptolović:

"Dakle ni som, ni vino, ni cukor nije ništa pomogao! Sve ništa. Eto ti pravice!"