Zapisnik s 18. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

< Zapisnik sa 17. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Zapisnik s 18. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Zapisnik s 19. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Dijalekatska osnovica hrvatskoga standardnog jezika; Prilozi o strukovnome nazivlju. Dana 28. lipnja 2007.


ZAPISNIK S 18. SJEDNICE
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 28. lipnja 2007. na svojoj osamnaestoj sjednici. Dnevni red je bio:

1. Dijalekatska osnovica hrvatskoga standardnog jezika

2. Prilozi o strukovnome nazivlju

3. Razno

Na zapisnik 17. sjednice Vijeća stavila je prof. Branka Tafra primjedbu na to kako je formuliran njezin prinos raspravi zapisan u drugom odlomku druge stranice. Istaknula je da strukovni kao odnosni pridjev preuzima mjesto koje je imao stručni zato što se ta dva istoznačna pridjeva razjednačuju pa se stručni kao odnosni pridjev sve više gubi iz uporabe, a ostaje samo opisni pridjev stručan. Ta je primjedba naravno prihvaćena.

Uz prvu točku dnevnoga reda 18. sjednice obratio se predsjednik Vijeću ovom riječi: »Za ispravno baratanje normom hrvatskoga standardnog jezika od temeljne je važnosti pitanje o njegovoj “dijalekatskoj osnovici”, kako se uobičajilo govoriti. Ta je osnovica, kako se najčešće čita i čuje, istočnohercegovački dijalekt. To sugerira da je taj dijalekt odabran među drugima da posluži kao književni jezik, pa je onda i obrađen kako bi zadovoljio zahtjeve što se postavljaju književnomu jeziku da bude standardan, te od tada vrši funkciju hrvatskoga standardnog jezika. Ta je pak funkcija povijesno i sociolingvistički jasno odrediva i određena.

Sve to, međutim, implicira da i mi sada kad govorimo i pišemo svojim standardnim jezikom govorimo i pišemo istočnohercegovački. A zapravo se tom dijalektološkom oznakom kaže samo to da su dijalekatska obilježja hrvatskoga standardnog jezika novoštokavska jekavska, i ništa više. U dijalektologiji se za takva obilježja uobičajio naziv “istočnohercegovački”, iako su njime obuhvaćeni ne samo govori istočne Hercegovine, kojima u velikoj većini govore Srbi, a uz njih i nešto Hrvata i Bošnjaka muslimana, nego su njime jednako tako obuhvaćeni i govori dubrovačkoga kraja i samoga Dubrovnika, te zapadnoga dijela poluotoka Pelješca, sve govori Hrvata koji baš nikako ne pripadaju istočnohercegovačkoj etnolingvističkoj cjelini.

Već je po tome neprilično izjednačivati jekavsku novoštokavštinu s istočnohercegovačkim dijalektom, a to vrijedi kud i kamo više kada se govori o književnom jeziku svih Hrvata i o njegovu standardiziranom liku. To je naprosto slaba lingvistika. A jedino su takvim shvaćanjem omogućena mišljenja, nekada u slavistici premoćna, a u njoj i danas još uporno prisutna, iako većinom ostaju neizrečena ili tek usput natuknuta, po kojima je taj jezik zasnovan na jednom srpskom dijalektu u najužem smislu, pa je po tome i sam zapravo, ako se sudi objektivno, srpski. Takvo je mišljenje vrlo živo u srpskoj jezikoslovnoj sredini, a i u međunarodnoj slavistici na mnogim se stranama drži, manje eksplicitno, ali dosta žilavo.

No stvari se pokazuju u sasvim drugom i u pravom svjetlu ako se bolje pogleda kako je doista nastao hrvatski književni jezik. Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost. Kao hrvatsku cjelinu ne određuju je narječja i njihovi dijalekti kao zasebne danosti, nego komunikacijski suodnosi među njima. Ne određuju je, pojednostavnjeno rečeno, čakavci, kajkavci i štokavci svaki sami za se, nego tako što se sporazumijevaju jedni s drugima.

