Začuđeni svatovi/VIII.

← VII.

Začuđeni svatovi VIII. autor: Eugen Kumičić

IX. →

VIII.

Pođeš li iz Lučice, kad počne zora pucati, pa kreneš li prema sjeveru kamenim stazama, što se motaju nad vrletnom obalom, uzvinut ćeš se na grdan kuk, a sunce će ti veselo ogranuti. S tim kukom spušta se još jedan usporedo nad more, no nijedan se ne pruža u samo more, nego kao da si ih sjekirom presjekao, padaju okomito u mračnu duboku vodu. U uvali među tim kukovima, a na prisoju sjevernoga, viđa se trošna kuća samica, ispod koje teče širok potok. Oko kuće izraslo je maslinâ, pitoma kestenja i smokava. Nad tamne pučeve potoka nagibaju se grane kestenja. Po prisoju ima i nešto obrađene zemlje, no da nije zidova i preziđa, sve bi voda do kamena isprala, kad se težak oblak na kuk isprazni. Sjeverni kuk štiti kuću i rijetko trsje od bure, koja bi raznesla i stari krov i uništila mlade nasade, kad o Božiću onako kruto zapali, zadimi. U toj zabiti stanovahu mornar Martin Kožulić i sin mu Joso, Antonijev prijatelj.

Vedra je noć. Istočna se polovica Kvarnera jošte magli u blijedu sjaju mjeseca, koji se je već primakao istarskoj planini, ploveći mirno modrim nebeskim svodom. Ljupko noćno povjetarce s kopna zategnulo je sredinom zaljeva, gdje se crni poput široke pruge. U mjesečini zasjaji se gdjegdje i pjena valova. Antonio, verući se lomnim putovima, uzvinu se na hrbat onomu kuku, što se je izbočio nasuprot Kožulićevoj kući, pa skočivši na jednu stijenu, pogleda u uvalu. Kroz grane maslina provirivalo je nešto malo krova, jedan dio pocrnjela zida i bijela stakla jednoga prozorčića. Odlučivši čekati, dok se malo razdani, sjedne na kamen i skrsti ruke na prsima. Pogledavši još jednom u prisoj, da li ima svjetla u mornarevoj kućici, uvuče glavu među ramena, stisne se, zguri i nijemo se zagleda u more.

Bijeli i modri valovi, lagano se gibajući, dolaze k obali, gdje se mrtvo razlijevaju, pljušteć po mračnim grebenima. Antonio sluša to prelijevanje vode i gleda u daljinu, prema istoku, odakle očekuje utješljivu svjetlost. Sjene mjeseca prostiru se sve to većma morskom površinom, a napokon zahvate i otoke i goleti Velebita. Antonija okruži tmina. On opet gleda u istok; oči su mu širom otvorene, široka mu se leđa zaokružuju, sav je zguren. Velika ga bojazan obuze; čini mu se, da se nečija glava diže ispod zuba klisura, i da se nešto prigiblje i savija među kamenjem i grebenima, što strše pred njim u mraku po onom samotnom kuku. On gleda zapanjeno i križa se od groze, no sve uzalud, jer mu se čini, da čuje, kako netko muklo i bolno stenje i uzdiše oko njega, negdje među stijenama, među smrekama. Okrenuo bi se, da može, pogledao bi u uvalu, da vidi, je li već svjetlo u mornarevoj kući, no on se je skamenio, groza ga hvata, smrtni ga prolaze srsi. Antonio sav se strese, jer mu se pričinja, da nešto oko njega leprši, da ga nešto obletava, a kad osjeti na zatiljku nečiji vrući dah, nečiji čudnovat dodir na leđima, naglo skoči s kamena, čepne na zemlju, kose mu se nakostriješiše, pa sakrije si lice i sav se svije. Sad je Antonio prava lopta od čovječjeg mesa, u kojoj dršće svaka žilica, u kojoj dršće svaki živac. Krv mu šumi u ušima, čvrsto prste zabada u kuštravu kosu, jer pod kukom na žalu jauče netko, jer po kamenju okolo njega bruse noževe maglovita bića. On osjeća na rukama kaplje tople krvi, otire si te ruke o poderane hlače, križa se opet i pomišlja na rub klisura. Hoće da ustane i da potrči na onaj rub, da se strovali u hladno more, da u vodi na sve zaboravi, da ga minu grozne muke, no na mračnom žalu među grebenima razlijeva se voda, toči se mrtvo, kao kad nešto zaklokoće u lešini, kad ju naglo ganemo. Antonio pokuša da se digne, no ne može se ni maknuti, prikovalo ga nešto o velik kamen, pred kojim se je skučio. Pogleda u more i sav zadrhta. Iz modre površine pomaljaju se dvije bijele ruke. Antonio se osovi, i uhvativši se za srce, upre svoje crne oči u one ruke. Sad se pomoli iz mora i glava. Čelo je razbijeno i blijedo; rastučene usne smiješe mu se. Antonio prestravljeno gleda u poznato lice. One ruke mahnu krvavim nožem, operu ga u moru, pa opet mahnu, oštrac se očisti i sjajno zasvijetli, a onda ga baci prama kuku. Nož zviznu mračnim zrakom, pa udariv o kamenje na kuku, zazveči i sav se razleti. Antonio se zguri pod stijenom...

