Zlatarevo zlato/IX

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
VIII Zlatarevo zlato —  IX.
autor: August Šenoa
X


Pavao zapanji se.

"Jerko, ti -?", viknu napokon u čudu sagnuv se da se uvjeri, je li njemak zbilja progovorio.
"Da! Jerko!", odvrati odrpani mladić dignuv baklju.
"A ti - ti -?", nastavi Pavao.
"Ja, ja sam govorio", potvrdi Jerko. "Ne pitajte kako, pitajte što! Hajdmo!"
"Kamo?"
"Za onaj humak, u šikaru. Ni lija neće nas iznjušiti."
"Zašto? A boga ti, što reče za Doru, kazuj za Doru?", zapita ga Pavao živo.
"Hajdmo, velim vam, gospodičiću. Siđite s konja, u šikaru! Za Doru, da za Doru", nastavi bakljonoša vatreno, "nju valja spasiti, jer - nu ajde!", lupnu nogom nestrpljivo. "Dogovora treba. Ali tu nije mjesta - sred puta. Ima hajduka, možebit i uhoda vašega gospodina oca!"
"Ali boga ti, reci -", saleti ga Pavao.
"Ni riječi! Hajdmo!", zapovjedi Jerko.

Kao lija baci se Jerko u šumu, a za njim Pavao vodajući na uzdi konja. Zađoše za humak. Tu se sticala gora. Bijaše kao vučja jama. Vrhom šuma, a u jami gusto grmlje. S gore tecijaše potok, a do potoka stajaše veliki kamen. Pavao priveza konja za granu, a Jerko baci baklju u potok. Oba sjedoše na kamen.

