Zlatarevo zlato/XIV

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XIII Zlatarevo zlato —  XIV.
autor: August Šenoa
XV


Podvečer je bilo. Zlatne zrake sunca virile kroz visoke prozore gradske kapele u Mokricama i padale na novi kamen sred crkvenoga poda. Mjedena slova na kamenu pozivahu svaku kršćansku dušu neka se pomoli bogu za spas duše plemenite gospe Marte Gregorijančeve, koje su kosti počivale pod ovom mramornom pločom. Pred kamenom klečaše mlad junak, odjeven u kruto gvožđe. Pozlaćena kaciga stajala je do njega. Sklopio ruke, sagnuo glavu, na oku mu je treptjela suza. Večernje zlato titralo je na svijetloj kacigi, na sjajnom oklopu, večernje zlato vjenčalo mu je mlado, junačko čelo u koje bijaše upisan biljeg ljute žalosti. Mladić je molio, od srca molio. Usne mu odricahu riječi Očenaša, ali misao mu je tonula u jadu, dušu mu je davila tuga. Šta će? Kud će? To bog zna. Nedavno dovezoše mu milu majku amo od Zagreba i vrgoše drage ostanke pod ovaj kamen. Otac bijesan, otac ljut, ronio je u vrtlogu burnoga vijeka da uguši pod silu savjest, da zaboravi mrtvu ženu i živoga sina. Pod očevim krovom nema života, nema opstanka. Ta kako bi kad srca nema. A brat? Slabić je, dršće od očeva gnjeva, cjeliva mladu si suđenicu i ugiba se starijemu bratu. Bože! U rodnoj kući ni duše! Otkinuta grana! A kamo? Ta k milji srca, k mladoj zlatarovici. Bio je kod nje sinoć i kleo se milju svome da je nikad zaboraviti neće, da će je ljubiti dovijeka. Ona i Jerko, te dvije duše zaokupljale srce mladoga Pavla. Nu može li ostati kod Dore, a da joj ne udi glasu, može l' je i opet vrći na zlopaki jezik svijeta, nju siroticu koja je s ljubavi svoje premučila gorke muke? A i šta bi u domu njezina oca? On, velikaški sin, ali bez oca svoga siromak, gola duša bez grudice zemlje? A može li plemić mirovati u ovo vrijeme? Ne može. Domovina zove, poći valja, otkinuti se od draginoga srca, makar i puklo. U boj! U boj za krst! Ah, težak bijaše taj rastanak. Ta prije bi se bršljan otkinuo od stoljetna hrasta nego ruke djevojačke od prsiju miloga vojna. "Poći mi valja, dušo!", reče joj Pavao, "čuješ li? Sablja mi zvekeće, veli mi da sam kukavica." - "Poći, Pavle!", zajeca mlada, "poći med sablje, med puške gdje svaki hip nosi gotovu smrt! Gdje se ne pita za srce, za ljubav, za suze! Gdje se davi, kolje, gdje ljudi zaboravljaju boga! Bože, da sam barem muška glava, da mogu i ja poći - ali ženska sam - jao tužna ženska!" - "Miruj, slatko srce! Moram!", šapnu na silu Pavao, "gle otac mi je bijesan! Hoće ti zlo - radi mene! Jarost bi ga većma zanijeti mogla. Bilo bi gore po nas. Nek prođe koje vrijeme, umirit će se možda." - "Možda?", odvrati tužno djevojka, "srce mi kaže nikad, nikad! Jao, Pavle, zašto se takvi rodismo, ti velikaš, ja kukavica, zašto ja nisam bogata, a ti siromak? Zašto se bolni vidismo?" - "A žališ li to, dušo?" - "Oh, ne žalim", šapnu djevojka živo i iza suza planuše joj oči, "vidiš kako sam nesretna, ne bih te svoje sreće dala ni za carevo blago. Pitam ja za tvoje pleme i ime. Ja poznajem samo Pavla, ja ljubim samo Pavla, bio ubog, bio bogat, bio velikaš, bio kmet. Mnogo sam plakala, mnogo trpjela, ali srce mi se smijalo, ta trpjela sam za Pavla, za Pavlovu ljubav." - "Oj, diko moja! Takve duše ne rodi nijedan naš gospodski dvor!", odvrati nježno Pavao. "A sad me ostavljaš! Šta ću ja! Umrijet ću čekajući tebe! Oh, ne idi! Ali idi! Pokorna ću biti! Ti bolje znadeš šta biti mora, ti bolje znadeš - -", i djevojka briznu od srca plakati. Pavao skoči, poljubi ju u čelo i odjuri. Pođe put Mokrica, a Jerko i Radak za njim. U Mokricama snivala mu majka vječni sanak. Nju da pohodi mrtvu, s njom da se oprosti, pa u boj! Nijem je klečao pred grobom i buljio u nesmiljena sjajna slova koja mu bez kraja dokazivahu "nema ti više majke!" Pred majčinim grobom! Bože, poludio bi čovjek! One ruke koje su te zibale, ona prsa koja su te dojila, one mile oči koje su lebdjele pune ljubavi nad tobom kad si, nejako čedance, snivao sanak - sve ništa! Ništa! Ništa! Sve - šaka pepela. Jesi l' čuo kako zabiše zadnji čavao u majčin lijes? Ah, prošao je jamačno i srcem tvojim. Jesi l' čuo kako se na grobnicu svalila kamena ploča? Da, da, i ti si sinko htio skočiti u grob. Prokleta smrti! Prokleti živote! I spusti Pavao vruće čelo na hladni kamen i stade cjelivati majčino ime. Ležao tako, ležao, i bude mu lakše.


