Začuđeni svatovi/VI.

← V.

Začuđeni svatovi VI. autor: Eugen Kumičić

VII. →

VI.

Na onom pitomom humku, što se diže za jedan puškomet na zapadu mrkloj Lučici pod golom strmom stranom sive planine, poviruju gospodski dvori između gustoga stabalja. Okrugli plosnati humak sa svih strana obavijen šumom. Među njim i planinom pukao je uzak tajanstven prodol. Svrne li zamišljen mornar obalom, plovio ma kuda divotnim zaljevom, mora mu oko zapeti za ono bijelo pročelje na brežuljku. A kad ga ugleda, nepovjerljivo preleti očima svoju krhku lađu; bolno čeznuće stisne mu grudi, u srcu ga zazebe, pomišljajući na ženu i djecu. On razmišlja o tihoj sreći, koju uživaju neznani njemu ljudi na onom zelenom humku, u onom tihom i zabitom kraju, a ne zna jadan, da se je na jedan prozor one kuće naslonila mlada, nesretna djevojka, koja mu zaviđa njegov udes.

Elvira Saletti u sjetne je utonula misli, promatrajući tihu morsku pučinu, što se pred njom svjetluca i zrcali. Crno joj i zagasito oko nehajno bludi pustim predjelima otoka Cresa, tražeći u njegovim zagušnim vrhovima najsamotnije uvale i prodole.

Sunce čisto i sjajno zaći će sada za visoku Učku. No njezinim ponosnim glavicama silan je planuo požar. Goleti Velebita i nekoji viši vrhovi kvarnerskih otoka sunčaju se jošte u zadnjem rumenom prosjaju. Kud ti oko siže, cijelom kotlinom, što je pukla od Kapele do Učke i od Osora do kršnoga gorja nad Kraljevicom, svud se prepliću, svud se izmjenjuju ogromne sjene s dugačkim i rastrganim pjegama sunčanoga zlata. Istočna istarska gorska kosa, dižući se i padajući poput ogromna vala, oštro reže zapadno nebo i zasjenjuje cijelo more i sva pomanja ostrva, koja su mu čedno na površinu isplivala.

Sparno srpanjsko predvečerje veličanstveno zgara.

Lagodan hlad pao je na Lučicu. Elvirine misli već duže vremena lijetaju prama predjelima otoka Cresa. Samoća i tišina onih šumica, onih kukova i onih prodola vabe njezin duh u svoje čarobno krilo, obećavajući mu blaženstvo i potpunu zaborav. Elvira je bila obljubila onu tajnovitu cresku obalu, ona ju često promatraše, tužeći joj se i nalazeći u njoj neizmjernu utjehu. Djevojka se radovaše, kad bi tamo preko mora šume prolistale, a sjeta ju obuzimaše, kad bi stale žutjeti i venuti. Za tmurnih zimskih dana, probudivši se iz teška sna, pogledala bi iz svoje tople i mekane postelje kroz nabrekle prozore, te bi po creskim glavicama često spazila snijeg i mraz, kakav bješe već više puta na srce joj pao.

Elvira krene prekrasnom glavom nalijevo i pogleda na lučičko groblje u tihoj dolini. Samotan i visok čempres diže se do velika nadgrobna spomenika. Tu sniva vječni san dobra joj majka, koja ju je ostavila na ovom nevoljnom svijetu, kad je ona još malena djevojčica bila.

Crne Elvirine oči lagano se natopiše suzama, a u sobi iza nje zaškrinuše naglo vrata. Djevojka se trže i okrenuv se nato, spazi pred sobom brata. Alfredo ju pogleda i stane po sobi koračati.

— Elviro, došao sam amo, da te nešto umolim — reče Alfredo hodajući pognute glave.

— Da me nešto umoliš? — začudi se Elvira, taruć si suze.

— Murelli je veliko magare! — istisne Alfredo muklo i ljutito.

— Murelli?... A zašto? — upita Elvira, gledajuć brata si pogledom iskrena sažaljenja.

— Da, ona bluna!

— Murelli bluna? Zar on nije tvoj prijatelj?

— Ne luduj! Je li baš trebalo, da odmah amo doleti i da sve ocu izbrblja?

— On nije zlo mislio; htio je, da oca pripravi. Trebalo bi, da mu budeš za to zahvalan.

— Znam, otac bi svakako dočuo...

— Pa što se onda ljutiš na načelnika?

— Da, ja se ljutim; ja sam na sve ljutit! Čekaj, platit će mi ono kopile! To mi je već dozlogrdjelo!

— A tko ti je kriv?

— Elviro!

— Srami se, Alfredo!

— Što? — viknu plemić i zaustavi se pred njom, pogleda joj oštro u oči.

