Zlatarevo zlato/XIII

Izvor: Wikizvor
XII Zlatarevo zlato —  XIII.
autor: August Šenoa
XIV


Na nedjelju Cantate, to jest na osmi dan mjeseca svibnja 1577. sve je mravom vrvjelo u tihom, inače plemenitom, varošu na "grčkih goricah". I samo proljetno sunce smiješilo se gledajući koliko junačkih, mudrih i plemenitih glava grne što na konju, što pješke, sve pod pernim kalpacima sve sa vjernom sabljom na stari Grič. Bilo je topota, čevrljanja, zveketa, pozdrava i psovaka do mile volje. Tu bi u srebro okovani velikaš zaustavio konja te nagnuo se da pruži debeljaku kanoniku prijateljsku ruku, tu bi brkat konjik od družine kojega kneza opsovao zagrebačku gospodu, jer mu je konjić već tri puta kleknuo bio na šiljastom kamenu zagrebačkih ulica. Ondje stajala je hrpa seoskih plemića držeći kratke sabljice, klimajući glavom i mozgajući što će to biti, a mile Zagrepčanke bočile se pred kućama i zijale što su im oči dale. I bilo vike i halabuke više no o samom proštenju, a vika i halabuka je obzirnim građanima uvijek mila bila. Sunce se proljetno smiješilo, građani se veselili, ali ne smiješila se gospoda, već mrkim okom gledala preda se. "Općina gospode, plemića i ostalih stališa i redova kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije" kupila se u glavni sabor u kraljevski grad Zagreb da vijeća i određuje o spasu domovine.

Čudnim srcem dolazila su gospoda u Zagreb. Kako i ne bi? Znalo se dobro da nadvojvode Ernest i Karlo snuju i rade izvrnuti stari red i staro pravo u Hrvatskoj. Znalo se da su htjeli posve utamaniti bansku čast, oteti banu pravo sazivati sabor i voditi zemaljsku vojsku. Znalo se da se je pravi ban odrekao časti, a onaj koji je to ime jošte za nevolju nosio, tj. Gašo Alapić, da nije imao pune banske vlasti. Da, govorkalo se još i više po kutovima, govorilo se kruto i ljuto. Mali Gašo, u kome je sve kipjelo, prevari prevejanoga negdašnjega druga Draškovića, te sazva sabor u Zagreb kad je vidio da sve kuha u plemstvu i da taj sabor neće nipošto biti stado krotkih janjaca. Prejasna gospoda Ernest i Karlo planuše gnjevom sa toga čina, jer je već Makso drugi kratio hrvatskim banovima starodavnu vlast sazivati sabor i jer su ta dva gubernatora htjela posve dobiti u svoje ruke gospodu hrvatsku. Planuo je osobito Ernest sjedeći u Gracu, te htjede snažnom šakom razbiti osnovu maloga subana. Nu mudri Drašković, poznavajući dobro i plamenitu i promjenljivu ćud svojih Hrvata, utaži gnjevnoga gubernatora, te ga sklonu da je sazov hrvatskoga sabora tobož potvrdio, da ne bude nikomu krivo. Drukčije je dakako o tom sudila kraljevska komora u Požunu, jer su ljudi koji se novcem bave i računaju obično hladnije ćudi. U požunskoj pjeneznici mogao si cekine lako prebrojiti. Ta pol Ugarske stenjaše pod turskim jarmom, pa nije bilo tko da plaća kraljevsku daću. Hrvati su istinabog sami odmjerivali i pobirali danak, sami kupili i plaćali zemaljsku vojsku, ali kako je turska nevjera žarila i palila, imućstvo po zemlji ništila, često bi se desilo da blagajnik cijele kraljevine Slavonije nije imao šuplja dinara u kesi, pa je valjalo da i požunska komora priteče u pomoć, a davati novaca, kad ih nema, zacijelo je velika neprilika. Bojeći se toga, mudra komora pisa još mjeseca veljače 1577. jasnomu gospodinu nadvojvodi Ernestu, kako je čula da je pristao uz sazov sabora kraljevine Slavonije, da je po duši sav taj posao dobro promozgala i da joj se čini da imade velika zapreka koja bi saborovanje zagrebačko zapriječiti mogla. "Jer bez bana", reče komora, "ne ima u Hrvatskoj sabora, pa ako i prejasni nadvojvoda tu čast nečim drugim blagostivo zamijeniti kani, to je u Hrvatskoj prastari običaj da se glavni sabor samo na poziv bana sastane, i komora vrlo dvoji hoće li stališi kakvu namjesniku pokorni biti. Najpreča bi dakle potreba bila da kraljevska svjetlost postavi zakonitoga bana. Nu pošto je već prečasni gospodin nadbiskup kaločki i zagrebački imenovan za dvorskoga komisara, pošto se utvrđenje Koprivnice i drugi velevažni poslovi u Hrvatskoj odgoditi ne dadu, pošto su i hrvatska gospoda sazvana u zbor, to misli komora prekorno da taj sastanak komisara i plemstva bude samo odgovor, dok se ne postavi ban i dok se ne sastane zakoniti hrvatski sabor."

