Zapisnik s 10. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
| < Priopćenje za javnost s 9. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika | Zapisnik s 10. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika |
Zapisnik s 11. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika > |
|
Pisanje kratkoga jata iza pokrivenoga r. Dana 20. travnja 2006. |
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA
Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 20. travnja 2006. na svojoj desetoj sjednici. Pošto je utvrđeno da nema primjedaba na zapisnik s devete sjednice Vijeća, predsjednik se obratio članovima svojom riječi:
Među pitanjima pravopisne norme ono o refleksu kratkoga jata iza r pred kojim stoji drugi suglasnik, a među njima nema morfemske granice, iza “pokrivenoga r”, dakle, kako se to uobičajilo zvati, jedno je od najtežih. Ono i nije pravopisno, nego je zapravo pitanje jezične norme. Ne zadire samo u navike pisanja, nego i u izgovor pojedinih riječi, a to su navike koje se teže prilagođuju promijenjenim normativnim zahtjevima. Ujedno je to pitanje koje ima vrlo izrazitu povijesnu dimenziju, pravi je primjer za to kako je povijest u jezičnoj suvremenosti živa.
U glasovnom razvoju ijekavske štokavštine postoji tendencija da se kratko jat iza pokrivenoga r javlja kao e, dobiva dakle ekavski refleks. No to i u dijalektima nije provedeno dosljedno, pa se tek uvjetno može govoriti o glasovnom zakonu. U hrvatskom književnom jeziku stiliziranom prema modelu ijekavske novoštokavštine nikako se nije provodilo dosljedno, pa je pri standardizaciji bilo teško propisati cjelovito i dosljedno rješenje. Kako je za Hrvate, koji u većini nisu spontani ijekavci, pisanje refleksa staroga jata po naravi stvari stvaralo teškoće, postalo je potrebno obraditi to pitanje i u pravopisu. Kao takvo je ušlo u tradiciju pravopisnih priručnika. Kad god se otvaraju pitanja hrvatskoga pravopisa, ono je jedno od glavnih. Ivan Broz, utemeljujući pravopisnu normu koja vrijedi do danas, nije u prihvaćanju takva glasovnog razvoja bio dosljedan, poštujući time uvelike tradiciju hrvatskoga književnog jezika i govorne navike hrvatske sredine. U tom je smislu nastavio i Dragutin Boranić u svojim izdanjima Brozova pravopisa. No 1921., u prvom izdanju koje je izašlo samo pod njegovim imenom, Boranić je tu glasovnu promjenu stao propisivati mnogo dosljednije. Time se počeo vršiti pritisak za promjenu hrvatskih književnojezičnih govornih navika. To se nastavilo, tek uz sitne ustupke, sve do 1991. Trajni pritisak urodio je plodom. Izvorni glasovni likovi riječi s kratkim jat iza pokrivenoga r u hrvatskom su se standardnom jeziku uvelike izobičajili. Ali ne potpuno! Ipak su mnogi pozaboravljali da se još razmjerno nedavno spontano govorilo strjelica i pogrješka, da su, tek nešto malo davnije, tako pisali i mjerodavni jezikoslovni autoriteti. A grješnik se nikada i nije izobičajilo. Uostalom i Vuk je Karadžić pisao strjelica.