— Da, srami se! — suzbije ga Elvira, pa sjednuvši na divan okrene mu leđa.

— Elviro, zlo po tebe, ako me razljutiš!

Djevojka slegne ramenima i uzevši knjigu sa stola, počne ju mirno listati.

— Zar si se i ti proti meni urotila? Elviro, ti me ne poznaš! — zaprijeti joj brat.

Ona krenu glavom, promjeri ga crnim velikim očima, pa nasmjehnuvši mu se uze opet listati knjigu.

— Elviro, pazi da ne zaludim!

— Tko te je putio da ne daš djevojci mira? Srami se!

— Elviro, šuti!

— Što bi se tebi činilo, da ljudi tvoje bagre mene napadnu?

— Pobjesnit ću! — vrisnu Alfredo i uhvati se objeručke za glavu, koja bijaše sredinom ćelava.

— Pa i dozrio si za ludnicu! Što diraš u djevojke? Što bi ti učinio, da tko mene napadne?

— Ubio bih ga! — upadne joj Alfredo u besjedu.

— A zar nije Marija Šabarićeva božji stvor, kao što sam i ja?

— Ti si luda! Ne znaš što govoriš! Mornareva kći!

— Šteta za novce, što ih je otac na te potrošio! Hoćeš, da te svijet drži za obrazovana čovjeka, a pravi si divljak. Ah, što velim! Ta divljaci ne znaju za...

— Ti braniš, ti se zauzimlješ za prostu seljakinju? Ta molim te, ne budi blesasta!

— Ti si prost i opak, a ona je čestita i plemenita! — odsiječe Elvira!

— Elviro, ti ćeš me prisiliti, da te išćuškam!

Djevojka ga prezirno promjeri.

— Nemoj, da mi živci popucaju! Pa otkuda poznaš ti onu djevojku?

— Poznam ju, kao što poznam i druge ljude u Lučici — odvrati Elvira i porumenjevši zagleda se u knjigu.

— Elviro, ti si čula, kako me je danas otac kod stola ispsovao — reče Alfredo nakon kratke stanke.

— Pravo je imao!

— Nije mi do šale! — razljuti se iznova Alfredo.

— Ja se ne šalim. Žalim, da sam ti sestra, jer nas sve sramotiš; ta već neću moći ni iz kuće radi tebe!

— Elviro, sad je dosta! — lupnu Alfredo nogom o pod. Po ćelavom tjemenu zasjaše mu kapi znoja.

— O grozi se do mile volje! Ja se tebe ne bojim! — reče Elvira i pogledav ga uzme otvarati i zatvarati knjigu dršćućim rukama.

— Čuj me! Elviro! Pazi, da mi se žuč ne razlije! Ja nisam više dijete od deset godina, pa ti dajem svoju poštenu riječ...

— Tvoju poštenu riječ! — nasmija se Elvira, naglašujući slovku po slovku.

— Gusko, hoćeš li, da ti vratom zakrenem? Da, moju ti poštenu riječ zadajem, da će biti zla u kući, ako me bude otac još psovao. Nisam više deran, a on ima manje prava negoli itko drugi na svijetu...

— On ti je otac!

— To je slučaj! Elviro, došao sam k tebi, da mu kažeš, neka me ostavi na miru. Što bi on učinio, da se je tko pačao u njegove poslove, kad je bio mlad?

— Što, zar se ne bojiš Boga? — izlanu Elvira ustavši.

— Što je to Bog?

Elvira zadrhta, problijedi i spustivši se na divan, zastre si lice rukama.

— Naravno, mi mlađi, mi smo svi lopovi, a zašto? Jer se zaboravlja u starosti na svoje mladenačke šale. Moj otac! Ha, ha, ha!

— Alfredo, ja se zgražam! Zar se tako govori o svom ocu?... Alfredo?... Nesretniče, ti si duboko pao!

— Što znaš ti! E, ništa zato, nek me samo psuje, no dobit ću ja već svoje puške, a mornari u Lučici saznat će, tko je mladi Saletti!

— Alfredo, zaklinjem te, da ostaviš ljude na miru.

— Ti si bena! Oni će me tužiti sudu; slobodno, ne bojim se, no ako mi tko od onih skotova jednu riječ reče, ako me tko pogleda, vjeruj mi, platit će glavom.

— Ti to nećeš učiniti.

— Što? Neću učiniti? To ćemo vidjeti! Ako njezin brat samo pisne, vidjet ćeš...

— Alfredo, zaklinjem te uspomenom naše pokojne majke!

— Ne luduj! Šta će meni uspomena naše majke!

— Nesretniče! — zastenje Elvira bolno i opet si sakrije lice rukama.

