Začuđeni svatovi/VII.

← VI.

Začuđeni svatovi VII. autor: Eugen Kumičić

VIII. →

VII.

U onoj malenoj i čednoj sobici, na onoj istoj postelji, gdje bješe onesviješćeni Mato otvorio oči, da se naraji krasne Marije, leži sada stari Antun, jadni otac njezin. Mornareva obitelj teško je zabrinuta, jer joj je glava opasno oboljela.

Bolesnika često posjećuje župnik, Stipe i drugi dobri ljudi. Već su prošla dva dana, što je onaj plemić htio da mu obljubi kćer i okalja čestito ime. Ta nesreća bješe za nj užasan udar. Marijino jecanje i Jelino naricanje srva jošte jače i onako već obnemogla mornara. Trgovac Stipe, da umiri bolesna prijatelja i kuma, sve bi ga sokolio, ljuteći se na nj i obećavajući mu, da će poći glavom k sudu, pa ako ustreba i k istome caru, da tuži onoga gospodina s brežuljka. Antun pogledavaše pouzdano u oči Stipine, gladeći si kratku sijedu bradu, što mu bješe izrasla na blijedom i upalom licu u ono malo vremena njegove nemoći.

Vesela je subota osvanula. Sjajno jutarnje sunce upire svoje zrake u pročelje Antunove kuće. Deveti je sat. U sobi je ljupka polutama, kao da je suton. Marija je pomno pomela pod, zatim zatvorila stare vratnice na prozorima, da odveć jaka svjetlost ne izmuči slabe oči njezina oca. U sjajnim zrakama, što ulaze koso u sobu kroz škuljice klimavih vratnica, titra se i miješa uzvitlana prašina, koja se ne vidi svuda u onom sivkastom i nešto malo rumenom zraku sobe, već samo u onim sunčanim ravnim prugama. Budući da su one škuljice ponajviše okrugle, čini se, kano da se je po podu i po krevetu prosulo nekoliko zlatnih novaca razne veličine. Te zlatne ljage miču se lagano, umanjuju se, šire se, iščezavaju na jednom mjestu, da se na drugom zasjaje, dulje se i plaze po pokrivaču na krevetu, po uzglavlju i pocrnjelim rukama bolesnikovim.

— Marko, je li Stipe otišao na Rijeku? — upita otac slabim glasom.

— Nije; govorio sam već danas s njime, pa mi reče, da će poći za dva, tri dana — odvrati Marko čitajući jednu knjigu i pogledavajući u očevo lice.

— Ne valja otezati s takvim stvarima. Kad je ono Antonio odnio puške onom zlotvoru? Jao meni, već me i pamet ostavlja!

— Prekjučer, oče!

— A ne bi li ti mogao ići k sudu?

— Pošto? Ta znaš, da sam ja trn u oku onoj gospodi.

— A zašto, dragi sinko?... Da, da, znam, da te ona gospoda mrze; krive su svemu one novine, one laži, što ti dolaze poštom, ne znam ni sam otkuda. Ah, što mi je stalo, da smo ovo il ono, samo da mi Bog da zdravlja.

— Da, dragi oče, tako je!

— No zašto da si razbijaš glavu za druge, dragi sinko? Vidiš, otkad sam živ, uvijek zlo i zlo!

— Ma baš radi toga moramo nastojati, da bude bolje našem puku.

— Sinko, nisam ja mudre glave kao ti, što ćeš, mornarina! Nisam ja išao u škole toliko godina, no vidio sam dosta svijeta...

— A je li po cijelom svijetu, je li svuda kao kod nas?

— Koliko sam čuo, nije; no ono su svoji ljudi, gospodari u svojoj kući.

— Pa zašto da ne budemo i mi gospodari u svojoj kući?

— Nikad, sinko!... Zar se ne sjećaš, kako ti je mati plakala i vriskala, kad se je bojala, da će te upisati u vojnike; znaš li prije četiri godine? E, vidio sam ja, kad sam jednom bio u Maršiji, kako su Francuzi išli na vojsku. Ma kao na pir! Ne, naše susjede ne bi vjerovale, da im to pripovjedim!

— I mi smo ljudi kosmata srca, dragi oče! Ta znaš, kako se pjeva po onoj dalmatinskoj knjizi.

— Da, da, po Kačiću. Sinko, nema ti dalmatinske lađe ni bez kormilara, ni bez Kačića. No čuj, Marko! Ljudi govore, da je jedan sudac iz Dalmacije; e, gle, ako je to naš čovjek, mogao bi i ti s njim štogod opraviti.

— Poznam ga; nije od naših! — mahne Marko rukom.

— E, dobro, neka ide Stipe! On je štovan i pošten čovjek i ne boji se onih, s kojima ne možemo govoriti! Baš smo siromasi! Na mnogim mjestima, gdje sam bio, ma i u istoj Londri, govore isti jezik i gospoda i siromasi. — A, što ti ja naklapam! Te stvari znaš ti bolje negoli ja! A gdje su stara i Marija?

— Otišle su u vrt; doći će naskoro. Čuješ li, oče, ja bih morao na poštu.

— Idi, sinko, idi po tvoje laži! — nasmiješi mu se otac ljubežljivo.

Marko izađe i nabasa pred kućom na Antonija, koji je pleo, sjedeć na zemlji, velik koš od gužve za smokve.

— O, Antonio, što to pleteš?

— Koš.

— Je li skoro gotov?

— Doskora.

— Čuješ, Antonio! Nije od tebe lijepo, da se u me ne pouzdaješ.

