Zlatarevo zlato/X

← IX

Zlatarevo zlato —  X. autor: August Šenoa

XI →

Moglo je biti jedanaest ura ranih. Nebo mutno, a nad šikarom kraj Save lebdjela gdjegdje tanka magla. Zrak vlažan i podosta hladan, baš pravcata jesen. Pred kolibom do prijevoza sjedio je krezubi starac Mijo stružući tupim nožem ljuske sa ribice. Bio se u svoj posao tako zadubio, da nije ni opazio kako se njegov mlađi drug otisnuo od savskoga brijega prema drugoj strani. Najednoč probudi ga konjsko kopito. Dignu glavu pa je stao zijati držeći nepomično i nož i ribu. Vrlo se začudi. Prema kolibi kasala su na konju dva oružnika u crvenim zobunima, visokim žutim čizmama, crnoj kabanici, a obrazinu kacige svoje su spustili bili da im nisi mogao razabrati lica; osobito čudan pako bijaše im mač, dugačak kao ražanj i dulji. Oružnici krenuše kraj kolibe na sisačku cestu. Mlađi brodar Šimun zataknu veslo mirno pod strehu i htjede u kuću. Starac mu namignu jednim okom, kanda ga pitati hoće, tko da su ti ljudi.

"Hm!", odvrati Šime maknuv ramenima, "bog si ga zna kakvi su to svatovi. Valjda kakva španjolska ordonancija; bar po dugom ražnju bih reko. Ali su vozarinu platili pošteno."

"Platili!", začudi se starac, "čudno i prečudno! Vozarinu platili. Toga ti španjolski razbojnici nikad ne čine."

"Žuri se, Mijo, žuri se!", prihvati Šime oštrije. "Struži! A da!", lupi se dlanom u čelo. "Pusti, Mijo, ribu. Idi u Zapruđe. Evo ti dinar, uzmi vrčić pak nosi šljivovice. Hladno je danas. Grize zima do kosti. Je l' Mijo!"

"Hu! Da, da!", strese se Mijo vrlo smiješno misleći i na zimu i više na rakiju. Uze dinar, uze vrčić, uze šešir pa poprijeko šikarom u Zapruđe.

"I hvala bogu!", šapnu Šime opaziv da je starca nestalo u vrbinju. "Toga sam se mutljaka otresao kao vuk pseta. Šta bi i luda glava u tom poslu. Brblje, ne zna kad treba vezati jezik, kadli mu pustiti uzde. Znam da će putem pol rakije ispiti dok ne padne kao ustrijeljen zec. Ali Grga! Bijesa! još ga nema. Čudno!" Pritom nadnio Šime ruku nad oči gledajući na drugu obalu. Napokon sjede čistiti ribu i pjevuckati kroz zube: "Lijepa ti je ptica kos!"

Ujedanput ozva se iz daljine "kvar! kvar!", a za časak nešta bliže "kvar! kvar!"

Šime dignu pažljivo glavu.

"Šta je to? Grga reče da će oponašati prepelicu, a onamo čujem gavrana. Nu to nije od Zagreba, to je odavle. Gavrani! Ha! ha! Valjda slute da će biti strvi. Ha! ha!"

I sve opet zašuti.

Ali opet ozva se glas, nu ovaj put "pućpurić!".

"Aha!", skoči Šime, "evo mi moje prepelice! Sad je hora!"

Pohiti k brijegu, odveza malen čamac i udari Savom. Domala povrati se i s njime Grga Čokolin.

"No, a jesu li momci na mjestu?", zapita ga brijač.

"Jesu."

"A ovdje nikoga blizu?"

"Nikoga, van evo nekoliko gavrana u šiberju."

"Nomen et omen. Ti nam neće smetati. A starac Mijo?

"Za njega ne budi vas briga, majstore Grga. Tomu sam pamet malko potkurio i otpravio ga u drugo selo. Šljivovica poputnica, puti daleki, jame duboke, a na pijesku se meko spava. Ha, ha! Mijo će rake loviti, za njega ne boli vas glava."

"Bene! Sve je čisto! Pametna si glava, Šimune."

"Ta da! Nisam ja vas svoj vijek na tom prokletom pruđu kruške pekao."