Uspomena na majku i Marijin brat, to bijaše sve, što imaše najdražega na svijetu!

— Da, vidjet ćeš, ja ću naučiti prostačinu pristojnosti!

— Ostavi me! — izlanu Elvira dršćući.

— Reci ocu, da me se okani, jer ne znam, što bih mogao počiniti u svom ludilu! — izusti Alfredo bijesno i izađe naglo iz sobe.

— Oh, Bože! — uzdahnu Elvira i metnuvši ruke na stol, prekriži ih malko, pa nasloni na njih čelo krasne si glave.

Elvira bijaše odjevena lakom crnom haljinom od svilena baregea. Ta haljina skrojena je po struku. Oko vrata bacila si je nehajno bijel rubac od lijepih čipaka. Ispod debelih pletenica otraga zavijenih, izraslo je nekoliko kratkih mekanih vlasi na nježnom zatiljku. Gospodska soba puni se već polusjenom raskošna i ljupka sutona: Djevojka sjedi lijevim bokom prema prozoru, a u onom nešto jasnijem svjetlu, što ulazi u sobu kroz otvoren prozor, vidi se šav na njezinoj haljini. Taj šav idući od vitka pasa do pazuha, čim se više diže, tim je većma napet. Obla i jaka noga od strane prozora gubi se pod haljinom u prekrasnim, u bibličkim crtama. Na šarenom sagu pod stolom sjaju se otvorene cipelice, povećavajući svojom crninom bjelinu čarapa preko nježno svedenih nožica iznad širokih svilenih vrpca, kojima su svezane lake cipele. Elvira osta duže vremena onako na stol naslonjena. Njezino tijelo bješe isprva mirno, no kašnje poče se tresti, a lijepa ramena podrhtavati, leđa joj pako, u onaj par svedena u dražestan luk, dizahu se i padahu.

Elvira jecaše tiho...

Soba joj je bogato i ukusno uređena. Na laštenom podu križaju se skupi sagovi; na svijetlomodrim zidovima vise četiri velike slike u širokim zlatnim okvirima. U kutu sobe stoji ukusan jednostavan krevet, a nad njim se diže svileno nebo. Čitavo pokućstvo, stolice, naslonjači, zavjese sve je modro, sve od svile i baršuna. U jednom ormaru sjaju se pozlaćeni hrpti knjiga. Nad tim ormarom stoje dva poprsja: Dante i Petrarca. Neumrli Dante gleda strogo u plačuću Elviru, koja je lijepa kao njegova Bice. Nad pijaninom, u jednom polumračnom kutu sobe stoji opet poprsje. Debeli slavni maestro Rossini zadovoljno se smiješi, te reć bi, čudi se djevojčici, videć ju onako rascviljenu, a kano da joj veli: Ta budi vragoljasta poput moje Rosine!

Sobom se ne širi jak vonj raznih sapuna i prašaka; zdrav miris lovorove šumice, hrastovine, stoljetnih lipa, ružmarina i šarena cvijeća napunjuje sobu, sad jače, sad slabije, kako već dahne večernje povjetarce, koje se titra visokim svilenim zavjesama prozora, kao da se gospodsko dijete poigrava zavjesama svoje zipke, snivajući, da si majku ručicom po obrazu gladi i miluje.

Elvira presta jecati. Jedra joj ramena ne dršću više. Uzdahnu i lagano podignu glavu, pa onda naslonivši se ostane mirna. Lice joj je blijedo i suzama nakvašeno; rumene usne časomice od plača jošte podrhtavahu. Te su usne pootvorene; gornja se je malko uzvinula i odgalila nekoliko malih bijelih zuba. Crne joj i vlažne oči posve otvorene, no ona ne gleda na nijedan predmet u sobi, već u neki drugi svijet — u svoje srce. Kad pogledaš tu krasnu djevicu, svi njezini čari iščeznu, sve se raspline u nekom divnom skladu, samo one duboke, sjajne i misaone oči otvaraju se pred tobom, obuhvaćaju te svojim čarobnim krugom, tako da se utapljaš u njenom milom pogledu, u dubljinama plemenite joj duše.

Elvira ustane i pođe k prozoru. Stasa je povisoka, a vitka u pasu. Od stolice do prozora nije ni pet koraka, a njezino tijelo, čaroban sklad bujnih i divotnih oblika, ganulo se tako plemenito i uznesito u to malo puta. Naslonivši se na prozor, zagleda se u nastalu noć.

Nad Velebitom sjaji se nebo, a nad tim sjajem nešto prema sjeveru blijedi jedna milovidna zvijezda. U šumici okolo kuće cvrkuću ptice, tražeći noćište i namještavajući se po granama. Iz Lučice čuju se razni glasovi i nečiji smijeh.

