Zapisnik s 11. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

< Zapisnik s 10. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika Zapisnik s 11. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
autor: Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika
Zapisnik s 12. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika >

Stari množinski padeži u hrvatskoj jezičnoj naobrazbi. Dana 18. svibnja 2006.


ZAPISNIK S 11. SJEDNICE
VIJEĆA ZA NORMU HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA


Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske sastalo se 18. svibnja 2006. na svojoj jedanaestoj sjednici. Na pitanje ima li primjedaba na zapisnik s prošle sjednice javila se profesorica Tafra i rekla da se u tom zapisniku dr. Dunja Brozović Rončević nepotrebno često oslovljuje funkcijom kao ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Predsjednik je odgovorio da dopušta da spomen te funkcije u zapisniku nije uvijek potreban, ali da se funkcija spominje zato što je logistička baza Vijeća upravo u tom Institutu, pa je ta funkcija relevantna za rad Vijeća.

Predsjednik se na to obratio članovima svojom riječi:

Doista se ne može reći da stari množinski padeži predstavljaju otvoreno pitanje u normi hrvatskoga standardnog jezika. Od kako je sa sutonom zagrebačke filološke škole njihova poraba stala trnuti i napokon utrnula, nikomu nije palo na pamet da uznastoji oko njezina obnavljanja. Tu je, što se norme tiče, doista sve jasno i čisto od ikakva prijepora. Oko norme tu nema nedoumice. Ipak, kako mislim, ovomu Vijeću valja povesti računa o tim oblicima. Ne da raspravi o tome da li da se uključe u standardnu normu ili ne, jer to je posve jasno, nego zbog razumski nedorečenoga odnosa prema njima, ne u standardnoj normi nego u našoj jezičnoj naobrazbi i svijesti, a to će prije svega reći: u nastavi materinskoga jezika.

Činjenica je da se ti množinski oblici javljaju u starijim hrvatskim tekstovima, u književnim, pa i u standardnima. Stoga se i nailazi na njih, pa su oni po tome i danas jezična zbilja. A nastava materinskoga jezika izvodi se u nas tako da nitko ništa ne može saznati o njima. Tim oblicima, dakako, nema mjesta u elementarnoj nastavi, ali u uznapredovaloj treba ipak saznavati i da se za genitiv množine u hrvatskom književnom, pa i standardnom jeziku starijega razdoblja javljaju oblici kao jelenah, ženah, stvarih, za dativ množine oblici kao jelenom, ženam, stvarim, za lokativ množine oblici kao jelenih, ženah, stvarih, a takav se lokativ množine javlja i u zamjeničkoj deklinaciji: mojih, tih, dobrih, te za instrumental množine oblici kao jeleni (proroci), ženami, stvarmi, a takav se instrumental množine javlja i u zamjeničkoj deklinaciji: mojimi, timi, dobrimi.

Znanje o tome nezaobilazan je dio valjane i potpune hrvatske jezične naobrazbe. Za te oblike valja znati, glatko ih prepoznavati, ne čuditi im se, ne uključivati ih, dakako, u standardnu jezičnu porabu, ali valja znati i to da se oni ipak mogu i upotrebljavati, iako samo kao izrazi snažno i svjesno stilistički obilježeni kao starinski. Inače su posve neumjesni. Unošenjem tih podataka u napredniju jezičnu izobrazbu postiže se dvoje: uspostavlja se teško narušena cjelovitost hrvatskoga književnog jezika i živ odnos prema njegovoj prošlosti, a izražava se i otvorenost prema dijalektima, u kojima su takvi oblici dijelom još živi. Jasno se daje do znanja da i oni koji govore tako govore hrvatski, i to dostojno književnoga jezika, ako već ne i standardno. Time se hrvatska jezična kultura ozdravljuje od bolesnoga stanja zatirana sjećanja, prave damnatio memoriae, kojom je bila udarena uz bezobzirno "osuvremenjivanje" književnih tekstova, kao u očekivanju da će i obrazovaniji pripadnici hrvatskoga kulturnog kruga uskoro zaboraviti da se ikada valjano tako pisalo, odnosno pustiti da to potone u prošlost posve irelevantnu za išta sadašnje. Tomu se valja odlučno suprotstaviti. Uključivanje toga sadržaja u opširnije gramatičke priručnike i napredniju nastavu bitno će pridonijeti rasplitanju ozbiljno poremećenoga odnosa hrvatske jezične zajednice prema svojem standardnomu jeziku.

Na to je uslijedila živa i svestrana rasprava. Predsjednikov poticaj naišao je na živ odjek (Mamić, Kolenić, Tafra), a predloženo je i to da se i preko oblika koje je naveo predsjednik uključe još drugi koji su znatni u cjelini hrvatskoga književnog jezika, osobito kratki genitivi množine kao vod, ljet, jer su znatni i za postizanje blagoglasja, osobito u pjesničkom izričaju (Božanić). To je poduprto i drugim javljanjem u raspravi (Ježić). Predsjednik je odgovorio da je nabrojene oblike uzeo iz Veberove gramatike, koja je određivala standardni jezik u školskoj nastavi, pa se zato ograničio na njih, no da je otvoren iznesenu mišljenju i sklon uključiti i druge oblike koji za književni jezik, osobito pjesnički, predstavljaju vrijednost, te je stoga potrebno poznavati ih.

Profesorica Tafra rekla je da se po njezinu mišljenju, koje je provjerila pomnim istraživanjem na vrelima, u genitivu množine kakav je ženah nije čitalo h, nego je to slovo tek znak duljine, pa se tu radi samo o običnom novoštokavskom nastavku, koji se drukčije piše. Predsjednik je na to odvratio da u njegovu obraćanju Vijeću baš ništa nije rečeno o tome kako se taj nastavak izgovara, nego samo to da se u starijim hrvatskim tekstovima susreću oblici genitiva množine pisani kao ženah i sl. S time se u jezičnoj nastavi valja upoznati. Profesor je Mamić rekao da treba pokloniti pozornost i kratkim množinama kao zidi, dusi. Predsjednik je odgovorio da su oni obuhvaćeni i sadašnjim gramatikama, pa to zato nije spominjao, ali da bi doista trebale biti tamo posebno istaknute po svojoj stilskoj vrijednosti za zahtjevniji jezični izraz. Profesor je pak Ježić upozorio na to kako je normativnim eliminiranjem starih množinskih nastavaka jednim potezom prekinut kontinuitet hrvatskoga književnog izraza kakav se održao do novoga vremena, od Marulića do Gjalskog, i podignut je zid između standardnoga jezika i dijalekata i da valja nepovoljne posljedice toga sustavno i uporno uklanjati, koliko je to moguće. Nitko se u Vijeću tomu nije suprotstavio.

Vijeće je konsenzusom zaključilo da su stari množinski padeži relevantni za hrvatsku jezičnu svijest i hrvatsku jezičnu kulturu, da ih valja obrađivati u jezičnim priručnicima i osobito u opširnijim gramatikama te na primjeren način uključiti u jezičnu nastavu. Uz oblike koje je nabrojio predsjednik valja obuhvatiti i kratke genitive množine kao vitez, vod, ljet te takve kao vojnikov, pa lokative množine kao krilijeh, i u pridjevskoj deklinaciji kao visocijeh. Upoznati valja i instrumentale jednine poput zracim "zrakama".

O tom će zahtjevu valjati povesti računa pri recenziranju gramatika i gramatičkih priručnika.


Izvor[uredi]