"Tako!", prihvati Jerko, gledajući kako se luč u vodi gasi, "umini žarka izdajice da ne namamiš na nas kletih šišmiša - uhoda. I onako sam danas dosta straha pretrpio. Sav dan sam vrebao na vas. Badava. Već mišljah da vas je šarena zmija u gradu premamila." -
"Šuti o tom!", skoči ljutito Pavao.
"Ništa, ništa! Hvala bogu da nije! Bilo bi zlo po vas, po mene, po Doru!", odvrati Jerko.
"Govori, ne stavljaj me na muke, Jerko!"
"Polako. Sad je dobro! Nije se bojati. Eno još ne stoji mjesec navrh neba, još škilji kroz grane; ima dvije debele ure do ponoći, a do podneva nema pogibelji!"
"Govori, šta je od Dore! Za rane božje, govori", provali Pavao, "u tebe nema srca, momče!"
"Srca? Da nema srca u mene, gospodičiću?", nasmija se Jerko gorko i žalobno, uprijev glavu u ruku. "A tko vam to reče? A da! Valjda moje krpetine. Njemak - zabogar - kukavica - pa srca! Je l'? Znate li kud ljubav ulazi u čovjeka? Na oči, gospodičiću, na oči! A izlazi - brzo izlazi na usta - vama kojima je brz jezik. Ali kad si nijem, ostaje ti sva vatra u srcu - sva. A meni bijahu usta kao zagrađena raka. I čuvam ljubav u srcu kao miloga pokojnika, kao majku, kao o - ne, otac je za mene mrtav. Nu šta? I čemu čevrljam? Baš vas briga za mene!", nasmija se mrki mladić kroz suze, "vama je do Dore, i pravo je, jer je lijepa, oh bože, lijepa kao kakva svetica. Ali spasiti ju treba, svakako treba" - osovi se vatreno Jerko - "spasiti ili poginuti". I zamisliv se spusti glavu.
"Momče, hoćeš li da me ubije tuga?", kliknu Pavao.
"Čujte!", nastavi Jerko ni ne slušajući mladoga gospodina. "Dok su vas slali lijepoj gospi kao muhu u paučinu, bilo je u Zagrebu koješta. Bruke da će svijet na komade. Izišlo je na svijet da ste Dorin dragan i da ste -", tu uhvati Jerko Pavla na oko.
"Šta da sam?", zakrči ga Pavao.
"Ništa", odvrati mladić mirno, "znam da ste poštenjak, da ste plemenit ne samo imenom već i srcem. Ali ljudski je jezik kuga. Razniješe vas jezici po Zagrebu, a Dorino srce otrovaše. A navlaš taj šugavi, guravi brijač."
"Šta, ta kukavica?", skoči Pavao.
"Baš ta kukavica. Hoće mu se zlata i mlade žene. Zlatarica ga je odbila pa se kivi na nju."
"On - - Doru!"
"Baš on. On je nahuckao svijet na vas dvoje. Bilo je poslije večernjice. Kao zla godina pukla je nevolja nad siroticom. Pred svijetom - pred gospodom nabaciše joj u glavu da je pogazila rad vas djevičansku čast!" -
"Kriste! A tko - reci tko?", viknu Pavao bijesno uhvativ sablju.
"Otac ju htjede ubiti od gnjeva da ne bude sučeve ruke. I kad mu se jarost slomila, reče kumu Arbanasu nek je povede sobom u Lomnicu da bude ondje pastirsko omelo, a pred oca da ne smije živa. Danas je srijeda, a sutra četvrtak, sutra polazi Arbanas u Lomnicu. -"