Elvira gleda u mrak. Iza Velebita pomalja se komad sjajna srebra. Mjesec se diže lagano, a kad se izali, plane mu svjetlo cijelim Kvarnerom i obasja milo Elvirino lice, po kome se prostrla tuga i pečal. Teško uzdiše Elvira; pod rascvjetanim grudima ljuta bol steže joj srce, peče ju nešto u duši, gdje se gorke i crne slutnje križaju, a zlatna mjesečina mami ju u nepoznate krajeve...

Netko pokuca na vrata.

— Tko je?

— Milostiva gospođice, izvolite k večeri — oglasi se jedan sluga.

Elvira uzdahnu i prošavši nizom soba, dođe u blagovaonicu.

— Dobar večer, dragi oče! — pozdravi djevojka tiho.

Marino Saletti sjedio je već pri stolu, čekajući na svoju djecu. Da mu vrijeme brže prođe, čitao je neke novine. Nad očima imao je zelen štit proti svjetlu. Taj štit bijaše svezan straga na glavi. Saletti je čitao kroz naočale. Kad ga bješe Elvira pozdravila, kimnu joj glavom. Starome Salettiju bit će šezdeset godina. Ima punu, sijedu podstriženu bradu.

— Gdje si bila, Elviro? — upita otac promuklim glasam, gladeći si bradu na kojoj su kratke i oštre dlake kao u četke za haljine.

— Bila sam u sobi — odvrati djevojka, pogledavši bojažljivo tamno očevo lice.

— Gdje je Alfredo? — promrmlja Saletti, srčuć juhu i gledajuć pladanj nad kojim bješe nadnio debelu, posve okruglu glavu.

— Ne znam, dragi oče, malo prije...

— Taj »dragi« ostavi za drugi put!

— Malo prije bio je kod mene — produlji Elvira.

— Što veli? — upita otac ljutito.

— Kako, oče?

— Zar ti nije ništa o meni govorio?

— Jest, molio me, da ti kažem, da ga ne psuješ — usudi se Elvira.

— Ja ga ne psujem, no on mene sramoti! — povikne Saletti, podigavši glavu tako, da mu je pao na puno i crno lice sjaj svjetiljke, što je nad stolom visila.

Plemić zadjenuo si je ubrus za ogrljak košulje, pa raširivši ga po prsima, naslonio se na stol. Omašna mu je glava upala u široka i uzdignuta ramena.

S glave osula mu se sila prhuta po starom modrozelenom kaputu od orléansa, a na zatiljku iskobasio mu se debeo val tustila, koji se miče i zaljuljava, uzgiban žvakanjem čvrstih čeljusti.

Blagovaonica je vrlo prostrana, te ju ne može svu rasvijetliti nad stolom viseća svjetiljka. U uglovima sobe prava je polutama. Visoki ormari, što su uza zid poredani, puni su svakojaka posuđa i srebrenine. Po zidu visi i nekoliko slika, no što predstavljaju te slike, teško je razbrati, jer su tako visoko pribite, da ne može na njih pasti sjaj svjetiljke, zastrte velikim zelenim štitom.

— Gdje je ona ništarija? — upita plemić — zar neće k večeri?

— Želiš, da pozvonim sluzi, neka ga potraži? — upita tiho Elvira.

— Pozvoni! — reče Saletti jedovito i isprazni u jedan mah kupicu vina.

Plemić je jeo žurno i pohlepno; užasno je hrustao i žvakao pečeno pile, grabeći kus za kusom debelim nadutim rukama, rutavim i po istim prstima:

— Potraži mladoga gospodina; reci mu da smo kod stola — zapovjedi Saletti Luki, koji bješe pritrčao u dvoranu.

— Već javih gospodinu, da je večera na stolu — izusti Luka ponizno.

— Magare, idi!

Luka se išulja iz sobe ogledavajući se bojažljivo.

— Molim te, dragi oče, ja bih ti nešto rekla, no bojim se, razljutit ćeš se.

Brišući si ubrusom velike usne, promrmlja plemić:

— Mani me se, ne napastuj me!

— Ali, dragi oče!

— Neću da čujem ni riječi!

— Alfredo je mlad, oprosti mu...

— Ti braniš onoga luđaka? Šuti!

— Oče, pokaraj ga, prisili ga, da ti obeća, da neće više...

— Uzalud sve! On njega nikad ništa! Protepst će, što sam ja mukom sabrao. On nije samo hulja, već i bluna. Kopilad, skotovi osramoćuju ga! A, je l' to plemić? Je l' to moj sin?

— Oče, umiri se, molim te, umiri se!

— Ja ne mogu da pregorim te sramote! I drugi su bili mladi, no i... — ne doreče Saletti, već progutne riječi, zalivši ih kupicom vina.