— Zašto nije lijepo?

— Koliko te molih, da mi iskreno kažeš, zašto si došao noćas u onu šumicu. Vjeruj mi, kruto se prestrašismo, ona i ja.

— Mene?... Govorite tiše!

— Dakako! Pomisli, jedan sat poslije ponoći! Dvije se već godine ondje sastajemo, pa da nas je ma jednom tkogod našao!

— Da nisam ja došao, zatekle bi vas sluge.

— Misliš, da su nanjušili?

— Što?

— Da se s njom sastajem.

— Nisu.

— Antonio, ja te ne razumijem!

— Da nije tako, ne bi vam koristilo.

— Reci mi barem štogod, jer si ja uzalud razbijam glavu!

— Da, štogod ću vam reći: odsada kad se budete s njom sastajali, javite mi.

— Da ti uvijek kažem? Hoću, no zašto?

— Da budem na straži.

— Oni nešto slute; jesu li možda tebe opazili, kad si joj listove nosio?

— Nisu.

— Antonio, molim te, govori... Sve, što se tamo zbiva, tiče se mene.

— Mene jošte više.

— Govori!

— Jedne večeri, bila je kasno, čuo sam razgovor slugu s mladim...

— Što si čuo? — upita Marko problijedjev.

— Kako ih je najmio, da me ubiju — šapnu Antonio posve hladnokrvno.

— Što! — trže se za korak Marko.

— Da, da me ubiju. Od onda išao sam svake noći, i kad nisam nosio lista, u onu šumicu pred kućom, te sam tako čuo sve njihove dogovore.

— A jesi li čuo govoriti o meni?

— Nisam.

— Ja ne pojmim, radšta da te ubiju.

— Jer sam mu na putu do vaše sestre.

— Sve razumijem! Da, sve...

— Možda.

— Antonio!

— Kod Stipe zatekoh jučer Lovru, njegova kočijaša, baš kad je mijenjao mnogo novaca iz jednoga komada. Stipe mu je dao sto forinti, a ja mu rekoh, da znam, otkud ima te novce. On je to sigurno Luki kazao, pa su obojica pomislili, da ih je netko čuo, kad se pogađahu za moju glavu. Ja držim, da su stoga i križali noćas oko kuće.

— Bit će tako! Oni su križali, da vide, da li se tkogod oko kuće povlači.

— Oni ne smiju saznati, da sam ih ja čuo.

— Zašto?

— Vrebali bi na mene, pa tko bi nosio vaše listove?

— Pravo imaš! Gle niti ne pomislih na to! Antonio, hvala ti! No što kaniš sada?

— Očuvati si kožu i ne ogriješiti duše, Ako me lupeški napadnu, branit ću se ovim nožem. Tužiti ih ne smijem, jer nemam svjedoka, pa da i imam, ne bih to učinio, jer bi se saznalo, odakle sam čuo njihove razgovore i zašto sam tamo dolazio. Da ih tužim, ne bih smio nositi vaših listova, a ona bi plakala... — ne doreče Antonio opazivši općinskoga slugu Tompića, koji dolazaše prama njima uskom uličicom. Tompić, kad je hodao, nije išao uvijek istim korakom, jer bi sada malko potrčao, a sad opet laganije koračao. To bijaše njegov obični hod.

— Dobro jutro, Miro! Što je nova? — pozdravi i upita Marko Tompića.

— Dobro jutro, dobro jutro, gospodine! Kako ste spavali? Da, poslao me amo gospodin načelnik; njegova mi je žena rekla, da trčim, da trčim, ja sam letio, te vidite, da ne mogu ni govoriti — piskutaše Miro, tresuć neprestano glavom i stišćući oči.

Tompić je čovjek u godinama. Tijelo mu je dugačko, noge kratke, ramena uska i vanredno niska.

— Miro, a tko vam je dao taj dugi kaput? Reć bi, da vas ne stišće pod pazuhom! — našali se Marko prisiljeno.

— Dao mi ga je gospodin načelnik. E, bolje je, da je malko širok! — odvrnu Miro, gladeć si ruke sa sviju strana, kao kad ih sapunicom peremo.

Načelnik bijaše u objemu za tri Mira.

— A pošto vas je poslao amo Murelli? — pita Marko.

— Poslao me je, ta vi znate! Da, bijah doma; brijao sam se, gospodin načelnik zovnu me... Vi znate, ja se brijem svaki treći dan; on me zovnu, a žena mu, gospođa Anastazija, poslala me amo, da radi onih pušaka...

— Kakvih pušaka? Miro, vi ste poludjeli!

— Po... Po... poludio! Ja, poludio! Molim, gospodine Marko, drugi, drugi, a ne ja! E, čujte, bi li imali jednu smotku? Da, puške! Ma ona vještica me poslala. Antonio, idi, idi k načelniku..

— Doći ću! — odvrati Antonio pletući koš.

— Znaš, odmah! On će me ispsovati, ako ne dođeš. Zapovjedio je, da odmah dođeš i da doneseš puške. Ne boj se, nije Murelli zločest!

— Da, odmah! Uoči sudnjega dana! — obeća Antonio.

— Dobro, dobro! Neće ti se zla dogoditi. Gospodine Marko, Bog vam daj zdravlje, zbogom! Idem, idem. Znaš, odmah! Da, puške — pozdravi Miro i udalji se skakutajući.

— Antonio, ti nećeš k načelniku!

— Ne.

— Danas idem tamo na brežuljak.

— Čuo sam, kad se noćas s njom rastajaste.

— A ti?

