Zapisnik s 19. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

< Zapisnik s 18. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Zapisnik s 19. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Zapisnik s 20. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

O dijalekatskoj stilizaciji hrvatskoga standardnog jezika; Natječaj NZZ-a "Izgradnja hrvatskoga strukovnog nazivlja". Dana 11. listopada 2007.


ZAPISNIK S 19. SJEDNICE
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 11. listopada 2007. na svojoj devetnaestoj sjednici. Dnevni red je bio:

1. O dijalekatskoj stilizaciji hrvatskoga standardnog jezika

2. Natječaj Nacionalne zaklade za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj RH: "Izgradnja hrvatskoga strukovnog nazivlja"

3. Razno


Na zapisnik 18. sjednice Vijeća nije bilo primjedaba.

Uz prvu točku dnevnoga reda 19. sjednice obratio se predsjednik Vijeću ovom riječi: »Izricanje jednostavne istine da je primjerenije govoriti o dijalekatskoj stilizaciji hrvatskoga književnog jezika, pa po tome i standardnoga, nego o njegovoj dijalekatskoj osnovici izaziva osporavanja koja pokazuju koliko su duboki nesporazumi što su se oko toga ukorijenili u našu jezikoslovnu svijest i koliko je od toga iskrivljena slika o našem jezičnom položaju. To je glavni razlog što je u hrvatskoj jezičnoj zajednici poremećen odnos prema svojem standardnom jeziku.

Bit toga nesporazuma leži u tome što taj standardni jezik nije novoštokavski jekavski dijalekt izgrađen u standardni jezik, kako su nas učili misliti, nego je to naš tradicionalni književni jezik još od ranoga srednjovjekovlja, u svojem najprvotnijem sloju ćirilometodski, a onda od rana otvoren narodnom jeziku, osobito utjecaju njegove usmene književnosti – književni jezik dakle koji je mnogostoljetnim razvojem u različitim narječnim ambijentima, kojima su se prilagođavali tekstovi najmjerodavniji svemu puku izgrađivan i na kraju standardiziran tako da je dobio dosljedno provedena novoštokavska jekavska dijalekatska obilježja, ali i to pod utjecajem književnog uzusa. Tako je standardno vol i sol, a ne vô i sô, kako je dijalekatski novoštokavski.

Svaki govornik hrvatskoga standardnog jezika prilazi mu svojom prvotno stečenom jezičnom spontanosti, kakva god ona već jest, i kakva god joj bila dijalekatska obilježja, i nju onda upoznavanjem mjerodavnih tekstova, knjižnih i književnih, a i u javnoj riječi, u ophođenju s tim tekstovima nauči oblikovati prema književnoj i standardnoj stilizaciji, stilizaciji u svakom pogledu, pa tako i dijalekatskoj, novoštokavskoj jekavskoj. Standardni jezik nije stvar dijalekta nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici. Hrvatski je standardni jezik oblikovan prema novoštokavskom jekavskom, a nije utemeljen na njem. Stiliziran je, a takav obuhvaća sve hrvatske govore. Govornici svih njih priučavaju mu se, proširuju njime i izgrađuju prvotnu, spontano stečenu, jezičnu moć.

Ta novoštokavska jekavska stilizacija nije nešto usputno i neobvezatno, nego je vrlo dosljedna i po tome čvrsta. Možda je čak i nešto dosljednija nego je za hrvatski jezik dobro. Ali tako je protekao proces standardizacije i u to ne bi valjalo dirati niti to dovoditi u pitanje. A čvrsta dosljednost te stilizacije olakšava njezino svladavanje onima kojima izvorno nije bliska. Lakše joj ovladavaju sustavom.

Sasvim je druga stvar otvorenost standardnoga jezika prema neštokavskim narječjima. Ona je poželjna, ali nimalo ne krnji dosljednost standardne dijalekatske stilizacije, kao što ju ne krnje mjesna i osobna imena neštokavskih dijalekatskih obilježja. Nema dvojbe da su i Ivan Mažuranić i August Šenoa pošli od vlastite jezične spontanosti koja nije bila novoštokavska jekavska. Tu su svoju ishodišnu jezičnu spontanost zadržali čitava života, a školovanjem su i naobrazbom stekli sposobnost da ju oblikuju tako da bude u skladu s hrvatskim književnim jezikom, upravo jezikom hrvatske književnosti, te da bude standardna, poprimajući dosljedno novoštokavska jekavska dijalekatska obilježja. I svojim bogodanim darom postali su u takvu jezičnom izražaju nenadmašivi majstori.