Uto uniđe u sobu Alfredo. Ne izustivši ni slova, sjedne na svoje mjesto. Dvoranom zavlada muk. Lice Alfredovo snuždeno je i mračno. Stari jede i guta jošte naglije nego prije. Elvirino srce silno kuca, onaj grobni muk u dvorani steže joj grudi. Svaki joj zalogaj zapinje u grlu. Napokon ostavi jelo, te ne znajući što da počne, uze gledati slike, što su visile na zidu naprama njoj. Ukočivši oči u sliku svoje majke, koja joj se je sjetno smiješila iz one polutame, osjeti suze na trepavicama. Djevojka se muči, da priguši plač, da oca ne razljuti, no ne može da se suzdrži, jer joj srce od tuge puca. Znajući, da se neće moći nadvladati, ustane i pođe u jedan ugao te velike sobe, pa sjednuvši tu na kožnati divan, glasno zajeca. Kad začu stari Saletti Elvirino jecanje, stanu mu se tresti ruke. Pogledavši ljutito sina, izvali se iz naslonjača, baci ubrus na stol i počne šetati dvoranom, koračajući naširoko. Plemić je oniska stasa i vanredno širokih pleća. Hlače su mu kratke, do članka, a kako naglo hoda, sve poskakuje, kao da je pruživa lopta. Nogavice prostranih hlača klepetaju mu nad velikim cipelama.

— To mora već jednom prestati u mojoj kući! Ovdje sam ja gospodar! Jesi li čuo? Ako ti nije po volji, nosi se odavle! — zakriči otac, zaustavivši se pred sinom.

— Ta mani me se! Ja nisam deran il koji od tvojih sluga! — mahnu rukom Alfredo.

— Srami se! Što, deran? Prava si bluna! Zaslužuješ da te iz puške ubijem.

— Ta svrši jednom! I u mojim žilama teče krv! — viknu Alfredo.

— Nesretniče, ne sramoti mi imena, ne izvrgavaj me ruglu ove prostačine, među kojom živimo! Zar si zaboravio, tko ti je otac, ili misliš, da si sin kojega mornara?

— Ne buncaj!

— Alfredo, čuvaj se, da te ne zadavim. Hoćeš li da te izbatinaju?

— Ti si poludio!

— Šuti gadna huljo! — vrisnu plemić.

— Oče, zaklinjem te, smiri se! — moljaše Elvira jecajući.

— Sluge su dakle tvoji drugovi! S njima se tepeš po planini za mornarskim kćerima! Nije li to sramota? Divna li mi plemića! Ide u lov, a dolazi kući bez puške! Pa tko ga još sramoti! Nekakvo kopile, što se ovdje nastanilo.

— Oče, molim te, prestani! Ako si ti poludio, nisam ja.

— Poludio? Evo, to je moj sin! Nesretniče! Bolje bi učinio, da si puške potražiš.

— Da mi ih oduzeše, puki je slučaj. I tebi se je moglo dogoditi što takva, kad si se s kočijama šuljao k mornarskim ženama. Svi nisu sretni kao ti! — prebaci Alfredo gnjevno.

— Što? — zareži Saletti, protrnu i skameni se, kao da je u nj grom udario.

— Ne diraj u me, pa neću ni ja u te!

— Nesretniče! — istisne otac muklo i potrči u bližnju sobu.

Vrativši se u dvoranu, stupi pred sina i ispruživši proti njemu samokres, zaurla:

— Jošte jednu riječ, pa si mrtav!

— Oče! — vrisnu Elvira i skočivši k njemu, uhvati ga očajno za ruku, u kojoj držaše samokres.

Alfredo problijedi.

— Nosi mi se ispred očiju! — kriknu otac nestalnim glasom.

Alfredo ustane i izađe iz sobe. Otac, držeći samokres isprati ga sve do vrata krvavim pogledom.

Elvira jecaše klečeći do očevih nogu.

— Elviro, ustani i pođi u svoju sobu.

— Oče, oprosti Alfredu, smiluj se mojim suzama!

— Idi, Elviro, idi... Ostavi me, ja moram biti nasamu, da, moram... Idi, drago dijete, molim te, idi...

Elvira pogleda oca suznim očima te izađe iz sobe pognute glave.