"Čitajte, prečasni gospodine, što mi mudra komora piše", reče u Gracu ljutito nadvojvoda Ernest, pruživ Draškoviću pismo.

Lukavi crkovnjak stade razabirati prepokornu a i bojažljivu poslanicu požunskih novčara. Pročitav ju, položi nadbiskup smiješeći se poslanicu na stol pa će Ernestu:

"Ti ubogi Krezi, prejasni gospodine, čini mi se da se prometnuše u velemudre Papinijane, jer pravom fiškalskom retorikom cjepidlačare o zakonu, premda bi oni najbolje znati morali staru riječ: "Nužda mijenja zakon."
"Nu, a šta ćemo biskupe?", zapita ga gubernator.
"Ad acta, prejasni gospodine, ad acta!", nasmija se Drašković, "komora neka ostane u komori."
"A naša osnova?"

Cijela osnova nije jošte zrela. Valja čekati. "Chi va piano, va lontano", veli Talijan. Do godine bit će jabuka zrela. Ti moji Hrvati čas su lavovi, čas janjci. Nek zasad proti Turskoj lavuju, mi ćemo pričekati dok za nas budu krotki. Zasad treba nam novaca za tvrđave, za vojnike. Novaca nam moraju dati."

"Ali ako budu cjepidlačarili kao što komora?"
"Ako bi to" - zamisli se Drašković, "ha, ha, tu se sjetih svoga miloga kolege Gašpara. Neka se uhvati u vlastitoj stupici. On je istinabog samo pol bana, i to po imenu. Ali se drži za cijeloga. Ta nije li sazvao sabor? Neka bude pro forma ban, pa je i sabor zakonit. Vidite, prejasni gospodine, komora se in puncto juris očito vara!", nasmija se Drašković. "Pa za mene radi i Lacko Bukovački, nadam se dobiti većinu", nasmija se Drašković.
"Izvrsno", skoči radosno Ernest, "vama, reverendissime, ne fali nikada soli. Nu ako ste sigurni za većinu, zašto ne bi dalje išli?"
"Možebiti, prejasni gospodine!", odvrati Drašković.

Za nekoliko mjeseci uputi se biskup u Zagreb.

Gašo Alapić doču da su u Zagreb stigli kraljevski komisari Drašković, Hallek i Teuffenbach, i nemalo začudi se da ga priznavaju zakonitim banom. "Šta je to?", reče, "ja se nadah otporu, a ovamo sve dobro i mirno!"

Dan prije sabora boravio je Gašo dugo u dvoru prepošta Nikole Želničkoga, gdje je i Vramec bio. Polazeći kući bijaše grbuljak neobično veseo.


U dvorištu regnikolarnoga doma u kraljevskom gradu Zagrebu bijaše neobično živo. Oko dugačkoga zelenoga stola, na kojem stajahu debele knjižurine, papir, crnilo i šarena škrinja sa sloboštinama kraljevine, vrvjela sila poslanika saborskih sve u bogatim dolamama, iskićenim srebrom i zlatom, sve pod kalpacima na kojima blistaše biser i dragulj, a o boku okovane sablje. Pjeneznik Mijo Konjski zbijao šale sa majušnim gospodinom sucem Matom Crnkovićem iz Crnkovca, frčući svejednako velike plave brkove. Varaždinski poslanici Gašpar Druškoci i Ivan Zaboki zaokupili gospodina Petra Ratkaja Velikotaborskoga te mu pripovijedaju vrlo krupnim jezikom kako gospodin Mate Keglević pod silu otimlje i ubija kmetove. Gospodin Ratkaj, pogladiv crnu bradu, čudi se tomu nasilju i spominje mimogred, da je Mate Keglević velik prijatelj bivšemu banu Draškoviću. Gospodin Niko Alapić Kalnički, banov brat, skupio je oko sebe jato kalničkih plemića seljaka i kuje svoga brata bana u zvijezde. Prečasni prepošt Niko Želnički klanja se udvorno mladomu gospodinu Stjepku Tahu, plavokosu mladcu, a kradomice namiguje Franji Stolnikoviću koji se tvrdo zavjeruje seoskim plemićima iz Moravča da će ih pred stališima braniti radi zuluma Hallekovih vojnika. Podalje stoji žilav starac od 60 godina, crnih žarkih očiju i malih brkova u plavetnoj dolami - Blaž Pogledić, župan turopoljski i razgovara živo sa čovjekom visokim, suhim, odjevenim u mrke haljine - sa literatom Ivanom Jakopovićem - poslanikom plemenitoga varoša zagrebačkoga. A sam u kutu mrk - zamišljen sjeđaše, upirući se o svoju široku sablju, gospodin Gregorijanec Medvedgradski. I navali plemstvo sve više i više govorkajući, vičući, zvekećući, a gdjegdje među plemstvom po koji časni gospodin u crnoj dugačkoj halji.