No uza sve to mnogim su Hrvatima takvi glasovni likovi ostali poznati i prisniji, ako i ne običniji. Stoga je Hrvatski pravopis u drugom izdanju od 1994. otvorio mogućnost da se riječi s kratkim jat iza pokrivenoga r pišu jekavski. To je dio javnosti vrlo dobro primio i prima sve bolje, a drugi dio, čvršće organiziran i glasniji, ali ne nužno i veći, žestoko je to otklonio i s utjecajnih nastavničkih, uredničkih i lektorskih položaja nastoji sprječavati. Takvo načelno i frontalno suprotstavljanje znači, međutim, prihvaćanje, potvrđivanje i odobravanje dugotrajnoga pritiska na normu hrvatskoga jezičnog standarda. Toga valja biti svjestan i stoga to treba i reći, jasno i glasno. No isto tako treba reći, jasno i glasno, da je pritisak na uspješno standardizirane jezične navike štetan, da znači destabilizaciju i neproduktivan utrošak energije. Upravo u tom sklopu subjektivnih i objektivnih činitelja kratko jat iza pokrivenoga r predstavlja osobito teško normativno pitanje. Pristupajući tomu u svjetlu onoga što je upravo izneseno, treba prvo pogledati kako stvari s time zbilja stoje. Koliko je moguće tu nešto reći bez egzaktnih empirijskih istraživanja, pokazuje nam se ovo:
Pitanje dolazi li iza pokrivenoga r jekavski ili ekavski izgovor ne postavlja se zbog etimologije. Refleksi staroga jata živo se prepoznaju samo kada se pokazuju morfofonološke alternacije. Tako srjeća, vrjeća, mrježa, kako nam god dijalektalno srića vrića, mriža nedvojbeno pokazuju da je u njima staro jat, ne dolaze u obzir kao standardni likovi jer tu nema alternacije s ijekavskim izgovorom. Naprotiv se kao standardni likovi mogu priznati pogrješka, zaprjeka, vrjedniji itd. jer alterniraju s pogriješiti, zapriječiti, vrijedan itd. No u tom pogledu postoje velike razlike od slučaja do slučaja, a razlikuju se i individualna mjerila. Malo će komu, doduše, biti prihvatljivi likovi vrjemena, srjedina, privrjeda, naprjedak, ali će isto tako malo komu biti prihvatljivo ogrev, pomodreti. U takvim slučajevima prirodno je dati normativnu prednost likovima koji se jakoj većini čine prihvatljivijima. No u najvećem broju slučajeva to nije tako jasno. Razumno normiranje, ako ne će samovoljno presijecati, ne može tu nego ostaviti širok prostor slobode. Nemoguće je, naime, objektivno i tako da to bude široko prihvatljivo odrediti kojoj se strani u svakom pojedinom slučaju obvezatno valja prikloniti. Kao temeljno rješenje nudi se pravilo da se iza svakoga pokrivenog r, ako se javlja alternacija s ijekavskim izgovorom, može uzimati je, i da se to nikomu ne smije ispravljati. Da se, nadalje, i u tom položaju može uzimati e, pa se ni to nikomu ne smije ispravljati: Svatko mora naučiti sam birati hoće li pisati neobičnije, ali s produbljenijim odnosom prema jeziku i više u skladu s hrvatskom pravopisnom tradicijom, iako jako zapretanom, ili onako kako mu je običnije, ali i površnije i nebrižnije prema hrvatskoj tradiciji. Treba samo tražiti da se to čini dosljedno, a to će tu reći da se u istom tekstu ista riječ uvijek piše jednako.
Dosadašnja istraživanja, nažalost niti približno potpuna, pokazuju da su se u hrvatskoj književnoj tradiciji svim suprotnim normativnim odredbama i svim pritiscima unatoč uporno održavali ovi likovi: bezgrješan, crjepar, crjepovi, drjemnuti, drjezga, grjehota, grješan, grješić, grješnik, isprječavati se, krjepak, krjepost, krjepostan, krjesovi, krještav, okrjepa, oprjeka, pogrješka, potkrjepa, potkrjepljivati, potkrjepljiv, sprječavati, strjelica, strjelimice, strjeljač, strjeljački, strjeljana, strjeljivo, strjelovit, vrjedniji, vrjednota, zaprjeka. U pravopisnim priručnicima valja obrađujući pisanje kratkoga jat iza pokrivenog r prvo objašnjavati to pitanje onako kako je objašnjeno ovdje u drugom i trećem odlomku, onda navoditi pravilo u smislu onoga što je ovdje rečeno u petom odlomku i na kraju dodavati popis kakav se ovdje daje u šestome s najnužnijim objašnjenjem uza nj kako bi se mogli o tome obavijestiti svi koji mare za to, pa da znaju što u kojem slučaju biraju.