Pred gradom očekivahu Pavla Jerko i Radak. Jerko sjedio je prekrštenih nogu na kamenu, a Radak ležao potrbuške u travi.

"Ele dugo nema gospodara!", zamrmlja Radak, "već i nestaje sunca."
"Pusti, kod majke je!", odvrati Jerko mahnuv rukom, "znaš li kako je srcu kad si na grobu mila pokojnika?"
"Da l' znam?", progovori Radak mrko, "oh i kako znadem, mladče!"
"Je l' tebi nemila smrt koje drago otkinula od srca?"
"Jest, mladče, i zloba i smrt."
"Pa kako, Miloše?"
"Mani to! Nije mi dobro toga spomenuti."
"Kazuj, starče! Eto vidiš, prijatelj sam gospodinu Pavlu, prijatelj i tebi. Zašto ne bi?"
"Zašto ne bi? Hm!", zamisli se haramija. "Istina, valjan si momak. Nek ti bude za nauk. Da znaš kako se u svijetu kuka, jer nesreća dođe kao mraz preko noći. I pamti sve. Ne kazuje se to svakomu."
"Pa kazuj!", podboči Jerko glavu šakama.
"Nu čuj. Nisam ti ja bio od mlada mrkonja kakav sam sad. Bijah ti veseljak i vragoljan, ta zubima bih od prokšije uhvatio čovjeka za pas i prenio ga preko vode. Ne bilo bijesna paripa koga ja poklopio nisam, ne bilo momka koga ja nadbacio ne bih, grlo mi se orilo preko devet gora, a kud moja puška cak, tu i duša "amin". Pričala o Milošu sva Krajina, pričali Turci Bošnjaci, jer im bijah vražji blagoslov, pričale i mome po selima, jer su pred Milošem svi kolovođe ostali crna obraza. Četovati na Turke bio moj posao, a plugom jedva da preko godine jedanput zabrazdiš. Vijao sam hulje kao lije u šume, pa dade li sreća, planuli čardaci da bi i popo bio mogao pri toj svijeći iz knjige pojati liturgiju. Znali naši ljudi za to, pa čim se zažari ondje za turskom međom krijes, rekli bi: "Eto glave da je Miloševa ruka!" Praznikom mirovali od mene Turci, jer je tu bilo po ledini kola, a kako bi kolo bez mene? Jednoč na crkveni god bilo gosti u kući iz drugoga sela, bila među njima Vukšanova Mare -"

Tu Radak časak umuknu.

