Zapisnik s 24. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Zapisnik s 23. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik s 24. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Zapisnik s 25. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Standardni jezik i govorni jezik; Izvješće o projektu "Struna". Dana 7. prosinca 2009. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 7. prosinca 2009. na svojoj dvadesetčetvrtoj sjednici.
Dnevni red bio je:
1. Standardni jezik i govorni jezik
2. Izvješće o projektu "Struna"
3. Razno.
Prije ulaska u dnevni red obratio se Vijeću koje je vijećalo prvi put nakon duljega i neželjenog prekidan pozdravnim riječima državni tajnik Želimir Janjić i izrazio žaljenje što Radovan Fuchs, novi ministar znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, zbog izbivanja iz Zagreba ne može biti nazočan te najavio razgovore o budućem radu i zadatcima Vijeća. Rekao je da će ministar doći na iduću sjednicu. Iznio je zamisao da se materijali sa sjednica Vijeća objave u jednoj brošuri. Kao prioritetnu temu spomenuo je ujednačavanje zemljopisnih imena. Istaknuo je da je to osobito važno s obzirom na to što se uvodi državna matura.
Predsjednik je zahvalio državnomu tajniku za ljubezne riječi, izrazio pripravnost Vijeća za najavljene razgovore i obavijestio ga da je već odlučeno da se na idućoj sjednici kao glavna točka dnevnoga reda rasprave upravo pitanja ujednačavanja zemljopisnih imena. Državni tajnik je tada napustio sjednicu.
Predsjednik je članovima Vijeća obrazložio zašto je zbog njegove osobne situacije došlo do duljeg zastoja u radu i do poremećaja u administraciji i ispričao se za to. Osobito se ispričao što se ne može pristupiti ovjeravanju zapisnika s prošle sjednice, kako bi bio red, jer taj zapisnik nije razaslan članovima Vijeća. To se dogodilo zbog promjene administrativne tajnice Vijeća u Ministarstvu. A ona koja je bila na tom mjestu više ne radi u Ministarstvu.
Uz prvu točku dnevnoga reda 24. sjednice obratio se onda predsjednik Vijeću ovom Riječi:
»Za život emancipirane i razvijene jezične zajednice bitno je da svi dobro nauče vladati standardnim jezikom. Njime se mora glatko i bez trenja sporazumijevati do u tančine sve od jednoga njezina kraja do drugoga. Hrvatska jezična zajednica to je postigla. Danas je moguće sporazumijevati se do u najtanje izražajne preljeve od Čakovca do Dubrovnika i od Pule do Vukovara. To vrijedi za sve koji su ovladali hrvatskim standardnim jezikom u mjeri dovoljnoj za to, a njih više nije malo. Hrvatska jezična zajednica potpuno funkcionira na standardnojezičnoj razini. Dakako, željeli bismo da je jezična naobrazba dotjeranija i potpunija, da je još više onih koji se potpuno sigurno kreću baratajući hrvatskim standardnim jezikom. Pritužbe da jezična naobrazba u nas nije kakva bi trebala biti nisu bez svakoga temelja. Ali sve to ne daje razloga da se ospori kako se standardnim jezikom dobro i uspješno sporazumijevamo gdje god je to potrebno.
Da se to postigne mnogo je trebalo raditi. Nije došlo spontanim razvojem, nego je u to trebalo ulagati osobite napore, i to je ostvareno kroz više epoha: baroka, prosvjetiteljstva, nacionalnoga romantizma i pozitivizma, sve do u razmjerno blizu prošlost. Trebalo je prevladati veliku narječnu raznolikost, a vukovci koji su dovršavali standardizaciju i određivali njezinu ideologiju poremetili su spontan odnos prema književnojezičnoj baštini. Tragovi toga osobitoga napora osjećaju se u odnosu prema standardnom jeziku i danas. Razvio se osjećaj kao da bi zapravo trebalo govoriti isključivo standardnim jezikom, a ne samo umjeti govoriti njime. Da je svaki drukčiji govor zapravo nepoželjan.
Takvo je shvaćanje, međutim, u suprotnosti s jezičnom zbiljom. Svaki standardni jezik, koliko god je u sebi čist i čvrsto određen komunikacijski sustav, postoji i rabi se uvijek uz razgovorni jezik sredine u kojoj žive njegovi govornici. U njegovoj porabi uvijek je prisutan i taj razgovorni jezik. Omjer njihove prisutnosti i kolika je i u kojim situacijama tolerancija prema jednomu ili drugomu od njih, to određuju jezični uzus i društveni odnosi. Različito je od sredine do sredine. Od toga zavisi što je kada umjesno.