Zatim je pročitan pismeni prilog raspravi o pisanju kratkoga jata iza pokrivenog r odsutnoga profesora Ive Pranjkovića, koji glasi ovako:
"Reagirajući na uvodni tekst predsjednika Vijeća o pisanju kratkoga jata iza pokrivenoga r dužan sam iznijeti neka svoja stajališta te upozoriti na neke činjenice:
1.Nikako se ne mogu složiti s mišljenjem da je suprotstavljanje uvođenju pisanja tipa brjegovi, okrjepa, vrjednota i sl. «prihvaćanje, potvrđivanje i odobravanje dugotrajnoga pritiska na normu hrvatskoga jezičnog standarda». Naprotiv, mislim da je pritisak na normu, sve od 1994. do danas, uvođenje tih likova i tvrdoglavo insistiranje na njima unatoč činjenici da se takvo insistiranje, bar po mom sudu, protivi osnovnim fonološkim zakonitostima hrvatskoga jezika. Sastavljača teksta pritom ne opravdava pokušaj «izjednačavanja krivnje» sadržan u tvrdnji da je (i) «pritisak na uspješno standardizirane jezične navike štetan, da znači destabilizaciju i neproduktivna utrošak energije».
2.Nikako ne mislim da su likovi tipa brjegovi «više u skladu s hrvatskom pravopisnom tradicijom, iako jako zapretanom». Naime, sve do novijih izdanja pravopisa Babića, Finke i Moguša nije bilo nijednoga hrvatskoga pravopisa u kojem je propisivanje pisanja je iza pokrivenoga r bilo pravilo (to je vrlo lako provjeriti!!!). U svim je dotadašnjim pravopisima takvo pisanje bilo izuzetak od pravila. Zato uvođenje takvoga pisanja u formi pravila nikako nije u skladu s hrvatskom pravopisnom tradicijom, nego je naprotiv u izravnoj suprotnosti s njom. Osim toga, uopće ne razumijem kakva je to «zapretana» hrvatska pravopisna tradicija (u što je zapretana?).
3.Među primjerima pisanim s e za koje se kaže da će malo komu biti prihvatljivi navodi se i pridjev razrešljiv. Navođenje takvih primjera smatram nekorektnim jer se oni nikada nisu propisivali, nego je naprotiv izričito upozoravano na to da se pokrivenim r ne smatra ono r kojemu prethodi suglasnik koji je dio prefiksa, a upravo je takav slučaj sa suglasnikom z u pridjevu razr(j)ešiv.
4.Upozoravam i na činjenicu da u popisu od 32 riječi i/ili oblika za koje se kaže da su se u prošlosti, unatoč suprotnim normativnim odredbama, pisali sa je posve prevladavaju istokorijenske riječi. Naime od navedenih 32 riječi i/ili oblika čak ih je 20 u vezi s riječima grijeh, okrijepiti ili strijela.
5.Zbog svega rečenoga nikako se ne bih mogao složiti sa zaključnom misli sastavljača teksta prema kojoj u ovom pravopisnom području treba «ostaviti širok prostor slobode». Smatram naime da se pretvaranje u pravilo onoga što je u svim dosadašnjim pravopisima bilo izuzetak ne može smatrati izrazom slobode, nego izrazom jezičnoga, odnosno pravopisnoga nasilja, i to gruboga."