Stari Saletti uvali se u velik naslonjač i obuhvativši si glavu objeručke, izbulji oči u samokres, što ga bješe ostavio na stolu. Debele kaplje znoja cure mu po prestravljenom licu. Donja klepava i kao sredinom prorezana usna objesila se i prevrnula, te tako otkrila jake, pocrnjele zube. Riječi Alfredove začavliše mu se u glavi; moždani mu se trgaju. Plemić se osjeti obnemoglim i pođe u svoju spavaću sobu. Protegnuvši se po divanu, pokrije si lice rutavim rukama. Htjede misliti, no ne uzmogne, jer ga sinove riječi neprestano kidahu, probadajući mu moždane i vrteći se u njih. Saletti dršće: košulja hvata mu se mrzla znoja na leđima, u glavi mu šumi, soba se okreće okolo njega, a pred očima lebdi mu plačuća mlada mornarska žena i...

Jošte iste večeri oko jedanaeste ure šetala se pred kućom Elvira. Noć bijaše tiha i vedra. Pun mjesec mirno je plovio sredinom nebeskoga svoda; noćno blago povjetarce saneno je strujilo srebrenim zrakom i umiljato šuštilo lišćem granatih lipa.

Elviru mori crna tuga, srce joj je prepuno boli i čemera. Duša joj ljubi Marka neizmjernim žarom; ona samo za nj živi i uzdiše. Bez Marka pričinja joj se život tužnim i pustim, kao što je tužan i pust onaj samotni čempres na grobu njezine majke u onoj od mjesečine maglovitoj dolini. Marko je njezina radost, njezino žarko sunce, u njegovu zagrljaju zaboravlja ona sav jad i svu nevolju, što ju bijednu okružuje.

Elvira se bješe zagledala u Marka već u svojoj petnaestoj godini; venula je za njim i umirala, dok se nije i on u nju zaljubio. Otac ju bješe poslao u Milano, u jedan glasoviti ženski zavod, no ona bi dolazila svake godine u Lučicu i tuj bi provela dva mjeseca svojih praznika. Osam je godina učila u Milanu, gdje joj se svi učitelji čuđahu radi velike marljivosti i bistra uma. U šesnaestoj godini ispjeva Elvira vijenac pjesama, koje pozdravi Italija pravim zanosom. Sada, u devetnaestoj svojoj godini, najmilija joj je knjiga Danteov neumrli pjev. Jadna djevojka često prispodablja muke Danteova pakla sa svojima, a uvijek se uvjeri, da su njene užasnije i groznije. Koliko puta klonula je glavom na pjev Ugolina!

Elvira i Marko već se dvije godine tajno ljube, zgaraju jedno za drugim, lica im gasnu u slatkim zagrljajima i u dodiru toplih usana, a svaki put, kad pomisle na budućnost, krv im stine u bolnom srcu.

Antonio, vjerni Antonio, on jedini znade za njihovu tajnu ljubav. U nj se sasvim pouzdavaju, jer da ga paraš, ne bi on pisnuo.

Elvira izlazi skoro svake večeri, da se prošeće baštom okolo kuće i da se naužije svježega noćnoga zraka. Često se ona ocu tuži, da ne može oka stisnuti u postelji, pa da se mora malko prošetati, i umoriti ako želi okom trenuti. Njezin otac, kao i sva čeljad u kući, nije ni izdaleka slutio, da se Elvira sastaje s krasnim Markom, koga ljubljaše cijelom svojom čistom djevičanskom dušom, kao što su prve mučenice kršćanstva ljubile svoju vjeru.

Na zvoniku u Lučici lijeno tuče jedanaesti sat. Elvira obazre se na sve strane, pogleda na prozore i videć da je svuda tamno, zamakne za ugao kuće i uniđe u šumicu, što se prostire humkom sve do jedne ceste, koju je izveo Saletti do svog dvorca. Pod brežuljkom svija se carska cesta. Pročelje kuće ima izgled na more, a pred njim, kako već znamo, stere se mala ravnica. Iza kuće gusta je bašča, široka do tri stotine koračaja; za baščom cesta, što silazi niz carsku cestu, onda velik prodol, a najposlije na dnu strma planina.

U šumici za gospodskom kućom rasplela se cijela mreža stazica, što se vijugaju i križaju na sto načina. Uz te uske staze, posute bijelim pijeskom, izrastao je ponajviše gust lovor, komu se vršci spajaju nad sredinom putova, te tako sačinjavaju krasan zelen svod. Te tajinstvene stazice veoma su slične odugim hodnicima starinskih manastira. Mjesečina teško probija gusto granje; samo gdjegdje sjaji se na bijelom pijesku, kao oveća zlatna ljaga. Među tamnim zelenilom lovora bjelasa se po koji kip. Tim hladnim i oštećenim grčkim božicama sjaji se u mjesečini jednoj glava, drugoj nešto malo ramena, ovoj polovica lica s razbijenim nosom, a onoj opet polovica grudi i nešto nogu, kojima su oškrbljeni nekoji prsti.

