Zlatarevo zlato/VIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
VII Zlatarevo zlato —  VIII.
autor: August Šenoa
IX


Kao zelen vijenac vije se velja Okićka gora, puna ljepote, puna divote po zemlji Hrvatskoj. Prodol i vrh, šuma i polje zamjenjuju se čarobitom mijenom, nižu se skladno kao ogromni talasi pravječnoga mora, da se oko zaneseno divi veličju prirode. A ponikne li zjenica dublje u gorsku krasotu, usplamti duša, tone srce u milju i nehotice otimlje se ustima klik: "Lijepa si, divna si, oj majko naša, oj zemljo Hrvatska! Ili te je svetvorna sila htjela ostaviti zemlji kao uspomenu zlatnoga vijeka, ili te je divno ukrasila da budeš alem-čašom, u koju da padaju kroz burne vjekove krvave suze tvojih sinova. Ali čemu ulaziti u razlog tvojoj ljepoti? Da si krasna, kaže nam oko, da te ljubimo, kuca nam srce, jer u tebi roditi se, a tebe ne ljubiti bio bi grijeh do boga!"

Nad gorom lebdio je lijep jesenski dan. Drevni hrastovi grle se gustim granjem kao svodovi davna hrama. U milenom hladu, u bajnom sumraku šumskom sniva majčina dušica, proviruje iz grma rumena malina; u prodolu broji kukavica kukajući godine tvoga života, a brza vjeverica skakuće od grane do grane. Tek kadšto bljesne sunčano zlato u šumsku gustinu, te vidiš kako ponosit jelen prebire čistinom tanke noge ili kako srebrna izvor-voda provire pod tamnom oporom česvinom. A po brežuljcima buji žarka i zlatna krv hrvatske loze. Sred ove gore stoji stari grad samoborski kao zlatna jabuka u krilu ljepote djevojke, kao bijel leptir na lisnatoj ruži - a pod njim prijazno mjestance Samobor.

Jak, širok i lijep bijaše Samobor, lijepa i široka je njegova gospoština, pod koju spadaše i trgovište. Nije se dakle čuditi da se je svatko, u koga je bilo kese i šaka, otimao za njim. U drugoj poli vijeka šesnaestoga imađaše grad samoborski dva gospodara, a nijedan ne bijaše pravi. Po starini vladari bijahu mu Ungnadi, obitelj štajerska, koja se napol pohrvatila bila. Nu Ivan Ungnad, čovjek svoje volje i glave, strasno pristajaše uz Luterov nauk i sve njegovo snovanje išlo je na to da bude i hrvatska i slovinska zemlja do korijena lutorska. I skupi troška što mu je davalo njegovo imanje, da, skupi troška na vjeru i preko svoje moći da uzmogne štampati lutorske knjige hrvatskim slovom, a po knjigama da se sva kraljevina polutori.

Strasti Ungnadovoj priskoči u pomoć gospodar samoborskih ruda Leonardo Grubar, bogataš i prostak, bezdušan kramar i krvopija. Od bakra pravio zlato, a to zlato dade Ungnadu za nove hrvatske knjige. Nu nije ga dao badava ili na laku vjeru, jer mu je lutorski zatočnik morao založiti pol grada i mjesta Samobora. Preminu Ivan, ne iskupiv zaloga, preminu i Leonardo isisav jadne Samoborce do krvi, te namre lijepi plijen svoj sinu Krsti Grubaru. Ali tek zakratko. Naskoro zaskoči i mlađega bezdušnika smrt i pol Samobora ostade pod vladanjem udove njegove Klare, ljepote na glasu.

Nu nije ni druga polovica Samobora ostala Ungnadovu rodu. Krsti, sinu Ivana Ungnada, čovjeku vojniku, čovjeku potrošljivu trebaše novaca sila i sila. Tucao se on pod svačijom zastavom proti svakomu bijesu, ali sve gospodski bez svakoga računa. Očinstva malo, dugova sila. I odluči povesti se za svojim ocem i založi drugu polovicu Samobora bogatašu Ambrozu Gregorijancu, a po smrti Ambroza spade zalog pod vlast njegovih sinova Baltazara i Stjepka.