Na to je predsjednik odgovorio ovo:
Ad 1. Nisam rekao niti mislim da je suprotstavljanje uvođenju pisanja tipa brjegovi, okrjepa, vrjednota i sl. prihvaćanje, potvrđivanje i odobravanje dugotrajnoga pritiska na normu hrvatskoga jezičnog standarda. Naprotiv, i sam bih se odlučno protivio propisivanju navedenih likova kao jedino standardnih. Rekao sam i mislim da načelno i frontalno suprotstavljanje s utjecajnih nastavničkih, uredničkih i lektorskih položaja otvaranju mogućnosti da se rabe likovi s jekavskim refleksom kratkoga jata iza pokrivenoga r znači prihvaćanje, potvrđivanje i odobravanje dugotrajnoga pritiska na normu hrvatskoga jezičnog standarda. Ono to znači bez obzira na osobna uvjerenja i pobude, pa se time nikomu, a sigurno najmanje profesoru Ivi Pranjkoviću, ne podmeće takva motivacija. Da je taj pritisak postojao i djelovao očita je i nepobitna činjenica, a činjenica je da bezuvjetno braniti rezultate toga pritiska znači oglušivati se na potrebu pripadnika hrvatske jezične zajednice da taj pritisak ospore makar u nekim njegovim posljedicama i da tako izglade brazgotine koje je ostavio. Izricanje te jednostavne i očevidne činjenice doista ne zahtijeva nikakvo opravdavanje.
Ad 2. Ono što profesor Pranjković govori o pravopisnoj tradiciji pokazuje naivnu, upravo ugljenarsku vjeru profesionalnog normativca u propisanu jezičnu normu, pa tako ovdje pravopisnu, kao životnu zbilju. On, čini se, doista misli da se hrvatska pravopisna tradicija može glatko iščitati samo iz pravopisnih priručnika jer se govoreći o njoj poziva samo na njih. A o hrvatskoj pravopisnoj tradiciji ne može se govoriti ne uzimajući u obzir i to kako se pisalo, i mimo pravopisne priručnike, propisanu normu, uredničke i lektorske zahvate. Uopće, hrvatski književni jezik, pa i u svojem standardnom obliku stoji iznad priručnika, gramatičkih i pravopisnih, osobito od kad je na vlast došla škola hrvatskih vukovaca. On je nasuprot tomu čvrsto ukorijenjen u jezičnom uzusu i književnoj osjetljivosti izobražene hrvatske sredine.
Ad 3. U riječi predsjednika kako je izrečena na sjednici uklonjen je primjer razrešljiv, pa je ta primjedba profesora Pranjkoviće bespredmetna.
Ad 4. Ne vidim da činjenica da je većina riječi u popisu što se donosi u šestom odlomku riječi predsjednika u tvorbenoj vezi s okrijepiti, grijeh ili strijela ima ikakva značenja za pitanje o kojem se ovdje raspravlja. Takav se popis, dakako, može oblikovati i tako da vodi računa o toj činjenici.
Ad 5. Već se u drugoj točki primjedaba profesora Pranjkovića pokazuje da on daje neprimjerenu važnost statusu pravila naprama statusu iznimke. A u ovoj ga primjedbi to dovodi dotle da previđa kako se pravilo o normativno dopuštenoj porabi likova s jekavskim refleksom izriče skupa s pravilom o normativno dopuštenoj porabi ekavskih. Tvrdnja kako to nije izraz slobode nego izraz jezičnoga odnosno pravopisnoga nasilja, i to gruboga, tako je udaljena od svakoga razumskog rasuđivanja da nema potrebe dalje ju razmatrati.