— Pazit ću, da vas tko ne zateče.

— Antonio, ne znam, kako da ti zahvalim!

— U jedanaest sati?

— Da, u jedanaest.

— Čekat ću vas.

— Antonio, zbogom!

— Sretno!

Za nekoliko časova dođe Marko pred kuću trgovca Stipe, koji pregledavaše po dvorištu velike bačve, na koje mu ljudi nabijahu obruče.

— O, Marko! Dobro jutro! — mahnu mu Stipe rukom.

— E, ne može da bude svakomu kao vama! A kamo ste se to uputili?

— Ajte sa mnom! Idem na poštu.

— Očekujete li kakav listić iz Beča?

— Stipe, vi ste dobre volje.

— A zašto da ne budem? Ta gdje je na ovom svijetu ljepše, negoli u Lučici? Mir, bogat puk, poštena i čestita gospoda na onom brežuljku, ta što želite više! Marko, je l' te da je tako?

— Da, da! — uzdahnu mladić.

— Počekajmo malko, pa idemo zajedno.

Kad se zatim došetaše na cestu, ustaviše se pred kućom, gdje je prizemno poštanski ured. U maloj sobici pripravljaše, svezavaše i pečataše stari poštar tri, četiri lista. S ceste se je lijepo vidjela njegova zamišljena glava, jer prozor bijaše širom otvoren.

— Dobar dan, gospodine Miko, je li prošla koja pošta? — upita Stipe.

— Ostavite me sada! Ta koga me bijesa bunite? — otrese se ljutito poštar. — Zar ne vidite, da su mi pune ruke posla? Dobár dan! Da, jedna je pošta prošla, ona iz Pariza; a sad će doškripati iz Rijeke — reče pogledavši preko naočala na sat, što je visio na zidu. Na tom satu bijaše samo jedna kazaljka, a i ta slomljena.

— Miko, vi ste čudne ćudi! Ta koga se vraga ljutite? — šalio se Stipe.

— Lako vama! Ne znaôe vi što je carski kruh. Ako li se u čemu pomutim, hoćete li vi platiti globu od pedeset novčića? E, što je to vama pedeset novčića! No još trista i devedeset i devet puta toliko, pa eto ti moje godišnje plaće?

— Je li došao koji list s pazinske strane?

— Jedan; no doći će ih više iz Rijeke — odvrati poštar pokunjeno.

Sad se začu roptanje i škripanje malih poštarskih kola. Prođe nekoliko vremena, a pred pošôom zaustavi se mršav konj, sav nakićen hrastovim granama, da ga muhe na izjedu. Kad bi taj konj molio Cigane, da ga ukradu, zgrozili bi se s njegove drzovitosti. S rahitičkih kola skoči na cestu postilon Janez, pozdravi lučičku gospodu, otvori klimavu škrinju, pa izvukav iz nje žutu kožnatu torbu s listovima, odnese ju u kuću.

Bilo je vruće toga dana. Konj se sav pušio od slabine. Spaziv malo trave na rubu ceste, povuče za sobom kolica i uze ju čupati i griskati. Uto bješe poštar istresao na stol pakete iz torbe. Brojeći ih zabrinuto, pregledavaše, da li je koji za Lučicu. Ispruživši zatim glavu u prozor, javi gospodi, što su na cesti čekala, hladnim glasom:

— Ništa!

— Sav je svijet na Lučicu zaboravio! — nasmiješi se Marko.

— Ne dajmo se! Sutra mora nešto stići — tješio se je Stipe. — Ja očekujem... a, eno ih! Baš se pravi pokupiše! — šapnu opazivši načelnika i Alfreda Salettija podalje na cesti.

— Stipe, hajdmo! Neću da se s njima sastanem — pohita Marko, problijedjevši u licu.

— Mislit će, da ih se bojimo!

— Hajdmo, Stipe! Odurni su mi, a vi znate, kako je Saletti bezobrazan i drzovit. Lako bi moglo doći do svađe, a sad nije tomu vrijeme.

— E, pa da dođe i do šaka? Razbit ćemo im nosove!

— Stipe, u meni sve kipi.

— Smirite se, niste više dijete. Gle ih kao dva lupeža! Da, amo idu.

Uto se primaknuše Alfredo i Murelli.

— Dobar dan, gospodine Stipe! Dobar dan, gospodo! — pozdravi ljubezno okrugli načelnik i uniđe u kuću.

Stipe i Alfredo pozdrave se šuteć, podignuvši malko šešire.

— Kada idete, gospodine Stipe, na Rijeku? — upita plemić nestalnim glasom.

— Želite li štogod? — hoće Stipe nadrto.

— Da, trebao bih one knjige, koje sam vam dao pred dva tjedna. Molim vas, da se popitate kod knjigoveže, da li su već gotove. Ja mu ne znam imena. Molim vas, recite mi ime knjigoveže, da mu pišem, ili donesite mi vi knjige — govoraše plemić ogledavajući svoju batinu. Bijaše on veoma uzbunjen.

Marko se bješe okrenuo prema moru.

— A, po ovako krasnu vremenu da čitate! — uskliknu Stipe ujedljivo. — Koliko mi znamo, vi se bavite vrlo rado lovom — svrši ukočiv mu pogled u oči.

— Razumijem vas! Bolje bi bilo po vas, da se okanite svake šale!

— Ja se ne šalim. Vele ljudi, da ima ove godine sila zecova i da im velik kvar čine, pa držim, bit će vam zahvalni, ako tu divljač utamanite. Ako nemate puške, mogu vam ja koju posuditi.