Elvira, čim je dalje od kuće, tim naglije ide. Pod malim cipelama škriplje bijeli pijesak. Sa stazice na stazicu bane napokon na jednu čistinu. Tu joj oblije mjesečina prekrasno tijelo. Sada opet pobrza i iščezne u mračnom lovoru. Doskora stupi u najskrovitiji zakutak šumice i zaustavi se naglo pred mladićem, koji stajaše nehajno naslonjen o podnožje jednog kipa.

— Marko! — šapnu djevojka i, oborivši glavu, spusti ruke niz vitko tijelo.

Mladiću su na prsima prekrižene ruke, stoji nepomično, gledajući u zemlju.

— Ti me ne čuješ... Zar ne poznaš tvoje Elvire? — izlanu djevojka milim i dršćućim glasom.

Marko upre sada lijevi lakat u vrh podnožja onoga kipa, spusti glavu u lijevu ruku i kimnu dva, tri puta, kao da hoće reći: Čujem te, čujem!

Elvira mu se približi, ogrli ga nježno jednom rukom, a drugom ga primi za obraze i okrenuvši ga lagano prema svom licu, slatko mu reče:

— Ljubljeni Marko, nuder me pogledaj!... Nemoj mi više raniti srca!... Oh, ti ne znaš, koliko ja trpim!

— Elviro!

— Da, slatki moj miljeniče, znam, da ti je teško u duši, da, sve, znam...

— Što da počnem?... On ti je brat!

— Oprosti mu! Budi plemenit! Govorila sam s njime, molila sam ga, da ti sestru...

— Nesretnik!

— Marko, sjedni do mene, umiri se, evo vidiš, ja sam uz tebe, tvoja Elvira.

— Što misli on, da je moja sestra? Elviro, da u njegovim žilama ne teče ista krv, koja i u tvojima, vjeruj mi, najveća slast...

— Ti si moj, Marko, pa tako govoriš! Nemoj, da mi srce pukne! Nikada te nisam čula kazati takva šta! Gdje je tvoje plemenito srce?

— Plemenito!

— Gorke li su danas tvoje riječi! Da, tvoje plemenito srce, koje me tako ljubi!

— Nesretna ljubavi!

— Marko!... Ubij me, no nemoj me gaziti, mene nedužna i jadna crva!... Zar me više ne ljubiš?

— Bijedna moja Marijo, ja te ne mogu osvetiti!

— Ne, ti nisi više onaj Marko, za kojim moja duša vene. Marko, umiri se, ogrli svoju Elviru.

Mladić ju odrinu od sebe.

— Ti me ne ljubiš! — istisnu Elvira i osjeti u grudima veliku bol, kao da joj je srce na dvije pole puklo.

— Ljubim te, no ne bih smio...

Elvira padne na koljena, sklopi bijele ruke i podigne ih prema njemu govoreći:

— Marko, oprosti mu! Ja te molim, tvoja Elvira moli te.

— Nesretna djevojko, ustani!

— Ah; ne paraj mi srca! Smiluj mi se, smiluj mi se!

— Elviro, ti ne možeš, ti me ne smiješ ljubiti — šapnu Marko očajno i muklo.

— Milost, milost!

— Ustani, jadna Elviro! — izusti Marko i primiv ju za ruke, podignu ju.

— Ne, ti me nisi nikad ni ljubio!

— Tvoj otac i tvoj brat radije bi te ubili, negoli privoljeli, da mi budeš žena. Veći je sada jaz među nama pukao.

— Nikad dakle, nikad tvoja! — zastenja djevica i spusti mu se zdvajajući na prsa.

— Ne, nikad! Koliko tebe ljubim, toliko mi je draga i sestra, toliko mi je na srcu i čast moga imena, ako i mornarskoga.

— Ti me dakle ne ljubiš više negoli svoju sestru? A ja, ja ljubim tebe više negoli svoga oca, ljubim te koliko i uspomenu pokojne mi majke. Marko, ja ne mogu bez tebe živjeti; dozvoli barem, da umrem u tvom naručju; daj, da više dana ne ugledam! Da, umrijet ću, evo srce, koje za tobom gine, koje je tvoja ljubav orajila, prestat će kucati. Marko, ove usne, koje su se s tvojim tako često sastale, uvenut će, poblijedjeti i istrunuti u grobu. Ti nećeš više slušati slatkih riječi iz usta tvoje Elvire, koja ti je dosta puta razvedrila to krasno čelo. Rano moja, ljubim te i umirem... Reci, Marko, hoćeš li doći katkad na moj grob? Da, da, ti ćeš doći; no nemoj zaboraviti kitice ljubica, koju ćeš mi položiti na humak. Ti znaš, gdje je onaj samotni čempres na groblju, iza one male crkvice. Marko, tamo, tamo posjeti me, u predvečerje, kad sunce umine za goru. Da čut ćeš iz moga groba...