Bilo je popodne vedroga jesenskoga dana. Pred velikim vratima samoborskog grada steralo nekoliko granatih lipa obilnu sjenu. Za lipe bilo privezano više osedlanih konja, a u hladu ležalo pet-šest li oklopnika. Po bijelom i zelenom pojasu vidjelo se da su to konjanici koje štajerske zemaljske čete štono očekivahu svoga gospodara. Valjda je bilo gosti u gradu, valjda. Njemački oficiri rado su zalazili u dvorove gospe Klare, a ona ih je i rado primala. Još za života Krste Grubara znala su ta gospoda častiti se u Samoboru do mile volje; jer Grubar bijaše Nijemac kao i oni. A i sad su se često navraćali, radije navraćali mladoj lijepoj udovici.

U velikoj dvorani samoborskoj nije začudo bilo ni duše. Sve tiho i nijemo. Ali je zato življe bilo u sobi gospođe Klare.

Pravo čudo ta Klarina soba. Stajala je u kuli naprama Savi. Jaki svodovi bili bojadisani plavetnom nebolikom bojom, a po njima posute zlatne zvijezde. Pozlaćena rebra svodova sticala se u lijepo izrezanu cvijetu sa kojega visijaše na svilenoj uzici bakreni pozlaćeni svjetiljnjak u prilici dvaju amoreta što nose četiri baklje. Zidovi kitili vješto tkani talijanski sagovi. Jedan sag prikazivao je čistu Suzanu. Sred hladovitih palma teče srebrna voda. U njoj stoji krasna ženska, odjevena tananom haljinom koja joj pada s bijelih, oblih ramena. Žena stidno sprijeda skrstila ruke. Lijepa joj se glava spušta na prsa; crna joj kosa pliva niz bijelu put, duge tanke trepavice prkrivaju crne oči, a na drobnim bujnim usnama titra lagodan osmijeh. Oko snježnoga koljena igra bistra voda kolo, a kroz vodu vidiš do dvije noge sitne, oble i bijele. Ali podalje stoji gust busen široka lišća, a na njem cvjeta plamni kalež lotosa. Tu je zasjeda, iza toga grma vire dva požudna starca. Ćelava glava, nabrano lice, prosijeda brada, mršave ruke - sve kanda im se stvorilo kamenom, samo oči im živu, a oči gore, sijevaju, plamte kao pakleni krijes.

Na drugom sagu vidi se zlatan čador. Sprijeda stoji gorostas. Mrk je i crn. Vojnici ga vežu, vojnici se smiju. A on bjesni, nogom se upire u pod, mišice mu nabrekle, brada mu se kostriješi, a oči - ah oči mu plamte - dvije zlokobne zvijezde spravne sažeći i nebo i zemlju, oči mu bacaju strijele na lijepu bujnu žensku. Na lavljoj koži počiva žena. Biser joj sapinje zlatne pramove, a puno joj tijelo pokriva napol saborita haljina od zelene indijske svile. Vrh čela joj bliješti sjajan smaragd kao užasno oko baziliska. Naslonila divnu glavu na bujno rame, ispod zlatnih trepavica žmiri na diva, a rug joj oblijeće bujne usne. Gle, eno diže lijevu ruku. Nečim se igra. Čudne igračke! Drobni joj prstići prebiru crnu junačku kosu što je na prevaru odreza ljudini, te ga izdade Filistrima, krvnicima žudijskoga roda. To je zlatna zmija Dalila, to je ukroćeni lav - Samson. Sav pod sobi bijaše skladan od drobna šara kamena u prilici zvijezde. Velika vrata zaklanjao zastor od crvene kadife, a u kutu sipao pozlaćeni zmaj bistru vodu u veliku školjku od mramora. Oko školjke cvjetala u kristalnim kondirima i ruža i ljiljan omamljujući pamet milim mirisom. Po sobi lepršale bijele grlice ljubeći se i gučući. A naoko stajahu visoke pozlaćene stolice odjevene plavetnim damaskom. Tu je primala Klara mile goste.