— Vi ste bezobrazan kramar! — planu Alfredo.

— Huljo — zaškrinu trgovac.

Alfredo protrnu. U to ispane iz kuće debeli načelnik, poštar i žena mu.

— Tko je bezobrazan, tko je prost zločinac, to će odlučiti sud! — istisnu muklo Marko.

— Dozrio si već za vješala, lopove! — viknu Stipe.

— Pazi, skote, tko pred tobom stoji! — izusti sada Alfredo nekim smiješnim dostojanstvom.

— Gospodine Alfredo! — uze miriti načelnik.

— Ja nisam skot! Tvoj djed doklatio se amo bosonog. Gol bi i ti bio, da niste tati i varalice! — bjesnio je trgovac.

Alfreda uništiše te riječi.

— Stipe, manite se toga drznika! — mahnu Marko prezirno.

Alfredo zakrene se prema njemu, htjedne ga udariti po licu, no trgovac ga odrinu svom silom od prijatelja.

Marko protrnu, zagrozi mu se rukom i ruknu:

— Lopove!

Načelnik uhvati plemića ispod ruke, pa ga silomice odvede sobom.

Lučica se uzruja ponovo, kad se prosu glas o svađi pred poštom. Svi proklinjahu one gospodske dvore na brežuljku...

Istoga dana poslije podne plakaše Elvira gorko, slušajući oca si i brata, gdje se pravdaju i psuju u bližnjoj sobi.

— Zašto diraš u te skotove? Kakav si ti plemić? Po cesti se inatiš s mornarskim sinovima i kramarima? — vikao je stari Saletti.

— Ta rekoh ti već, da sam slučajno na njih nabasao.

— Ne laži!

— Ne lažem. Da sam se ugnuo, pomislili bi oni, da sam kukavica!

— Ništarijo, osramotio si me!

— Nemoj me više psovati! Pa što sam napokon počinio?

— Što si počinio? To će ti kazati sud. Sramota, sramota! Salettijeva sina tuže mornari! Stidi se, Alfredo. Znam i ja, što je mladost. Budala si, prava muha bez glave! Zašto nisi bio oprezniji s djevojkom, ako ti se je baš prohtjelo šale? Ludo! Zar je ono način? Što imaš sad od tvoje naprasitosti? Ja ti ne branim, da si vrijeme kratiš... znam, da si mlad... no, no, ne treba da budeš toliko nagao!

— Više sam ju puta nagovarao, no sve uzalud...

— Kad si vidio, da je tvrdoglava, mogao si mirovati i strpljivo čekati.

— Ta nije mi pet godina! Zar nisam dosta u svijetu bio? Žene su sve jednake, no ona je baš luda. Da ti istinu kažem, nisam naučan na okolišanja...

— To je baš ono zlo! Ne znaš li, da je ova prostačina glupa i puna predsuda? E, druga je stvar u velikim gradovima! No, što da sada učinim? Lako, da nema župnika i onoga trgovčića. Oni će te tužiti, bit ćeš osuđen, pa eto ti bruke i sramote! Seljaci pokazivat će na nas prstom!

— Svemu se dade pomoći.

— Da, i brata one djevojke morao si vrijeđati!

— Nije mi bilo ni na kraj pameti; on i trgovac baš me izazvaše.

— O, znat će, oni, tko je stari Saletti. Ti si napokon moja krv, moj sin, moj jedinac! Da, ovi gadovi moraju te štovati!... Čuda li! Bune se, bijesne, jer ti se prohtjelo jedne djevojčure!

— Pa zašto si me toliko psovao? Nije li bolje, da se mirno porazgovorimo.

— Ti si veliko magare! O čemu da se porazgovorimo... Stvar se mora zabašuriti, no za to treba vremena. Tužit će te bez dvojbe; već se raduju našoj sramoti. E, nema pomoći, valja da im osujetim sve nakane. Naći ću ja svjedoka, pet, deset, sto! Ta znaš, da ja imam ovu golotinju u šakama.

— Teško; ovi glupaci neće htjeti krivo svjedočiti; no slušaj, što da svjedoče?

— Eee! Lako zato! Onako, kako ću ja, ili njihovo pod bubanj! Izjavit će pod prisegom, da su vidjeli, kako te je napalo ono kopile, da kopile... kako ti je oduzelo pušku u lovu, i kako nije bilo u blizini ma ni jedne djevojke.

— Oče, dvojim, da će naši kmeti krivo prisizati, jer znaš...

— Hoće! Svud ima ljudi, koji razborito misle.

— Ako baš napnemo, iskopat ću se lasno iz te ogavne...

— Što se djevojke tiče, valja da dokažemo, da je htjela od nas novaca izmamiti, no kako već rekoh, treba za to vremena... Gle, najbolje će biti, da ti otputuješ u inozemstvo, a ja i Murelli zavlačit ćemo, koliko se bude dalo. Ako ustreba, pisat ćeš mi iz tuđine, da si obolio, da ne možeš u domovinu.

— No, ako sud ne vjeruje?

— Priložit ćeš pismu ma i deset liječničkih svjedodžaba.

— Hoćeš li, da idem u Francusku?

— Kud te volja! Čim dalje, tim bolje.

— Dobro. Idem u Pariz. To će mi i koristiti: vidjet ću barem nešto svijeta. Znam ja, dragi oče, da si ti dobar. Katkada si malko nagao, krv ti prenaglo uzavrije, no što ćeš, to ti je prirođeno. Slušaj me... daj da se pomirimo!

