Zlatarevo zlato/XVI

← XV

Zlatarevo zlato — XVI.
autor: August Šenoa

Hrvati dobiše bana. Nadvojvoda Ernest teško se bio odlučio da povrati kraljevini staru ovu čast, misleći da je već hora dospjela gdje bi zemljom mogao zavladati general, koji da se samo zakune kralju a ne narodu. Nu kako god je stališima bilo dogorjelo do nokata od teške turske sile, nisu oni zaboravili svojega staroga prava. Ali mudri dvoranin Drašković sklonu svoga gospodara da dade Hrvatskoj glavara po starom običaju, primijetiv "da se može za bana postaviti čovjek pouzdan, poslušan, koji neće nego vršiti volju prejasnoga principa." Najednoč puče po kraljevini glas da je postao banom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije velemožni gospodin barun Krsto Ungnad od Sonneka i Celja, general i komornik njegove cesarske i kraljevske svjetlosti. Svijet se je tomu vrlo čudio. Za Ungnada malo je tko čuo bio, o njem baš nije nitko ni mislio, ta nije se u Hrvatskoj ni znalo kakav je to čovjek. Po porijeklu svome bijaše Štajerac, čovjek tuđe krvi, nije se dakle bilo bojati da će njegovo srce planuti za staro hrvatsko pravo. Nu Ungnadi imađahu imanja i s ovoga kraja Sutle već od davnih vremena, bijahu i inartikulirati. Hrvati ne mogahu dakle reći da im se po formi nameće stranac za bana. K tomu bijahu Bakači veliki prijatelji Ungnadovaca. Krsto sam ne bijaše nego vojnik - general. Veći dio svoga vijeka probavio on van Hrvatske na konju ili pod šatorom. Ne mareći nego za vojnički red i posluh, slabo je znao za sloboštine i artikule kraljevine, već samo za volju prejasnoga principa, a drugoga zakona nije ni trebalo. Bio je i udovac, njegove kćeri živjele su u Kranjskoj kod rodbine, a on obilazio po komandi svijet, jurišao i uzmicao, pio i kockao se. Godine 1578. bijaše zapovjednikom carske posade u Jegru. Tu je sjedio i dangubio loveći ribe i tukući šljuke. Čudno su gledali Hrvati kad dočuše kakav im se namjenjuje ban, čudnije gledao sam Ungnad, ta ni u snu nije se on nadao bio takvoj časti. Ostavi dakle kocke i vino, šljuke i ribe i pođe veseo put Hrvatske. Hrvati pako rekoše hvala bogu, ne pitajući kakav je, već samo da je ban.

