Zapisnik s 23. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

< Zapisnik s 22. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Zapisnik s 23. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Zapisnik s 24. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Način postojanja hrvatskoga jezika; Poticaj za osnivanje tijela odgovornog za standardizaciju zemljopisnih imena. Dana 4. prosinca 2008.


ZAPISNIK S 23. SJEDNICE
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 4. prosinca 2008. na svojoj dvadesettrećoj sjednici.

      Dnevni red bio je:
      1. Način postojanja hrvatskoga jezika
      2. Poticaj za osnivanje tijela odgovornog za standardizaciju zemljopisnih imena
      3. Razno

      Na pitanje ima li primjedaba na zapisnik s 22. sjednice Vijeća nije bilo primjedaba.
      Uz prvu točku dnevnoga reda 23. sjednice obratio se predsjednik Vijeću ovom riječi:
      "Na pitanje postoji li među južnoslavenskim jezicima i hrvatski kao poseban jezik, različit od srpskoga, dobivaju se, već prema razini na kojoj se predmet promatra, različiti, pa i pojmovno suprotni odgovori. Za objektivnoga promatrača nema dvojbe da, uzmemo li samo jedan primjer od mnogih, u Hrvatskoj s kolodvora polazi vlak u toliko i toliko sati i minuta (genitiv množine ženskoga roda), a u Srbiji sa stanice polazi voz u toliko i toliko časova i minuta (genitiv množine muškoga roda). To je tvrda empirička činjenica. Jedna od brojnih istovrsnih. One pragmatički dokazuju da hrvatski jest zaseban jezik, različit od srpskoga.
      No nema dvojbe niti o tome da nije moguće postaviti skup glasovnih zakona i morfoloških promjena po kojima se iz praslavenskoga jezika mogu izvesti svi hrvatski organski govori i samo hrvatski organski govori. Po obilježjima svojega postanja tako među slavenskim jezicima hrvatskoga i nema. Na toj razini promatranja ima među njima samo jedan središnji južnoslavenski jezik koji je i hrvatski i bošnjački i srpski i crnogorski. Mladogramatičarsko jezikoslovlje nametnulo je i jako učvrstilo gledište po kojem je samo ta razina promatranja mjerodavna jer samo ona promatra jezik kao autentičnu organsku pojavu, a sve drugo je umjetno, pa zato sve to drugo treba i zanemarivati. Takvo je gledište suvislo, ali jednostrano. To je onda zlorabljeno kao obrazloženje za stav da je potpuno legitimno npr. odrediti da i u Hrvatskoj ima sa stanice polaziti voz u toliko i toliko časova i minuta (genitiv množine muškoga roda) i da se time ne krše ničija jezična prava, da to i nije nikakvo jezično ugnjetavanje, jer je to i onako isti jezik! Tu je srž spora oko hrvatskoga jezika i u domaćoj jezičnoj politici i u međunarodnoj slavistici. Dakako, takvo je rasuđivanje čista bezočnost!
      Čini se da je sociolingvistička pragmatika danas ipak opovrgnula to duboko uvriježeno mišljenje. Očituje se to i u upravo postignutom međunarodnom priznanju hrvatskoga kao posebnoga među jezicima svijeta. Ali ostaje pitanje što je taj hrvatski jezik, kako postoji. Postoji li samo kao književni i standardni, a kao skupa narodnih govora obilježenih vlastitim obilježjima ga nema? Mnogi misle tako i teško im je misliti drukčije. A nedavno je mladogramatičarsko rasuđivanje dovedeno u nas do samoga vrhunca, do svojih grotesknih konzekvencija. Po tome je hrvatski standardni jezik određen isključivo genetskim obilježjima jekavske novoštokavštine prema kojoj je dosljedno stiliziran, pa su u njem glasovni likovi kao śekira i źenica, likovi kojih ni u kojem hrvatskom govoru nema, dijalektizmi koji nose lokalni ugođaj, a likovi kao posel i vavik kajkavizmi i čakavizmi, tuđice! U svjetlu svega što je ovdje već rečeno o povijesti hrvatskoga književnog jezika i njegove trodijalekatne stilizacije takav kruti mladogramatičarski dogmatizam doista je rastava sa zdravim razumom.