Ovaj put su samo dvojica kratila mladoj udovici dosadu sjedeći na velikim stolicama i smišljajući dosjetke da gospodarici izmame smijeh - general Servacijo Teuffenbach i pukovnik Mihajlo Ringsmaul. Prvi visok, jak i prosijed čovjek, obrijane glave, španjolske brade, niska čela i dugoljasta nosa, med vojskom otresit, gvozden, da, surov; kraj žene krotak, zaljubljen, nježan kao ludo janje. Drug mu bijaše manji, ali ne manje jak. Debele glave, rijetke riđaste kose, velikih ušiju, crvena lica i pune brade. Po niskom uglastom čelu, po tupom nosu i praznim modrim očima vidjelo se da taj ratoborac nije osobito tanke ćudi i oštra uma. Oba ta prihodnika bijahu odjevena u jelenju glatku kožu, i fini mozaik sve je pucao pod debelim petnjacima teških čizama. Samo bijeli ovratnici i široki šeširi sa perom odavahu da su gospodskoga roda. Razlika jedina bijaše među njima po odijelu, da se je vinuo Teuffenbachu niz ramena crnožuti pojas carskoga generala, dočim je Ringsmaula resio bijelo-zeleni znak štajerske vojske. Oba ta gospodina teško se klanjahu gospoji Klari, dakako svojim načinom. A i bilo je komu se klanjati. Do visoka prozora od šarena stakla, pred kojim se raspinjao bršljan poput zelene zavjese, sjeđaše na mekanoj sjedilci gospodarica. Moglo joj je biti dvadeset i više godina. Žena visoka, puna i živa. Zlatni uvojci padahu joj niz šiju ispod kape od bijeloga bisera.

Visoko, glatko čelo odavalo je neobičnu pamet, a ravni, tanki nosić komu se živo micahu ružične nosnice, sivkaste ali neobično sjajne oči, bijahu znakom velike hitrine. A srce, a čuvstvo? Teško je reći. To glatko fino lice čas bi se zažarilo plamenitim zanosom, čas izrazilo otrovnim rugom, čas složilo u neodoljiv posmijeh, čas okamenilo hladnim mramorom; samo pune, pootvorene usne, samo nemirno kretanje tijela pokazivalo je da u toj ženskoj glavi žive krvi imade. Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena štono provirivahu iza bruseljske paučine, tko je gledao kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu plavetne svilene halje, kako se srebrni pojas vije oko tankoga struka, kako se oble sjajne ruke kradu iza dugih rukava, kako se malene nožice u vezenim postolicama nestrpljivo premeću na medvjeđoj koži - tko je to sve vidio, morao je reći - ta žena ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi. A je l' ljubila? Za to znala su razna gospoda, samo tupoglavi pokojnik joj nije.

"Trista gromova", prihvati Ringsmaul promuklim grlom, "gospo moja, vaš je kameni šator vrlo lijep, a velik da bi mogla cijela vojska u njem zimovati. Ne daj bog da turske psine zađu u ove strane, bilo bi pokora, zlo po vaš lijepi dvor, a gore po vas, lijepa gospo, jer, da znate, te nekrštene hulje ne znaju božjega zakona!", i uzvinu riđe brkove.
"Oj gospodine pukovniče!", odvrati mu Klara kroz lak porugljiv smijeh, "vi me cijenite kukavicom, kako vidim. Ništa zato. Praštam vam od srca. Mi se vidimo danas prvi put. Da ste se pobolje opitali kod svoga prijatelja generala, ne bi u vas ušao bio taj turski strah za mene. Je l' tako, gospodine Servacijo?"
"Jest tako, na dlaku tako, lijepa gospo!", pokloni se general, nespretno čupkajući okrajak bijeloga ovratka, "među lijepom gospojom Klarom i generalom, brate pukovniče, samo ima ta razlika da general oklop nosi, a naša domaćica suknju."
"Možebit ima i druga razlika", nasmija se Klara zlobno, "da bi naime vaša domaćica znala izbrojiti više pobjeda nego li koji vaš general. Da, gospodine Ringsmaul, tako je. Neka dođe koji paša, neka i dođe od Stambola car. Dočekala bih ga i kruto. Mislite li vi da u žene ne ima volje i snage. Ima, vjere mi", podignu Klara ponosito glavu, "pače u žene ima nešta što vas sve muške glave u lagum dići može - hitra glava. Ne znate li za onu bajku o Herkulu?"
"Hm!", odvrati smeten Ringsmaul, "ne znam. Tko će i znati za te bablje priče. Ako je Herkul bio general, sram ga bilo da se je dao od ženske premamiti."
"Kazat ću vam ja", odvrati Klara prezirno smiješeći se, "Herkul bio je najveći junak u starih pogana, junak veći nego li vi svi skupa. Bez puške, bez oklopa znao je svladati divove, lave, zmaje. Nitko ga ne mogaše pobijediti, ni čovjek ni bog. A što bi od njega? Žena ga prinuka da prede na preslici, da raskoli svoju kijaču pa da njome loži vatru."
"Trista gromova!", skoči Ringsmaul, "to je negdje bila vražja žena, lijepa gospo! Nu samo da meni dođe takva u šake, pokazao bih joj šta je Ringsmaul. Trista gromova! Junak pa preslica! Ta tu bi morao još čovjek piliće peći na sablji kao na ražnju ili pustiti da mu kokoši meću jaja u kacigu. Idite, idite, lijepa gospo, vi s nama zbijate šalu, a onu bajku o Herkulu jamačno je smislio kakav pop ili fratar."
"Ne junačite se odviše, gospodine pukovniče", zagrozi mu se Klara prstićem. "Na Turke ste možebiti junak, ali na žene?" - nastavi milo smiješeći se otresitomu ratoborcu.
"A šta! Do bijesa žene! Baš bi vrijedno bilo s njima lomiti koplje! Ja sam kršćanin, držim se Svetoga pisma, a ondje stoji crno na bijelom zašto je bog stvorio Evu Adamu", otrese se riđi pukovnik živo.