"Doro, moja Doro!", zavapi Pavao lupiv se u čelo.
"Ali Isusa mi, neće u Lomnicu, neće, ne dam!"
"Umirite se. Čujte. Drugi dan opazih brijača u šumi. Išao je na Medvedgrad k vašemu ocu; desna mu je ruka, nosio je i pisamce rad vas u Samobor. Šta će taj na Medvedgradu? Dobro neće, jer je đavo. Popeh se i ja na grad. Da vidim, da čujem. Ali uđe brica gospodaru Stjepku. Kroz vrata ne vidiš, kroz zid ne čuješ, a sluge pitati? - kad si nijem. Smrkavalo se. Znao sam da su u velikoj kuli. Obilazio ja oko nje kao torac oko kokošinjaka. Sve je u meni gorilo. Čuo sam mrmoriti; bilo je tiho, ali kula visoka. Tu prhnu nada mnom ptica i sjede na visok hrast nedaleko kule. I ja da prhnem. Popnem se na hrast, sve više i više. Dohvatio sam se mjesta. Hvatao sam granu što su mi mišice dale, nagnem se malko. Mjesečine nije bilo da me izda, pa dobro! Sve sam sad gledao - a dosta i čuo. Kraj stola sjedio je vaš gospodin otac, a pred njim stajao je guravi britvić. - "Nu, a šta ona?" zapita gospodar Stjepko. :"Nasmijala se od srca", odgovori brica, "pa reče, da oprostite, da ste vražji čovjek. Ona da nije mislila namamiti u svoj hatar drugoga muža, ali kad je vaš sin i gospodičić fin, da se neće braniti. I reče da ga poznaje i da je rada znati, hoće li tomu divljemu tiću podrezati krila." Nu vaš otac: "Hvala bogu te je tako, taj će ostati na Samoboru." - "E milostivi gospodine", reče brijač, "ne recite hop dok niste skočili. Vaš gospodin sin je, da oprostite, svoje glave i mlad - mlad. To skače ovamo i onamo; Grubarova gospa nije dakako šala za muškarca, ali ljubav rashlapi kao rakija na dlanu." "Nu pa šta ti misliš, britviću", zapita ga gospodar Stjepko. "E šta mislim, vaša milosti - Doru mislim. U tom grmu zec leži. Ma i bude Klara gospojom Gregorijančevom, Dora će napokon opet biti ljubom mladoga gospodina. A to bi zlo bilo - zlo rad njegove, rad vaše sramote!" - "Ne luduj!", odvrati mu Stjepko. "Ej stari sam ja tić, milosti vaša! Znam ja šta je, kad ženska prvi put uhvati muškarca. Ne da se to lako od sebe. Navlaš kad tu u tom ludom srcu zbilja nešta gori. Kad se mladić samo načas omami, druga je; omama mine pa ostaje mamura, da oprostite." :"Sve će to gospa Klara izliječit", odvrati gospodin Stjepan, "njezine su bijele ruke gvozdena kliješta!" "Pa ponamus", nastavi brijač, "da nisu, jer i na to valja misliti. Recimo da će se gospodin Pavao trijezan na Samoboru probuditi. Šta onda, vaša milosti, ako mladi jelen razdere mrežu? To, to je ono što mi ide po glavi. Sramota bi bila za vašu časnu glavu. Te zagrebačke kukavice još bi se većma uzoholile na vaš svijetli rod. A osobito po toj jučerašnjoj