Zlatarevo zlato/XV

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XIV Zlatarevo zlato —  XV.
autor: August Šenoa
XVI


Oko Tri kralja godine 1578. bijaše vrlo burno. Zima, da nisu najstariji ljudi takve pamtili. Snijeg do koljena, a pahuljice sve sipale s neba kao iz vreće. Bilo je osam ura večernjih. Po ulicama ni žive duše, a i koji bi kršćanski čovjek izišao iz kuće u takvo nevrijeme. Prvosan ljuljao je građane i građanke plemenitoga varoša. A u kući majstora Krupića jošte ne bjehu legli. Majstor je sjedio i svjetlao gospodsku zlatnu čelenku sjedeći do peći i promatrao oštrim okom drago kamenje pri uljenici, a do njega sjedila Dora i čitala mu iz velike okovane knjige život svetaca. Djevojka bila je ponešto blijeda, nu svejednako mila i lijepa. Nije joj se vidjela tuga na licu, ali se vidjela tajna sjeta. Bila je baš završila život svetoga Augustina, biskupa zagrebačkoga.

"Dosta je, kćerce, pusti svetoga Felicijana za sutra. Već je i kasno. Magda se zakopala u svoje uzglavlje. Zima je, bura je. Idi i ti pa lezi. Idi, idi!" Starac motrio je svoje zlato ispod oka vrlo zabrinuto. Zdrava je bila, da. Ali kud joj vesela ćud? Nema toga više otkad je mladica pretrpjela silne one muke. Mlada zaklopi knjigu, dignu se i stavi je na policu.
"Da, oče dragi, pravo velite", primijeti; "hvata me san. Nešto se slaba ćutim. Valjda zlo vrijeme. Laka noć, oče dragi!", i poljubi starca u ruku, a on kćerku u čelo.
"Laku ti noć, dijete drago!"

I ode Dora u svoju komoru.

Za malo časa kucnu halkom tri puta na zlatarova vrata. Majstor se začudi. Tko to može biti u kasno doba noći? Pomoli glavu kroz prozor i zapita tko je božji?

"Domaći!", odvrati mu krupan glas.

Ubrzo otvori zlatar vrata i u štacun stupi čovjek visok, mrk. Kosa i dugi brci bijahu mu osuti injem, a sa omašne opaklije streso snijeg i baci ju na klupu.