General Servacijo negdje se u duši kajao da je doveo bio nefinoga obrstara; bar je sve žešće čupkao ovratak pa nemirno lupkao čizmom u pod. Žalio je to nesnosno društvo tim većma, jer se je otimao za zlatnim uvojcima gospe Klare ili bolje reći za njezinim bakrenim bogatstvom. Zadnje vrlo dvoumne riječi Ringsmaulove razvezaše mu napokon plahi jezik, pa će on drugu:

"Ali, brate pukovniče, ti tude siječeš jezikom kao posjeklicom, a riječ ti leti kao razuzdan konj. Lijepa naša gospodarica ne govori posve brez razloga. Čitao sam mnogo kratkočasnih historija, gdje su žene svladale velike junake, na primjer, kako je gospoja Kleopatra zatravila glasovitoga generala Antonija i tako dalje. Žena kad navali, nalik je na lumbardu od koje zrno, kako ti je znano, brate pukovniče, može i oboriti gvozdenoga konjanika. Nije li tako, lijepa gospo?", pokloni se Teuffenbach kiselastim smijehom Klari.

Udovica je silom sprezala teški smijeh.

"Ha, ha, ha! Ne znam", progovori zibljući se na sjedilci, "jesmo li mi žene lumbarde. Ali, gospodine Servacijo, ne korite druga svoga što je zamahnuo u rajske pripovijetke. Šta zato? Narav nije himba. Jezik kojim govorite nije nego krv i meso, ma ga i medom obložili. Govorite udilj svojim naravskim jezikom, gospodine pukovniče! I slatkoća napokon dosadi ustima. Ali", nastavi Klara žestoko, baciv glavicu natrag da su joj se zlatni uvojci rasuli po ramenima - "da udarim ja na vas, bez vojske, bez oružja - sama, a vi sa silnom vojskom?"
"Ta bog vas vidio", nasmija se pukovnik, "uhvatio bih vas kao miša!"
"A zatim ja vas!", odvrati Klara ošinuv ga sjajnim okom.

Pukovnik zablenu se.

"Ja vas, a vi mene! Trista gromova, a kako?"
"E vidite, to je ratna tajna", primijeti Klara lukavo. Pri tim riječima snimi udovica sa prsiju ružu, te stade njome lupkati po svilenoj haljini i napokon pusti ružu na medvjeđu kožu.

Oba vojnika skočiše da dignu cvijet, pukovnik pritom i kleknu. Ali brža bje Klara. Nagnuv se ko munja, uhvati ružu, a pritom opazi pukovnik glatku sjajnu šiju Klarinu. Zažari se malko.

"Dajte ju meni, gospo!", zamoli Ringsmaul.
"Meni", opetova ponizno Servacijo.
"Vama, a i vama?", zapita lukavo Klara, "a zašto?"

Obojica baš htjedoše da odgovore ne zna se šta, ali u taj par otvori sluga vrata te zajavi: "Plemeniti gospodin Pavao Gregorijanec želi pokloniti se vašoj milosti!"

"Dočekat ćemo ga od srca rado!", odvrati Klara. Licem joj zaigra krv, a očima plamen.
"Hrvatski medvjed", zamrmlja pukovnik.
"U zao čas!", doda zlovoljno general.

U dvoranu stupi Pavao blijed i miran. Poklonio se gospoji, pokloni se i vojnicima.

