Zapisnik s 22. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Zapisnik s 21. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik s 22. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Zapisnik s 23. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Jezična mijena i jezični razvoj; Ortoepska norma u elektroničkim medijima. Dana 20. studenoga 2008. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 20. studenoga 2008. na svojoj dvadesetdrugoj sjednici.
Dnevni red bio je:
1. Jezična mijena i jezični razvoj
2. Ortoepska norma u elektroničkim medijima
3. Razno
Na pitanje ima li primjedaba na zapisnik s 21. sjednice Vijeća nije bilo primjedaba.
Uz prvu točku dnevnoga reda 22. sjednice obratio se predsjednik Vijeću ovom riječi:
"Kad se povede razgovor o jezičnim pitanjima, oni koji se protive strogoj primjeni stabilne jezične norme često znaju govoriti da se jezik i onako stalno mijenja i da se treba mijenjati jer se inače ne razvija. Ako će se o jeziku i jezičnoj normi rasuđivati temeljito, valja stoga razmotriti odnos između jezične mijene i jezičnoga razvoja.
Istina je da se jezik stalno mijenja. To i ne može biti drukčije jer stalno ponavljati isti komplicirani obrazac ponašanja prelazi ljudske snage. I nehotice i nesvjesno potkradaju se, kako vrijeme protječe, sitne i gotovo neprimjetne promjene, a neke od njih se počinju ustaljivati i učvršćivati, pa se ocrtava prava jasno usmjerena jezična mijena. To ne može biti drukčije, pa je stoga neizbježno. Ali to ne znači da je na korist jeziku i življenju s njim. Pođemo li od toga da je glavna i temeljna svrha jeziku sporazumijevanje među ljudima, onda ne može biti dvojbe da bi jezik koji bi se govorio svugdje i uvijek jednako najbolje služio svojoj svrsi. Omogućio bi najšire i najdulje sasvim neometano sporazumijevanje. To je kao sa starenjem. Neizbježno je da čovjek stari, ali mu nije na korist. Najviše što se može postići jest da mu što manje škodi. Za jezik se to nastoji postići normom. Dok je ona stabilna, jezična se mijena svodi na najmanju moguću mjeru. Od toga jezik bolje funkcionira. Usporena i gotovo zaustavljena mijena prvi je korak pri njegovu razvoju u upotrebljivo sredstvo zahtjevnije komunikacije. Takvim razvojem jezik sve više postaje medij kulture i počinje nositi njezine vrijednosti.
Jezik se razvija u sve upotrebljiviji književni i standardni jezik tako što se uvode nove riječi u nj, a starima dopunja značenje, što se raznolika značenja iste riječi jasnije člane i razlučuju, baždare jedno o drugo, ustaljuju u cjelovitom i mnogoslojnom semantičkom sustavu, razvija se frazeologija primjerena različitim porabama jezika, a sve to dobiva određenije stilske vrijednosti, šire razvedene od onih u spontanu govoru pojedinih užih komunikacijskih zajednica: mjesnih, društvenih, profesionalnih itd. U svem tome razvijeni književni jezik nadmašuje bilo koju jezičnu spontanost, što je razvijeniji to više. Jezični je razvoj stvar naobrazbe, a ne spontanosti, osim onoliko koliko naobrazba, kad je doista stečena, postaje druga narav, pa time i spontana.
Do jezičnoga razvoja dolazi u prvom redu zahtjevnom porabom u sve novim situacijama, stvaranjem mjerodavnih tekstova primjerenih tim situacijama, tekstovima neposredno ili posredno prisutnim u svijesti i podsvijesti cijele jezične zajednice, kako god više u njezinih naobraženih nego u njezinih nenaobraženih pripadnika. Ali su prisutni i u njih. A sve to učvršćuje i proširuje jezična norma. Ona je temelj jezičnomu razvoju, a ona raširena i mnogima u prvi mah uvjerljiva predodžba da ga priječi time što obuzdava jezične mijene potpuno je kriva.
Istina, jezična je mijena neizbježiva. Jezična norma ne može ju zaustaviti i nikad se ne zna u čem ju hoće, a u čem ne će moći zakočiti. Ako kritična masa hrvatskih govornika krene postojano govoriti odmarati mjesto odmarati se ili mijenjati mjesto zamjenjivati nikoja norma i nikoji jezični autoritet ne može spriječiti da u hrvatskom jeziku nastupi takva mijena. To treba jasno reći. Ali ta mijena ne će biti razvoj. Razvoj hrvatskoga književnoga i standardnog jezika postigao je da se svugdje jasno razlikuje odmarati oči i odmarati se od posla te mijenjati nekoga da postane drukčiji i zamjenjivati nekoga kad je odsutan ili spriječen. To je izražajna vrijednost. Mijena što se ocrtava rastače ju. Proizlazi iz nemara prema pomnijem izražavanju, stava očito negativnog i razornog. Odustajanje od norme tu je čista šteta jer razgrađuje stečene vrijednosti. Oko norme tu treba ustrajati dokle god ima ikakve mogućnosti da se ravnoteža, koja je već bila postignuta, obnovi i učvrsti. Pa makar time držali neobranjiv položaj. I poraz je tu vrijednost. Tek tako jezično normiranje vrši svoju funkciju. A, naravno, ako se na kraju ipak ne održi stečena vrijednost, ne će od toga svijet propasti. No i tada i u svoj budućnosti bit će vrjednija jezična poraba koja poštuje jednom uspostavljena i općenito prihvaćena razlikovanja od porabe koja ih ne poštuje.