"Znam, kume Šime, znam!", odvrati lukavo brijač. "Tebi je kao i meni. Ne moram li šišati svaki božji dan tikve, stoput luđe od mene, ne moram li? Da kušaš, to je vrag. Ne pitaju te da l' imaš soli u glavi, već čiji si i kakva ti je kesa. Bijeda, bijeda današnji dan po pametnu glavu. Morati se prodati i bogu i vragu, a šta od toga? - Šipak."

"Pravo rekoste! Šipak!", odvrati zlovoljno Šime. "Znam ja što je dobro, što li gospodski. Ali to je stara pjesma. Moji me zavrgoše, jer da sam raspikuća, da sam razbojnik, zavrgoše i baciše kao kakvu otrebinu. Da mi je tko živ rekao da će gospodičić Šime jedanput prebacivati svakoga tričara na lađi preko Save, da će zimovati i ljetovati pod slamnatim krovom, zahvalio bih se svojoj majci što me je porodila na svijet."

"Umiri se, Šime!", utješi ga brijač, "ne može drukčije biti. Kuda 'š? Znaš da su te htjeli vješati što si na javnoj cesti porobio i ubio popa. Pa da te nije gospodar Stjepko zlatom izbavio iz tamnice, njihao bi te kraj puta zagrebačkoga jesenski vjetar."

"Znam, znam!", odvrati Šime, "ali znao je Gregorijanec zašto me je izbavio. Mene bi bili objesili, po sedlu bi tukli bili, ali ne bi pitali za magarca. Ali da su stali "oštro" pitati, da su mi "pokazali instrumenta", bog zna ne bih li na "grebenu" blesnuo bio tko da je onaj pravi koji je popu držao zadnju svijeću. To ti je svrbjelo Gregorijanca, to! Nu pustimo te bajke. Tako je. Ali za jedno da vas pitam, kad sam već u tom kolu. Šta će gospodar Stjepko sa mladom djevojkom?"

"Šta?", nasmija se brijač. "Ala si lud Šime? Deset godina služiš već sadanjega gospodara, pa šta će sa mladom djevojkom? A čemu su mlade djevojke?"

"Ta valjda ne -?", pogleda u čudu Šime brijača.

"A zašto ne?"

"Nazdravlje! Istina je riječ: vuk dlaku mijenja, ali ne mijenja ćudi. I još je ženskar. Znam ga, a kako ne bi? Koliko puta nisam zajedno s njim išao u lov na ovu ili na onu mladu? Kadšto je bilo krvavih glava, bilo i batina. Jedanput premetali mi cijelu goru da tražimo kmeticu i sina joj mladoga dječaka - ali da. Odletješe. Praznih ruku moradosmo natrag. Bog zna kud se to zamelo."

"A da? Vidiš! Mlada Gregorijanca? Kazuj no!", upita zvjedljivo brijač.

"Št", skoči Šime. "Idu. Vidite! Eno od Zagreba vije se po cesti prašina. Kola su. Bit će oni, bit će!"

"Uistinu idu", podignu brijač glavu kao lisica. "Sad pozor! Reci mi brže, gdje da se sakrijem, da sve vidim, a mene nitko."

"Zađite u kuću. U kuhinji idu vam ljestve na tavan. Popnite se pod krov. Ima vam škulju na cestu pa možete gledati do mile volje."

"Dobro. A ti vladaj se kako znaš bolje. Pokorno, ponizno, da ništa ne spete."

"Ne budi vas briga. Znam ja kako valja. Nije to prvi put", nasmija se Šime. "Nu sad ajte već, gle'te! Kola su blizu brijegu."

"Idem, idem!", doda brijač i odšulja se brzo u kolibu, a Šime sjede kao bez brige pred kuću.

Uto zaori i opet "kvar! kvar!" i podalje u grmlju ozva se opet "kvar! kvar!"

"Bijesa! Šta je to?", potrese se Šime, "šta ti vražji gavrani grakću oko kuće?"

Međuto dođoše kola na drugoj strani do brijega, prosta seljačka kola, a na njima starac i djevojka.

"Oj prevozniče, daj!", zaviknu stari Arbanas.

Šime dignu se lijeno i laganim korakom spusti se k brodu.

"Idem, idem! No!", odvrati starcu.

U isti čas zašušti nešta u vrbinju, i bilo je opaziti da se nešta grmljem pomiče sve dalje i dalje. Zar zvijer, šta li? Bog zna. Na kolima sjeđaše uz starca djevojka - Dora.