To ni s hrvatskim standardnim jezikom nije i ne može biti drukčije. U zbiljskome hrvatskom jezičnom uzusu tako i jest. Hrvati pak, uzevši u grubo, imaju pet tipova razgovornoga jezika različitih u različitim dijalekatskim ozračjima. To su razgovorni jezici sjeverozapadne Hrvatske, onaj sjevernoga Jadrana, dalmatinski, slavonski i bosanski s hercegovačkim. Poraba standardnoga jezika uvijek ga odmjerava prema njima i određuje njegov odnos prema njima, osobito prema onom u kojega se sredini standardni jezik u danoj prilici rabi i s kojim njegov govornik trajno živi.
U nas se uvriježilo da se od same brige za standardni jezik o tome ne vodi računa. Odatle onda i pritužbe da se na hrvatskom jeziku ne mogu pisati uspjele komedije i da se izražavajući se njime ne uspijeva stvoriti autentična i spontana atmosfera. Nije za to kriv standardni jezik, kako se često misli, nego odnos naše jezične zajednice prema njemu. Ne mogu, dakako, u komedijama i drugim ležernim izvedbama glumci govoriti onako kako u zbilji nitko ne govori. To su situacije u kojima u javnu porabu valja pripustiti razgovorni jezik kakav u istinu postoji.
To treba ugraditi u jezičnu svijest hrvatske zajednice, a pogotovo onih koji se profesionalno bave njegovanjem standardnoga jezika. To pak znači osvijestiti nužnost dosta dalekosežne promjene u shvaćanjima. Doista je važno znati standardnu riječ rajčica, ali to ne znači da je loše razgovorno rabiti i pomidor ili paradjz. treba samo znati i biti nedvojbeno jasno da je to kolokvijalno. Nema razloga da bosanski ili hercegovački Hrvati koji su se potpuno i odlučno opredijelili za hrvatski standardni jezik i u tome vide bitnu sastavnicu svojega identiteta u svojem krugu i sa svojim zemljacima izbjegavaju kolokvijalno rabiti turcizme koji nisu svojstveni hrvatskomu standardnom jeziku. Bitno je da se zna da je to kolokvijalno, a ne standardno. Koliko god su se opredijelili za hrvatski standardni jezik, ne mogu sebe isključiti iz razgovorne jezične porabe sredine u kojoj žive. Drugo je naravno kad rabe standardni jezik.
Kulturi hrvatskoga jezika, i ne samo u Bosni i Hercegovini, postavlja se time zahtjevan zadatak, zahtjevniji nego je sȁmo besprijekorno ovladavanje standardnim jezikom. Treba naučiti stvaralački uspostavljati odnos između standardnoga i razgovornoga jezika. Kad sam počeo upoznavati bosanske franjevce na njihovu terenu, ispunjalo me je poštovanjem kako su oni svi, već prema tome u kojoj prilici i s kim su govorili, umjeli rabiti razgovorni jezik bosanskohercegovačkih sredina i najčišći i istančano probrani hrvatski književni jezik. U obojemu su bili doma, savršeno prirodni.
Tomu, bez obzira na to o kojem se razgovornom jeziku radi, trebaju se, koliko je samo moguće, približiti svi Hrvati. Treba, dakako, upoznavati i druge hrvatske razgovorne jezike i naučiti živjeti s njima. Tako se razgrađuju iritacije koje ponegdje izazivaju. Svi su oni naši, ni jednoga se ne odričemo. Tek to je kultura primjerena hrvatskom jeziku.«
Uslijedila je bogata i raznovrsna diskusija. O predmetu predsjednikove Riječi prvi se javio profesor Mile Mamić. Rekao je da pri uporabi standardnog jezika dolazi do kompromisa s općehrvatskim razgovornim. Tako se uzima genitiv gdje po standardu treba dativ kao npr. uz prijedlog usprkos.
Za njim se javio profesor Ježić i rekao da se oko tih stvari javlja dvojba samo zato jer vlada predodžba da jezični standard ograničuje izražavanje. Napada se standard jer mu je tobože izražajnost slaba. To je potpuno krivo. U hrvatskom kao i u drugim europskim jezicima postoji naravno mogućnost unošenja kolokvijalne izražajnosti, ali se pri tome moraju razlikovati razine. Pri predodžbi o slaboj izražajnosti standardnoga jezika na djelu je redukcionistički pristup hrvatskomu jeziku. Pristup koji nije takav oprimjeren je u Katičićevu radu o jezičnoj kulturi.
Iza toga je govorila profesorica Branka Tafra. Rekla je da u kroatistici prevladava pristup previše restriktivan. Prevelike su razlike između uporabne i kodifikacijske norme. Potrebno je nešto promijeniti u pristupu standardu te smatra da bi trebalo „olabaviti“ normu.