"Oj, vi li, kume Ivane! Pomoz bog!", pozdravi ga zlatar pruživ mu ruku. "Otkuda ti?"
"Hvaljen bog i dobar veče, majstore dragi!", odvrati mrkonja, "ja upravo iz Požuna. Prolazeći kraj vas opazih svijeću i nije mi se dalo da se ne svratim amo da se malo iščevrljam. Ne čekaju me ni žena ni djeca."
"Znam, mladenac!", odgovori zlatar.
"Ta da! Brr! Zlo vrijeme. Prozeblo me do srca."
"Gle, iz Požuna. A šta tamo za nas?"
"Parnicu proti Gregorijancu potjerat ćemo snova."
"Ej tjerajte. Ali ja mislim, od te muke ne bude pogače", doda zlatar kimajući glavom.
"Vi, nevjerovani Tomo!"
"Rekoh, ne porekoh!"
"Da vidimo! Pa onda - imamo bana."
"A da! A koga?"
"Barona Ungnada, vele."
"Začudo, njega. Kako to?"
"Da dijete ime nosi."
"Nu kakav je? Šta kaže svijet?"
"Ta takav -", slegnu došljak ramenima.
"Bio je dosad general u Jegru. Nadvojvoda da mu veoma voli."
"Da voli?"
"Kažu. Uostalom nije čist domaći sin. Štajerac, šta li."
"Znam. Pamtim staroga Ungnada sa velikom bradom, Ivan, kako li se zvaše. Samoborac je l'?"
"Bio iz Samobora. Očinstvo ode po netragu. Sve je založio. Nu sad će valjda iskupiti kad je ban."
"Pa što mislite za nas?"
"Hvale ga da je odrješit. Ali mnogomu se ne nadaj. Petlja uz petlju. Ne voli ti to građanima, a Stjepko medvedgradski da će podbanom biti."
"Nazdravlje! Eto lijepe pjesme za nas! Opčuvaj nas sveti Blaž!"
"Valja skupiti sile da nam gospoda ne dođu kape, jer inače zlo po plemeniti grad."
"Da, da i kako. Obrezuju nam stare gradske sloboštine kao zlatan cekin. Bojim se. Osobito Stjepko", završi zlatar življe.
"Ne bojte se, majstore", odvrati mrkonja, "vi me valjda poznajete. Što Ivan Jakopović zamisli, to mora i ovršiti. Davno je već što sam razmišljao o toj stvari. Već kad je pokojni Ambroz došao u naše susjedstvo, mozgao sam ne bi li se tomu doskočiti moglo. Rekoh ja varoškoj gospodi kako valja. I prionuše oni uz moj savjet. U prvi mah živi plamen, da. A poslije uvukla se u njihova srca prokleta zavist i oni dadoše Kaptoloviću neka tu cijelu stvar proti Gregorijancima vodi. I on se zakopao u formule i sentencije, a zdrav razum za peć. Pa istjerali lisicu. Sad je dakako stoput gore, Stjepko će biti podban, a mrzi nas do zla boga radi - - no radi vaše kćeri. A Ungnad ugodit će velikašima u malim stvarima, da oni popuste u velikim. Prejasni nadvojvode uvidješe da se prkos gospode slomiti ne da, pa poslaše im bana, ali taj neće drukčije raditi, nego po volji principa Ernesta i Karla. Dočuo sam ja to u Požunu."
"Nu", doda Krupić, "to su stare gusle. Kad mi ono rekoste da će ban doći, poveselih se da će možebit bolje biti, ali kad mi rekoste kako je, vidim da će sve po starom ostati. Molim vas, dragi gospodine Ivane, ja rado svakomu poslu gledam u dušu, do dna, je l' čisto i jasno. Velikaši neki naši istinabog kivni su na nas, jer ne damo da budemo kmeti, jer hoćemo ostati svoji na svojem. Ali zato je opet vragometan posao tražiti pomoći kod tuđih generala, ja bar ne idem rado u to kolo kolikogod neka gradska gospoda govorila."
"Istina, istina", zakrči mu riječ Jakopović, "pravo velite, dragi majstore. Ali kad čovjek ima pred očima što je pravo, mora ići svojim putem."
"A kako ćete?"
"Tako. Kad se ja od koga branim, komu se otimljem, tražit ću pomoć od trećega dok je pravo i zdravo, ali nikad neću biti topor za sjekiru trećega. Otmem li se, velim mu i hvala na pomoći i bog. Ja ću se otimati gospodskoj volji samo dotle dok budu vrijeđala našu sloboštinu, zlatnu bulu. Ali pod štajersku regulu? Ne, nikada. Mi smo Hrvati."
"Tako treba. To velim i ja."
"I bog i duša, tako ću. Ni za dlaku popustiti gospodi, ali ni za dlaku i od našega prava. Vi ste pametan, mudar čovjek, pametniji nego mnogi naši mudrijaši. U vas gledaju građani, vas slušaju. Zajedno valja da radimo, ja perom, vi jezikom. I ako bog da, bit će ovaj plemeniti varoš što je bio i što biti mora. Ali vi me morate pomagati, jer, padnemo li pod gospodsku volju, onda jao nama svima, a najviše jao vama i vašoj sirotici kćeri. Stjepko se je kleo da vam se mora osvetiti, jer da ste mu otkinuli sina od srca."
"Gospodine Ivane!", odvrati dobroćudno Krupić, "to bog zna da ja kriv nisam. Boli me ljuto te je tako došlo. Volio bih da mi se je kći udomila u građanskoj kući, da je žena, mati, jer, kako svatko živ u Zagrebu zna, mene bogme ne tjera nikakva gizdost. Ali gospodine Ivane, ljudsko srce ne da se krotiti kao plah konj, a ja svoga djeteta neću na muke navijati. Sirota je i onako dosta pretrpjela. Govorio sam joj dobrim, i ona se sprezala što je znala, da ne bude opet vike kakve je bilo. Vi znate najbolje, gospodine Ivane, što je zagrebački jezik. Moja kći je čista, to bog zna. Krotila je ona srce svoje. Ali šta? Ljubav joj se zajela u srce, davi ju, davi i sirota gine mi na oči. A mladi Gregorijanec je poštenjak, čist kao sunce. Poznam ja svijet, poznah i njega. Vidite u rat je pošao da ne bude opet prigovora i gnjeva od njegova oca. Pitah se dakako više puta šta će to biti? Pitah se, ali ne nađoh odgovora. Da pođe za mladoga velikaša? Teško, jedva vjerovati. To je proti navadi. A mogu l' ga tjerati od kuće kad je pošten, kad joj je dva puta spasio život - proti vlastitomu ocu? Bog je tako dao, sve je u božjoj ruci. Ja nisam kriv, ja sam pošten Zagrepčanin."
"Bog vas vidio, tko vas bijedi zato, majstore, tko vam veli da ste vi krivi? Tako se zbilo. Nu ja vam to zdaleka natuknuh da se sjetite, da ćemo mi Zagrepčani imati vraškoga okapanja i da valja skupiti pamet, da valja paziti i raditi prije nego nas napast nađe, jer, po svem bih rekao pući će naskoro strijela i jao ako nas pogodi. Zato budite uz mene, radite uz mene, da vidimo onda jesmo li vrijedni održati kao slobodni građani sloboštine naše, ili jesmo li rođeni da budemo kmetovi. Nu kasno je, sutra pričekajte me pa ćemo dalje. Vi moj, ja vaš i laku noć."
"Vi moj, ja vaš i sve za naš grad. Laku noć!"