Hrvatski književni jezik nije nastao izborom i ustoličenjem jednoga dijalekta. Okvir hrvatskoj pismenoj kulturi zadala je ćirilometodska književna škola, Methodii doctrina, kako kaže naše najstarije vrelo. To je bilo najpotpunije i najočitije tamo gdje se u crkvi euharistija slavila na crkvenoslavenskom jeziku, ali posredno i tamo gdje se slavila latinski, a pokazivalo se, dakako, u tekstovima namijenjenim crkvenomu puku. Ta se slovinska pismenost osim u strogo liturgijskim tekstovima vrlo rano otvorila narodnom jeziku, postajala sve razumljivija i neškolovanima. To razvojno polazište zorno se pokazuje na Baščanskoj ploči. Tako je hrvatski narodni jezik u prvotno slovinskom okviru postajao i postao književni. Nije za to odabran nikoji dijalekt kao cjelovita etnolingvistička danost, nego su elementi narodnoga jezika u pismenu i javnu porabu unosili narječna, pa i dijalekatska obilježja, već prema kraju u kojem se slovinska knjiga ponarođivala, oslobađajući se, osim u svetoj liturgiji, spona crkvenoslavenskoga jezika. Isprva su izričito prevladavala čakavska narječna obilježja, a onda su se tomu sve više pridruživala štokavska, pa i kajkavska. Tu je temeljna tronarječnost hrvatskoga književnog jezika.

Bitno je uočiti da su pri tome pojedini tekstovi (lekcionari, crkvene pjesme, obrednici, štivo vjerske pouke i sl.), kako su se prenosili iz predjela u predio, u sve novim redakcijama dobivali i nova narječna i dijalekatska obilježja, koja su ih svugdje približavala crkvenomu puku kojemu su bila namijenjena. Pri tome su međutim zadržavali bitne crte svoje oblikovane jezične izražajnosti.

Sve je to još premalo istraženo, ali se pouzdano može reći da su lekcionari iz kojih se pri misi na jeziku razumljivom štokavskomu puku čitalo iz evanđelja i apostolskih poslanica bile štokavski stilizirane redakcije čakavskih knjiga, a u Zagrebačkoj biskupiji nije se to čitalo nego iz kajkavski stiliziranih redakcija dalmatinskih knjiga. Tu valja živo zamisliti što je to čitanje – svake nedjelje i blagdana, u svakoj župi, svemu puku – značilo za stvaranje zajedničke osjetljivosti za izražajne vrijednosti književnoga jezika. Upravo time je jezik svega toga puka bitno određen kao jedan i to hrvatski.

Sve je to poznato, i ne od jučer. Ono o kajkavskim lekcionarima otkrio je i objavio nitko manji nego Vatroslav Jagić. A ipak se o tome ne zna upravo ništa osim u najužim stručnim krugovima. Pa tako i dalje živi i djeluje predodžba da nam je standardni jezik istočnohercegovački dijalekt. A mirno se može reći da su za naš standardni jezik svojom izražajnosti relevantnije knjige biblijskih prijevoda i vjerske pouke s obilježjima svih triju narječja nego organski govori istočnih Hercegovaca, Srba, Hrvata i Bošnjaka muslimana. I književnost hrvatske renesanse i baroka za nj je dakako mnogo relevantnija od istočnohercegovačkog ijekavskog novoštokavskog folklora. A povijesni je razvoj tekao tako da je pod utjecajem dubrovačke pismenosti i književne djelatnosti prvotnoga područja franjevačke redodržave Bosne srebrene (od Zaostroga na Jadranu do Budima na Dunavu) u hrvatskom književnom jeziku sve više prevladavala novoštokavska dijalekatska stilizacija, pa onda, razmjerno kasno, baš jekavska, i tamo gdje mjesni govori to nisu bili. Do druge polovice 18. stoljeća novoštokavska je dijalekatska stilizacija književnoga jezika posve prevladala i na čakavskom govornom području, a do druge polovice 19. preporodni ju je pokret protegao i na kajkavsko. Hrvatski standardni jezik i nije nego upravo taj jezik, sve tamo od Baščanske ploče, tek dosljedno stiliziran prema dijalekatskim obilježjima jekavske novoštokavštine. On nikako nije sama ta jekavska novoštokavština, još manje je istočnohercegovački dijalekt kao etnolingvistička danost, pa koliko god poslije obrađen da bude standardni jezik. Na toj temeljnoj činjenici ništa ne može promijeniti to što je njegova standardizacija uspješno dovršena u znaku jezične ideologije koja nimalo nije bila u skladu s njom. No kako god ne može ništa promijeniti, posljedice toga nesklada i danas se osjećaju.