Ne će svaki govornik hrvatskoga standardnog jezika postati majstor, ali mu je put do jezične standardnosti isti, bez obzira na to kakva su dijalekatska obilježja njegove ishodišne jezične spontanosti. Čak i Dubrovčani moraju naučiti ne samo rabiti riješiti se mjesto liberati se, nego i dosljedno razlikovati č od ć. Inače, po svojoj ishodišnoj izražajnoj spontanosti samoj, ne vladaju hrvatskim standardnim jezikom, kako god ta njihova spontanost bila novoštokavska jekavska.

Ostavljajući sada po strani to da su štokavski dijalekti vrlo različiti i dijelom dosta udaljeni od dijalekatskih obilježja standardnoga jezika, valja reći da štokavci, pa i novoštokavci jekavci, ne ovladavaju standardnim jezikom drukčije nego čakavci i kajkavci. Za sve njih on je stilizacija. Svi ju postižu školovanjem i naobrazbom, u dodiru s mjerodavnim tekstovima. Nitko ovladavajući standardnim jezikom ne ostaje pri svojoj izvornoj dijalekatskoj spontanosti i nitko ne prihvaća dijalekatsku spontanost nekoga drugoga. Svatko na temeljima svoje dijalekatske spontanosti, kakva god ona bila, naobrazbom i knjigom, uz pomoć pismene porabe i preko javne riječi, izgrađuje svoju standardnojezičnu izražajnost. Predodžba pak da je to za one koji nisu rođeni štokavci učenje stranoga jezika kriva je i naopaka. Neprihvatljiva je, dakako, i predodžba, a ona se javlja i u štokavaca i u onih koji to nisu, da je hrvatski standardni jezik Hrvatima štokavcima svoj, a onima koji to nisu tuđ. Takva predodžba, a ona se javlja katkada i u štokavaca i u neštokavaca, ne vodi računa o tome kako je postajao hrvatski književni jezik, o tome kako je zbiljski tekla njegova standardizacija, nego prihvaća fikciju da je u jednom trenutku, u trenutku koji ne pripada dubljoj povijesnoj prošlosti, istočnohercegovački novoštokavski jekavski dijalekt prihvaćen da bude standardni jezik Hrvata i da je to sada hrvatski standardni jezik. Uz takvo naopako gledanje ne može se onda razumjeti što hrvatski jezik jest i kakva mu je prava narav, kakav je u njem kroz stoljeća istinski odnos između književnoga, danas upravo standardnog jezika i sve raznolikosti narodnih govora, i kakav je trajan i neprestan utjecaj što ga jedno vrši na drugo. A to nije samo stvar narodnosne samosvijesti i ponosa, nego je i pretpostavka ispravnomu razmišljanju o normativnim pitanjima i pronalaženju primjerenih pa stoga i funkcionalnih rješenja za njih. Stoga je rasprava o dijalekatskoj stilizaciji hrvatskoga standardnog jezika važan predmet u radu ovoga Vijeća.« 

Iznoseći to predsjednik je napomenuo da se vraća toj temi, kojoj je bila posvećena i prva točka prošle sjednice jer ju smatra osobito važnom za razumijevanje pojave hrvatskoga književnog jezika i za primjereno baratanje njegovim standardnim likom. Na predsjednikovu se riječ nadovezala živa, obuhvatna i sadržajna rasprava.

Prvi je uzeo riječ dr. Mirko Peti. Rekao je da su mu misli što su upravo iznesene, uzete u cjelini, razumljive, bliske i prihvatljive. U istom je dahu dodao da one otvaraju mnoga nova pitanja. Treba pobliže odrediti pojmove dijalekatske osnovice i dijalekatske stilizacije. Trebat će raščistiti pojmove književnoga jezika i standardnoga jezika. To može biti isto, a može biti i različito. Tako pisci kao Nemčić u Putositnicama i Matija Mažuranić u Pogledu u Bosnu nedvojbeno pišu hrvatskim književnim jezikom, ali ne pišu standardnim, kakav je naš današnji. On se slaže s osnovnim mislima, ali je pitanje kako ih približiti stručnjacima i široj javnosti. Ako je književni i standardni jezik stilizacija, pitanje je je li ta stilizacija već gotova, pa se samo preuzima, ili se pri porabi standardnog jezika tek stvara. Očito se radi o obojem. Hrvatski pak književni jezik nije utemeljen na novoštokavskoj jekavštini, ali kao standardni jezik jest.

Predsjednik je uzvratio na to da je dosljedna novoštokavska jekavska stilizacija apsolutan uvjet jezične standardnosti. Standardni jezik uvijek je književni, a književni jezik nije uvijek standardni. U povijesti hrvatskoga književnog jezika isti su tekstovi, npr. molitve, lekcionari crkvene pjesme redigirani tako da su od stiliziranih čakavski postajali stilizirani štokavski i kajkavski. Uopće je komunikacija preko dijalekatskih granica bitno obilježje hrvatskoga jezika, a karakteristična je i za njegov književni lik. Mažuranić pak i Nemčić pišu hrvatskim književnim jezikom na visokom stupnju standardizacije.