— Lopove!... Samo da mi odviše ne trošiš. U svijetu valja štedjeti — reče pogledav ga u oči i pruživ mu ruku.

— Barem tri stotine forinti mjesečno — predloži Alfredo.

— Dobro! Tri stotine dakle, no ni novčića više.

— Odlazim?

— Čim prije. Sutra. Ne smiješ čekati, da te tuže.

— Dobro; sutra!

Alfredo izađe iz sobe. Lice mu sijevaše od radosti. Stari Saletti, gledajući za njim i klimajući glavom, uvali se u jedan naslonjač. Uzme zatim neke velike novine, razvije ih posve pred sobom i stane čitati. Sav se je skoro pokrio tim novinama; vide mu se samo noge, od koljena dolje, i polovica debelih i rutavih prsta ruke na rubu novina.

Mladi plemić bane u sestrinu sobu, smiješeći se i sučuć debele crne brkove. Elvira sjedeći na divanu bješe si sakrila lice među mekane modre jastuke od baršuna.

— Elviro, što ti je opet?... Ti plačeš?

— Ostavi me, nesretniče! — šapnu bolno Elvira.

Alfredo se lecnu i u čudu ju pogleda.

— Elviro, umiri se... Sutra odlazim.

Djevojka ne izusti ni riječi. Alfredo kimnu, slegnu ramenima i izađe tiho i zamišljeno iz sobe...

Kod večere malo se je govorilo. Saletti žvače naglo, pogledavajući sina, komu je mašta već Parizom bludila. Naprotiv Alfredu sjedila je Elvira, a on, da izbjegne njezinim pogledima, škiljaše u veliko ogledalo, što je visilo na zidu iza nesretne djevojke. Alfredo je zabrinuto promatrao nad čelom ćelavu si glavu te upalo i izrovano lice, jadne te ostanke iz burne i raskošne mladosti. Plemić se je tješio, da je još mlad, te je bio uvjeren, da ga neće ni sam Pariz posve srvati. Kad se Alfredo zagleda u krasnu crnu glavicu svoje sestre i u mlada joj i puna ramena, što se viđahu u onom ogledalu, čudne ga obuzeše misli. U njegovu duhu puknu i razvi se veličanstven grad. Nepregledne ulice križaju se po njemu, svud se silna svjetlost valja; nebo je nad njim krvavo. Sjajna noćna magla povlači se bulevarima. S odaljenih brežuljaka, koji se u mraku gube, piri svježe povjetarce; rujanska rosa sjaji se po vlažnim pločnicima i crnim kočijama, što hrlo zamiču za uglove ogromnih palača, pravih mramornih otoka. U onom maglovitom i raskošnom zraku, u kome se smiješaju uzdasi od dva milijuna srdaca s raznim mirisima sjajnih dućana, sa dahom čarobnih bašča i s vonjem rijeke, da, u onoj žarkoj magli, gleda Alfredo neizmjernu nalogu otmjena svijeta i neke čudnovate i zanimljive slike, što se giblju, komešaju i iščezavaju.

Alfredo opazi sad bijel rubac od čipaka oko Elvirina vrata, pa se začudi, da ga je mogla uznemiriti Marija Šabarićeva. Prezirno se nasmiješi. Plemić isprazni kupicu, natoči ju opet rumenim vinom i zagleda se u nju. Opet bludi njegov duh maglovitim ulicama, a one se slike dižu pred njim, usne im se miču, šapću mu, oko njega šušti svila, već osjeća po licu topao dah pariške noći.

Na otvorene prozore slijeva se u Salettijevu dvoranu srebrena mjesečina. Elvira gleda u bajnu noć i u jedan dio modroga nebeskoga svoda, na kojem trepte dvije sitne zvijezde. U srcu joj grozno i tijesno, boli ju nešto i peče, htjela bi uzdahnuti duboko, iz dna svojih grudi, odlanulo bi joj, no njezin uzdah uznemirio bi joj oca, koji se nadnio nad svoj tanjur.

Poslije večere ode Alfredo k načelniku Murelliju, da se malko razveseli uz kupicu vina. Ocu i sestri bješe rekao, da ide spavati. Murelli se od srca uzradova videći mladoga plemića. Načelnik je imao izvrsna vina. Prijatelji pili su i šalili se do kasne noći, vrlo dugo. Alfredo pripovijedaše koješta o Parizu. Načelnikova žena i kći joj pomno ga slušahu diveći se, a kad ih prevlada zijevanje, udaljiše se i legoše.

Alfredo obazre se po sobi, pa onda živo pogleda načelniku u oči. Plemić će mu nešto reći, a on, načelnik, nasmiješi se slatko, te razumije i ne razumije taj važni pogled.

— Mnogo trošite! Razljutit ćete oca — šapnu načelnik.

— Murelli?

— Koliko?

— Pet stotina.

— Velika svota. Nemam...

— Pst! Ni riječi! Murelli!

— Velika svota Već mi dugujete tri hiljade četiristo i tri forinta.

— U Parizu trebat ću mnogo. Neću da razljutim oca.

— Vjerujem, no petsto! Petsto!

— Murelli!

— Pst, tiho da nas ne čuje ona sotona.

— Vaša žena?

— Da, moja žena; no koliko bi vi navrgli na pet stotina?

— Predložite.

— Gospodine! Nikad! Nikad! Zar me vi ne smatrate prijateljem? Moja savjest bila je uvijek čista. Ako vam mogu pomoći, učinit ću vrlo rado, kao prijatelj. E, da imam svojih novaca, lako tada! Što ću, moram se mučiti! Vjerujte, ne dobijem ni za duhan. Ta koliko mi daje Maletti? Dva posto!