Tek kada se to zna, može se steći primjeren odnos prema normi hrvatskoga standardnog jezika, mogu se rasplitati nesporazumi koji su se spleli oko njega i razgrađivati nezadovoljstva što su se oko njega nataložila. Treba shvatiti i mentalno doista usvojiti to da hrvatski književni, a po tome i standardni jezik naprosto nema “dijalekatske osnovice”! On je samo dosljedno stiliziran prema dijalekatskim obilježjima jekavske novoštokavštine. To je, kako je iskustvo već nedvojbeno potvrdilo, vrlo povoljno za njegovu standardnost. Ali je ipak samo površan sloj. U dubljima on je tronarječan i bitno određen svom povijesti hrvatske kultivirane izražajnosti. Bez svijesti o tim dubljim slojevima nije moguće uravnotežiti odnos hrvatske jezične zajednice prema svojoj velikoj stečevini, standardnomu jeziku, niti valjano dograđivati njegovu normu. A u naravi je standardne jezične norme da se stalno mora dograđivati.« 

Oko toga se razvila vrlo živa i sadržajna rasprava. Prvi je uzeo riječ profesor Ivo Pranjković i izrazio svoje ozbiljne rezerve. Rekao je da se slaže s tvrdnjom da ne govorimo niti pišemo istočnohercegovačkim dijalektom, već i zato što je svaki standardni jezik nadteritorijalan, ali smatra da ova Riječ predsjednika može izazvati ozbiljne nedoumice i nesporazume. On misli da se teško i za jedan standardni jezik može tvrditi da nema «dijalekatske osnovice», pa to naravno vrijedi i za hrvatski. Ako su kajkavski, čakavski i štokavski idiom posebni jezici, a oni to u uželingvističkom smislu svakako jesu, hrvatski standardni jezik je štokavski, i samo štokavski (npr. po fonološkom i/ili naglasnom sustavu, po morfologiji, po kategorijalnom aparatu i sl.), a nije (samo) štokavska stilizacija, pogotovo nije stilizacija nečega što nije štokavski (nego eventualno nekakva dijalekatska/narječna mješavina), kako se može razumjeti riječ predsjednika. On misli da se radi o osnovici, a ne o stilizaciji. Nikako se ne slaže da ta štokavska pripadnost predstavlja površan sloj. Štokavsko je u standardnom jeziku najdublji sloj, a ne površinski, kako bi se iz toga teksta moglo shvatiti. Predsjednik je na to uzvratio da doista nema jezika, pa niti standardnoga, bez dijalekatskih obilježja, ali kada se radi o kulturom izgrađenoj izražajnosti, ta obilježja ne predstavljaju dubinski sloj. Tako mu je jesenas u Korčuli u prekrasnoj atmosferi jedan od domaćina rekao: "Lipo nan je Bog da kako mi ovdje kažemo", a on mu je odgovorio da se tako govori do Mure, samo se tamo veli:"Lepo nam je Bog dal". Gledamo li na kulturom izgrađenu izražajnost dubinsko je tu što se rabe te riječi u tom sklopu, a dijalekatska su obilježja površna razlika. Spomenuo je kako je gvardijan samostana u Kreševu u Bosni na dan sv. Katarine započeo zdravicu riječima: "Sveta Kata snijeg na vrata", a njemu je to prisno iz kajkavskoga jezičnog ozračja njegova djetinjstva. I tu su te riječi u tom sklopu izražajno dublji sloj nego dijalekatske osobine. Ivan Mažuranić i August Šenoa stilizirali su svoj književni jezik štokavski.

Profesorica Branka Tafra pozdravila je otvaranje pitanja dijalektne osnovice hrvatskoga standardnoga jezika jer literatura na nj nudi različite odgovore. Ona smatra da se može samo načelno govoriti o dijalektnoj osnovici jer nju ne čini ni jedan određeni dijalekt, a pogotovo to nije istočnohercegovački dijalekt, koji svakako nije izvorište novoštokavskih jezičnih elemenata u Kašića, u slavonskih gramatičara 18. st., novoštokavskoga naglasnoga sustava u Šime Starčevića 1812. itd. U literaturi se ta osnovica imenuje na tri načina: ijekavska / (i)jekavska / jekavska novoštokavština pa B. Tafra smatra da se treba govoriti o jekavskoj. Profesor Mile Mamić upozorio je na hibridni tip hrvatskoga književnog jezika o kojem je pisao Josip Vončina. Govorio je s time u vezi i o normativnom problemu što ga predstavlja refleks dugoga jata i na svoje materijale koje je u vezi s time podastro Vijeću, ali se ono time nije bavilo kao da to i ne predstavlja normativni problem. Predsjednik je na to uzvratio kako ne misli da to nije problem vrijedan pažnje, ali ne misli niti da je bavljenje njime ovoga časa prioritetno, osobito zbog velike osjetljivosti svakoga diranja u ustaljenu normu.