Na dan svete Agate, djevice i mučenice, to jest na peti dan mjeseca veljače 1578. bude u plemeniti varoš na "grčkih goricah" uročen glavni zbor gospode i plemstva cijele kraljevine, da se uvede po starom, svečanom običaju novi "dugo i željno očekivani" ban. Već bjehu u Zagreb stigli carski komisari, nadbiskup Đuro Drašković i velemožni gospodin Kristofor Kinigsberg. Velikaši i manje plemstvo kupilo se jatomice. Poslanici županija i gradova dobrzali pod svojim starim zastavama, a bansko konjaništvo razapelo šatore svoje na trgu tridesetnice ili "Harmici". Novi biskup Ivan Moslavački častio je dan na dan plemstvo. Mudri Drašković bio je vedar i veseo, dokazivajući najopornijim velikašima da je sada sve lijepo i dobro i da sloboštine plemstva stoje na tvrđem temelju negoli crkva Sv. Kralja. Novi gospodin ban da je i sam velikaš hrvatski koji će znati braniti prava domovine, a ostale dostojanstvenike neka po volji bira sabor, jer da je tvrda volja prejasnoga principa Ernesta i Karla da se stališima u svemu sačuva njihovo pravo. Pilo se, jelo se, pjevalo se; sve bilo vedro, veselo, svuda se čulo "Vivat banus!" Premda je zima bila ljuta da su sve ledene svijeće visile o zagrebačkim krovovima, znojio se varoški sudac trbušasti Ivan Teletić kao u vrijeme žetve. Kraljevski grad Zagreb morao je "po privilegiju" zlatne bule svakomu novomu banu dati pečena vola i dosta kruha. Kupio je dakle brižni sudac od Mate Vernića rogata orijaša za sedam ugarskih forinti i šezdeset i dva dinara i naručio kod majstora Nike Tihodića kruha za sedamdeset i osam dinara. Trebalo popraviti gradsku zastavu, trebalo pofarbati žezlo gradskoga suca, pa onda pozlatiti gradske ključe što će se iznijeti pred bana, trebalo popraviti gradske lumbarde i novu peć staviti u općinsku kuću gdje će ban stanovati. Nu bilo je posla na sve kraje, a sve, sve je to spalo na jadnoga suca. "I bit će i više toga", reče sudac, "ban ne ima šupljega dinara, a vojska mu je gladna i žedna. Mora se namaknuti hrane, ta zlatna bula tako kaže, pa onda ne valja skupariti i zamjeriti se novomu banu, jer može biti gradu od velike pomoći." Gospodin sudac nije jeo ni pio od same brige. Ali i varoški notar Niko Kaptolović znojio se nemilo. Zavukao se u svoju sobicu i zaključao za sobom vrata, da isteše latinsku oraciju kojom će pozdraviti gospodina bana. Četiri puna lista bio je sitno ispisao pa tekar oraciji gotova glava, a retorički rep? Uh! Razgrizao je bio dva pera, a nema svetoga duha! Napokon mu prikrpa rep gospodin kapelan Šalković. Nu nije samo on trošio mastilo u slavu baruna od Sonneka. Prečasni gospodin kanonik Đuro Wyrffel proslavio je neznana djela gospodina Ungnada slavospjevom od devedeset safičkih stihova.

Naravski je bilo po plemenitom gradu govora svakojaka.

Pekarka Tihodićka pričala je Magdi, koja je i opet mirno sjedjela u svojoj daščari, da njezin dragi Nikica zbilja kruh mijesi za inštalaciju. Čula je i to da će ban unići u grad na bijelcu arapinu komu će biti griva prepletena suhim zlatom. Najviše posla imala je gospa Freyovka. Oblijetavala je ulice kao muha bez glave, čevrljala ovdje, brbljala ondje, pa svuda puna torba novica.

"Oj, draga prijo!", začegrta padnuv u rano jutro u Šafranićkin štacun, "dobro jutro i dobro zdravlje! Ele da vidite parade što će biti od novoga bana. Vola su već kupili i kruh se već peče. Za lumbarde treba im deset funti praha puščanoga, to će biti komedije. Bogme se bojim. Kad onako velika puška pukne, klepeće mi srce kao praporac. I kažu da će novi ban imati kabanicu od fine svile, a po njoj same zlatne zvijezde."

"A, da!", začudi se supijana Šafranićka.

"Brus!", zakriješti mali Šafranić stupiv u štacun, "kakva svila vas napinje. Šubu od medvjeđe kože, velim vam."

"Nu moj stari mi to reče", odvrati Freyovka, "on je u stanu gospodina bana, u općinskoj kući na vratima zabio nove čavle. I to mi reče da je novi ban crn, visok čovjek i da vrlo rado jede frigane ribe."

"A, da!", otresnu se mali kramar, "medvjeđu kožu, velim vam i opet. Pa šta visok, šta crn? Mal, plav, tako je. Mi varoška gospoda to bolje znamo."

"Ali čuješ li, Andrijo?", zamrmlja kramarka. "Kuma Freyovka to bolje znati mora. Njezin je stari sve to čuo kad je čavle zabijao. Ne govori mi ludo."

"Nu, pa da, ženice! Gospa Freyovka pravo veli. Visok crn i zlatne zvijezde!", pokori se kramarčić svojoj prevjernoj drugarici.

"Šteta, vječna šteta", zaklopota opet čavlarka, "da je nestalo Grge Čokolina iz grada, taj bi znao sve na dlaku pripovijedati. To je bila glavica, je l'?"

"Da, da!", potvrdi kramarka, "pametna glavica. A kud se je djeo?"

"Opčuvaj nas bog napasti. Ali onoga dana kako je pošao na Medvedgrad, nije ga živa duša vidjela", prihvati važno čavlarka. "To nek sveti bog zna. Nije čist posao, nije. Vele da je na crnu jarcu odletio na Klek. Opčuvaj nas sveti križ", prekrsti se baka.