"Prije svega", prozbori mladić gospoji, "vašoj milosti pozdrav i poklon od moga gospodina oca, koji se nada da ću vas naći u dobru zdravlju. Vašoj milosti bit će znano da ne dolazim od sebe, već po zapovijedi gospodina oca, i to zbog nekih računa za samoborske kmetove. Još mi reče gospodin otac da taj posao načisto izvedem s vašom milosti po dobroj volji i prijateljstvu bez mržnje i suda. Oprosti mi zato, vaša milosti, da sam s puta odmah ušao amo i smjesta zajavio što mi gospodin otac reče."

Klara gledaše mladića radoznalo.

"Oprostiti vašemu gospodstvu ne mogu ništa", odvrati mirno Klara, "jer se samo grijeh oprašta. Poglaviti gospodar medvedgradski momu je domu mio i drag, a njegov gospodin sin mi je dobro došao, meni, najbližoj susjedi i napol gospodarici samoborskoj, jer da znate, gospodo", okrenu se Klara k časnicima "druga polovica gospodstva stoji pred vama, plemeniti gospodin Pavao Gregorijanec, slavan sa žalosnoga pokolja kod Hrastovice, slavan i stoga što je kao plemić onom lani izbavio građansku djevojku od smrti. Još jednom da ste mi dobro došli pod ovim krovom koji je i vaš. Za račune pisa mi gospodin Stjepan. Pre i suda neće stoga biti među nama, ko što i nije dosele bilo. Nu jer gospodin Stjepko želi da bude račun čist i jer je račun dug, rada sam početi odmah taj posao i stoga neće mi vaša gospodstva", prozbori opet časnicima, "upisati u grijeh ako se na vašem pohodu zahvalim i prijateljski oprostim, moleći vas ipak da mi kuću skoro prisustvom dičnim počastite, i oprostite ako niste po redu podvoreni bili!" Po tim riječima pokloni se Klara časnicima i baci ružu iznenada kroz prozor.

General i pukovnik oprostiše se nekako kiselo, a još ljuće pokloniše se Pavlu.

"Jesi l' čuo, brate generale, računi!", primijeti Ringsmaul jašući niz gradski put.
"Jesam", odvrati Teuffenbach zlovoljno, "golobradoviću sretni, a naši su pokvareni!"

Pavao stajaše sam pred Klarom. Prsa mu je stezala neka bojazan.

"Sjednite, gospodičiću, sjednite", ohrabri Klara plahoga mladca blažim, laganim glasom, skrstiv ruke na krilu. "U dobar mi čas dođoste u pomoć. Riješili ste me dosadna društva. Ti ljudi prišivaju Hrvatima da su medvjedi. Ali prosti bože", nasmija se udovica lagacko, "sami su glatki kao njihovi tvrdi oklopi. Još ću podivljati od njih. Zazirem od dugih računa, ali ovaj su mi put dobro došli. Nu prije da vas pitam. Kako vaša rana od Hrastovice?"
"Ne ćutim je više. Bila je samo ogrebina, milosti!", odvrati Pavao.
"Hvala bogu", nastavi Klara, "kad ste ono u vrućici ležali u Samoboru, vrlo bjeh se zabrinula za vas, da, da vjerujte vrlo!"
"Hvala vašoj milosti na toj brizi."
"A vaša gospa majka?", dignu Klara glavicu, "Marta, mila gospa Marta, moja druga majka?"
"Pobolijeva svejednako."
"Sirota. Zlo joj je; znam. Kad je bila u Mokricama, vidjela sam je svakoga drugoga dana. Ne jedanput zalile mi se oči suzama gledajući njezinu nevolju. Oh gospodine Pavle", nastavi Klara suznim okom, "sretni li ste da je možete nazivati majkom. To nije žena, to je anđeo od boga. Pa kako liječnici kažu - no pustimo to!", okrenu Klara lice prema prozoru da joj Pavao ne vidi suza.

Mladića tronuše ove nježne riječi Klarine. U čudu motrijaše lijepu ženu.