      Nije, međutim, potrebno ostati kod toga da hrvatski jezik doduše postoji kao standardni i književni, ali ne postoji kao skup narodnih govora zajedničkih obilježja, kako dosta njih misle da jest potrebno ostati. Prvi je dio toga stava nesporan, ali je drugi prererstriktivan. Pri takvu se rasuđivanju zanemaruje činjenica, sasvim očita i svima poznata iz svakidašnjeg iskustva, da u zbiljskom životu jezika, dijalekt i književni jezik neprekidno i snažno djeluju jedno na drugo. Svaki je narodni govor svagdje i oduvijek pod utjecajem onog pismenoga / književnoga / standardnoga jezika koji je proširen na njegovu području, kojim je, kako to kaže sociolingvistička teorija koja se bavi upravo time, taj govor “presvođen”. Dijalektolozi kad genetski razvrstavaju govore pozorno čiste sliku svakoga govora od tragova toga utjecaja. To je nužno potrebno ako će im posao dati valjane rezultate. Ali u komunikacijskoj funkcionalnosti toga narodnoga govora upravo su i tragovi utjecaja književnoga jezika bitna sastavnica. Upravo i po njima je, ne na posljednjem mjestu, taj govor govor baš onoga jezika kojega jest govor. To je tako ako je jezik kulturna i društvena, a ne prirodna pojava, oko čega su se nekoć sporili aristotelovci sa stoicima te kako je u modernoj lingvistici utvrdio de Saussure.
      Odatle slijedi, sasvim jednostavno i bjelodano, da su hrvatski govori, svi i samo oni, presvođeni hrvatskim književnim, a u novije doba i standardnim jezikom i time obilježeni. Obilježeni su njime dokle god ga priprost puk sluša makar i samo nedjeljom i blagdanom u crkvi s propovjedaonice, upoznaje makar samo iz crkvenoga tiska, ako sav drugi koji mu je pristupačan nije na hrvatskom jeziku i ako hrvatskoga jezika nema niti u školi. A, dakako, i hrvatski književni jezik pod stalnim je i neprekidnim utjecajem svih tih govora, kako god je zbog stabilnosti standardnoga jezika učinak toga utjecaja primjetljiv samo vrlo diskretno. Da nije tako, ne bi valjao standard, ne bi bio standardan. Istraživanje uzajamnoga djelovanja toga utjecaja u jezikoslovlju je zanemareno jer se ono sasvim usredotočilo ili na čistu pragmatičnu standardnost ili na organsku autentičnost: na govor kakav priliči javnomu nastupu i na domaći govor seoskih baka. Tu dakle predstoji veliki istraživački posao koji će razotkriti vrlo suptilne odnose što ih sada jedva da smo svjesni. Oni premrežuju i porabu standardnoga jezika i narodne govore u svoj njihovoj raznolikosti.
      U tome smislu, i opet smislu pragmatički vrlo važnom, postoji hrvatski jezik i kao skup narodnih govora obilježenih zajedničkim obilježjem toga uzajamnog djelovanja i funkcionalno povezanih upravo njime. Tako se Hrvati i sporazumijevaju na svojem hrvatskom jeziku bez obzira na narječne razdjelnice i često preko njih. U standardnome jeziku i u narječjima oni dijele i razmjenjuju zajednički kulturni identitet.
      Rekli smo, hrvatski jezik nisu samo čakavci, kajkavci i štokavci jedni pored drugih i jedni bez drugih, kako je to do skrajnjih granica u nas zaoštrio, upravo karikirao, najnoviji pokušaj preporoda mladogramatičarske jezikoslovne misli, nego su to čakavci, kajkavci i štokavci koji, polazeći svaki od svojega, mnogo i stalno razgovaraju jedni s drugima. Stoljećima su čitali, prepisivali, redigirali i po svojem jezično stilizirali iste knjige. Slušali kako se čita iz njih i sve više ih i sami čitali. Time su njihove raznolike južnoslavenske jezične osobine i osobitosti izbrušene stoljećima jedne o druge. Taj i takav hrvatski priznat je danas međunarodnom normizacijom kao jedan od jezika na svijetu. Na nama je da jezičnom naobrazbom, kako školovanjem, tako i spontanom jezičnom kulturom, budemo dorasli tomu bogatomu kulturološki definiranomu sadržaju. Onda će i svi ostali priznati hrvatski jezik, ne samo formalnom normizacijom. A moći će se i bez nepotrebnih šumova započeti ozbiljan razgovor o dotjerivanju i prilagođivanju stabilne, a elastične, norme hrvatskoga standardnog jezika sve novim i novim zahtjevima."