"- nu a šta da ti kažem? Po svoj Krajini nije bilo takve mome. I milokrvna i stidna i svake dobrote puna, baš po mojoj želji i volji. Natuknuh o tom majci svojoj, a majka reče: 'I vrijeme je, sinko, eto sam slaba, a zamjene ne ima, kucaj na Vukšanova vrata i bože blagoslovi.' A ja u prosce. Vukšan me počastio rakijom i pogačom, pa će mi: 'Valjan si, Miloše, i ako bog dade i sveti Nikola, neću požaliti da mi budeš zetom.' Zamalo, grmjele Krajinom puške svatovske - a ja dovedoh majci zamjenu, dovedoh Maru. Sretne li majke, sretna li mene! - 'Ta nema ti, sinko, snahe takve u devet sela kako je krotka i udesna, na posao brza i svemu razumna!' A gdje nije majka hvale našla, našao sam ja. Da sam dao tri tovara zlata i pušku okovanu, ne bih bio našao bolje, vjernije žene od Mare. Mnogim se nažao dalo da se nije kolovođa uz njih zapetljao bio, nu zato nisi čuo ni od ženskoga jezika na Maru žalne riječi.
Teklo mi vrijeme kao rijeka brzica i nisam žalio teška posla ni muke, ta kako bih žalio? Bio sam sretan. Četovao sam na Turke kao i prije, ali navaljivao sam srčanije, branio se hitrije. Znao sam sada zašto se bijem, znao sam koga branim. Za prvih dana bilo Mari teško dijeliti se od mene, kidisala jadna da me ne snađe kakovo zlo. Kako ne bi, ta čovječe, mlada žena! Priljubila se bila uz mene kao ždrijebe uz majku. Ali se po vremenu svikla. Šta ćeš? Nije fajde. Moraš te moraš. Kako je komu bog dosudio, komu pušku, komu knjigu. Takav je svijet. Pred našim selom stoji vršak, ima odanle na po ure vida. Do vrška bi me Mare ispratila kad sam polazio na Turke, i tu je sirotica virila kutreći za mnom dok su oči dosizale, a ja putem bugario nek me Mare čuje. Na vršku bi me Mare i dočekala kad sam se vraćao od četovanja; snimila bi ona s mene torbu i dugu pušku pa ajde veselo u selo. Ne bih ja legao bez oke vina i janjećega rebarca. Nana mi prela do ognjišta, Mare savijala bijele ruke oko šije, a ja udri pričati kak je bilo, kako Turci Bošnjaci ponicali nikom i kako poturicama ostala kapa pusta. 'Ele Miloše', znala bi reći žena, da ne znam da si hrišćanin kao i drugi ljudi, da te ne vidim vesela i vedra uza me, rekla bih da si vuk, da si vukodlak.' 'Ne budali, diko!', odvratio bih joj ja, 'ta vidiš da sam hrišćanin, pa zasiječem li po kojput ljuće, nisam ja kriv, već ono zvjersko pleme koje ne poštiva ni boga ni bogorodice.' Bilo je i druge šale. Mare i zatrudnjela. Bože moj, ele radosti! Ali šta ti tu pričam, jošte si premlad, golobrad. Kad sam onako ležao u šikari kao zmija, vrebajući na koje Ture, sklopio bih oči i stao razmišljati o Mari, o kući. Kanda je preda mnom stajala. Gle, kako po kući brza i naređuje i maji godi. Do godine bit će i krštenja dadne li bog sreću. Za popa spremio ja šljivovice trogodišnjice, a za popadiju nov ubrus. Dobro mi je bilo sred vrleti snivajući tako. Minu ljeto, minula zima, dođe i proljeće, a mi imali sinka. Da si ga vidio, ma crnomanjast deran, a živ, a jak, nu Kraljević Marko. Sad nana stara da poludi. Pravdale se bake u selu je l' više na oca, je l' na