Sred ove vreve i vike sjeđaše za stolom gospodin Ivan Petričević od Miketinca, potprabilježnik kraljevine, redeći pisma sa velikim pečatom, premećući zakonske članke i oštreći svoje pero, samo katkad dignuo bi svoju ćelavu glavu te požmirnuo prema velikim vratima žarkim modrim okom kao da nekoga očekiva. Tko je motrio sve to burno more, tko je gledao mrka, šutljiva lica seoskih plemića, tko je pazio kako se katkad susretaju oči plamnom munjom, taj je i mogao slutiti da se u dubini toga mora pripravlja bura. Minu pol ure, minu ura, a zvono Sv. Marka već odbi jedanaesti čas. I sve je veći brujio žamor.

"Ban! Gdje je ban?" čulo se ovdje.
"Po bana valja poći", zaori ondje.

Laganim korakom pristupi Želnički Petričeviću.

"Gdje je gospodin podban?", zapita prepošt potprabilježnika.
"Kod komisara, prečasni gospodine!", nasmiješi se upol glasa Petričević.

Crkovnjak prišapnu nešta gospodinu Petričeviću u uho, a ovaj kimnu glavom.

I pope se prepošt na uzvišeno mjesto.

"Čujmo! Čujmo!", ozva se u jedan mah sto grla.

I umuknu žamor.

"Prečasna, časna, ugledna, velemožna, plemenita, uzvišena, mudra i obzirna gospodo stališi i redovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije", započe prepošt. "Pošto je velemožni i ugledni gospodin Gašpar Alapić vukovinski i kalnički, ovih kraljevina ban i vrhovni kapetan privoljom prejasnoga principa Ernesta, nadvojvode burgundskoga, grofa tirolskoga i namjesnika njegove posvećene kraljevske svjetlosti sazvao na današnji dan općinu gospode, plemstva i ostalih stališa i redova ove kraljevine na glavni sabor u kraljevski ovaj grad, da saslušav na usta želje gospode komisara Nj. kraljevske svjetlosti o dobru domovine vijećaju i zaključuju, pošto je pako u ovim kraljevinama od pameti red i zakon da glavnomu saboru bude glava ban, predlažem smjerno da poslanstvo sviju četiriju stališa, to jest gospodskoga, plemićkoga, svećenskoga i građanskoga pođe pred lice velemožnosti banske i da rečenoga gospodina bana u zbor kraljevina doprati."
"Po bana! Vivat banus!", zagrmi sto grla.

Dok je Želnički ovako plemstvu govorio, uniđe u dvor i pohiti k Petričeviću mlad plemić, Mihajlo Vojković, i predade mu pismo.

"Šta je?", zapita Petričević.
"Otvorite! Čitajte, uzvišeni gospodine! Zapovijed je banova!", odvrati mladić.

Potprabilježnik rastvori pismo. Stade čitati, blijednuti, zapanji se. Ali tek što prepošt završi, skoči Petričević van reda i običaja i provali u sav glas:

"Gospodo stališi i redovi, posluh!"
"Šta je, šta je?", vikalo se odasvud.
"Ne ima više bana!", viknu Petričević dršćućim glasom.

S urnebesa potresoše se dvorovi. Krika i vika zaglušivala svaku riječ, smijeh i čudo, zveket i psovka miješala se u tom burnom zboru i jatomice pohiti plemstvo prema Petričeviću koji je stajao kao kamen držeći rukom kobno pismo.

"Nek se čita", viknu Ratkaj.
"Čujmo, čujmo!", zakriješti Ivan Zaboki.
"Ha, puška je pukla!", veselio se Bornemissa.
"Šta, šta je?", uzruja se plemstvo.
"Abdicavit. Odreče se časti!", odvrati Petričević.
"Zašto?", viknu glasno Blaž Pogledić dotisnuv se do zelenoga stola. Petričević slegnu ramenima, a Niko Alapić nasmija se zlorado videći taj metež. Jedini Stjepko Gregorijanec ne maknu se sa svoga mjesta te gledaše mirno to klupko treptećih perjanica što se je oko Petričevića savilo bilo. Njega kanda nije iznenadila ota vijest. Želnički stojeći na govornici nagnu se malko da tobože čuje šta je, i kad je zbilja dočuo da se je Alapić zahvalio na banskoj časti, zakima kao od čuda glavom i sađe k Petričeviću, ali u taj par sretnu se njegovo oko sa okom mrkoga Gregorijanca i lagan posmijeh pojavi se oko ustiju hitroga kanonika. Sad bijahu u skupštini razvezane sve uzde reda i mira. Vikalo i psovalo se bez obzira, čudilo se plemstvo zašto taj grom sa vedra neba. I mnogi prijatelji Alapićevi, kojim je Drašković bio trn u peti, stadoše naglas karati gospodara vukovinskoga da je sad u nevrijeme ostavio plemstvo na cjedilu. Hitri grbuljak nije nego nekolicini drugova rekao kamo smjera i o čem se radi, zato se i sva skupština prepadala. Ali u jedan mah umaknu žamor, prenu se plemstvo. Glasan trubljaj pred dvorom probudi poslanike od čuda.
"Carski komisari!", viknu Petričević i kao na mig vratiše se gospoda plemići na svoja mjesta.