"Škoda, bio je dobričina. Je l', Andrijo dragi?" "Da, dobričina!", odvrati kramar.

"Samo bi katkad odviše pijucnuo vinca", čavlarka.

"O, i rakije, i rakije!", kramarka.

"Da, rakije!", potvrdi kramar.

"Još mi je i sad dužan dva dinara, pijandura ta!"

"I kockao se Grga u noć sa mušketirima", čavlarka.

"A otkuda mu novaca?", kramar.

"Pravo velite, kume Andrijo!", užesti se čavlarka, "otkuda mu novaca? Ali da vam kažem. Pravio je zlato i vrag - pomozi mi sv. Blaž - i vrag mu pomogao. Bio je crni đak, to vam je."

"A, da!", začudi se kramarka.

"Bijesa je pravio zlato!", zamrmlja goso Andrija gladeći trbušinu. "Slavni magistrat dao je razbiti štacunu vrata. Pa šta nađoše? A? Tri rđave britve, dva lonca zečje masti i staru bundu. A zlata, na ni ovoliko!"

"Ali Andrijo, zalupana glavo", razjari se Šafranićka, "čuješ da kuma Freyovka kaže da je bio crni đak!"

"Nu, da, da ženice! Crni đak!"

"I lopov i varalica je bio. Punctum", završi čavlarka. "Ali malo rakijice molim. Ha, to grije. Hvala. Zima, nos bi čovjeku otpao. Zbogom, kumice zbogom, kume. Da, vidiš", okrenu se pod vratima, "lopov je bio Grga. Sirotu Doru kako je uvrijedio, poštenu djevojku. Ali mladi gospodičić Gregorijanec - fina roba, e? Napustiti djevojku ovako kao praznu čašu. Ti muškarci, ti muškarci - živi grijeh - a mi jadne sirotice."

"Da, muškarci su živi grijeh", zakima Šafranićka.

"Živi grijeh!", odazva se Šafranić uzdahnuv teško. I čavlarka odjuri snijegom da uvreba nove novice po gradu.

Na ulici skobi se s dugoljanom Đukom Garucom koji je stajao i nemilice u velik bubanj lupao u kolu poštovanih meštra i živahne mladeži. Freyovka ustavi se i doču kako Garuc u ime slavnoga magistrata svim i svakomu na znanje daje, kako će sutra biti svečana inštalacija velemožnoga gospodina bana i da je oštro zabranjeno na taj dan bacati iz prozora smeća i lijevati parila na ulicu, kako to u plemenitom varošu biva, jer bi se tim vrlo lasno skupocjeno odijelo gospode velikaša oštetiti i kvariti moglo.

Pojavi se i peti dan mjeseca veljače 1578. Po ulicama zagrebačkim vrvjela je množina svijeta i visoka i niska roda. Lumbarde gruvale, zvona zvonila. Mario svijet za zimu, mario za snijeg. Pristrešak svake kuće bio je načičkan ljudstvom. Lumbarde gruvale, zvona zvonila. Ide ban, ide ban! Kod Kamenih vrata stajahu varoška gospoda, debeli Teletić držeći pozlaćene ključe, Andrija Šafranić, asesor, držeći zastavu sa tri tornja, cehovi, a pred njima meštri cehova, odjeveni dolamom i držeći štap sa zlatnom jabukom. Među njima šetao je amo-tamo gosp. Niko Kaptolović, opasan kratkom sabljicom, kašljucajući i opetujući na tiho svoju slavnu peroraciju. U tom kolu stajaše i podalje cehmeštar ceha kovačkoga Blaž Štakor, a uz njega zamišljen Ivan Jakopović, poslanik grada Zagreba.

"Gospodine Ivane!", gurnu bravar laktom literata. "Vidite kako to viče i kliče. Sve je veselo kao na Božić. Ja ne vidim dobro u toj mutnoj vodi. Boga vam, vi ste pametna glava. Kažite mi po duši, je l' taj ključ k našoj sreći?"

"Hm!", odvrati Jakopović, "tko zna šta će sjutra biti. Idemo da vidimo. Pameti treba svakako i sloge treba."