Kad zatim otvori oči, spazi, da je nebo golubinje na istoku. Uzdignu se, pogleda u uvalu i videći svjetlost u mornarevoj kući, stane trčati niz kuk. Prešav preko grede, preko mosta na potoku, pođe laganije penjući se prisojem prema kući. Kad stupi k prozoru te prizemne kućice, pade mu na lice svjetlo plamena kroz čađava stakla. U kuhinji počađaloj od dima na niskom ognjištu sjedio je sijed i mršav čovjek, bacajući suho granje na oganj. Granje je praskalo i pucalo, plamen buktao visoko u zrak i lizao crnu željeznu posudu, što je visila na dugačkim verigama. I lice starčevo ožario je rumeni plamen.

Antonio kucnu po staklu, a starac, trgnuvši se i razvalivši oči, pogleda u prozor i upita:

— Tko je božji!

— Martine, ja sam!

— Antonio, ma je l' to tvoj glas?

— Da.

— A Joso?

— Zar nisi s njim ribe lovio?

— Nisam. Otvorite!

— Evo, evo, čekaj!

Starac stane vrtjeti ključem u ključanici, pa kad nakon teške muke otvori, reče tužeći se:

— E, kad preteče ovo željezo, ne može da ga ključ zahvati. A što je s tobom, Antonio? Zar nisi dakle noćas ribe lovio? Nisi, dakle, nisi?

— Nisam.

— Ma lice ti je kao da su te iz lužije izvukli! — opazi mornar klimajući glavom. — Sjedni, Antonio, sjedni — nastavi on — a koja te sreća ili nesreća amo donijela? Ej, kakvo je vrijeme vani? E, lijepo, lijepo! Poznam ti ja po dimu; evo puna ga je kuća! Da, da, vjetar s kraja. Ma sunce je sinoć zapalo u vedrinu. Lijepe li noći da jadriš put Jakina! Al ova voda, kao da neće da uzavrije. Htio bih zapaliti lulu, no ne mogu natašte, znaš na ovako prazan želudac. Antonio, žlica crne kave dobra ti je to stvar; da, da, dobra. Znaš, da razbiješ drijemež, da očistiš grlo.

— Gdje je Joso? — upita Antonio, buljeć u vatru.

— Pošao je na ribe. E, doći će doskora! No koji ti je bijes, Antonio? Čuješ, kako me to gledaš? A znaš li, kakav si? Ma kao da si omulio s vrh jarbola na palubu!

— Martine! — izusti Antonio muklo.

— A! — lecnu se mornar i izbulji u nj oči.

— Ja ne smijem u Lučicu.

— Što, ti ne smiješ?

— Da, ne smijem u Lučicu.

— Tko ti brani?

— Čujte, Martine...

— An... Antonio!

— Vi ćete me sakriti u svojoj kući.

— Sakriti, sakriti!

— Da, u vašoj kući.

— U mojoj kući! Aj, do vraga i kava! Gle, baš sam se ludo opekao! što si to rekao? Sakriti, sakriti?

— Da, ja ne smijem više u Lučicu.

— Ti, ti ne smiješ?

— Uhvatili bi me i žandarima predali.

— Što, žandarima!?

— Da, znate, onaj Alfredo...

— Saletti?

— Ja sam ga noćas...

— Antonio!

— On je mrtav valjda.

— Mrtav! Ti si ga?

— Da.

— Ubio?

— Da, ja sam ga ubio.

— Svoga brata! — kriknu mornar, oči mu sijevnuše.

Antonio se skameni i razvali oči u starca.

— Što... Brata?... On moj...?

— Da, on je tvoj brat — šapnu mornar, a glava mu klonu na prsa.

— Ja sam nahod — izusti Antonio muklo.

— Da, nahod, da, sin Salettijev... Oh, jadna moja ženo! — zastenja mornar i pokrije si lice rukama.

— Žena! Brat!... Brat!... Saletti!... Vaša žena... žena! — Nisam je poznavao.