Tomislav Ladan je na to rekao da književni jezik nije standardni. On je autorski i ne obvezuje. Predsjednik se s time nije složio. Književni jezik, i kad nije standardni, obvezuje. Tko se obraća na određenoj razini, mora se obraćati na književnom jeziku, onakvom kakav postoji, makar još i ne bilo standardnoga.

Profesorica Branka Tafra istaknula je da treba razlikovati književni i standardni jezik, a kao treće i hrvatski jezik u svojoj cjelini. Istaknula je kako je ovo nešto novo u pristupu i kako smatra da je dobro što je to izneseno. Današnji hrvatski standardni jezik utemeljen je na višestoljetnoj književnoj tradiciji. Standardizacija se odvijala na temelju književnoga jezika sve do kraja 19. stoljeća, do vukovaca, a tada se uzela dijalekatska osnovica.

Na to se nadovezao predsjednik i rekao da treba odbaciti doktrinu: koliko dijalekatskih osnovica, toliko književnih jezika. Hrvatski jezik je primjer da to nije tako. Što su pak vukovci hrvatski standardni jezik stavili na dijalekatsku osnovicu, to je ono što su oni htjeli, kako su učili U zbilji nisu u tome uspjeli, nisu prekinuli pupčanu vezu između hrvatskoga standardnoga jezika i hrvatske književnosti, koliko god su na tome nastojali. Ona i dalje postoji i hrvatski standardni jezik nastavlja svu bogatu povijest hrvatskoga književnog jezika u prošlim stoljećima.

Prof. Ivo Pranjković je na to rekao da se Vijeće već bavilo tim pitanjem, da su u ovom tekstu neke stvari sad nešto jasnije. Otvaraju se mnoga pitanja, ali se pri tome odlazi u drugu krajnost. Istina, nedopustivo je poistovjećivanje organskog idioma i standardnog jezika, ali se nikako ne slaže s tim da hrvatski standardni jezik uopće nema dijalekatske osnovice. Školovanje i naobrazba odnose se na govornike, a ne na sam jezik. Standardni jezik je varijetet jezika. Standardni jezik naprosto pretpostavlja organsku osnovicu. Govornici pak kajkavskih i čakavskih dijalekata moraju standardni jezik učiti kao drugi jezik. Ono: koliko dijalekatskih osnovica, toliko književnih jezika pripada više 19. stoljeću. Jedna dijalekatska osnovica može dati i više standardnih jezika. Tako kod nas novoštokavska hrvatski, srpski, bosanski/bošnjački i crnogorski. Za jezik kao takav bitna je osnovica, gramatika.

Profesorica Ljiljana Kolenić rekla je na to kako ne smatra da riječ predsjednika ide u drugu krajnost. A iz svojega nastavničkog iskustva zna da i štokavci moraju učiti standardni jezik. Profesorica Dunja Pavličević-Franić izrazila je zadovoljstvo što je predsjednik u svojoj riječi iznio takve misli. One su posve u skladu s njezinim empirijskim istraživanjem. Za hrvatskog govornika unutar njegova hrvatskog jezika postoji više sustava. Jedan se usvaja prvi, to je majčinski, zavičajni. Drugi je standardni jezik. Njega svi moraju učiti. Nekima je on bliži majčinskomu i zavičajnom, a nekima dalji.

Predsjednik je tu pripomenuo da nije sve što se uči zato i strano.

Tomislav Ladan je rekao da je hrvatski jezik trojedan ili jednotrojan. Kad se govori o standardnom jeziku, on je stvoren pretežno na jednome od toga trojega, ali se prehranjuje na ostala dva. U književnom jeziku je dopušteno sve.

Osim ograda profesora Pranjkovića nije bilo osporavanja riječi predsjednika. U vijeću je tako postignut visok stupanj slaganja s riječi predsjednika.

Uz drugu točku dnevnoga reda dao je predsjednik riječ dr. Dunji Brozović Rončević, ravnateljici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Ona je članove Vijeća obavijestila da je Nacionalna zaklada za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske poduprla inicijativu Vijeća iz svibnja ove godine o potrebi sustavne skrbi za hrvatsko nazivlje pojedinih struka. Upravni je odbor Zaklade odlučio projekt "Izgradnje hrvatskoga strukovnog nazivlja" u okviru programa Sociokulturna tranzicija iz industrijskog u društvo znanja financirati s 1.000.000 kuna te je u rujnu raspisan natječaj za projekt koordinacije. Sljedeći će natječaj za znanstvenike koji se bave izgradnjom nazivlja pojedinih struka biti raspisan u travnju sljedeće godine. U Vijeću je izraženo zadovoljstvo što je inicijativa Vijeća naišla na takvo razumijevanje i potporu.


Izvor[uredi]