"Da, da! Ja velim dušu u se, gospodine Ivane! Da vidimo. Bolje ti je kad se čovjek pri kraju smije", doda ozbiljno Štakor.

Ide ban, ide ban! - razlijegalo se svjetinom. Trublje se orile, mali bubnjevi tutnjili. Vivat banus!, vikaše svijet. I primaknu se provod Kamenim vratima. Naprijed gospodin prabilježnik Mirko Peteo na vatrenu vrancu držeći crvenu svilenu zastavu, a na njoj grbovi kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Za njim jezdilo je sto banskih konjanika u plavetnim dolamama. Za njima poredali se poslanici županija i gradova pod svojim zastavama sve na konjima. Sad dođe deset carskih trubača i deset bubnjara pod pernim šeširom na hatovima, za svirkom staklena visoka kola, u njima carski komisari, a za njima - novi ban. Nosio ga, je vatren bijelac sa crnom zvijezdom na čelu. Griva konju bijaše duga, a u nju upletene zlatne resice. Naprsje konju bilo je od obla jaspis-kamena, a u njem urezana zlatna arapska pismena. Na konju stajala je koža od risa. Živo je bijelac njihao glavu, prokšeno mu igrale tanke noge po kamenu. Sam ban bijaše čovjek malešan, krupan. Lice mu oblo, ali puno nabora, reć bi lijeno. Žuta brada padala mu je do prsiju, a nad praznim, sivim očima stršile guste plave obrve. Junačkoga lika i držanja nije bio. Spustio se lijen u svoje visoko, šiljasto sedlo kao da mu cijela ta slava dosađuje, samo katkad bi se prenuo i prkosito podigao glavu kao što obično čine ljudi velike časti i male pameti. Odijelo mu ne bijaše hrvatsko. Na glavi sjedila je obla svijetla kaciga sa zlatnom čelenkom, a vrh kacige treptjela bijela i crvena perjanica. Na prsima mu sijevao oklop gvozden sa zlatnim klincima, a po oklopu kuckala kolajna sa slikom cara Rudolfa II. Mač i pojas bijahu okovani finim srebrom, a niz leđa padala mu je medvjeđa koža. Čudno li se odbijao taj riđi malešni oklopnik od sjajnoga jata bogatih velikaša štono na konjima slijeđahu bana. Keglevići, Bakači, Draškovići, Malenići, Gregorijanci i drugi kršni i mrki junaci hrvatski, osuti zlatom i alemom osvojiše oči zvjedljive svjetine.

Pred Kamenim vratima ustavi se ban. Lumbarde zagrmiše. Sudac mu predade zlatne ključe, a u kolo stupi pred bana dršćući i blijed dugoljan Niko Kaptolović. Nakašlja se dva puta, pokloni se tri puta i prihvati jezikom slavnoga Cicerona:

"Magnifice, egregie, spectabilis domine bane! Kad je jedanput u stara vremena slavni junak Herkules stajao na raskršću, dva mu se pokazaše puta; jedan lagodan idući u bujne, plodne poljane, a drugi strm, posut trnjem idući na visok vrh -"

Nemirno stade Ungnad žmirkati:

- "visok vrh", nastavi Kaptolović ponešto smeten. "Ona bujna poljana bijaše put raskoši, a onaj strmi vrh staza kreposti. A pitam, gloriose prorex noster, tko je bio taj Herkules? Treba li pitati kad gledam tvoj uzvišeni stas, tvoje tamno junačko oko? Treba li pitati, da l' je Herkules pošao strmim putem kreposti, kad smo evo na svoje oči gledali kako se je tvoja velemožnost na ovo naše staro gričko brdo popeti izvoljela?"

Ungnad nije bio osobit prijatelj latinštine, nu toliko je ipak razumio da je usljed kitnjaste peroracije od malena postao visok čovjek, da je dobio mjesto sivih najedanput crne oči. Da uzmogne dakle nastaviti strmu stazu zagrebačke kreposti, odreza ukratko:

"Bene! Bene!", bocnu konja i pojuri s plemstvom dalje. Jadni Kaptolović stajaše otvorenih ustiju, dok ga nije tišma ponijela sa sobom u gornji grad.