Uistinu zaustaviše se velika staklena kola pred dvorom, a oko njih stajalo desetak njemačkih oklopnika na konju.

U skupštinu stupi nadbiskup Drašković u svilenoj halji, a na prsima mu blistaše krst od smaragda. Bio je blijed, mrk i nije nikako mogao da razvedri bar naoko lice. Za njim koracahu Servacijo Teuffenbach pod širokim pernim šeširom, hvatajući prkosito svoj dugački mač i Vid Hallek, general Slovinske krajine pod sjajnim oklopom, opasan bijelim i crvenim pojasom krajiške vojske. Najzad dovuče se i podban Bukovački veoma skučen.

Drašković pokloni se skupštini, a plemstvo, koje ga je toliko puta burno kličući pozdravila bilo nazirući u njem ponajjači stup domaćega prava, to plemstvo šutilo je sada mramorkom. Šuteći pođoše komisari na svoje mjesto i napokon poče nadbiskup pridušenim glasom, po kojem se vidjelo da sve u njem kipi:

"Prečasna, ugledna, velemožna, uzvišena, mudra i obzirna gospodo stališi i redovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije! Prejasni princip i gospodin Ernesto, nadvojvoda austrijski, namjesnik Nj. posvećene cesarske i kraljevske svjetlosti zakazao je pismom i pečatom velemožnomu gospodinu Gašparu Alapiću vukovinskomu, banu ovih kraljevina, da se skupi općina gospode i plemstva u glavni svoj sabor, da vijeća o potrebama tužne ove domovine, a da slavnim stališima i redovima jasno bude kamo da smjera milostiva želja njegove prejasnosti, evo posla mene i blagorodnu gospodu i generale Servacija od Teuffenbacha i Vida Halleka za komisare, da živim glasom naših ustiju izjavimo vašemu gospodstvu prejasnu volju i zapovijed i da mudrim i razložnim slovom pronađemo lijek kako bi se bijedne ove kraljevine sačuvale slavnomu žezlu i obranile proti krvnomu neprijatelju svega kršćanstva. Slavni stališi i redovi -"
"Oprosti mi, vaša prečasnosti, a i slavni stališi i redovi", skoči jarostan Stolniković, "što zalazim u riječ gospodina kraljevskoga komisara."
"Čujmo! Čujmo!", uzburka se plemstvo. "Kraljevski komisar neka govori!", viknu Niko Tahi zarumeniv se od gnjeva.
"Ne, Stolniković neka govori!", stadoše urlikati plemići iz Moravča.
"Stolniković!", zaori skupština. Drašković stisnu ljutito usne i spusti se na sjedalo.
"Slavni stališi i redovi", nastavi Stolniković, "ako i skromno moje lice vrijedno nije, iako sam možebit povrijedio red drznuv se slavnim redovima pokazati pravi put, to mislim ipak da je svaki hrvatski plemić čuvar domaćega prava. I zato nuka me srce da pitam, gdje nam je glava, gdje nam je ban?"
"Gdje nam je ban?", zagrmi plemstvo.
"Slavni stališi i redovi!", progovori podban Bukovački u strahu.
"Ne pitamo mi za podbana, gdje nam je ban?", lupnu šakom Petar Ratkaj u zeleni stol.
"Slavna gospodo!", prihvati Petričević, "velemožni gospodin Gašpar Alapić zakazuje po ovom pismu slavnomu zboru gospode i plemstva da se je odrekao banske časti i da je ostavku poslao Nj. kraljevskoj svjetlosti u Prag."
"Sramote!", otresnu se Mate Keglević. Ali u ovaj par skoči Stjepko Gregorijanec uhvativ ljutito sablju i Keglević umuknu smjesta.
"Slavna gospodo!", ozva se pronicav glas iz jata plemića i na govornicu pope se dosada neopažen grbuljak.
"Vivat Alapić, vivat!", zagrmjelo plemstvo.
"Slavni stališi i redovi", nastavi Alapić. "Od srca žalim da se je izabrani ovaj zbor uzrujao sa mojega pisma, ali većma jošte žalim što su mi neka uzvišena gospoda nabacila da sam kukavica. Ja kukavica nisam, to znade cijela kraljevina, jer nisam samo po Zagorju tukao buntovne kmetove, već je i antikrst okusio sablju moju ne jedanput. I zašto nisam više ban, zašto sam svijetloj kruni na skute vratio glavarstvo ove kraljevine, kazat ću slavnomu zboru poslije i kao plemić oprat ću se pred plemstvom, ali ako slaba moja riječ nađe pred slavnim vašim licem i iskru počitanja i ljubavi, zaklinjem vas, gospodo slavna, slušajte prije svega mudre riječi prečasne i blagorodne gospode komisara, jer znadem da nam nose lijeka za grdne rane naše." Zlobnim posmijehom pokloni se Alapić Draškoviću, a ovaj zadrhta kao da ga je zmija ujela.
"Vivat Alapić!", kliknu plemstvo, "čujmo komisare!"