sramoti." - "Kakvoj sramoti?", zapita vaš otac. I tu mu stade brica dokazivati svu nevolju koja se s Dorom zbila. Vidio sam kako gospodinu Stjepku igraju oči od bijesa, kako vas dršće od jara. :"Ne, krsta mi moga", zavapi, "to neće tako dalje. Pravo imaš. Reci brže šta znaš." "E!", odgovori gurava hulja smiješeći se, "znao bih ja za jednu medicinu, ali neću da vrijeđam vaše milosti." "Govori udilj", reče mu gospodar. "Vaša milost, koliko znam po čuvenju, ne mrzi žene kad su mlade i kad ne prkose - ja govorim samo po čuvenju - i kad su kmetskoga ili građanskoga roda, jer te se ženske i gizdaju kadšto svojom sramotom. A Dora je lijepa, vrlo lijepa. Vaša milost dobro poznaje gračanske snahe - ali takve ne ima među njima kao što je Dora, vjere mi, ne ima! Kad bi dakle - nu vaša me milost razumije. Pa ne bi li to najljepša osveta proti tim zagrebačkim kramarima bila. - Bi, ta popucali bi od jada! - - -"
"Lažeš, momče, lažeš!", kriknu Pavao skočiv jarostan i dršćući kao šiba. "To nije moguće!"
"Bog mi je svjedok, tako je bilo!", odvrati Jerko mirno dignuv ruku prema nebu.
"O! - De dalje!", progovori Pavao pridušenim glasom spustiv se kao bez svijesti na kamen.
"Vaš se otac", nastavi Jerko, "na te riječi zamislio bio. 'Vaša milost vidi i sama', reče brijač, 'da je to posve jasno. Otac i sin ne mogu istu djevojku štono se veli - ljubiti. A dođe li otac prije, valja da sin čisti mjesto.' 'Dobro, dobro', odgovori stari gospodin, 'ali kako? Ta Zagrepčani! Javna sila!' 'Lako zato, samo kad znam da vašu milost duša ne grize. Za tri dana povest će stari Arbanas djevojku u Lomnicu na kolima. Starac je slab, mutljak. Taj nam neće biti na putu. Kucnimo ga malko po staroj tikvi, pa će biti za časak omamljen. Od Botinca dalje ne ima sela. Kraj puta šikara. Obucite dva zdrava momka za španjolske konjanike - navlaš Lacka Crnčića, taj se u to razumije. Kola idu, momci iz zasjede, pa djevojku u vaš grad u Molvice ili dalje preko međe - na vašu službu. A Zagrepčani neka viču! Šta ćete? Španjolski bjegunci siroticu ugrabiše. Bog zna gdje je uboga djevojka! Ha! ha!', nasmija se brica. 'Valja!', reče vaš otac, a ja spustih se s drveta da vas potražim. Znate li sad šta nam raditi valja?", završi Jerko.
"Znam, znam", zavapi zdvojno Pavao, "oče, oče šta si učinio, oče, na što goniš sina?! A tebi, dobri mladče, hvala, stoput hvala, pošten si, bog te naplatio! Ali hajdmo već da preteknemo zlotvornike, da im otmemo plijen!"
"Nipošto", odvrati Jerko skrivajući vrele suze. "Jamačno vrebaju na vas. Nas ne smiju vidjeti zajedno. Vi mene ne poznajete, ali ja sam vaš rob i Dorin rob. Mirujte. Pričekajmo zoru. O zori naći ćemo i Miloša na mjestu."