Pred poslanstvom Kaptola zagrebačkoga, pred cijelom općinom gospode i plemstva hrvatskoga položi barun Kristofor Ungnad desnicu na sveto evanđelje i zakle se narodu da će braniti sloboštine kraljevine. Tri puta digoše ga uvis kliknuv "Vivat banus!", i Hrvatska imala svojega bana. Ungnad gledaše sprvine u čudu šta se tu radi, jer nikad za života nije takva šta vidio bio, ali kad su slavni stališi i redovi stali birati časnike, ponajprije za podbana Stjepka Gregorijanca, zatim druge, kad se u širokim latinskim oracijama počelo govoriti kako da se popravi sreća tužne domovine, stade Krsto zijevati i reče svomu časniku Melkioru Tompi od Horšove:

"Gladan sam. Sutra ćemo dalje, za danas je dosta!"

Veselo kliktaše plemstvo razilazeći se u dvorove.

"Nadvladasmo!", bilo je odasvud čuti, "Gregorijanec je podban."

Vedre volje, glasna grla častio se puk oko pečenoga vola na "Harmici"; veselije se častila gospoda po dvorovima. Kod gospodina prepošta Nikole Želničkoga bila je danas osobita čast. Čelo stola sjeđaše novi podban - mrki Stjepko Gregorijanec u bogatoj halji od crvene kadife, o pojasu mu široka sablja. Bio je danas van reda veseo, tamne su mu oči plamtjele, svaka žilica mu je igrala. Uz njega sjedio je pjeneznik Mihajlo Konjski, sudac Blaž Pogledić, kanonici Šiprak i Vramec i druga plemenita gospoda. Nu začudo sjedio je za ovim stolom i varoški sudac Teletić, notar Kaptolović i literat Mate Vernić. Mudri Niko Želnički htjede da sastavi građane i velikaše, ne bi l' se jednom izmirili.

Na omašnom stolu pušilo se pečeno janje. Iz visokih staklenih vrčeva blistalo je zlato hrvatske loze. Gospodi tekao je jezik bez obzira, kucalo se, pjevalo, šalilo se i dosta masno. Samo Stjepko govorio je malo, a pio mnogo. Kad najednoč skoči Gregorijanec:

"Ele, baš lijepa janjeta, voda mi ide na zube kad ga gledam. Tako je negdje nekim te nekim bilo kad su gledali moj Medvedgrad, ali sad je toj litaniji amen."

"Zaboga, magnifice!", stade ga miriti domaćin pogledav građane.

"Bene, bene reverendissime!", odvrati podban, "bit ću miran. Ali moj prečasni prijatelju, gle, nas je mnogo, a janje malo, pa ja sam vragometno gladan, ta proždro bih cijeli Zagreb. Zašto nisi radije spekao čitavo tele, ta u Zagrebu ima ih dosta, je l' gospodine suče Teletiću?"

"Hvala bogu te ne ima vukova u našem slobodnom gradu!", odvrati ljutito varoški sudac.

"Gospodo, nemojte!", skoči Vramec, "ne trujte slatki dar božje ruke otrovom mržnje. Mir s vama!"

"Da, pravo je, pope moj!", nasmija se kroz vino podban. "Jedimo! Pijmo! Ali gle, moj nož je tup. Ej varoški suče! Uzajmite mi svoju sabljicu da raščinim janje, za drugo vam ta kosturica i onako ne služi! De'te no! A vaš poeta laureatus Kaptolović neka janjetu govori nadgrobni govor!"

"Ha! ha! ha!", udariše plemići u smijeh.

"No, de'te sabljicu! De'te, Teletiću moj!", pridignu se podban.

"Ako je mala, oštra je magnifice", dignu se i gradski sudac, "mogli biste se porezati."

"Sablju daj!", viknu Stjepko bijesan, "šta će tim kramarima sablja?"

"Kramari će vam odmah pokazati", uzjari se Vernić.

"Šta? Ho! ho! Zar tako? Gle, gle! I jošte reži na mene taj zagrebački skot? A znate li da sam podban? Šilo, kladivo, igla, to je za vas kukavice!"

"Stjepko!", uhvati ga Konjski za skut.