Glavu joj zastirala šarena marama. Od lica se malo vidjelo. Djevojka bijaše blijeda kao snijeg. Samo oko očiju vidjeli se crveni tragovi suza, a lijepe ove oči, inače žive i sjajne, ukočile se bile, bez sjaja, bez života piljeći pred sebe. Djevojka prekrstila ruke na krilu i sjedila tako mirna i nijema uz staroga Pavla, samo kadšto kao da se je kakvu jadu dosjetila uzdahnu i snova joj skočiše suze na oči. Starac Arbanas tjerajući sam konje motrio je ispod oka djevojku. Žmirnuo i opet žmirnuo, brci mu išli zdesna nalijevo i slijeva nadesno. Srdio se, bilo mu je djevojke žao. Kola se spustiše na brod. Djevojka se prepa i uhvati rukom nehotice starca od straha.

"No Dorice, ne budi te strah! Nije ništ, nije ništ! Strmo, ali se ne boj. Ho, zelenko! Dorice -", nastavi Pavao kad je već brod krenuo Savom.

"Šta je, kume?", zapita upol glasa djevojka.

"Dorice, a šta mi plačeš? Oči su ti pune rose kao trava po Zdravomariji."

"Moram, kume. Srce mi je takvo."

"No, no srce, sirotice, znam da su te zli ljudi urazili u srce. Ali ja bi dao plemenštinu svoju da je sve to laž. Je l' da jest?".

"Bog mi je svjedok da jest."

"To sam ja odmah mislio. Ta zavist, ta prokleta zavist! Šta ćeš kad je tako. Ali bolje da ideš sa mnom. Otac ti se srdi, vrlo srdi. -"

"Oh! - ni da me je pogledao kad sam odilazila!", zaplače djevojka gorko.

"Ne plač'! Pusti, pusti. Iskadit će se to ako bog da. Ja ću mu sve dokazati, a meni vjerovati mora. Arbanas nikad ne laže. Pa ćeš onda natrag kući. Hoćeš, poštenja mi! A međutim ćeš lijepo kod mene biti, je l'? A bome ne' pure past, ne. Dakako, toga bi trebalo, ti pa pure past. Jest ćeš ih, jesti. To da -"

Međutim dođe brod na drugi kraj Save. Starac istjera konje na pruđe.

"Na, Doro, drži vodice dok nađem prevozninu." Mlada uhvati vodice, a starac izvadi kesicu da plati brodara koji se naslonio bio na kola.

"No, Šime, šta je ovuda nova?", zapita Pavao brodara.

"Mnogo zla, malo dobra", odvrati Šime hladnokrvno škiljeći na Doru.

"Dao bog da bude bolje. Nije ljetos godina, nije. Magla, kiša, zlo! Je l' tkogod pred nama prošao, Šime?"

"Ne bih znao. Ali da. Sad se sjećam. Fratar nekakov išao prosjačiti. Dva Kranjca staklara i nekoliko vojnika, ništa više. A šta u Zagrebu, kume Pavle?"

"Miješa se, miješa. Ovaj ovako, onaj onako. Čudni ljudi. Ne može se svakomu učiniti pravo. Na prevoznine pa bog, Šime!", reče starac i potjera konje.

"Zbogom pošli; sretan vam put", odvrati mu brodar i zađe u kuću - pod krov brijaču.

"Gotovi su, majstore Grga!", podviknu grbonji koji je pozorno vrebao kroz škulju.

"Dobro, dobro!", odvrati srdito Grga, "pusti me na miru, sad će tekar biti što ima biti."

"Pa dobro!" reći će Šime, "pustit ću vas na miru". I pođe u kuhinju peći ribe.

Brijač je prislonio bio lakte na koljena te je ovako skučen gledao iz škulje. Drhtao je, a oči mu igrale ko iza oblaka munja. Kola se lagano poodmicala po pruđu i pijesku. Pavao nije baš osobito tjerao konje, jer nije preša bila, a da je i bila, konji se bili privikli samo jednomu koraku, ni brže ni polaganije, makar si ih krstio kijačom. Sada zađoše kola na cestu. Išlo se, išlo, kako se već ide lošom cestom. Zdesna i slijeva bila šikara i grm. Jedno pedeset koraka dalje protezala se šumica. Dođoše kola i do nje. Brijač stade življe disati.