Ivan Jakopović, potomak stare zagrebačke obitelji, bijaše čovjek u svakom obziru osobit. Premda neplemić, ponosio se on svojim građanstvom. Vrlina građanska, radinost, tvrdo neoborivo poštenje dičilo je toga vanrednoga čovjeka; što više Jakopović, budući po naravi vrlo oštra uma, bio je "literat", tj. pismen čovjek, ne samo kakvi bijahu patriciji slobodnih gradova, već upravo čovjek vještak pravu i drugoj znanosti, koliko je bijaše za onoga doba. Sve svoje znanje i umijenje pako skupio on da prodiči svoj rodni grad, da mu obrani sloboštine i da plemenitomu varošu osvjetla lice. Pritom pomagala ga je njegova tvrda, neoboriva volja, neobična rječitost i bezobzirna smjelost. Nije imao djece ni žene, a opet se računao u bogataše. Dobe je bio muževne, a kršna zdravlja. Nije bilo u njega ni mane ni strasti, a sav imetak, sve znanje, sve zdravlje ne bijaše mu nego sredstvo da poluči jednu svrhu - sreću zavičaja svoga. Sugrađani njegovi smatrahu ga nekim živim čudom, kojega nije osvajao kramarski duh tadanjih građana. Gradska gospoda ne bijahu mu dakako prijatelji od srca, znajući da im Jakopović gleda prste, što je vrlo dosadno bilo. Nu videći da puk uz njega prianja, da je cehovima štono se veli "bog" i da nema gradu boljega štita od Jakopovića, klanjahu mu se kad nije drukčije bilo. A i sami velikaši zaboravili bi pred Jakopovićem svoju silovitu ćud te ga poštivali kao ravna sebi, jer im je znao otkrojiti istinu u gospodski brk ne klanjajući se, ne cifrajući se. Dobro su oni znali da Jakopovića neće ukrotiti ni slatka gospodska riječ, ni uznositi posmijeh, ni obilna gozba; znali oni da taj čovjek ide samo za bistrim umom, za poštenim srcem. Zato su ga i mrzili kao živoga antikrsta, zato ga i štovali kao neoboriva poštenjaka.

Jakopović bio je obašao dosta svijeta, bio je po više puta u Požunu, u Pragu, u Beču. Poznat je bio sa doglavnicima kralja, sa samim dvorom, znao je on i to kako drugi građani brane pravo svoje.

Videći opći metež i uzrujanost plemstva, znajući da kraj vanjske napasti ona nutarnja razmirica ustrajati ne može, pođe u Požun da vidi šta je. I brzo uputi se da hitri Drašković nadvojvode sa hrvatskim plemstvom izmiriti radi, a znao je dobro da to po Zagreb dobro biti neće.

"Sad treba skupiti snagu!", reče Jakopović i odluči stati otvoreno na branik slobode svojega grada proti sveopćoj navali.