Pavao se umiri. Sva ta priča pomela mu mozak. Stade razmišljati. I nehotice svrhu okom na Jerka.

"Jerko!", prihvati zatim, "ti nisi nijem? A kako si progovorio? Kojim čudom? Ti služiš mene, braniš Doru, zašto? Tko si?"

Jerko spusti glavu na prsa, ni riječi ne reknu.

"Ču li, Jerko?", zapita ga Pavao milo staviv mu ruku na rame.
"Ne pitajte me!", odvrati zlovoljno.
"Govori! Zaklinjem te majčinim grobom, prijatelju, govori!"

Jerko mučaše. Neki ga nemir osvoji, grudi mu se nadimahu silno, dva-tri li puta pogleda Pavla kano da ga se boji. Napokon osovi glavu i izreče glasno: "Tvoj brat".

Pavao skoči. Nijem stade motriti mladića što je sjedio mirno na kamenu.

"Jesi li poludio, momče?", zavapi mladi Gregorijanec.

"Tvoj brat sam", ponovi mirno Jerko. "Ti? - Kako?" "Da, tako je. Gledaj!", reče Jerko izvadiv iz njedara kesicu koja mu je visila o vratu, a iz kesice dragocjeni prsten, "poznaješ li ovaj grb? Tvoj je. Na dan moga poroda objesi mi ga o vrat moj otac - tvoj otac. Gregorijanec sam kao i ti - po krvi, po mlijeku nisam. Tebe je rodila druga mati. Stariji sam od tebe - ali se ne boj za baštinu, tebe je iznijela na svijet zakonita ložnica, mene grijeh našega oca. Čudiš se? Je l'? Čuj me! Znat ćeš kako nijemi progovore, zašto tebe, zašto Doru čuvam. Sjedi do mene."

Nehotice spusti se Pavao na kamen.

"Kazat ću sve", započe Jerko, "što o sebi znadem, što sam od drugih čuo, jer sam premlad da sve sam pamtim. Majka mi se zvala Jela, bila je kmetskoga roda. Kako se iz Zagreba zalazi u Gračane, stajaše podno brijega drven mlin. Tu je živarila kukavna starica sa svojom jedinicom Jelom. Po svem božjem svijetu nisu imale te dvije ženske glave roda do jedinoga majčinoga brata, bijeloga fratra u samostanu remetskom. Živarile one što od mlina, što od motike, što od živadi. Daj gospoštini, daj crkvi, radi na gospodskom polju i za oprost grijeha u fratarskom vinogradu, pa što od sve muke ostaje u kući, jedva da za glad štogod zakusaš. Šta ćeš? Cigle ženske ruke, ni pol muške glave u kući. Bijeda. Gladovalo se ljeti, gladovalo zimi. Dođe i turska napast. Od svakoga dimnjaka da ide po momak pod oružjem u banovu vojsku, a gdje nije bilo muškarca, trebalo i plaćati i hrane davati. Ujak fratar dao bi dakako kadšto starici po grošić, ali bio je sam siromah, a drugi fratri nisu dali da nosi štogod živeža iz svete im kuće. Rekoše mi da mi je majka, to jest Jela, bila ženska vrlo lijepa. A i pobožna i pametna. Znala je ona napamet molitve za svaku kućnu potrebu, za svaki petak i svetak. I raditi je znala u domu kao ma koja valjana reduša. Sve to mi reče ujak Jerolim. Bilo je i prosaca, ali se ona nije dala od majke, od mlina. Kamo sreće da je pošla, bolje po nju. Ali šta ćeš! I bijeda je sretna kad ne zna bolje sreće, i ženske u mlinu rekle bi: hvala bogu i tako. Tada su medvedgradski kmeti dobili drugoga gospodara. Gospoda Erdödi prodali gospoštinu vašemu djedu Ambrozu. Svijet se veselio, jer će biti bolje. Erdödski špani praznili kmetima torbu do dna i susjed nije se mogao pomoći od susjeda za kokošje jaje. Bolje biti, da! Čudne dobrote. Stari gospodar Ambroz sjedio je vazdan na gradu. Sad joj i po špana i po kmeta. Nu stari još kako, ali sinovi gotovi vrazi! Baltazar Gregorijanec nije nekako bio pri zdravoj pameti. Kad bi ga obujmilo, sve je išlo oko njega na komade. A mlađi Stjepko, doduše trijezan, ali bahat, silovit. Oprostite, gospodičiću - doda ovdje Jerko - da o našem ocu tako krupno govorim, ali tek ponavljam ono što mi je ujak Jerolim kazivao. Kad se je vratio iz turske vojne - jer je često išao na Turke kako je mlad bio - kad se je vratio iz vojne, jao i pomagaj okolici. Plijenio on fratre, iz zasjede navalio na građane, na muke stavio kmetove, a silom sramotio im žene i kćeri! Tjerali Gregorijanci i kmetove da idu graditi tvrđavu Koprivnicu, Ivanić i više toga. Sila svijeta poginula. Dođe i kuga, pomozi bože! Ljudi popadali kao muhe, svaka druga kuća ostala pusta. Spopala kuga i staru u mlinu. Poginula. Mlada začudo ostala zdrava. Bijeli fratri rekoše da im je majka božja čudo učinila. Ali mlin da je okužen, da se sažge. I sažgali ga. Sad Jeli zlo. Kuda će? Da služi u samostanu, htjede ujak. Ali ne. Gospoda Gregorijanci, vazda kivni na fratre, ne dadoše, već da mora služiti u gradu. Bolje i tako nego ništa, a kmet mora. Jela bijaše udesna i spretna, zato i dobro pažena u gradu. Jednoga dana u jeseni - da, da, baš na Malu Gospojinu - svi pošli na proštenje. U kući osta stari vratar i moja mati. Da čuva kuću neboga! Uto povrati se iz Mokrica Stjepko. Prvi put opazi Jelu. Bila je pošla nešto prigledati u vrt. Stjepko za njom. Govorio joj koješta, da, nudio joj zlatan lančić. Ona ni da čuje. Odreza mu nakratko. Ali on pobjesni. Zbilo se zlo. Na silu prevario djevojku -"