— Malletti? Načelnik je u Jelenšćici?

— Da, ja radim o njegovim novcima. Ajde, recite, koliko ćete mu navrći.

— Pet stotina.

— Na koliko godina?

— Na tri.

— Lijep novac, no Malletti će se ljutiti; znate, nije sigurno...

— Zašto da nije sigurno?

— E, nisam ja htio da vas uvrijedim.

— Pet stotina, ni novčića više!

— A otkuda mislite vratiti tu svotu?

— Salettijevo vrijedi...

— Znam, milijun! No da vi umrete prije vašeg oca?

— Ha, ha, ha!

— Sve je moguće! Vi ćete mi vratiti za tri godine hiljadu forinti, je l' tako?

— Da, tako je! Murelli, ako budem trebao u Parizu?

— Vidjet ćemo! Pišite mi!

Sto uglaviše, metnuše pod pero. Načelnik nabroji plemiću pet stotina forinti. Dugo su jošte pijuckali i šalili se, iskreno, prijateljski do kasne noći, vrlo kasne...

Polnoć već je odbilo na zvoniku u Lučici.

U nijednoj kući ne vidi se luči, izuzevši načelnikovu. Na prozorima mnogih mornarskih kuća sjaji se tiha mjesečina.

Za Salettijevom kućom, u šumici, šapću dva čovjeka.

— Je li mladi gospodin već kod kuće? — upita Lovro.

— Ne vjerujem. No što će to reći, da se tako naglo odlučio na putovanje? — reče Luka.

— Meni je drago, da odlazi. Zaslužili smo na laku ruku nekoliko desetača.

— E, mogle bi nam prisjesti! Ja sve mislim, da Antonio ovuda obilazi, pa da nas je možda i prisluškivao.

— Ma i ja držim! ta kako bi drugačije mogao znati, odakle sam dobio stotinjaču, koju sam promijenio kod trgovca.

— On ti je samo rekao, da zna, otkuda tebi toliki novac, no nije ti kazao, da ti ga je dao baš mladi gospodin.

— Govori tiše! Čuješ li, ne šušti li nešto?

— Ne čujem ništa — odvrati Luka.

— A da ga i nađemo, reci što ćemo s njim?

— Ništa; htio bih se osvjedočiti, da li se uistinu ovuda vrze.

— Ono je sigurno Antonio bio — šapnu Lovro.

— Tko? Gdje?

— Znaš, što si mi jučer kazivao, da si vidio prije nekoliko vremena, kada se je netko s ceste u šumu sakrio.

— Da, ja sam vidio čovjeka pred sobom na cesti, a u jedan mah mi iščeznuo pred očima. Onaj čovjek bijaše stasa Antonijeva; no, tomu ima već dugo vremena, više od pol godine.

— Hajdemo, Luka, oko kuće i kroz šumicu do naše ceste. Pazi na granje!

Sluge stanu obilaziti šumicom, iduć jedan za drugim prisluškujuć, mašuć rukama i pregledavajući svaki kutić. Svaki od njih nosio je tešku toljagu.

Dok se oni šuljahu na jednoj strani, razgovarahu Marko i Elvira na drugoj, na običnom mjestu, u onoj sjenci.

Divotna je noć. Mjesec se već visoko digao na nebeskom svodu. Čarobni struji njegov zlatni sjaj uspavanom morskom pučinom. Sanjivo noćno povjetarce piri toplo i mekano u Elvirino lice. Lovrovo lišće dršće; ruža otvara njedra blagoj rosi, zvijezde raskošno blijede, grudi se šire pohotno, snatrive čežnje provlače se srcem, ljupkim zrakom rasplinulo se nešto zavodljiva, a sjena visoka i tužna čempresa dulji se po malenim humcima na lučičkom groblju.

— Oprosti, Elviro, ne mogu zadovoljiti tvojoj želji. Sve bih mogao žrtvovati tvojoj sreći, no da pogazim svoju čast, to, to ne mogu nikako!

— Koja ti hasna, da ga tužiš sudu? Marko, nemoj, slušaj svoju Elviru!

— Ako me ljubiš, ne možeš toga od mene zahtijevati.

— Oh, jadne mene! Ta rekoh ti već, da on sutra u inozemstvo odlazi. Tvoja sestra udat će se doskora, zaboravit će se vremenom na sve, što je bilo. Marko, usliši mi molbu, čuj me! Zašto da bukne još većma plamen mržnje? Oprosti Alfredu, budi plemenit, kao što si uvijek bio. Marko, pogledaj mi u lice, ne tako mrko, nasmiješi mi se, smiluj se mojim suzama!

— Elviro, umiri se, ne plači! Ljubi me, dušo, budi strpljiva, a s tvojim bratom ja ću...

— Oh, kako je nemilosrdno tvoje srce! Što ti može moj otac?... Ti ga ne poznaješ?

— Nikoga se ne bojim! Sestra mi je uvrijeđena, majka mi jadikuje, tvoj je brat rastužio stara mi i bolesna oca, puk je ogorčen, a ti hoćeš, da se umirim, da sve zaboravim! Elviro, da to učinim, zar se ti ne bi sramila mene i moje ljubavi?

— Iz tvog srca govori ljudska oholost i ružna osveta. Oprosti mu, sažali ga! Marko, zar ti nije na srcu naša sreća, naša budućnost? Zar mi ti ne možeš ništa žrtvovati?