Iznenada dignu se Drašković, oči mu zasinuše, i smiješeći se započe ovako:

"Slogom, slavni stališi i redovi dične ove kraljevine, rastu male stvari, a nesloga sve pokvari. Ako ikad, a ono u ovaj hip, gospodo slavna, nuka me teško zabrinuto srce da vam ponovim stare ove poznate riječi. Ja istinabog ne dolazim u svoje ime, prejasni gospodin namjesnik posla me amo, nu kako god mi zvanje kaže da budem samo tumač prejasne volje, tako mi duša ne da, da ne govorim od vlastita srca, po vlastitoj misli. A kako i ne bih? Ne rodih li se među vama, nisam li ove domovine sin? Ne stajah li u burno doba čelo jedne ove kraljevine i krstom i žezlom. Nisam li s vama probdijevao noći, brigujući da odvratim kugu nevjere od ove zemlje, nisam li potrajao s vama dane revnujući da zvjerski pobornik krsta ne pohara pravovjerne od vjekova ove kraljevine? Ta sjećajte se onoga dana kad s previšnje milosti stupih ovamo među vas kao ban, kad položih desnicu na sveto evanđelje da ću braniti kraljevinu, kako vam burno poskoči srce, kako vam glasno kliktaše grlo, kako zazveknuše junačke sablje. Poboga, da vas je onda smotrila sila turska, raspršila bi se bila od straha kao Filišćani pred Gedeonom. Koliko lijepo, koliko slavno prodiči se ime hrvatskoga plemstva med kršćanskim svijetom, kad ste složno pod blage pameti Franjom Slunjskim a i pod ovdje prisutnim velemožnim gospodinom Gašparom Alapićem sjekli Turke, kad ste stajali gvozdene klisure proti oluji pakla. Nikad ne doživi banska zastava toliko slave! A sada, oj žalosti, gdje se je svidjelo vječnoj providnosti većom patnjom kušati vas, jeste li pravi zatočnici krvi Isusove, sada gdje bi sila svetoga duha imala lebdjeti nad vašom glavom i ojačati vam srca, sad je neprijatelj sina čovječjega zasijao kukolj nesloge u vaša srca, i ne vrati li milosrđe božje slogu u ovu tužnu zemlju, sharat će je nevjerni mač, skovat će vas u lance paklena sila. A zašto nesloga? Koja se zemlji učinila krivda? Ne vrši li prejasni gospodin namjesnik vaše želje milostivom rukom? Nameće li vam on danak? Ne, on ne čini toga. Zakazao je gospodinu banu neka sazove sabor, a gospoda stališi i redovi neka rade po svojoj volji o spasu domovine. Ne kupi li odasvud vojsku tuđu da bude kraljevini na pomoći? Da, što više! Ne gradi li prejasni princip Karlo tvrđu Karlovac kraj Dubovca o svojem trošku, a za vašu obranu? Za bana pitate? Tko vam ga je, slavna gospodo, uzeo? Zar ja? Zar prejasni namjesnik? Nije. Svatko je gospodar svoje volje, svatko zna najbolje kako će čine svoje opravdati pred prijestolom božjim. A tako i velemožni gospodar vukovinski. Žalim od srca da po starom običaju ne sjedi čelo ovoga dičnoga zbora zakoniti glavar. Ni ja nisam tomu kriv ni vi. Ili hoće li vaša gospodstva čekati, dok kraljeva milost iz Praga postavi drugoga bana? Čekati dok poslanici vaši prevale gore i dolje, a eno na pomolu već Turčina? Čekati da vam, što bog odvrati od ove zemlje, Turčin nametne svojega bana? Oj gospodo slavna, otvorite oči, obiđite očima okolicu vašu! Užasna prizora! Po Ugarskoj teče rijekama kršćanska krv, sa budimskoga grada ljeska se polumjesec. Bosna uzdiše pod kopitom turskim. Slavonija donja robuje otkinuta od svoje matere zemlje, već zalaze pogani u Liku i Krbavu, u Kranjsku, na vašoj su zemlji, pred ovim su pragom? Ne planu li Cetin, ne pade li Velika, Kladuš i Zrinj? Ne lebdi li vam u duši krvavi dan od Hrastovice? A vi se cjenkate o formulama prava, premećete zaprašene knjige? Pod vašim nogama krši se brod, a vi krpate jedra! Salus reipublicae suprema lex esto! Za boga, za kralja, za dom! Ili zar je izumro junački duh vaših djedova i žar za svetu kršćansku vjeru? Ja velim: Nije! Neka se tko digne, neka kaže da jest, a ja ću mu reći da laže. Mrka su vaša lica, gnjevne su oči, ali srce pitajte, srce! Znam da u njem živi staro junaštvo, spremno skočiti proti zatoru svete vjere! Prenite se, oj gospodo slavna, u staru neodoljivu snagu, složite mudrost i junaštvo sa željama prejasnoga principa, i tako vam krsta, slušajte me!"
"Čujmo! Čujmo!", zamrmori plemstvo.
"Četiri nas tvrđave brane na ishodu sunca proti Turčinu", nastavi Drašković mirnijim glasom, "četiri tvrđave med Dravom i Savom, i to Sisak, Ivanić, Koprivnica i Legrad. O tom kamenom pojasu nejedanput se razbi osmanski bijes. Hrvatska ruka podignu tvrda ova braništa, hrvatska krv posveti ih oltarom vječnim slave Isusove. Jao, da jedna klone, da jednu Turčin osvoji, probio bi se tvrdi zid, nevjerne čete poplavile bi Zagorje i okolicu ovu, kao bujica razlijevala bi se i poganska vojska s juga preko Kupe, i Zagreb, prijestolnica dična cijele Slavonije morala bi se pokloniti polumjesecu. A srce obrane ote Koprivnica je, ponajjača tvrđava naša. Svlada li ju Turčin, propade i Sisak. U Koprivnicu upiru Turci oči, nju hoće da zaskoče svom silom. To potvrđuju vjerovani glasovi. Ali Koprivnica pretrpi mnogo, slabo je spravna; utvrde treba. Utvrde treba i pokupskim tvrđavama. I vojske nestaje. Duga je međa koju nam braniti valja, a turska je sila velika. Zato poručuje prejasni princip Ernest, vršeći u ovim stranama kraljevsku vlast, općini gospode i plemstva sve kraljevine, da ne propuste u svom zboru odrediti da se smjesta pošalju ljudi na utvrđenje Koprivnice, Ivanića i pokupskih strana, da se po dimnjacima kupi redovito vojska, da se dozvoli nov danak za ratni trošak, a kraljevski gradovi da dobave hrane, streljiva i konja za carske lumbarde. To je volja prejasnoga principa, a mudrost visokih stališa, tvrdo se nadam, vršit će ovu volju pokornim posluhom da izbavi ove kraljevine od ropstva."