Tu stade Jerko časak, oči mu sijevnule divljim plamenom. Zatim nastavi:

"Da, na silu! Ona dozivala u pomoć, ali sila boga ne moli. Da ga tuži? Komu? Zar ocu? Što mu se je sin malko pošalio? Bilo bi čitava smijeha. Sramota za djevojku! Može li kmet imati srama? Bilo, prošlo, ali ne ostalo bez traga. Ja se narodih kukavac. Ali ne u gradu. Mladoga ne bijaše kod kuće, a stari otjera djevojku iz grada, jer da je nepoštena. Narodih se jadan u pastirskoj spilji, na tvrdoj zemlji i pokrili me slamom. - Stjepko bio je jošte neženja. Povrativ su kući doču što se je zbilo, da ima sina od kmetice - ali njegova krv. Potraži nas. Cjelivao me, ninao i od radosti objesi mi taj zlatni prsten o vrat. Dade nas nekoj staroj baki u gori na hranu. Reć bi da ima srca, ali bila je samo šala. Oženi gospu Martu od Susjedgrada, ljubomornu i za prošle grijehe. Otimao se za njom i jedan mladi Bakač. Grozio se da će Stjepkove grijehe iznijeti na vidjelo. Mitio je i majku mi da ponese mene mladoj gospi u grad. Majka nije se dala. Za to doču Stjepko. Bio je bijesan. K tomu porodi majka Pavla - vas. Prvorođenik, koliko veselja u kući! Jer kmetsko kopile ne računa se među ljude. Sad na baku, da nas kakogod nestane, jer je neprilika. Šta bi gospa Marta rekla! Stara ne htjede. Bila je pobožna, sve dojavila ujaku Jerolimu. Nekoga dana navalili oružani ljudi u staričinu kolibu po majku kmeticu - po dijete - ali koliba bijaše pusta. Ujak nam se smilova. Majku smjesti dalje u gori za Granešinom na kaptolskoj zemlji kod seljaka, a mene, žrtvu Gregorijanca, primiše u samostan za božju ljubav, ali i s osvete proti gospodaru medvedgradskomu. Premetali Gregorijanci goru. Badava. Fratri su mudri ljudi. Rastoh, porastoh. Nisam vidjevao majke. Ja od straha nikud iz samostana, a ona od bojazni ni blizu. Samo mi je ujak znao govoriti da majka pobolijeva. Moglo mi je biti sedam godina. Jedne noći probudi me ujak iznenada. Na konju udarismo u goru. Nemalo se čudih. Jerolim nosio sobom vezenu kesicu sa posvećenim hostijama. Za dvije ure i pol dođosmo do kućarice u gorskoj osami. Uniđosmo. Na postelji ležaše žena blijeda, upala, zaklopljenih očiju, prekrštenih ruku. Nisam je poznavao. "Eno ti majke!", reče fratar. Ne znam kako mi je pri duši bilo, nešta me davilo. Ćutih da mi je nekako zlo. Ali nešta me povlačilo k blijedoj ženi. Bacih se na nju vičući kroz plač: "Majo, draga majo!" Sjećam se toga živo. Žena pootvori oči, pogladi mi hladnom rukom čelo, pritisnu me na prsa; reć bi, zadavit će me. Gorko je plakala, od suza mi se sva košuljica namočila. I opet me pusti. Dohvatala se sape, bilo joj je zlo. Napokon mahnu rukom ujaku. Fratar kleknu, govorio je nekoliko latinskih riječi i dade majci hostiju iz kesice. Klekoh i ja pa molih. Zašto? Nisam znao. Majka se pridignu. Upirala se u lakat, naslonila glavu na rame. Prsti su joj nemirno gladili pokrivalo, a očima piljila u mene. "Sinko!", progovori slabim glasom, "sinko moj! Vidiš, majci je zlo, vrlo zlo. Ostavit će te, za dugo - dugo. Moli za majku svaki dan po Očenaš, čuješ, svaki dan. Ali čuj", nastavi tajinstveno i oči joj sijevnuše čudnim plamom, da me je strah hvatao, "ljudi su zli! Vrlo zli! Ubit će te! Čuvaj se. Ne kaži tko si. Da, ne govori." Zatim namignu bratu: "Hodi amo, hodi amo, dragi brate. Oprosti mi što sam zgriješila. Nisam svoje volje. Za jedno te molim. Zakuni mi se da ćeš tomu djetetu biti otac i majka! Zakuni mi se, kad poraste, da ćeš mu kazati tko mu je otac, ali ne da ga potraži, već da ga se čuva. Zakuni mi se da ćeš ga držati za njemaka, da mu jezik ne oda tajne koja bi mu mogla donijeti smrt, i da neće progovoriti ljudskim jezikom dok ga ne snađe skrajna pogibelj. Zakuni mi se za ovo dijete, jer samo ne zna što evo kažem." - "Sestro!", progovori fratar. "Zakuni se!", ponovi ona. "Kunem se, hoću", zakle se fratar staviv mi ruku na glavu, "naučit ću ga da šuti kao grob!" "Blagoslovi te bog i svi sveci božji, sinko!", poljubi me majka u čelo. Usne bijahu joj hladne poput leda. Sruši se natrag. Već nije govorila. Još je fratar molio, a ja - ja sam plakao, dugo plakao. Majka bijaše mi mrtva."

I nagnu Jerko glavu i pokri rukama lice, ili da u duši ponovi strašni onaj prizor, ili da se brani od suza.