majku. Ali ja se bakama smijao, imao sam sinka. Tad se zakvačismo ljuto sa Turcima. Pobili mi i pohvatali cijeli tovar tih poturica ljutih. Išlo se na zube, jer poturica gori je od Turčina. Uhvatismo i mladoga Jusuf-bega od Požege i dovedosmo ga u naše selo. Znala je za njega sva Krajina. Tukao je kao lav, ne štedio ni glave, ali nije on mario za zlato popovsko ni blago kmetsko, njega mamile žene. Za ženom će poludjeti. Ni djevojka ni žena nije od njega zdrava ostala - prava osmanlijska krv po materi svojoj. Mal da ga ne zatukoše naši. Ja ga obranih! Oj lud li bijah, koliko sreće da je poginuo. Ali ja svojima rekoh: 'Ta ne budite kukavice! Sred ravna polja koljite Turke, ali kad u njega nema ni sablje ni puške, kukavno bi bilo ubiti ga kao blašče! Čekajte! Doći će i njemu crni petak. Kad oni naše roblje sijeku, a hoćemo i mi njih. Ali bez suda, bez poglavara ne valja.' Ture bilo u selu kanda i nije sužanj. Prolazilo ulicom sa oružnikom pa pjevalo. U zao čas speti Maru. Uzavrelo Ture, kako mi rekoše. Naskoro dođe zapovijed da ga pustimo na slobodu. Zamijenila gospoda njega za naše ljude, što ih zarobio bio požeški paša. Išao ja po zapovijedi u Ivanić. Kad se kući povratih rekoše mi da se u selu desio neki vidar, malen, razrok, a taj da je liječio svijet i marvu i prodavao masti kojekakvih. Reče mi Mare da ju je taj patuljak mitio nekom masti i obilazio oko kuće i pitao za mene. Za mene? Šta ću mu ja? Ta hvala bogu sam zdrav. A ne pamtim ga. Treći dan da je svoju robu naprtio na kljuse i pošao put donje Krajine. Ja ne mario. Ta nema li dosta skitalica po svijetu. Prozimovasmo sretno i zdravo. Ali eto ide zapovijed da gospodin ban Petar Bakač kupi silnu vojsku na Turke. Vojvode sakupili sve haramije, a mene zapalo u četu Radmilovića. Iscjelivah sinka, izljubih ženu, pa da mi ne skine oka s djeteta. Inače polazio sam veselo u boj, ali onaj put nešta mi davilo srce. Slutnja, šta li. 'Miloše, božja te ruka pratila i povratila' zajeca mi žena i sklopi ruke oko šije.
Ban Petar ne bijaše pržibaba, već u njega gvozdeni zubi. Mi udri, a Ture drž, mi udri, a Ture bjež! Vijao Petar ban hulje, a oni skakutali kao miševi od mačka. Pokrsti ih ljudski, mirna Krajina, a mi pjevajući kući. Ja put pod noge pa danju i noću. Bilo dva sata od našega sela, bilo nas više sve haramija. Sretoh kuma iz drugoga sela. 'Pomoz bog, kume!' 'Da bog pomogo', odvrati mi plaho kum. 'Šta je, kume, te me gledaš sa strane? Kako kod kuće?' 'Ništa, ništa! zlovoljica. Kod kuće sve zdravo!' 'I hvala bogu!', poveselih se ja. Ode kum zbogom, a mi prema selu. Dođosmo do vrška. Nema Mare! Čudo! Ali čekaj, dikice, danas ću ja tebe preteći. Kad iznenada banu pred nas Đorđe, sinak našeg kneza. 'Za ime boga, ljudi, brže! 'Šta je?' zaviknuše svi. 'Brže u selo. Turci Požežani navališe jutros, povedoše marvu i roblje!' Zazeblo me. 'Šta je, Đorđe, boga ti?' zapitah van sebe. 