"Kako vaš brat gospodin Niko?", nastavi Klara: "Ženi se, čujem. Ainkernovu gospođicu, je l' tako?"
"Mislim, milostiva gospo!"
"Pa ste dali da vas pretekne! Čudno. Obično je stariji prvi na redu. Kako to, gospodine Pavle?", zapita Klara iz potaje motreći mladića.
"Nisam imao kad misliti o tome, vaša milosti", odgovori Pavao mirno.
"Niste? A kad se ima misliti o tome?"
"Vojnik sam, plemenita gospo!", progovori nešto smeten Pavao. "Čas ovdje, čas ondje, ili na putu, ili pod šatorom, a tu se ne kupe svatovi."
"Ali ste i hrvatski plemić, niste plaćenik. I u vrijeme mira ima dosta prilike - ali oprostite, plemeniti gospodine", nasmija se udovica, "ja vas tu ispitujem kao ispovjednik, pa zaboravih na naše račune i da ste sustali od puta. Zabrbljah se. Lijepe domaćice, je l'? Ni kruha ni soli vam ne ponudih. Karajte me, karajte! Nisam bolje ni zaslužila. Evo već nad gorom rumene večernje zažare. Pustimo svatove, gospodine junače! Znam da s vama neću izići na kraj. Ali zaboga, molim vas, pustimo za danas i račune, ne bi ih svršili do ponoći. Glava me je nešto zaboljela. Gori mi - na ćutite sami", zaboravi se Klara pruživ mu lijepu glavu, ali se brzo popravi, "ne upišite mi toga u grijeh. Bolesna sam, luda sam. Sjećam se kako ležaste u vrućici. Ne jedanput stavih vam ruku na čelo. Oprostite; podivljah u ovoj divljači."

Pavao zažari se. Utaman je tražio riječi.

"Ankice! Ankice!", zovnu ujedanput Klara. "Znate li moju Ankicu, moju kćerku?"
"Nije mi se desila sreća vidjeti je", odvrati mladić.
"Pokazat ću vam anđelka, tu jedinu radost moga udovanja. Ankice, dođider!"

Na vratima razgrnu se crveni zastor, a u sobu skoči djevojčica od četiri godine, drobna, nježna kao cvjetić u plavetnoj haljici. Zlatni su joj uvojci poskakivali oko milena lišca koje je živa majčina prilika bilo. Oko glavice vijao se maloj modrac cvijet. "Joj, majo, majčice!", kliknu mala poskakujući ne opaziv stranca koji je sa strane sjedio. "Da vidiš! Tomo vrtlar uhvatio krticu, crnu i rutavu. Ali se ja nisam bojala, nisam. I reče Tomo, to da mi jede ruže. I ubi Tomo krticu, dokraja ubi. Ali kaži, majčice -", htjede mala pitati, ali opaziv stranca umuknu. Privinu se k majci te stade Pavla gledati velikim bistrim očima.

"Nu Ankice, pozdravi de gospodina", opomenu je Klara pogladiv maloj kosu.
"Dobar dan, gospodine!", pozdravi ga djevojče.
"Dobar dan, Ančice mila!", sagnu se Pavao djevojčici motreći je prijaznim okom.
"Gle, majčice", šapnu mala Klari, "on me poznaje, a ja njega ne. Tko je taj gospodin?"
"Mila li djeteta", primijeti Pavao.

Klara nasmiješi se. Dignu malu na koljena te je poljubi na čelo. Uto ozva se od samoborskih fratara pozdrav anđeoski.

"Čuj, čuj, majčice!" probrblja mala nagnuv glavicu i dignuv prstić. "Zdrava Marija! Valja moliti!"

Klara sklopi djevojčici ručice nagnuv se nad zlatnu glavicu. Glasno zvono razlijegalo se iz doline. Kroz bršljan probijala je večernja rumen titrajući oko Klarine lijepe glave, na lišcu nevinašca što moljaše. Nijem i ganut gledao je Pavao taj prizor.

"Sada, srce drago!", reče majka kćeri poljubiv je u čelo i spustiv je s krila, "laku noć! Idi! Spavaj mi slatko. A Ivanu reci nek dođe zapaliti luč."
"Laku noć, majčice, laku noć, gospodine!", pokloni se mala i odšulja se na velika vrata.
"A niste li i vi sretni, plemenita gospo?", zapita blagim glasom Pavao, "ne poskakuje vam srce jače imajući takvo, milo čedance uz sebe, na koje slažete sve svoje brigovanje?"

S toga blagoga glasa Pavlova prenu se Klara na veći popozor. Oko joj zasinu, usne zaigraše.