Šuteći sjeđaše plemstvo, i Drašković spustiv se na stolicu omjeri skupštinu oštrim okom, nadajući se da je ukrotio plamenita srca hrvatskoga plemstva.

Lijeno dignu se mali Alapić uhvativ nadbiskupa oštro na oko.

"Gospodo slavna", započe pronicavim glasom, "ne mislite da ću vam srce razigrati i poticati vas na junaštvo, kao što prečasni gospodin nadbiskup kaločki, uresnom riječi. Znam da ste junaci, da vašoj odvažnosti ne treba oštrih mamuza kao lijenu konju. A nit se ne razumijem u kitnjasti zbor, nit znam okretati finim perom, moj posao je sablja. Zato, slavni stališi i redovi, govorit ću ukratko. Moram da se operem pred vama. Prečasni gospodin nadbiskup reče da svako ima odgovarati pred bogom za svoje čine, a i ja koji je iznenada ostavio bansku čast i tobož ostavio kraljevinu na cjedilu. Ta nije li to učinio i prečasni gospodin nadbiskup i možebit u goru zgodu? Ne znam kako će se on opravdati pred bogom? A ja, gospodo slavna, ne ostavih banske vlasti da budem nadbiskup, već da budem običan plemić, gotov da trgnem sablju za spas ove kraljevine."
"Vivat Alapić!", pozdravi ga plemstvo.
"A odreći sam se morao banije", nastavi razban, "morao po svijesti svojoj. Jer, gospodo slavna, za prvo bio sam samo ban sabljom ne i žezlom, vojskovođa ali ne sudac i vladar. Za drugo, stara je stvar da pod jednim krovom ne mogu biti dva gospodara. A u ovoj kraljevini ima gospodara cijela vojska. U staro vrijeme zapovijedao je vojsci samo ban, a sad svaki tuđi general. Pa kad sam ja tu gospodu pitao kako da smiju raditi bez moga znanja, proti mojoj zapovijedi, a oni bi svagda pokazali nekakve dekrete da tako želi prejasni nadvojvoda Karlo. Banom biti, a ne banovati, biti pictus masculus, toga, gospodo slavna, nisam htio. I zato okanih se svoje polubanije da dobijemo cijeloga zakonitoga bana. Sada znadu slavni stališi i redovi jesam li čist. Dixi."