"Jerko!", utješi ga Pavao mekanim glasom.
"Vratih se u samostan", nastavi mladić. "Od onoga dana započe mi nov život. U šumi nas saletješe hajduci, reče ujo fratrima, od straha da mi se uzeo jezik. Nisam smio govoriti pred svijetom ni riječi, jer da će me ljudi ubiti, reče mi ujak. Kao grob bijahu mi usta. Sve jade zakopao sam u svom srcu; slušao sam kako me svijet sažaljuje, kako mi se ruga, slušao sam i šutio, bijah naoko nijem. Da, nijem sam i ostao. Strah od ljudi, zakletva pred majkom zatvoriše mi usta pod silu. Sve sam čuo, sve vidio što oko mene biva, ali sve, bila radost, bila žalost, sve sam morao zatvoriti u svom srcu - sve. Nisam smio smiješiti se čuvši koju milenu pjesmu, nisam smio naricati ćuteći tešku kakovu bol. Sve žive usklike mlađane duše morao sam spregnuti u sebi; život bijaše mi živa voda - ali pod ledom. Izim moga ujaka znao je samo opat tko sam, čijega li roda. Drugi fratri, kao i ostali puk, smatrahu me nekim divljim izrodom ljudstva, koji nosi svoj teret zbog velika kakva grijeha. Zvahu me Jerkom - nijemim Jerkom - da, ludim Jerkom. Ujak me je odijevao u proste halje da ne bude sumnje. Gregorijanci mišljahu da im se izrod nekud potepao, ni u snu sanjali nisu da živim blizu njih pod prostom surinom. Posla sam imao malo. Kitio sam svece cvijećem, nosio zastavu kod crkvenoga pohoda, gazio fratru orguljašu mijehe i čistio vrt. Učio sam plesti rogožare, šešire od šaša i dupsti korita, a to sam prodavao svijetu. Kako me nije nitko po rodu poznavao, nije ni bilo tolike pogibelji te sam hodao okolo po selima. Tu bi psi izletjeli na mene, ljudi mi se rugali da sam božji strah, bake mi govorile da sam živa kuga, a djeca se na mene nabacivala blatom. Uh! bilo mi je kadšto da pobjesnim, da zavrisnem kao ranjena zvijer, bilo mi je da glasno prokunem svijet i sve što je na svijetu. Nisam. Sjetio bih se vazda majčine volje. Ali nisam ostao glupak. Za tihe noći, u malenoj izbi učio se ja od ujaka svašta prudna. Naučih čitati, pisati i moliti, naučih se poznavati trave i zvijeri i kako se sunce kreće i kako zvijezde idu. Noću bijah mudrac, danju glupak. Kadšto pošuljao bih se u šumu, u goru, gdje ne čuješ ljudskoga glasa. Tu mi je bilo voljko, dobro. Znao sam se baciti na zemlju i razmišljati kakvi smo mi ljudi, kakav li taj naš svijet. Pa kad sam bio onako sam kao kaplja na listu, nu bojeći se ipak povrijediti zavjet majčin, stao sam oponašati slavuja, žabu, vuka, kukavicu grlom. I bilo mi je lakše. Ljudi se često čudili kako u ljetu zavija vuk, kako se danju oziva ćuk. Ali to ne bijaše ni vuk ni ćuk - to bijah ja. Umre ujak. Pred smrt moradoh mu ponoviti strašnu onu zakletvu, a on mi dade svežanj papira gdje je sve ispisano kako je sa mnom bilo. Kad ga zakopaše, pobjegoh u "vučju jamu" u goru i pročitah starčeva pisma. Plakao sam cijelu noć gorko. Ostao sam i sad u samostanu, ali sam mnogo bludio po gori. Pa šta bi u manastiru? Ta izgubio bjeh ondje i jedino srce što je među tim zidinama meni prijalo. Sam - samcat stajah u božjem svijetu. Dosjetih se da imam oca, da imam braće. Dovukoh se kadšto do Medvedgrada da vidim te svoje nesuđene rođake. Gledao sam mrkoga oca u srebru i zlatu, a i vas gledah, gospodičiću, lijepa i mila dječaka. Znate li kad me ono zatekoste na šumskoj stazi - vi i majka vaša? -"
"Sjećam se!", odvrati Pavao.