— Tvoju majku... Ne, ne, nisi je poznavao; umrla je, kad te je rodila, deset dana kašnje, da, deset dana. Oh, jadna ženo!

— Vaša žena!... Saletti!... Jest, jest, Lovro, kočijaš Salettijev, da, on je pripovijedao, da, čuo sam...

— Što, gdje je pripovijedao?

— Lovro, da, on je kazivao, da je stari gospodin noću zalazio k jednoj mornarskoj ženi, da ima s njom... sina...

— Oh, nesretna ženo!... Jest, tako je, Antonio, čuj, da ti kažem! Mene nije bilo pet godina kod kuće, bio sam na moru. A kad odjadrih iz Trsta, baš mi se Joso rodio. Da, pet godina nije me bilo kod kuće!... Saletti mi je vidio ženu, a kako bijaše mlada i lijepa, stao ju je onaj zlotvor napastovati i siliti, dok ju nije napokon i osramotio. Kako će, da se sirota brani u ovoj samoći?... Nesretna moja Marice, Bog ti neka oprosti, ako si sagriješila i svojom voljom!... Antonio, trideset je već godina tomu, srce me za njom još boli, a njezine su već kosti strunule u grobu! — jecaše sijedi mornar.

Antonio slušaše gledajući u vatru i svaki čas govoraše:

— Ja sam nahod... nahod...

— Kad te je rodila, nitko nije znao do njezine tetke Kate...

— Stara Kata, ona je znala?

— Da, stara je Kata sve znala. Moja žena bijaše se oporavila nakon tri, četiri dana poslije poroda, a Kata, da sakrije sramotu, uze te jedne noći i odnese u Trst, gdje te položi u jedan prozor nahodišta.

— U prozor nahodišta?... Da, da, nahod...

— Da, u jedan prozor. No, čuj, Antonio! Da te kašnje uzmogne natrag uzeti iz nahodišta, bješe ti objesila o vrat malen prsten. Kata se povrati iz Trsta u ovu jadnu kuću i nađe na umoru moju ženu. Marica umrije za nekoliko dana...

— Nožem, da nožem, da ovako — istisnu Antonio i ispruži desnicu prema plamenu.

— Maricu pokopaše ljudi i rekoše: Umrla je, kao što ćemo svi umrijeti!

— Kad u nj nož porinuh, pričini mi se, da sam nešto u njem prerezao...

— Kata uze sebi maloga Josu, a kako se bješe zavjerila mojoj ženi, da će i tebe k sebi uzeti, pođe u Trst, popita se za te, označi ljudima znak, što si ga imao na vratu...

— Jest, ubio, ubio...

— Ljudi te nađoše i predadoše Kati, koja te amo donese. Lučičani vjerovahu, a i danas vjeruju, da si ti nahod, da ti se ne zna ni za oca ni za majku. Antonio, znat ćeš, da mnoge naše žene tuđu djecu iz Trsta amo donose, pa ih odgoje i napokon kao svoje obljube. Kad te je Kata uzela iz nahodišta, bio si navršio baš jedno ljeto. Ti si živio u Katinoj kući s mojim Josom, dok sam se ja kući povratio, a onda sam, dok je Kata umrla...

— Alfredo moj brat!... Joso moj brat...

— Do Katine smrti nisam znao za svoju sramotu. Dan prije, negoli će izdahnuti, sve mi reče i otkrije. Antonio, čuj me; htjedoh te uzeti u svoju kuću, kad je Kata umrla, no što ćeš, kad sam i sam siromah? U staroga je Salettija srce od kamena; znam, da ga je Kata molila...

— Da, sjećam se, da me je na brežuljak vodila, da je tamo nešto molila...

— Saletti ne htjede dati starici ni za vreću kukuruza, da te prehrani.

— Jednom me je bacio iz svoje sobe, a nekakav malen dječak do krvi me istuče...

— To bijaše Alfredo, njegov sin.

— Da, njegov sin... Zašto mi ne rekoste, da je tako... da je vaša žena moja majka?

— Sinko, zašto da te žalostim? Zašto da sramotim grob svoje pokojne Marice? Često puta htjedoh da ti pomognem, no ti znadeš, da mi je Saletti sve ugrabio. Moj pokojni otac bješe se kod njega zadužio, a ja sam se dosta namučio, da ga isplatim, no sve uzalud. Kad bijah u svijetu, on bi dolazio amo među ove kukove, da mi se ženi grozi, da će ju izagnati iz kuće, da će joj zemlju prodati, a pokojna žena molila ga i zaklinjala, da joj se smiluje. Onaj zlotvor uze ju zatim napastovati, no videć, da ona voli i od gladi umrijeti...

— Lupež!