— Sve, ali časti nikada!

— Ti hoćeš, da mu se osvetiš; zar se to čuvstvo osvete slaže s čašću? Marko, budi plemenit, budi veći od moga brata! Alfredo je tvojoj obitelji nanio veliku sramotu, njegovo je ponašanje drsko; za nj se ne zauzimljem, ne branim ga, dosta se za toga nesretnika Bogu molim, no duša me boli, da si ti, Marko, tako nemilosrdan. Ja uvijek mišljah, da tvoje srce ne pozna nego plemenita i uzvišena čuvstva, a sama uviđam, da su te zaokupile sićušne misli niska i tobože uvrijeđena ponosa.

— Elviro!

— Dobro, tuži ga, a onda? Ne predviđaš li ti, da ćeš tim i sebe i mene unesrećiti? Moj će otac bjesnjeti, on neće nikad dozvoliti...

— Ti ćeš uteći iz njegove kuće. Obećala si mi!

— Jesam... da... jesam. Pripravna sam na sve, jer samo u tvome naručju mogu naći mir i zaborav. Sto put bih si smrt zadala, da me polože s tobom u isti grob! Marko, ti znaš, da mi srce za tobom gine, ti znaš, da mi bez tebe nema života. Da, slatki moj raju, gledaj ove suze, da, sve si mi ti na ovom svijetu. Oh, bijedne li mene! — proplače Elvira.

— Dušo mila, umiri se!

— Marko, smiluj mi se! Zar ne vidiš moje tuge?... Majke nemam... sva mi je sreća s njom u grob pala! Ona znade za bol svoje Elvire, no daleko je od mene, daleko, pod onim čempresom... nad onim zvijezdama! — jecaše Elvira, gledajuć suznim okom u nebo. Otac me ne grli, ne cjeliva, no on mi je dao život, njegova sam krv, neću da ga rastužim bez potrebe, neću da njegovo prokletstvo pane na moju nevoljnu glavu... jer hoću da se opet sastanem, gle nad ovim modrim svodom, sa svojom majkom. Marko, vječnu sam ti prisegla ljubav, kad i ne bih htjela da te ljubim, morala bih, jer tako hoće Bog. Past ću pred očeva koljena, razgalit ću mu svoju dušu, a...

— Elviro!

— Ako mi se ne smiluje...

— Rajska djevo, daj da te zagrlim, daj da mi tvoj cjelov dušu osladi! Da, Elviro, ako ne bude htio, da nam ljubav blagoslovi...

— Bog će mi oprostiti; on sam znade, koliko te ljubim!... Pa čemu da živim bez tebe? Marko, tko je stvorio naše duše, tko je sjedinio naša srca? Tko je upalio sveti plamen, što u njima gori?...

Oslonjen u mramorni onaj kip, privinu ju Marko na svoje grudi, opasav ju ljevicom oko vitka stasa. Ona uzvinu svoju nježnu glavu, ogrli ga jednom rukom, a drugu položi mu na čelo. Njezine oči gledahu ga milo i zanosno, topli joj dah opajaše ga.

— Dobra moja Elviro, nemoj skinuti tih divnih i rajskih očiju s moga lica, daj da u njima gledam svoje nebo, pa puklo mi i srce prepuno blaženstva!

— Marko, ja trpim... ljubim te... i blažena sam... Čuješ li, kako mi srce bije, čuješ li, kako šušti okolo nas lovorovo lišće? Marko, bajna je ova noć!... Svemoguć je Bog! Sve je ovo on stvorio! Ja ga osjećam u svom srcu... da, i naša srca i našu ljubav, sve, sve je on stvorio! Marko, pogledaj kroz ovo granje nad našim glavama; vidiš li sjajni mjesec? Gle, kako mirno plovi. Svu je noć protkao svojim tanahnim sjajem. Oh koliko puta mi se pričinja, da vidim u ovoj zlatnoj mjesečini koprenu, koja je lepršala oko vijenca na križu moje majke, kad su je na groblje nosili, niz brežuljak, i onu dolinu. Marko bila sam onda malena... nisam ni znala, da živiš. I moju vječnu koprenu viđam često u sjaju mjeseca, no kad bolno uzdahnem, raspline se ona u noćnom lahoru... Marko, kako si krasan i mio! Osjećaš li tajanstveni sjaj na svom licu? Gle, baš ti je rasvijetlio polovicu glave! Sad iščezava, no ja vidim jošte rumenilo tvojih slatkih usana. I u ovoj polusjeni tvoje su oči sjajne! A što me gledaš tako čudnovato?... Sad ti je opet mjesečina na čelu i na mojoj ruci, no evo, dignula sam ruku; čekaj, da ti pogladim kosu. Marko, ti si mi najmiliji, kad ti nije čelo snuždeno... Nemoj me tako gledati, skoro da se bojim tvojih očiju...

Elvira spusti glavu na njegovo rame.

— Dušo mila, govori, šapći mi! Slatke i medene su tvoje riječi. Ah, opetuj, da me ljubiš! Elviro, uljuljaj mi dušu u sne blažene budućnosti.

Marko pridigne joj glavu, ona mu se nasmiješi kao nikad, usne im se spoje u topao i trajan cjelov. Elvira izusti dršćućim glasom:

— Krasna će nastati noć, u mraku gubit će se ova šumica, ti ćeš me ovdje čekati. Molit ću oca, kazat ću mu, koliko te ljubim i svu tugu moga srca. Ako mi se ne smiluje, ostavit ću kuću, gdje sam se rodila... gdje mi je majka umrla...