U raspravi koja je uslijedila sudjelovali su svi prisutni članovi vijeća. U njima se sve jasnije počeo ocrtavati konsenzus oko toga da je zbog slojevitosti i osjetljivosti pitanja rješenje koje ostavlja širok prostor osobne slobode primjereno. Posebno se isticalo da je takvo rješenje primjereno u ovom trenutku, sve dok se ne iskristalizira kakvo je podrobnije normiranje poželjno. Ipak je izražena i rezerva zbog same naravi pravopisa od kojega se, osobito u školi, očekuju jasni i određeni propisi (Ladan, Kolenić). Na to je Mislav Ježić naglasio da se propisa, kako je to utvrdio predsjednik Vijeća, mogu formulirati samo dva: jedan je glasovna mijena kratkoga jata iza pokrivenoga r u e, a drugi je analogija po kojoj se tamo vraća je gdje u istome morfemu ima alternacije s ije. Ta dva propisa ocrtavaju prostor izbora. Stoga se za potrebe škola ne mogu dati drugi određeni propisi, nego se ovim propisima mogu samo dodati popisi riječi u kojima je prema uzusu prihvatljivije je ili e, kako je to učinjeno i u Riječi predsjednika. Konsenzusu se priključio i profesor Božanić utoliko što se i on pridružio mišljenju da tu treba poštovati osobni izbor. Ali je inače izrazio mišljenje. uvelike odvojeno. Ponovno je izrekao svoju već i prije izraženu bojazan da nam to Srbi pišu pravopis. Kad bi oni prema ideji Vuka Karadžića bili prihvatili ijekavski standardni jezik, ne bi u nas bilo težnje za jekavskim refleksima kratkoga jata iza pokrivenoga r, nego bi se tražili razlozi da se prihvate ekavski. Naglasio je da predsjednikova riječ uključuje i politički aspekt pitanja. Upozorio je na opasnost da se tako otvori Pandorina kutija i da dođe do rastakanja postojeće standardne jezične porabe i na odgovornost koja odatle proizlazi za Vijeće. Ravnateljica Dunja Brozović Rončević rekla je kako misli da se tu ne radi o političkim pitanjima i da nam u ovom slučaju ne pišu Srbi pravopis. Oslanjamo se na svoju pismenu tradiciju. To je potkrijepila primjerima iz Hrvatskoga jezičnog korpusa. I dodala kako Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u svojem Jezičnom savjetniku sustavno rabi jekavske reflekse u svim izvedenicama glagola griješiti. Predsjednik je tu dodao da prijedlog koji je iznesao nije tako normativno labav kako se komu može učiniti na prvi pogled, nego da zacrtava vrlo određen normativni okvir. A politički aspekt da je vrlo jasno i izrijekom izražen, pa profesor Božanić tu ne otkriva ništa što bi bilo skriveno. Profesor Ježić je na to rekao da je posao Vijeća samo izreći valjana načela, a ne sve propisivati, nego to treba prepustiti pravopisima i nastavnoj praksi. Ukoliko neki pravopis, određujući podrobnije pojedinosti, poštuje ta načela, po mišljenju je Vijeća , bio bolji ili lošiji, prihvatljiv, a ako ih ne slijedi, nije prihvatljiv. Treba otvoriti mogućnost daljnje potanje standardizacije, ali bez nasilja, pogotovu političkoga, dopuštajući slobodu, pogotovu stilističku. Ako je dosadašnja tradicija pravopisa tu stilističku slobodu hrvatskih pisaca ignorirala, u tome je činila nasilje, pa po tome nije primjereno kodificrala onu živu pravopisnu tradiciju, koju zato Riječ predsjednika zove zapretanom.
Na kraju je predsjednik rezimirao zaključke sjednice. Rekao je da je postignut dalekosežni konsenzus oko njegove uvodne riječi iz kojega se potpuno isključio samo profesor Ivo Pranjković. Dio prisutnih članova izrazio je veće ili manje rezerve. Na njegov izričit upit nitko od prisutnih članova Vijeća nije izrazio neslaganje.
Pod točkom dnevnoga reda Razno ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunja Brozović Rončević razdijelila je članovima Vijeća ispis primjedaba suradnika svojega Instituta na zaključke koje je Vijeće donijelo na svojoj devetoj, a nešto i na osmoj sjednici.
Predsjednik je rekao kako te primjedbe pokazuju da su kolegama potrebna dodatna objašnjenja i na letimično odabranim primjerima pokazao kako njihove primjedbe proizlaze iz nerazumijevanja zaključaka Vijeća. Članovi su vijeća to dopunjali letimično uočenim primjerima. Zaključeno je da se suradnicima instituta dadu dodatna objašnjenja.
Izvori
[uredi]- Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)
- Zapisnik (pristupljeno 2. kolovoza 2012.)