I sjede Alapić. Priproste njegove riječi razigraše cijeli zbor, i plemstvo udari u burno klikovanje.

"Gospodo stališi i redovi!" dignu se otresito Mate Keglević lupajući sabljom u tle. "Deliberante Roma Saguntum periit." Ne mogu se dosta načuditi gospodi koja traže kojekakve kvake i zabavice te gubimo tude govorkajući vrijeme. Jesmo li amo došli dizati parnice? Kad neprijatelj kucne sabljom na vrata, nije kada cjepidlačariti o zakonskim mudrolijama. Raditi treba. To nam budi zakon. Turčin neće nas pitati, vodi li vojsku ban ili ne vodi. Pobiti ga treba, a da ga pobijemo, valja se pokoriti volji prejasnoga principa - -"
"Bana nam treba, bez bana ne ima sabora!", planu Petar Ratkaj.
"Dosta, gospodo!", buknu Teuffenbach uhvativ svoj mač ljutitom rukom. "Ja nisam pravdoznanac, vojnik sam. Ne pitam ja za stare papire, već pitam za prah i olovo. Nisam ja ovdje da slušam vaše artikule, imam boljega posla. Vojske nam treba, novaca nam treba, to nam dajte pa onda gradite slobodne artikule. A to mora biti, jer tako zapovijeda prejasni gospodin namjesnik." I bijesan lupi rukom po sablji.

Kao munjom dirnuto skoči na noge plemstvo.

"A što smo mi?"
"Našto sabor?"
"Napolje!"
"Tako li se štuje zakon?"

Kao uzburkano more bjesnila je skupština. Sad i sad saletjet će plemići nespretnoga komisara. Drašković uhvati gospodina Servacija za rukav i pritisnu ga na stolicu.

"Gospodo slavna", zagrmi dršćući od jada Gregorijanec, "valja da bude čist račun. Pravo vele gospoda komisari, nema se kad gubiti vrijeme. Čuo sam puno riječi, ali nisam čuo što nam raditi valja. Dopustite, slavni stališi i redovi, da vam o tom reknem svoju priprostu misao. Vaše je odlučiti. Jeste li ikad bili u hramu bijelih fratara u Remetama? Ondje počiva pepeo slavnih naših banova. Nad grobom stoji im zastava i žezlo. Zastavom vode oni plemstvo u boj, žezlom vladaju i dijele pravdu. Tako je bilo od starine, tako mora biti i sada. Kraljevska svjetlost daje nam bana za glavara da nam bude mjesto kralja. Ban je namjesnik kraljev, ban stoji čelo vojske, ban sjedi čelo sabora. Živom, plemenitom riječi dokaza nam prečasni gospodin nadbiskup kaločki koja nevolja da čeka bijedne ostanke slavnih ovih kraljevina, pokarao nas je da smo nesložni, da ne marimo za svetu vjeru i sloboštine plemstva. Ali življe ćutimo tu nevolju mi, ćutimo je od više vjekova, i junački odbijahu naši djedovi silu nekrsta kad još nije bilo gospode Teuffenbacha i Halleka, a nismo li mi sami pod zastavom Frankopana i Alapića ljute dijelili bojeve za našu kraljevinu? Nije li blage pameti ban Nikola Zrinjski jade zadavao stambulskomu caru i slavno poginuo pod Sigetom? Ne vadimo mi sablje od jučer, nisu nas gospoda generali učili mahati posjeklicom. Nismo li davali zadnji dinar, zadnju kaplju krvi za našu kraljevinu? Ali ako i porastosmo na bojnome polju, svet nam vazda bio domaći zakon, jer bez zakona ne ima junaštva, bez reda ne ima pobjede. A zašto se borasmo, gospodo slavna? Zar samo za grudicu zemlje? Ne, za naše sloboštine, za baštinu svetu naših otaca. Zato odbijamo Turke, zato izginut ćemo do zadnje kaplje krvi, jer nećemo da budemo robovi lažnoga proroka. Uzvišena gospoda komisari traže subsidia, traže ruke za djelo, ljude za vojsku. Kraljevska svjetlost predobro znade da su vazda vjerne ove kraljevine vršile dužnost svoju prema jasnoj kruni, ali vršile je kako ište red i zakon. A tko daje pomoći za vojsku? Sabor gospode i plemstva. A tko je tomu saboru glava? Ban. A mi ne imamo bana. Bez bana pako ne ima daće i vojske. Govorio je prečasni gospodin nadbiskup kaločki za novu tvrđu kraj Dubovca. Nu ta, gospodo slavna, branit će više Kranjsku i Štajersku negoli kraljevinu Slavoniju. Govorila je njegova prečasnost kako nas brani tuđa najmljena vojska. Da brani. Ta već godine 1566. potužili se odaslanici naši na požunskom saboru, kako li naši čuvari haraju zemlju, i sabor zabrani oštro pod strogim zakonom da više toga ne čine. Ali kako se pazi taj zakon? Konjanici njemački tjeraju svoje atove širom na pašu naših kmetova. Nisu li uskoci pod Tomom Severovićem oteli gospodinu Herendiću cijelo imanje? Pitajte evo plemenitoga našega brata Delija, kako su mu oficiri g. Ivana Aspergera u Steničnjaku oteli što je imao. Pitajte evo plemenite ljude iz Moravča, pa će vam kazati kako od haramija njihove kuće ostaše puste. Branit ćemo se mi, ali braniti pod banovom zastavom. I, slavni stališi i redovi, mislim da po gospodi komisarima javimo prejasnomu namjesniku, da prepokorna i vazda vjerna ova kraljevina veoma žali da nema zakonitoga namjesnika kraljeve svjetlosti, i da će se pod banskom zastavom boriti proti neprijatelju kršćanske općine, ali dok se ne postavi ban, da ne može po zakonu odazvati se želji gospode komisara."
"Tako, tako!", vikalo rogoborno plemstvo. Blijed i snužden pohiti Drašković k Alapiću te zaklinjaše ga neka umiri skupštinu.