"A šta Stjepko!", oslobodi se podban, "da, uskipjelo mi je srce, sad sam gospodar, sad ću te cincarske hulje krstiti po mojoj gospodskoj volji, da i sažeći ću taj njihov šuplji osinjak za sve stare njihove grijehe."

"To je sila sub salvo conductu! Tako radi razbojnik", planu Vernić uhvativ sablju.

Gregorijančevim licem planu munja, oči zasijevnuše.

"Razbojnik veliš, huljo!", kriknu bez glasa, "vi, vi ste razbojnici, vi ste mi oteli sina, da sina, oj robovi jedni! Čekajte - strijela u vas! -", i uhvati Stjepko vrč, zamahnu i svom silom baci ga na gradskog suca. Ali brže bje ovaj ugnuo glavu. Vrč tresnu u zid, razleti se na sto komada i zlatno vino poprsnu ustrašene goste.

U ovaj par zabljesnuše sablje. Bit će krvi! Sad će gosti poletjeti jedan na drugoga.

"Mir s vama!", zagrmi Želnički, "ovo je kuća mira, a nije spilja razbojnička. Djenite, gospodo, sablje u korice i sram vas bilo da mi vraćate žao za ljubav! Nisam znao magnifice da vam je dušu opsjeo nečisti duh, a vas gospodu varošku molim da me ispričate što ste bili pod ovim krovom uvrijeđeni!"

"Zar tako i vi?", nasmija se podban. "Bene! Hajdmo iz ovoga popovskoga gnijezda. A vama Zagrepčanima, kunem se živim bogom, da ću se ljuto osvetiti. Ili ja, ili vi!" I bijesan ostavi podban sa ostalim plemićima kanonički dvor. Zamalo dojaviše varoška gospoda poštovanim građanima što se je zbilo na Kaptolu. Nemalo uzruja se grad.

"Zatvorite gradska vrata!", zapovjedi Jakopović.

"Ali gospodin ban reče", odvrati sudac, "da za vrijeme sabora imaju danju i noću biti otvorena."

"Zatvorite vrata", opetova Jakopović, "na moje ime. U tom gradu mi smo gospodari, a ja sam vaš poslanik u saboru. Recite građanima neka budu budni. Gledajte da obnoć bude vojske u gradu."

"Bene!", reče sudac, "budi po vašem. Vi ste naš poslanik. Zatvorite prije svega Kamena vrata, a ključ neka čuva starješina Petar Krupić."

Po davnom običaju nisu noću u Zagrebu ključe gradskih vrata čuvali najmljeni vratari, nego redomice gradski starješine ili građani, i ovaj put posla sudac ključe staromu zlataru.

Bilo je oko desete ure u noći. Mjesec lebdio je nad Kamenim vratima i svjetlo mu je blistalo na ledu kao na alem kamenu. U gradu sve tiho i mirno. Samo od "Harmice", od šatora pijanih banderijalaca čula se cika i vika.

"Oče mili!", reče Dora, "eto ti namjestih ključ, lampu i kresalo, ako bi trebalo otvoriti gradska vrata. A ovdje ti je kabanica i kapa, jer je zima da led sve puca. Čuvaj se ako boga znaš, a sada laka ti noć, oče mili!"

"Laku ti noć, Dorice draga!", odvrati zlatar i legnu na klupu u svojem štacunu.

Blaženo su počivali i carski mušketiri u stražarnici pod Kamenim vratima koji su danas pod vojvodstvom kapetana Blaža Pernharta ovamo smješteni bili.

Ujedanput začu se pred vratima topot i žamor. Stalo se silno lupati svana na gradska vrata. Desetaš Ivan Unreuter skoči da probudi zlatara. Poleti prema njegovoj kući i viknu: "Oj majstore! Na noge! Kuca se na vrata!"

Zakratko iziđe iz kuće starac Petar ogrnut kabanicom noseći veliku svjetiljku.

"Tko je božji?", zapita Krupić.

"Otvorite! Saborska gospoda sub salvo conductu kraljeve svjetlosti", ozva se svana nepoznat glas.

Zlatar otključa gradska vrata. Široka se krila razletješe, i u grad navali čopor bijesnih konjanika s plamenitim bakljama, koje su krvavim svijetlom obasjale bijeli snijeg.