      O toj Riječi povela se svestrana i vrlo temeljita rasprava. Dr. Mirko Peti rekao je da taj tekst polaže podlogu za razumijevanje toga što je hrvatski jezik, što je kao književni i standardni i što je po postanju. Osobito je važno ono o presvođivanju dijalekata književnim jezikom. Sve je tu kristalno jasno i nema što dodati. Hrvatska lingvistika mora nastaviti istraživati dijalekte po dijalektološkim genetskim kriterijima, ali mora voditi o njima računa i kao o sastavnicama hrvatskog jezika i u njihovu odnosu s književnim jezikom, s njegovom povijesti i sa standardnom sadašnjosti. Spoznaje iz Riječi treba da uđu u kulturnu javnost i da se operacionaliziraju u nastavi hrvatskoga jezika.
      Profesorica Branka Tafra rekla je da se i štokavski od starine razlikuje kao istočni štokavski i zapadni štokavski. U zametku su to dva jezika. Da su postojali od nekad kao jedan jezik, imao bi od nekad i svoje ime. A kako to nije, nego su to dva jezika, hrvatski i srpski, to se ne može reći da su neke riječi i konstrukcije u njima iste. One su jednake, jer riječi koje pripadaju različitim jezicima ne mogu biti iste.
      Profesor Mislav Ježić primijetio je da je pitanje postoji li hrvatski jezik kao književni i standardni jezik danas uglavnom riješeno ili se bar može uzeti kao da jest. Ostaje otvoreno može li se hrvatski jezik i genetski definirati. Tu se onda postavlja pitanje jesu li čak i kajkavski i čakavski posebni jezici. Bitno je utvrditi da se hrvatski književni jezik i nije razvio na nekoj dijalekatskoj osnovici, nego od književnog jezika, staroga slovinskoga. Upravo zato ga treba drukčije definirati kao književni jezik izrastao iz književne kulture, a u svojem standardnom liku stiliziran dosljedno novoštokavski jekavski. I hrvatski i srpski standardni jezik, uronjeni svaki od njih u drugi kulturnopovijesni kontekst, ne mogu ni jedan ni drugi dobro funkcionirati ako treba da funkcioniraju kao isti jezik.
      Dr. Dunja Brozović Rončević predložila je da se napravi knjižica koja bi obuhvatila sve Riječi predsjednika raspoređene po predmetima u poglavlja. Profesorica Dunja Pavličević Franić smatra da pošto je hrvatski jezik pravno, a i u normizaciji priznat kao samostalan jezik o tome ne valja voditi javne rasprave nego treba od toga polaziti kao od zadane činjenice. A što se tiče odnosa književnog jezika i dijalekata naziv presvođivanje je odličan Svod je hrvatski jezik, a sve drugo su podsvodovi različito hijerarhizirani sve do žargona. A sve je to hrvatski jezik.
      Profesor Ivan Zoričić pridodao je da se naglasni sustav hrvatskih dijalekata u svojoj posebnosti ne može opisati niti razumjeti nego kao ishod uzajamnoga djelovanja standardnoga jezika i mjesnih govora. Napokon je pročitan dopis profesora Mile Mamića u kojem bez zadrške podržava Riječ predsjednika
      Pod drugom točkom dnevnoga reda pročitan je dopis dr. Dunje Brozović Rončević u kojem predlaže da Vijeće potakne osnivanje stručnoga tijela za službeno normiranje zemljopisnih imena. Zaključeno je da Vijeće uputi dopis Vladi RH da osnuje takvo tijelo kojemu će biti članovi najvrsniji stručnjaci iz Državne geodetske uprave, Hrvatskoga geodetskog instituta, iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatskoga hidrografskog instituta, Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" i iz Odbora za onomastiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
      Pod trećom točkom dnevnoga reda "Razno" nije bilo predmeta da se raspravi.