"No hoće li?", zamrmlja srdito.

U taj par začu se zvižduk. Konji strignuli ušima, konji stali. I zamahnu starac bičem. Ali kao grom s vedra neba padoše iz šume na cestu dva crljena konjanika.

"Hvala!", skoči brijač. "Dobri su, naši su. Pa što smo sad, Dorice?"

Kao munja doleti jedan konjik ka kolima i zatjera dugački mač Arbanasovu zelenku u rebra. Konj klonu. Djevojka vrisnu i pade natrag na kola, a starac skoči da digne sjekiru. Ali straga doleti drugi vojnik, popade starca za šiju i baci ga snažnom rukom na zemlju.

"Djevojku uzmi!", viknu prvi konjik hrvatskim slovom, premda je odijelo španjolsko bilo.

I posegnu drugi za djevojkom. Nu gle - u taj par skoči iz šume mlad junak na konju.

"Na ti djevojke, huljo!" viknu ljutito mladić i spusti nemilo buzdovan na glavu otmičara da se je bez svijesti svalio s konja u prah. Ali uto zaleti se prvi konjik na mladca i naperi mu dugački mač na prsa. Propade mladić, dugačak mač, kratak buzdovan.

"De'te ga!", viknu iz zaklona Grga bijesan.

Tu nešta planu iz grma, puška puče i sastavi konja prvoga konjanika sa zemljom.

"Strijela božja!", zaškrinu brijač, "Šime, Šime, zlo je, vrag nam je donio mladoga Pavla pod noge, sve je propalo!".

"A da!", začudi se hladnokrvno Šime okrećući svoje ribice.

Iz grma izvuče se Miloš.

Brijač problijedi i stade drhtati kao šiba na vodi.

"Milošu", viknu Pavao, "vidi de tko su te hulje!"

Mirno pristupi haramija i odmaknu kundakom gvozdenu obrazinu omamljenu konjiku.

"Ele, svetoga mi Nikole! To vam je, gospodaru, glavom Lacko Crnčić, sluga vašega oca gospodina. Gle hulje. Zaklonio se španjolskom paradom i gvozdenom kapom da može haračiti po voljici. Ali mu je presjelo, sveca mi, jeste. Vaš ga je šestoper ljudski poljubio da će mu pamet zujiti do mrkoga groba. A tko si ti, zlosine crni?", obrati se Radak drugomu konjiku koji se je motao pod ranjenim konjem, "skini krinku da ti vidim crni obraz, lupežu jedan!"

Dršćući dignu nesretnik gvozdeni zaklon i gledao haramiju licem kao da ga je grč popao bio.

"Ivša Pervan!", nasmija se Radak, "ti li kukavice? Crn ti bio i petak i svetak. I ti si se dao na nedjelo. No čekaj, dobit ćeš ti plaću svoju, ako i nije danas subota!"

"Gospodaru, prosti", zapenta nesretnik, "šta mogu ja - ja sam kukavica - morao sam - morao!"

Pavao bio pristupio kolima. Dora srvana od teškoga straha ležaše bez svijesti blijeda - reć bi mrtva. Nadnese se mladić nad njezino lice i nijem je motrio ljepotu djevojku. "Anđele slatki!", šapnu tužnim licem, "kolika se nevolja oborila na te slabašnu djevicu! Zloba i glupost urotiše se proti tebi, čista dušo, da budeš plijenom grešne volje. A zašto, srce? Radi mene, radi ljubavi moje. Ali hvala bogu i opet te izbavih oda zla, sirotice moja, u koje te baci hudoba i kleveta ljudska. Prosti, dušo, jer trpiš radi mene, prosti, osvetit ću te, vjere mi, hoću!"

Dok je mladić zanesen gledao djevojku, ubijahu brijača pod ribarskim krovom paklene muke. Sve njegovo snovanje i kovanje uništeno. Dora spašena, za koju mišljaše da će njegova biti, bar napolak njegova. Mozak mu se vrtio kao od zamaglice, htio je ciknuti od ljutine, htio zadaviti Pavla, ali nije smio od straha.