Dr. Dunja Brozović Rončević rekla je da je problem u poremećenom odnosu prema standardnomu jeziku. O tome je bilo riječi već na prvoj sjednici Vijeća. Tijekom školovanja nema prigode uspostaviti primjeren odnos prema hrvatskomu standardnom jeziku. U srednjoj školi uopće nema jezične izobrazbe. A za sve državne službenike bio bi potreban test iz kulture hrvatskoga jezika. Profesorica Ljiljana Kolenić dodala je da bi takav nastavni predmet trebalo uvesti na sve fakultete osobito na Pravni.
Profesorica Dunja Pavličević-Franić složila se da bi hrvatski jezik na fakultetima trebao biti makar izborni predmet. Studenti na Ekonomskom fakultetu ne znaju napisati molbu na hrvatskome jeziku. Treba uzimati u obzir vertikalni bilingvizam. Svi smo višejezični. Tijekom školovanja organski se govor gubi, a standardni se jezik ne nauči, pa su djeca semibilingvalna. Ova tema otvara niz pitanja jezične izobrazbe i jezične kulture. Sve je to posljedica negativnoga stava jezične zajednice prema hrvatskomu jeziku.
Profesor Joško Božanić izvijestio je o anketama koje provodi među svojim studentima. Tu se jasno pokazuje kako se u školama ne uči hrvatski jezik Praksa nije usklađena s programom. Unatoč njegovim odredbama hrvatski se uopće ne uči. Danas je tu prvi put dotaknuta važna tema odnosa prema jeziku. Našim govornicima nedostaje spontanosti u govoru. Odnos pravilno – nepravilno jeziku oduzima izražajnost. Na Visu se sve što je bilo dijalektalno uzimalo da je pogrješno. Taj odnos se do danas malo promijenio. A to je pitanje odnosa prema jezičnoj kulturi. Treba gajiti jezičnu raznolikost, a ne isključivost. Nedostaje nam jezična spontanost.
Profesor Ivan Zoričić javio se za riječ i istaknuo da je stanje na tom području kakvo jest jer je razgovorni jezik slabije opisan. To je zadaća jezikoslovaca kako bismo dobili neku vrstu razlikovne gramatike. Razlike između standardnoga i razgovornog jezika možda su najveće na naglasnoj razini.
Profesor Mile Mamić je na to upozorio da se studij kroatistike upisuje uglavnom radi književnosti, a ne radi jezika.
Profesorica Branka Tafra primijetila je da su problemi u obrazovnom sustavu vrlo veliki i teško rješivi. Izrazila je mišljenje da bi poznavanje jezika trebalo da bude predmet na državnome ispitu. Na kraju je profesor Mislav Ježić rekao da krutu predodžbu o normi doista treba u svijesti promijeniti, ali se čvrstoća norme ne bi smjela zbog toga zapustiti. Gramatika nam nije dobro opisana u opisnim gramatikama. Ne treba biti nesnošljiv prema kolokvijalnoj izražajnosti i bogatstvu dijalekata, ali treba to umjeti znalački rabiti. Upravo to je jezična kultura. Dakle ne labaviti, nego bogatiti. Ne bi trebalo da učenici moraju učiti još i govore. Hrvatski jezik bi se mogao učiti i pri prevođenju sa svjetskih jezika. Ali na Filozofskom fakultetu nema više predmeta Kultura jezika. Nekada je to izvrsno predavao profesor Zlatko Vince.
Ta je živahna diskusija osvijetlila raznolike vidove predmeta i pri tome pokazala visok stupanj konsenzusa među članovima Vijeća. Time je vrlo uspješno zaključena prva točka dnevnoga reda.
Druga je točka bilo izvješće dr. Dunje Brozović Rončević o projektu „Struna“. To je projekt izgradnje hrvatskoga strukovnog nazivlja. Pokrenut je 15. 1. 2008. na inicijativu Vijeća, a financira ga Nacionalna zaklada za znanost, visoko školstvo i tehnološki razvoj Republike Hrvatske. Rad na tom području koordinira Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje te pruža jezikoslovnu podršku svim strukama. Projekti se ostvaruju na raznim sveučilišnim matičnim ustanovama. U proteklih godinu dana pokrenuto je sedam projekata raznih strukovnih nazivlja, a kontinuirano se prijavljuje interes za daljnje projekte.
Vijeće je taj izvještaj primilo k znanju i u kratkoj diskusiji izrazilo zadovoljstvo zbog uspjeha svoje inicijative i zbog posla koji je na tom području već obavljen i dalje se uspješno obavlja.