— Jedne noći zateče sirotu samu, pa ju osramoti pomoću svojih slugu. Kad je Kata ležala na smrtnoj postelji, upitah ju, zašto ga nisu pravici prijavile, a ona mi reče: Martine, što smo mi sirote mogle učiniti nego da plačemo, da jadikujemo i da sakrivamo sramotu?

Antonio plakaše.

— Antonio, umiri se! Da, tako je bilo, što ćeš, sinko, nema tu pomoći! Ti si dobar čovjek, dosta si već pretrpio na ovom svijetu, još ovoliko možda, pa kad legneš u grob, jednak si i samom caru. Sinko, pomogao bih ti, da mogu. Sad znaš, tko si, ostaj kod mene, radit ćemo zajedno i lomiti crni kruh zajedno.

Antonio gledaše mornara suznim očima. Na njegovu licu prostrlo se čuvstvo boli i tuge.

— Zašto vi niste moj otac?

— Ako ti i nisam otac, drag si mi, kao da si moja krv. Sinko, ne plači; što ti to hasni?

— Ja sam nahod... Ne smijem više u Lučicu. Martine, gdje ću se sakriti?

— Ovdje u kući bi te našli; čekaj, razmislit ćemo. Gle, već se malko razdanilo. Antonio, ne boj se, oni te neće naći... Gle, čujem mu korake; da, to je Joso.

Joso uniđe u kuhinju, noseć malen košić pun riba. Kad spazi Antonija, poviknu:

— E, otkud ti? Zašto nisi došao, da zajedno ribarimo? Oče, gle, koliko riba! E, e, ala ćemo peći!

— Joso, šuti! Slušaj, što se dogodilo.

— Ta šta vam je obojici? Gledajte ovu ribu; a, a, još je živa! E, ovo nije ništa! Vukao sam lubena, da, od sete funti, a on vuci amo, vuci tamo, a povraz se nateže, ja popuštam, no sve mi se isprekida, pa hajd do bijesa, kao da sam mu metnuo soli na rep — smijao se Joso.

Ruke mu zaudarahu po morskoj ribi; o prste prihvatilo mu se nekoliko ljusaka, a tako i o zamazanu suknenu kapu.

— Joso, kamo da sakrijemo Antonija? — upita otac.

— Kamo da ga sakrijemo!? — začudi se Joso i protegnu dugi i mršavi vrat.

— Da, sakrijte me; neću, da me žandari vode.

— A što si ukrao? Ne šali se; ti bi volio umrijeti od gladi, negoli da i udicu komu ukradeš.

— Sinko, nije Antonio ništa ukrao.

— Branio sam se. Da nisam ja njega, bio bi on mene.

— Što ti njega, on tebe, što bi bili?

— Da, on bi mene ubio.

— Ubio? — puhnu Joso kao zec i zavrti glavom.

— Da, Alfreda, da on u mene ne skreše kuburu.

— Ti si ga... ti si ubio?

— Nožem.

Joso pogledavaše sad oca, sad Antonija.

— Valja da Antonija sakrijemo. Reći ćemo, da ga nismo vidjeli. Najbolje je da se sakrije u jednu spilju do mora. Joso, ti ćeš mu nositi hranu.

— Da, ja ću mu nositi hranu; no, Antonio, reci, gdje si ga ubio? Zašto si ga ubio?

— Alfredo je dao mnogo, mnogo novaca Lovri i Luki, da me ubiju. Ove noći čučio sam na rubu ceste iza Salettijeve kuće. Sluge me nađoše. Imali su velike toljage. Da me ne ubiju, bjež ja niz brijeg. Nisam se baš uplašio toliko njihovih toljaga, no ne htjedoh, da me prepoznadu. Ja trčim, a ispred mene stvori se Alfredo. Reče mi, da sam... kopile, ispruži kuburu prema meni, a ja, da se spasim, skočim k njemu i rinem mu nož u prsa.

Sva trojica umukoše...

— Ako te budu tražili, kazat ćemo, da te nismo vidjeli — šapne stari mornar.

— Je li se valjao po cesti, kad si ga probo? — pitaše Joso bojažljivo.

— Ne znam; udarih i naglo otrčah.

— Je li te tko vidio? — upita Martin.

— Sluge valjda.

— Zlo po tvoju kožu, ako te ulove — zaglavurda Joso, gutajući teško slinu.

— Sakrijte me. Joso, ti ćeš ići podvečer u Lučicu, da čuješ, što ljudi govore.

— Čuješ, kako si ga ubio? Zar ne: ovako? — upita Joso i ispruži mršavu ruku prema njemu.

— Da — kimnu Antonio i zagleda se u plamen.

Sljedeća stranica→