Najednoč začu se brijegom savskim od Grgurićeva broda topot konja. Brijač okrenu glavom put one strane. Od grmlja i šume nije mogao ništa opaziti. Za šumicom jezdilo desetak carskih oklopnika. Pred njima koracao je Jerko, umoran od duga puta, od brza hoda. Bio je ća u Zagrebu da ponese pismo brata Pavla, kojim je isti pomoć tražio od kapetana Blaža Pernharta. Grgurićevim brodom prevede njemak oklopnike preko Save. Došav blizu Kraljevu brodu namignu oružnicima nek idu putem dalje, a njega nesta u šumi. Od užasa zakuca brijaču srce kadno opazi svijetle kacige konjanika koji sada izađoše na cestu. Pavao pridignu glavu, skinu sa sebe kabanicu i pokri besvjesnu siroticu.

Pred njega stane oklopnički vođa, brkata ljudesina.

"Vaše gospodstvo, čini mi se", progovori, "jest plemeniti gospodin Pavao Gregorijanec, poručnik hrvatske narodne vojske?"

"Jesam", odvrati Pavao.

"Poslao me je na službu vašoj milosti gospodin Blaž Pernhart, kapetan njegove cesarske svjetlosti - sa deset konja. Desetaš sam Đuro Mencinger i očekivam zapovijed vašega gospodstva."

"Nešto kasno dođoste, ali dobro dođoste", odvrati Pavao. "Desetašu! Evo ja, Pavao plemeniti Gregorijanec, poručnik narodne vojske, zatekao sam ova dva zlotvora kako su oružanom rukom i načinom razbojničkim na javnoj cesti napali na toga starca i na tu djevojku da im učine zlo na duši i tijelu. Bit će tih zlotvora više po šumi, a vi ih tražite što bolje znate, a ovu dvojicu, koja su očito povrijedila zemaljske zakone i kršćanski mir, predajem vam da radite što valja."

"Razumijem, vaše gospodstvo", odgovori desetaš, zatim okrenu se oklopnicima, "pet momaka naprijed u šumu, pet momaka mač u korice i s konja", i pokaza im prstom Crnčića i Pervana.

Brijač problijedi kao krpa, čas stisnu, čas izbulji oči da vidi što će to biti.

"Milošu!", prihvati Pavao, "odriješi de mrtvoga konja, a s onim drugim povedi ovu djevojku u Zagreb k zlataru Krupiću. Sje'te i vi, dobri starče", doda Arbanasu, "pa vratite se u grad, recite Krupiću što tu vidjeste. Ja ću za vama."

"Hoću, hoću!", odvrati u strahu starac, "ne bih danas kući ni za zidanu kuću. Ti zlotvori, bog im prosti grijehe. No stari Krupić, taj će - ali sam si je kriv - sam."

Pet oklopnika siđe s konja. Svezaše laži-španjolce te ih povedoše dalje u šumu. Haramija, starac i djevojka krenuše na kolima put Kraljeva broda. Za njima Pavao.

"Hoho!", poviknu Šime svome gostu na tavanu, "čuste li, majstore Grga, i ovaj put išlo se po mladu, i ovaj put bilo je batina i krvavih glava, hvala bogu te mene nije bilo u toj kaši. Ivša i Lacko, zbogom! Jadnici! Bog im se smilovao duši. Ali još bi ti gvozdeni vragovi tegnuli ovamo doći. Da vas nađe mladi gospodin, ne bi vas pitao pošto kupujete konoplju. Ima te robe i mukte. Da, da, pretrpio sam i ja taj smrtni strah - ono radi popa. Bilo bi mi vas žao! Onako živ i zdrav pa huj u raj nebeski!"

"Šuti, zmijo!" zaškrinu Grga zgora bijesan, ali brzo, stade moljati: "Šime, Šime, ako boga znaš, sakrij me, jer bi me ti razbojnici i tu mogli -"

"No, no i ja sam kršćanin - kad je sila. Evo vam dimnjaka gdje se ribe suše. Zavucite se ondje kroz rupu, ni vražji sin vas neće ukebati. Malo smrada, malo dima, ali šta - kad je glava na kocki."

Laganim korakom zavuče se brijač u dimnjak. Dim mu udari u oči, u nos. Kihnu.

"Pomoz bog, majstore!", viknu Šime zdola. "Kijavica, šta li? E da! Jesen je. Nu idem, sad na će vrazi doći, pa treba zagrabiti veslom.