Pokazalo se da je dosljedno razlikovanje jezične mijene od jezičnoga razvoja bitno za razumijevanje svakoga normativnoga jezikoslovnog rada. A argumentacija koja se u ime jezičnoga razvoja zalaže za popustljivost i nemar prema jezičnoj mijeni koja se ocrtava jezikoslovno je kriva i stoga potpuno promašena."
O toj se Riječi onda povela temeljita rasprava. Dr. Mirko Peti iznio je mišljenje da njezinim zaključcima nema prigovora, ako se temeljni pojmovi doista uzimaju onako kako su tamo određeni. Profesor Mislav Ježić posebno je istaknuo važnost pitanja koje je tu postavljeno na diskusiju. Posegnuo je za poredbom jezične mijene s erozijom zemljišta., a razvoja s izgradnjom zgrada. Jedno potire drugo. Svi to znamo, ali se ne govori. Ovako eksplicitno izrečeno i osviješteno može pomoći određivanju i formuliranju funkcionalnije jezične norme. Dr. Dunja Brozović Rončević rekla je da će to o čem se govori u Riječi predsjednika biti korisno u radu sa studentima kako bi im se pokazalo što je jezični razvoj kao odgovor na zahtjev da se jezik ne smije "silovati". Dr. Mirko Peti primijetio je da je među Hrvatima bilo zagovornika jezične spontanosti koji su u njoj vidjeli prednost srpskoga jezika. Predsjednik je na to primijetio da je takvo zapažanje donekle i točno. Srpski je opušteniji jer je utemeljen u razgovornom jeziku jednoga velikog grada. A Hrvati imaju tri narječja i ako se želimo glatko i precizno sporazumijevati od Dubrovnika do Čakovca. a mi to želimo, moramo svi puno više raditi na usvajanju normiranog jezika da bismo u sporazumijevanju njime postigli spontanost. U Srbiji većina ne mora puno raditi na sebi, a tamo se i žele izražavati kao Beograđani. Ozbiljno se potruditi oko toga moraju samo Nišlije i drugi koji govore torlački. Oni moraju naučiti padeže, inače se diskvalificiraju u javnome životu.
Profesor Joško Božanić primijetio je kako je ta tema važna. Potrebno je doseći neutralni stupanj u izražavanju standardnim jezikom. To se najviše tiče fonološke slike jezika, akcentuacije. Mimo jezične politike stvorila se jedna norma, urbani govor, koja je u ponečemu udaljena od izvornoga novoštokavskog sustava. I to postaje znakom urbanoga idioma. Tu bi činjenicu trebalo osvijestiti i teoretski valjano opisati.
Uz drugu točku dnevnoga reda objasnila je dr. Dunja Brozović Rončević kako je došlo do toga da se stavila na dnevni red. Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava obratilo se Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje tražeći potporu zahtjevu koji je postavilo Hrvatskoj radio-televiziji da u svojim emisijama poštuje naglasnu normu hrvatskoga standardnog jezika. Predsjednik je izrazio mišljenje da ih treba poduprijeti jednim dopisom, ali da je još važnije da tom prilikom Vijeće otvori raspravu o tom teškom pitanju. Naglasna norma postoji, ali se ne primjenjuje, ne inzistira se na tome da se ona nauči, a to i jest za velik dio govornika hrvatskoga standardnog jezika neprimjereno teško. Spontano pak naglašavanje kako se razvilo u urbanim sredinama raznoliko je i doživljava se kao izrazito regionalno. Potrebno je novo realistično normativno rješenje, ali je vrlo teško naći ga, a još teže provesti.
Profesor Mile Mamić primijetio je da je akcenatska norma u primjeni najelastičnija od svih. Treba ju na primjeren način formulirati u udžbenicima. Profesorica Ljiljana Kolenić upozorila je na to da je najveći problem u stranim riječima. Profesor Joško Božanić pleditrao je za to da se prizna ono što je intimno, ispod razine svjesnoga. Budući da je to realnost, treba to osvijestiti. Profesorica Branka Tafra izrazila je negodovanje što je mnogo vremena i energije utrošeno na daleko manje važna pitanja, a o ovome se ne govori. Upitala se jesmo li odustali od akcenatske norme. Profesor Ivo Pranjković upozorio je da je najveći problem distribucija naglasaka, a norma tu mora biti realna. Dr.. Dunja Brozović Rončević izvijestila je na to da je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje izrađen školski rječnik od 2500 natuknica sa snimljenim izgovorom riječi prema standardnom naglasnom sustavu A snimljeno je već 25.000 takvih natuknica. Profesor Ježić je rekao da tu treba aktivirati škole i službe u medijima. Treba početi doista učiti ortoepsku normu. Predsjednik je zaključio da je važno što je Vijeće ozbiljno načelo to pitanje. Treba jednim dopisom poduprijeti Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava i početi sastavljati liste normativno naglašenih riječi predviđajući pri tome potrebnu elastičnost. Dr Dunja Brozović Rončević predložila je da članovi Vijeća počnu prikupljati primjere pogrješnoga naglašavanja iz medija, pa da se tek onda uputi dopis s konkretnim primjerima. To je i prihvaćeno.
U raspravi pod točkom "Razno" složilo se Vijeće da jezični priručnici smiju biti označeni kao "usklađeni sa zaključcima Vijeća" samo ako to doista jesu i da to mogu biti i vrlo različiti jezični priručnici za isto područje jer Vijeće nije donosilo zaključke o svim normativnijm pitanjima.
Izvor
[uredi]- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
- Zapisnik (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)