"A smijete li majku pitati da l' je sretna uz svoje dijete?", odvrati mu Klara.
"Oprostite, plemenita gospo, što vam uvrijedih srce. Nu sada dozvolite mi", prihvati Pavao dignuv se, "da vašoj milosti duže ne smetam. Noć navaljuje, zacijelo hoće se vašoj milosti mira. Dopustite mi da vam želim laku noć i zađem u svoj stan. Čim se sutra vašoj milosti porači, započet ćemo naumljeni posao."
"Moja milost ne dopušta ništa", odvrati Klara dignuv se živo, "a za mir moj ne brini se vaše gospodstvo. Vaše lake noći ne primam, jer bih se sama u snu karala da sam zla domaćica, ne počastiv miloga gosta. Ostajte, plemeniti gospodine, ostajte", nastavi Klara molećim glasom, "ne odbijajte moje zdravice u ovoj mojoj pustinjačkoj kolibici! Je l' da nećete?", nagnu Klara glavu pokazav kroz laki smijeh svoje zubiće.
"Vaša volja mi je zakonom", pokloni se Pavao udvorno, ali čelom proleti oblačić neveselja.

Zakratko zapali sluga voštanice na pozlaćenom svjetiljnjaku i stavi na stol po izbor fina jestiva i kristalan vrč pun ciparskoga vatrenoga vina. Za stol sjede Klara, sjede i njezin gost i uzeše blagovati.

"U vaše zdravlje, na vašu sreću, viteže mladi!", dignu Klara lijepom ručicom srebrnu čašu, "bili slavni i sretni! To vam doziva glas vapijući iz ove pustinje!"
"Na vašoj zdravici i milosti hvala, plemenita gospo!", odvrati smeteno Pavao. "Iz pustinje, velite? Rad sam znati kako bi vješta ona ruka koja je svu tu ljepotu udesno složila ovdje, kako bi ona ruka prikazala raj!"
"Sreća se ne mjeri zlatom", uzdahnu udovica upirući glavicu u bijelu sjajnu ruku. "Vaš mladi život je dakako vihor koji proleti bezobzirce svijetom. Ali ja! Znate li što su dugi neveseli dani koji laze jednako kao kaplja za kapljom, znate li duge one besnene noći koje bez promjene plaze kao velika crna zmija? Prikovana vazda na istom mjestu, bez obrane, bez štita, bez - zore bolje sreće; tako živovati, tako samovati, to je živomu ležati u grobu." Na licu udovice pojavi se neopisiva tuga, ali divna sa njene ljepote. Glas joj drhtaše kao tužaljka zapuštena slavuja.

Mladić se smete. Provuče ruku čelom kao da traži misli, kao da tjera ispred očiju maglu.

"A vaše dijete, plemenita gospo?", osvijesti se Pavao.
"Da, pravo rekoste", osovi se živo Klara, "moje dijete mi je sva sreća, sva radost, zlatni lanac koji me jošte sa ovim svijetom veže. Ljubim ga svim žarom srca svoga. Nu ovo miljenče moje, pogledam li ga, iz oka mi mami suze. Tužna prošlost! Jedino dijete ne čini doma. A ima li moje nevinašce štita? Zar mene? Ženu? Oh!", nastavi Klara spustiv glavu i gledajući pred sebe, "plemeniti gospodine, preda mnom stoji ponor!"

Zašuti žena, zanijemi Pavao, tišina zavlada časak, tek grle guknu sjedeći na naslonu kraj Klare.

"Ali šta!", kliknu gospoja u čudan glas i baci glavu natrag. Oko joj zabliješti kao kad munja sijevne alemom, a pramovi razletješe se oko bijelih ramena kao zlatne zmije. "Čemu tužaljke. Luda sam! Pozvah li vas zato da vam pjevam vigilije poput koludrice? Šta je bilo, prošlo je. Budućnost? Slijepi smo, čemu je tražiti? A sadanja radost? Zlatna je muha koja se zorom rodi, a večerom pogine. Uhvatiti je valja u dobar čas. Junački dakle, gospodine Pavle!", zavapi Klara žarkim licem i baci ružina pera sa svojih njedara u Pavlovu čašu, "junački pijte za sadanju radost, za sretnu budućnost i cvale vam ruže dovijeka!"

Poput zmije zasinule Klarine oči. Tanki bruseljski ogrljak spuštao se sa bijele šije, tamnorujne usne treptjele su živo. Pavao se stvori kamenom držeći nepomično srebrnu čašu.

I dignu se žena.