U prvi mah zadrhta Krupić. Prepoznao bje vođu čopora Stjepka Gregorijanca i susjeda Mihajla Konjskoga. Ali se ubrzo osvijesti.

"Dobru večer i laku noć, velemožnosti vaša!", pokloni se starac Stjepku.

"A šta zatvarate vrata, kukavice? Valjda da vas tko ne ukrade? Niste li čuli zapovijed banovu? A tko ste vi, čovječe?", zapita naprasito supijani Gregorijanec.

"Petar Krupić, zlatar, na službu, milosti vaša!", odvrati starac mirno.

"Ha! ha! Ti li, stara huljo! Ti otac one bludnice koja mi zatravi sina. Aj dobro da te se dočepah, kujin sine! Sad mi uteći nećeš! Na ti plaće, đavole!", viknu kao bijesan podban i udari šakom starca u lice da ga je oblila krv. I skoči bješnjak s konja, uhvati zlatara za sijedu kosu i kao nijemu ga zvijer vukao i tukao.

"Jao! Jao! Za rane božje! U pomoć! Pogiboh!", zavapi bijedni starac. Bez svijesti klonu na zemlju i rumena krv omasti bijeli snijeg.

"De'te, momci, i vi!", obrati se podban svojim ljudima, "radi ovoga gada poginuše dva vaša druga Ivša i Lacko! Osvetite se!"

Kao raskorlaćeni psi skočiše sluge da pogaze starca.

"Crkni, kukavice!", zaviknu jedan, zamahnu sjekirom da odrubi starcu glavu. Ali kao lav baci se na njega desetaš Unreuter, uhvati mu ruku i nastade ljuto rvanje.

"U pomoć!", viknu desetaš.

Tu se pojavi od zlatarove kuće ženska u bijelu noćnu halju odjevena. Letjela je kao strijela, drhtala kao šiba. Bose sitne nožice propadale u snijeg, bujna kosa padala je niz ramena, a krvavi žar zubalja otkrivao je užas na licu mladice.

I zapazi krvavog starca.

"Oče!", vrisnu. "Isuse! Marijo!" I baci se na zemlju na oca.

"Ha!", zaškrinu Stjepko opaziv iznenada djevojku, "to je ta bludnica. Ej, sluge, zakoljite zmiju."

"Natrag!", zagrmi silan glas, "mušketiri, u red, naperi pušku!"

Stjepko se prepa. Četrdeset mušketira doletje iznenada pod vodstvom kapetana Pernharta iz stražarnice i naperi puške na podbana i njegove ljude.

"Desetašu Unreuter!", okrenu se kapetan mladomu vojniku koji je slugu svladao bio, "dajte znak građanima!"

Desetaš izbaci pušku u zrak.

"A vi, velemožni gospodine", nastavi kapetan Stjepku, "povrijediste razbojnim načinom salvum conductum. Sada pođite mirno kući vi i vaši drugovi, a ja ću prijaviti stvar kako je bila svojemu generalu."

Podban zaškrinu zubima i pojuri sa svojom družbom u dom svaka Konjskoga, ljut kao zmija i gotov plamenom satrti Zagreb. Od puške desetaševe skupi se brzo sila građana oko krvavoga starca. Kletve, psovke orile se noćnom tišinom i osveta kipjela je u svačijem srcu.

"Da porušimo kuću Mihajla Konjskoga!", čulo se odasvud; "da utučemo Gregorijanca!"

"Stan'te, braćo!", progovori glasno Jakopović stupiv iznenada u kolo bijesnih građana, "stan'te. Silom nas tare gospodar medvedgradski, a mi ćemo njega zakonom. Do krvi nas je uvrijedio, nas slobodne građane, i zakleo nam se da će pasti ili on ili mi. Dobro. Evo polažem desnicu na krvavu glavu ovoga vrijednoga starca, na glavu čiste ove djevice, i kunem vam se živim bogom da neću mirovati, da neću spavati dok ne padne oholi krvnik Stjepko Gregorijanec."

"Zakunite se i vi!", pozove Blaž Štakor svjetinu.

"Kunemo se!", zavapiše građani dignuvši ruke k nebu.