'Dođoše oko podne kao grom iz vedra neba sve na konjima. Pred njima Jusuf, a s njima onaj mali vidar, na ovoličak. Uhoda turska bit će. Što je stoke u kući bilo, sve povedoše. A ovaj vidar dovede Jusufa do tvoje kuće, Milošu. Uđu. I udari jauk iz kuće. Izvukoše ti majku krvavu i baciše o tle kao strv, a ženu i sina uzeše na konja pa bjež put šume. 'Pozdravi junaka Miloša', udari vidar u smijeh, videći gdje stojim kao kamen. Zamalo planu ti kuća plamenom. Ubiše i popa i popadiju, razvališe crkvu. Zlo! zlo!' - Oči mi se zališe krvlju, ruknuh ko bijesna zvijer i kao da me je vjetar ponio, poletih naprijed u selo do svoje kuće. Garište! Prazno, pusto! Padoh o tle na ostanke moje sreće! Oko srca mi se savijale ljutice! Mare! Mare! Sinko! Gdje si, gdje si? Ništa, ništa! Jao! Bože! Teška je tvoja ruka! Ne pitah za majku - susjedi je primili u kuću, za Turke pitah - za Turke! Kad li dođoše! Kad li pođoše? U susjedovu dvoru stajao je konj privezan. Poklopih ga. Preskočih tarabe i kao lud u šumu. Bila je noć. Nad šumom mjesec. Tjeraj uru, dvije ure. Znam ja Turke, neće oni svu noć bez konaka. Tjeraj tri, četiri ure bez duše, bez daha. Krv mi skočila niz lica, grane me udarale na obraze. Mozak mi se vitlao. Nagnuh se na konja. Vruć je, pjeni se, griva mu vijori, ali leti, leti mahnit i promeće tihi noćni zrak burom. Dođoh do provale gorske. Nešto mi sinu pred očima. Vatra. Stadoh. Da vidim. U dubini dolje sjede oko vatre Turci. Piju, viču. Među njima malen čovuljak. Bit će vidar. O drveću privezani konji. A podalje u zasjenku? - Da, da! 'Roblje. Mare! Mare! Sinko!', zavapih u sav glas, 'evo me, evo!' 'Miloše moj!' odazva se Mare. Skočiše Turci. Namjerim. Cak! Mrtav legnu Jusuf. Poklopiše konje. Cak! puče mi mala puška i svali se drugo Ture s konja. Pustim uzde, u jarak, u jarak! 'Ha ti, Milošu!' zakriješti ona kržljava hulja. - I planu mu puška, a žena mi sruši se mrtva. Letih. U puški nema zrna. Ali jao hulja uhvati moga sina za kosu. Ubit će ga. Ne. Na konja ga diže. Odjuri, a Turci od straha za njim. Dođoh do žene! Hladna! Ali sin je živ, nu oni ga nose! Tjeraj! Za njima. Pade mi kapa. Konju nestaje sape. Trgnem nož, da bocnem konja u rebra. Leti nizbrdo, uzbrdo. Leteći napunim pušku. Eno ih, sad idu iz šume. Ha to je vidar, a to mi je sin! Da! da! Tjeraj de konjiću! Blizu smo! Na puškomet. Čekaj! Ali jao. Prope se konj, pade, izdahnu. Padoh i ja. Odoše bez traga. Jao krste bože! Ubiše ženu, odniješe sina, samo noću ori se zloradi smijeh toga sotone."

Haramija zašuti. Do dvije debele suze skočiše mu na oči, na sijede brkove.

"Dosta je", prihvati opet, "čuo si sve. Bogzna gdje mi je sin, ne nađoh mu traga. I eto se bijem po životu kao voda u bregove. Ali đavla onoga da se dočepam", zaškrinu haramija "zubima bih ga raznio."
"Vidara majušnoga misliš?", zapita ga u čudu Jerko, "možda ga je voda odnijela."

U taj par stupi Pavao pred gradska vrata.

"Jerko, brate!", prihvati upol glasa poljubiv mladića, "vrati se u Zagreb, čuvaj Doru kao oko svoje. Zbogom!"
"Hoću, brate!", odvrati potiho Jerko.
"Hajdmo, Miloše, u ime boga!". Časnik i haramija poklopiše konje i odjuriše.

A Jerko sjeđaše dugo na kamenu gledajući prema strani kojom je Pavao odletio bio.