"Pijte, Pavle", zapovjedi mu Klara.
"Za sretnu budućnost!", ponovi mladić bez misli, bez glasa i ispi čašu.
"A znate li, Pavle, što je naša budućnost?", započe Klara pridušenim, dršćućim glasom, vrebajućim okom pokročiv prema Pavlu. "Znate li to, Pavle? Zagonetka, je l'? Ali ja, moje srce mora je riješiti. Vi moj, ja vaša pa makar se digao bog. Mlad ste još, mlad. Još ne znate srca, još ne znate plama ljubavi. Oh nije vam ljubav janje krotko i milo. Ne, bijesan je ona at! Kada uzbjesni, kada se propne i leti kao strijela nebeska, kao sjeverni vihor, može l' je žvaliti čovječja ruka? Oh Pavle, čujte me!", zajeca Klara. "Ja svoga muža ljubila nisam. Prodaše me bogatu glupaku, a taj me zapregnu pod jaram kućnoga zakona. Duša bijaše mi krilata ptica, a sad je pogibala u zlatnoj gajbi. Oh, bilo mi je u tom obilju da skupim sve svoje zlato, sav svoj biser i dragulj pa da idem svijetom plačući prosjačiti: 'Evo vam blaga! Dajte mi srce, srce mi dajte!' U srcu mi je vrilo plameno more, a nad njim utvrdi se ledena kora - mržnja, prezir na muža, na svijet, na sve. Budnem majkom. Zagrlih dijete, zavolih ga od srca. Ali dijete! I umre mi muž. Pade mi jaram, pade i prezir, ali tu, u srcu gorio je vječni plamen. Bilo mi je da zagrlim i nebo i zemlju, ali zagrlih maglu. Tada dođe ti u ove dvore, ranjen, bolan dođe. Ostavila te je svijest, mučila te vrućica. Za tihe noći, kad je svaku dušu držao san, šuljah se tamnim trijemovima do tvoje ložnice. Ljudi rekoše: 'Obilazi duh!' I spazih te mlada kako si ležao krvav i blijed, ali lijep, o bože, lijep. Stavih ti vrele usne na čelo - i prvi put za moga života razlilo se mojim žilama nebesko čuvstvo ljubavi. I zakleh se na svetu hostiju da neću nego tebe, i prije da ću propasti u zemlju nego ne imati tebe. Pavle, badava tražih da razvežem spone srca svoga pred tobom, ali danas mi dade sreća. Pavle, za tebe vrći ću na kocke i dušu i raj, tebi ću robovati, tebi dati dušu i tijelo! Uslišaj me! Uzmi! Primi me jer ja - ja te ne puštam!" Divljim zanosom, suznim očima klonu lijepa žena pred Pavla. Zlatni uvojci dodirnuše se njegova lica da ga je srce zazeblo. Tiho! Po sobi guču grlice, diše ljiljan i ruža, a milije od ruže Klarina kosa. Iz kuta šumi pljusak zlatnoga zmaja, kraj Pavla šušti svilena haljina. Nad glavom mu lebde zlatni anđeli ljubavi. Nestalni plamen voštanice baca blijedo svjetlo na sjajnu Klarinu put. Izvana cvrčak čudnu cvrkuće pjesmu, a kroz prozor gleda tamno plavetno nebo sa tisuću alem-očiju. Gle, gle na zidu Suzane! Ne pirnu li vjetrić bujnom joj kosom, tananom haljom? Ne prsnu li voda srebrnom pjenom? Ne planu li lotos plamnijim cvatom? A ona divna krasna, ne pregnu li skočiti pred mladca?

Uzbuni mu se mozak, nestaje daha, bijesna mu žilama protječe krv. Svijest ga ostavlja. Ali učas opazi na zemlji pismo. Izgubi ga Klara. I dignu ga Pavao i oko mu pojuri retkom. Očeva ruka. Zadrhta. Problijedi i skoči. A Klara se prenu, opazi pismo, zavrisnu hoteći ugrabiti mu list. Tu zadjenu se oko Pavlovo na Dalilinoj slici, na rugobnom smijehu izdajne žene.

"Ha!", viknu mladić jarostan, "plemenita gospo, u dušu vas znadem i pod anđeoskim licem. Ja Samson nisam, ali vi ste Dalila!

Prokleta bila, rajska zmijo! Naši računi su svršeni!", i nesta ga trenom iz sobe.

"Pavle!", zavapi Klara i pade bez sebe na zemlju.

Od grada Samobora letio je mladić na brzu zelenku kao strijela. Proletješe kraj njega luči mirnoga mjestanca kao vatrene iskre. U srcu bješnjaše oluja. Udari u šumu.

"Stani", zagrmi iznebuha glas.

Prope se konj. Iz šume skoči čovjek držeći baklju i uhvati uzde.

"Stani! Propade Dora!", zavapi po drugi put - njemak Jerko.