— Mila Elviro!

— Noć će biti krasna, kao što je sada, a ako dođem amo, kad te budem ogrlila, da s tobom pođem, planut će mjesečina...

— Elviro, šuti! Čujem nešto... ljude...

Umuknu.

— Netko trči cestom niz brežuljak — šapnu Elvira.

— Iza ove šumice?

— Da. Tko da bude, u ovaj sat?

— Ne znam... Možda Antonio — odvrnu Marko, privinuvši Elviru na grudi.

Po Salettijevoj cesti, iza šumice, čuju se nagli i teški koraci.

Marko i Elvira protrnu, začuvši kako je netko povikao:

— Kopile! Što se ovud skitaš?

— Glas moga brata! — izlanu Elvira.

— Ah, huljo! — razlegnu se noćnom tišinom bolan krik.

— Oh, Bože, što to biva? — drhtnu djevojka.

— Šuti, Elviro!

Opet se čuju koraci s ceste.

— Slušaj, Elviro! Na cesti ima više ljudi. Sad kao da trče niz humku dva čovjeka... Gle, opet tiho; valjda se zaustaviše.

Nekoliko časova kašnje šapnu Elvira:

— Čuj, sad opet netko bježi, no uzbrdo.

— Da, uzbrdo... Što se dogodilo?

— Već nisu daleko od nas; u šumi su. Idu prema našoj kući. Marko, čudne mi slutnje obuzimaju dušu; vidjet ćeš, bit će zla!

— Tiho, Elviro! Sad idu laganije, evo ih tamo na onoj stazi. Da, idu prema kući.

— Gdje, gdje? Ne vidim ih; šumica je gusta... A, eno ih, u mjesečini! Gle, kako se prigiblju i svijaju! Marko, evo, sad nisu daleko... Gle, to su naše sluge, čini mi se... da, jesu, naše sluge, Luka i Lovro — šaptaše Elvira, raširivši granje sjenice.

— Jesi li, Elviro, sigurna da je ono bio glas tvoga brata?

— Jesam. No čudnovato; on nam je rekao, ocu i meni, da ide spavati... Izašao je valjda kašnje. Da, ono je bio njegov glas, no što znači da mu ne čujemo koraka?

— Ne znam — odvrati Marko zabrinuto.

— Alfredo se susreo s Antonijem...

— Svakako; ta čuli smo, kako je na nj navalio, veleć mu...

— Da, da, čuli smo... Marko, sva se tresem.

— Elviro, umiri se i pođi kući. Vidjet ćemo sutra, što se dogodilo.

— Ne bih htjela, da me sluge opaze.

— Sluge su već u kući. Idi, dušo, idi. Spavaj mi slatko, dobra moja Elviro. Idi, dušo, idi! Sutra ću te opet ovdje čekati — reče Marko nestalnim glasom i poljubi ju naglo usred toplih usna.

Elvira uputi se uskom stazom, a on gledaše za njom dok mu ne iščeznu ispred očiju. Marku je bilo teško na srcu. Duboko uzdahnuvši prođe rukom preko čela i zamisli se... Na zvoniku u Lučici odbiše dva sata. Mladić prenu se iz svojih misli i izađe iz onoga zakutka, pa idući šumicom stupi na cestu, što se je spuštala niz humak na carsku cestu. Marko stane silaziti. Bijaše teško zabrinut.

Cesta je posuta bijelim pijeskom. Svud naokolo vlada najveća tišina. Marko korača lagano i pogledava u nebo i stabla, mjesečinom oblivena. Elvira mu lebdi pred očima u onom bajnom zraku... Marko trgnu se naglo i zaustavi se u hodu. Nekoliko koraka pred njim preko ceste, u mjesečini, leži čovjek na leđima. Marko se približi i sav uzdrhta. Alfredo. Na bijeloj košulji i po prsima puši se u sjaju mjeseca krv. Jake i bijele ruke, što su mrtvo na zemlju pale, okrvavljene su. Staklene oči, širom otvorene, bulje u divotnu noć. Blijedo lice i krvava usta, sve je grčevito iskrivljeno. Marko položi ruku na Alfredovo čelo i okameni se. Studeno.

— Gospodine Saletti, čujete li me? Gospodine!... Mrtav!

Do lešine na cesti ležao je samokres. Marko protrnu, leden znoj probije mu čelo. Zagledav se u Alfredovo lice, oči mu se zaliju suzama. Pogleda u nebo i uzdahnu: Bože, smiluj se njegovoj duši!

Marko stane razmišljati, što da učini. — Da! — kimnu i povrati se uzbrdo na vrh brežuljka. Prođe kroz šumicu i bane pred Salettijevu kuću. Tu bijaše sjena. Vrata su zatvorena. Marko uhvati zvonce i jako ga uzdrma. Elvira i otac joj pristupe k prozoru, otvore ga i opaze čovjeka pred kućom. Samo Elvira prepozna ga u sjeni. Njezina soba bijaše dosta udaljena od očeve. Elvira videć Marka prestravi se.

— Tko zvoni! — povikne ljutito stari Saletti.

— Na cesti, za šumicom, leži vaš sin u krvi — odgovori Marko, stojeći baš pod njegovim prozorom.

— Što!?

— Idite, možda se prevarih, možda nije mrtav.

— Tko si ti? — upita muklo otac.

Marko bješe već iščeznuo ispred kuće. Prošavši pod prozorima Elvire, pričini mu se, kao da je netko zastenjao. Elvira bješe se onesvijestila i na pod srušila.

Sljedeća stranica→