Profesor Ivo Pranjković rekao je da je standardni jezik po definiciji nadregionalan. Osnovica hrvatskomu standardnomu jeziku je novoštokavska jekavska. Ta osnovica, doduše, nije konkretni dijalekt, nego dijalekatska apstrakcija. Ali otvorenosti prema kajkavskomu i čakavskom može biti samo na leksičkoj razini. Ta otvorenost ne zadovoljava. Vjerojatno zato što su leksički elementi tih narječja već stilski obilježeni, možda i pejorativno, pa stoga teže prodiru. Profesorica Ljiljana Kolenić složila se da standard treba biti znatno otvoreniji prema narječjima. Profesor Mislav Ježić složio se s profesorom Pranjkovićem da otvorenosti standardnoga jezika prema dijalektima ne može biti u fonologiji i fleksiji, ali je može biti već u tvorbi, a osobito u frazeologiji, do neke mjere i u sintaksi. Pa i poraba deminutiva od milja, npr. u Šenoe, potječe poglavito iz kajkavskoga, dok je u novoštokavskom ta poraba većinom izraz poruge ili prijezira, pa je ipak dopustiva i obogaćuje jezik. Profesor Pranjković je uzvratio da je na stilskoj razini moguća svaka otvorenost. Ali sve što se tiče gramatičkih kategorija ne može se miješati. Predsjednik je naglasio da se ne zauzima za miješanje dijalekatskih obilježja. Naš standard je dosljedno stiliziran novoštokavski jekavski. No kako je ta dijalekatska pripadnost, kako i profesor Pranjković kaže, samo apstraktna, nije li primjerenije govoriti o stilizaciji nego o osnovici? Dr. Dunja Brozović Rončević upozorila je da i norveški standardni jezik Nynorsk nema dijalekatske osnovice. Prof. Ježić je rekao da je po shvaćanju profesora Pranjkovića hrvatski standard njemu strani jezik, a, s druge strane, da nitko ne smatra da ga fonološki valja mijenjati. Stilizacija o kojoj je ovdje riječ nije nego viši stupanj apstrakcije, i primjereniji složenosti hrvatske jezične povijesti, od one koju izriče izraz dijalekatska osnovica. Profesor Joško Božanić upozorio je na problem akcentološke norme i na realnost suprotnosti između urbanoga i ruralnog u jeziku. Raspravu je zaključio dr. Mirko Peti rekavši da je književni jezik skup izražajnih vrijednosti koje su u njem satkane. Interferencije narječnih izražajnosti u hrvatskom je književnom jeziku prisutna, ali nas još čeka da ju pobliže istražimo.

Iz te rasprave jasno proizlazi što Vijeće misli o pitanju kojim se bavilo.

Za drugu točku dnevnoga reda predsjednik je dao riječ dr. Dunji Brozović Rončević, ravnateljici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji bi trebao organizirati i koordinirati rad na izgradnji strukovnoga nazivlja. Dr. Dunja Brozović Rončević upoznala je članove Vijeća s dopisom prof. dr. Pere Lučina, predsjednika Upravnoga odbora Nacionalne zaklade za znanost, visoko školstvo i tehnologijski razvoj Republike Hrvatske kojim on obavještava Vijeće da je Zaklada spremna raspisati natječaj kojim bi financijski poduprla znanstvenike koji se bave izgradnjom nazivlja pojedinih struka.

Članovi Vijeća potom su raspravljali o sažetome tekstu temeljnih terminoloških načela pripremljenom u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji je nakon rasprave (prof. dr. Marija Turk, prof. dr. Branka Tafra, prof. dr. Mislav Ježić) jednoglasno prihvaćen. Predsjednik Vijeća zahvalio je članovima i suradnicima na prilozima koje su pripremili o pojedinim područjima strukovnoga nazivlja i najavio da će se o njima raspravljati na idućim sjednicama.

Pod trećom točkom razno nije bilo predmeta.

Izvor[uredi]