"Majko", rekoste, "gle kukavca, nijem je, podaj mu dinar!" I dade mi gospa Marta dinar misleći da sam prosjak. A ja skočih lud od radosti za grm i stadoh svjetlati taj srebrni novčić. Ušio sam ga i nosim kao zapis o vratu, kao jedini vez koji me veže s mojom obitelju, o kojoj mišljah da ne ima srca. Od onoga dana zavoli vas moje srce. Da znate kako mi je srce poskakivalo kad vam ono donesoh prve jagode, kad vam uhvatih vjevericu ili istesah onu drvenu sablju. Bio sam sretan, vrlo sretan. Nu sad čujte šta se je sa mnom zbilo. Tajna je. Do ovoga časa ne zna nitko za to van bog i moje srce. Ne smijte mi se!", okrenu se Jerko na stran, "ludo je možebit. Ali šta ćete? Bog je i kukavcu dao oči da vidi, dao srca da ćuti. Ima tomu četiri godine. Baš je bilo na Duhove. U Remetama veliko proštenje, velika pjevana misa. Zgrnulo se ljudi odasvud, i iz Zagreba ih je bilo. Ja sam opet fratru orguljašu gazio mijehe. Najednoč opazih djevojku mladu, lijepu i finu gdje kleči sklopljenih ruku, a kraj nje starica. Kroz visoki prozor lijevalo je sunce zrake svoje i sunčano je zlato titralo oko djevojčine glave. Zapanjih se, zaboravih jadan i svoj mijeh, i orgulje časak zanijemiše da me je fratar nemilo gurnuo. Sva mi je krv k srcu jurila, sva mi se duša potresla. A šta ću dalje pričati. Znate li što je kad se mladiću na oko namjeri djevojka? A tek meni jadniku koji nije imao duše! Poludih. Mišljah da će mi vrućica raznijeti lubanju. Pođoh za djevojkom. U šumi otkinula grančicu i bacila grančicu. A ja digoh, digoh kao da sam našao alem i cjelivao i stavio na srce. Djevojka bila je Zagrepkinja. Izvrebah joj dom. Došuljao bih se noću do njezina vrta i piljio očima u prozor gdje joj je gorjela svjetiljka. Probdijevao sam cijele noći kutreći za plotom i buljeći u kuću. A znate li djevojci ime? - Dora, Krupićeva Dora!"
"Dora!", viknu Pavao van sebe.
"Da, ona. Znao sam za svaki njezin put, za svaki mig. Ona dakako nije slutila o tome. Pa kako bi? Mene - mene - kukavicu da opazi." I briznu Jerko teško plakati. "Svaki mig, rekoh. Dođe i onaj užasni dan na Kaptolskom trgu. Ta znate. Htjedoh je spasiti. Vi ste sretniji bili. Mene pogaziše konji. Ah, da me je snašla smrt. Oporavih se vašom brigom. Rane mi zacijeliše, srce nikada. Tada izvrebah da vi volite djevojci, gospodine Pavle. Htjedoh se ubiti. Ali nije mi dalo srce. Nek se ljube, nek se ljube, klicalo mi srce. To dvoje, najdraže tvojemu srcu na ovom svijetu, to dvoje našlo se i ljubi se. Trpi mirno, ludo srce, gledaj njihovu sreću, po vremenu, po njihovoj sreći bit ćeš i ti sretan. Pavle, brate, tu u noćnoj samoći gdje nas nitko ne vidi, ne čuje, tu ti se kunem da ću vas dvoje paziti, da ću blažen biti pod ovim dronjcima, budeš li ti sretan sa Dorom!" Suze navriješe mladiću na oči u kojima je sijevala sjajna mjesečina; smrtno bljedilo osu mu lice, baci se na hladni kamen i plakao je, plakao što mu je srce dalo.
"Jerko, brate po bogu, po krvi!", kliknu Pavao dignuv mladića u svoje naručje. "Diži se, dođi mi na grudi, našao sam prijatelja, našao sam brata, o hvala ti, bože nebeski!"
"I ti me zoveš tim slatkim imenom, ti me ne odbijaš?", zapita ga Jerko bojažljivo.
"Odbiti? U svoje ću te povesti kolo."
"Hvala ti", odvrati Jerko tužno, "sretan sam te mi bog dade dušu da joj dojavim što ćutim, ali tvoje kolo nije moje, ja ću svojim putem. Nu čuj me dalje. Saznah paklenu spletku proti tebi, proti djevojci. Saznah šta se tu snuje. Pomoći treba, rekoh sebi. Pohitih amo, mišljah da ti je propala duša kod lijepe izdajice. Vrebah, ne uvrebah te. Ali napokon pojuri iz grada. Uteći će mi, mišljah. Pobjesnit ću. Tada sjetih se zakletve pred majkom. Pogibelj mi prijeti, kad hoće da satru što mi je najdraže na svijetu. I sakupiv sav svoj glas i poslije dugo godina zagrmih prviput ljudskim grlom: "Stani! Propade Dora!"
"Oj hvala ti, dušo plemenita, hvala!", zagrli ga Pavao.

Grleći se sjeđahu braća na kamenu. Ne govorili ništa. A tko da može govoriti grleći se tako?

Ali ujedanput skoči Jerko na noge.

"Čuj!", viknu, "od Samobora javljaju se drugi pijetli. Hora je! Hajdemo - spasiti Doru!"