Napokon utaži grbuljak strasti razjarene skupštine i po njegovu naputku zaključi sabor ovako:

"Prije svega odlučiše prevjerni podanici posvećene cesarske i kraljevske svjetlosti, razumivši od gospode komisara želju prejasnoga gospodina nadvojvode Ernesta radi utvrđenja tvrđe Koprivnice i drugih mjesta na međi tužne kraljevine Slavonije da, pošto ista gospoda stališi zasada u kraljevini nemaju nikakvoga zakonitoga poglavara, to jest gospodina bana koji bi vršio punu bansku vlast, koji bi neposluh i nemar zakonito kazniti i žiteljima kraljevine sud suditi mogao - nikakve radnike za krajinu dozvoliti niti drugoga šta zaključiti ne mogu, o čemu će se gospodi komisarima izdati pismo pod pečatom kraljevine, nu da gospoda stališi i redovi gospodinu Gašparu Alapiću prije banu, njegovomu podbanu, županima i sucima za vrijeme postavljenim, tu privatnu podjeljuju vlast da završe sve zaostale prije određene radnje toli kod Koprivnice koli na drugim krajiškim mjestima da sude i vladaju po običnim daćama i da isto tako prinukaju poreznike kraljevine, da po podijeljenoj im privatnoj vlasti poberu sve ostatke kraljevske daće i zemaljske dimnjakovine.

Nadalje zaključiše gospoda stališi i redovi da se pošalje kraljevoj svjetlosti poslanstvo, i to g. Petar Ratkaj Velikotaborski, časni g. Petar Herešinec, štilac kaptola zagrebačkoga i uzvišeni g. Ivan Petričević, potprabilježnik kraljevine, da iskažu pred carskim licem sve nevolje kraljevine i da mole neka se postavi zakonita glava, to jest ban."

Zlovoljan ostavi Drašković skupštinu, pokunjeni generali pođoše za njim. Sva im se osnova razbila bila o tvrdim glavama plemićkim. "Ali jošte ne velim: Amen!", šapnu gnjevno Drašković drugovima. Naći ću ja uzde tim bijesnim atovima. Svladao sam lukave kardinale talijanske i biskupe portugalske, kako ne bih taj razuzdani čopor."


Navečer istoga dana sjeđaše u dvoru prepošta Želničkoga veselo društvo za stolom: Alapić, Stolniković, Vramec. Samo Stjepko Gregorijanec buljio je mrk i zamišljen pred sebe.

"U dobro zdravlje, reverendissime!", dignu Alapić čašu, "kocka je pala na našu stranu!"
"U dobro zdravlje!", odzdravi domaćina, a za njim Stolniković i Vramec.
"A ti poglaviti gospodine? Kakvi te biju jadi?", zapita kroničar Stjepka.
"Izgubih ženu, izgubih sina, a da se veselim? Ali" nastavi dignuv čašu, "sada ću s vama za jednom samo zvijezdom - za slavom! U dobro zdravlje!"
"Per ardua ad astra!", doda Vramec. I zvonko zveknuše čaše.