"Oh brodaru, oj lijenčino!", zagrmi izvana Milošev glas, "napolje, na brod ili da te vatrom istjeram iz legla kao liju iz jame!"

Brijača je srce zazeblo.

"Idem, idem, junače!", pobrza Šime iz kuće. "Ali šta Vi, kume Arbanase, natrag i djevojka? A što bi? Valjda zli puti?"

"Nevolja", odvrati starac putem na brod, "lupeži, antikrsti proboli konja, u blato me bacili, a djevojku da otmu."

"A, a!", začudi se Šime klimajući glavom, "vidiš grehote. Zli su sada ljudi, zli, opčuvaj nas nebeski dvor zla. Pa kako onda?"

"Pošteno smo ih, pošteno!", nasmija se starac i bio bi dalje brbljao da nije doletio na brod Pavao. Šime skuči se, zagrabi veslom i prebaci družbu na drugi kraj.

Čokolinu odlanu, znao je da je Radak odmakao. Izađe iz dimnjaka i strese sa sebe čađu.

"A tko, tko vražji je finu moju nit mahom prerezo, tko je odao tajnu? Oh, da ga imam!", zastenja brijač stisnuv šake, "nokte bih mu zakopao u grkljan!"

U ovaj par začu se štropot. Brijač se strese. Poviri na škulju. Kraj kolibe proletješe oklopnici, za njima se vitlao prah.

"Hvala bogu!", uzdahnu Čokolin, "sad sam siguran". I siđe s tavana. Nadođe i Šime.

"Ele, ele! Crn ste, majstore, kao da ste se s antikrstom poljubili. Bilo je natijesno. A šta se gospodin Pavle pača u te poslove?"

"Ludove!", odreza brijač, "gospodičić zablenuo se u djevojku!"

"A tako? Dakle, otac i sin? Nazdravlje."

"Sad mi je poći!", završi brijač zlovoljno. "K vragu! Praznoruk. Lijepa dočeka od gospodara Stjepka. Danas smo premašili. Ali neka, neka! Bit će druge zgode. A ti šuti za mene. Zbogom!"

"Kao mrav! Zbogom!", odzdravi brodar, "nu nećete li preko broda."

"Neću! Pusti me na miru."

Čokolin popođe od kuće. Stade. Nešto je razmišljao. Napokon krenu laganim korakom, poniknutom glavom prema sisačkoj cesti. Naiđe na mrtva konja.

"Tu je bilo", zamrmlja, "tu mi ju ugrabiše iz pandža. Evo i Crnčićeve kacige", nastavi dignuv španjolsku kacigu. "Strijela božja!", viknu ljutit i lupi kacigom o tle. Htjede natrag k brodu. Nešta mu nije dalo. Zađe dalje u šumu plah, zvjedljiv. Tu je pasao konj, Pervanov konj. - A dalje gle - Čokolin stade drhtati - eno dalje o jednom drvetu visila su dva crvena oružnika. Brijač stavi ruku pred oči. Sve tiho i mirno. Najednoč zaori grohotan smijeh. Brijaču se ježila koža, prigleda napol oka. Pod drvetom, pod obješenima ležao je omamljen od vatrene kapljice starac Mijo pa hahakao iz sna.

Čokolin nagnu bježati. Kapa mu pade s glave, ledeni znoj mu udari na čelo. Sve dublje i dublje zavuče se u šumu. Ali kao da ga pakleni dusi gone, orila se za njim gavranova pjesma "kvar! kvar!" Bježi brijač bez daha, bježi bez obzira. Udari čelom u panj, poteče mu krv, ali mari on! Bježi, bježi, jer za njim grakće gavran "kvar! kvar!" Dohvati se vrbinja. Hvala bogu, bliza je Sava. Još deset koraka i eto ti vode! Eto je! Ali gdje je brod? Daleko eno na brijegu vidi se ribarska koliba. Kuda? Uz brijeg!

"Na vješala, Grgo, na vješala!", zagrmi mu za leđima iz šikare nepoznat glas. Krv udari brijaču u glavu, raskrili ruke i pomamljen baci se - u Savu.

Iza grma proviri čovjek - Jerko.

"Plivaj, plivaj, britviću", nasmija se mladić, "sretan ti put!"