— Elviro, mila Elviro!

— Što, što si rekao!? Ah, reci još jednom te riječi!

— Elviro, mila moja Elviro!

— Ako sam ti mila, uništi me, no nemoj me okrutno mučiti. Da, okrutni čovječe, ti ne poznaš moje boli, ti ne znaš, kako me ovdje peče i pali. Marko, otkad te poznam, snivam o tebi, grlim te u zlatnim sancima. Ah, jadne li mene, ta samo onda potpuno sam sretna, da, samo onda, kad snivam! Ti ne znaš, koje se slasti u moju dušu tada slijevaju, ti ne znaš, kako dršćem od radosti, kad se budim, ti ne znaš za moje suze, koje se toče iz ovih očiju, koje si toliko puta poljubio.

— Ljubljena Elviro! — uzdahnu Marko i ogrli ju strastveno.

— Da, tvoja sam; tvoja ljubljena Elvira! Marko, ti me grliš! Vidiš moje srce umire od slatke boli u tvom zagrljaju! Sva, sva dršćem od radosti, no to sve nije ništa, jer kad te viđam u snu, onda sam istom blažena, jer ne znam ni za zapreke, ni za oca...

— Elviro, niko mi te ne može ugrabiti! Da, rajska djevo, ljubi me... ljubi me!

Elvira ga ogrli oko jaka vrata, pa uzvinuvši svoju glavu nad zatiljak, upre mu crne i vlažne oči u lice i stane govoriti i jecati zanosom:

— Marko, da, ja te ljubim koliko i cvijeće na humku moje majke, koliko i onoga, koji je upalio one sjajne luči, što trepte nad našim glavama. Marko, koliko već proživjesmo slatkih časova, koliko nam se već puta sastaše naše vruće usne! Sunce moje, sjaji u moju ranjenu dušu, ljubi me, grli me, cjelivaj me, koliko te volja! Marko, daj cjelov, osladi mi jadno i ranjeno srce!... Slušaj! Svud je tiho okolo nas! Pogledaj u ovaj lovor nad nama; lijepo li se njim prelijeva mekani i zlatni sjaj mjeseca! Daj još jedan cjelov... tako... još... još! Oh, Bože, blažena li sam! Marko, ova me noć tako čarobno opaja, tako su slatki tvoji cjelovi... oh, koliko je u ovom bilo slasti! No što to dršće okolo mene? Da, nešto bruji i šumi okolo moje glave, sve me čudni srsi prolaze, osjećam dah usnule naravi po licu, nebesko božanstvo prelijeva se mojim bićem... Marko, tvoja, zauvijek sam tvoja...

Mladić uništen spusti se na kamenu klupu i uzme na koljena prekrasnu djevicu.

Elvira ogrli ga i položi mu svoju glavu na ramena u najslađoj ljubavnoj zaboravi. Umukoše.

Mjesečina biva sjajnija, lovor zeleniji. Svud vlada čarobna tišina. Prostori se razmiču, zrakom zuje neznani glasovi i zamiru na glavicama planine. Sjaj mjeseca probira granje lovora i puzi po mramornom kipu i po usnama, što gasnu...

Mjesec iščezne. Noćno povjetarce šušti lišćem; izdaleka, s mora, čuju se mukli glasovi, smijeh i... grohot...

— Elviro, ne plači, umiri se. Već je kasno, dušo slatka.

— Evo, ja ne plačem; smijem se!

Lice joj je nakvašeno suzama. Jedan vlas njene crne kose bješe se prihvatio sredinom vlažna joj lica, od sljepoočice pa skoro do usta.

— Elviro, otari suze, ja te ne mogu gledati takvu!

— Marko, ti me dakle ljubiš?

Mladić poljubi je strastveno, pa onda upita:

— Elviro, što misliš, hoćeš li ikada biti mojom ženom?

— Hoću, bez dvojbe. Ta bih li ja mogla živjeti bez tebe i bez tvoje ljubavi?

— Tvoj otac neće nikad dozvoliti, da budeš moja.

Elvira se zamisli.

— On me mrzi — produlji Marko.

— Past ću na koljena, molit ću ga...

— To ti neće koristiti! Ti si plemkinja, a ja...

— Marko!

— Znam, da su predsude, no on drukčije misli negoli mi.

— Molim te, ne govorimo o tom — izusti djevojka tiho, a glava joj klonu na grudi.

— Elviro, ti znaš dobro, da se neće nikada ugasnuti u našim srcima ova kobna ljubav...

— Kobna?

— Da, kobna! Dok budu kucala naša srca, mi ćemo se ljubiti, no ja mnijem, da nam neće nikada ogranuti sunce sreće. Mila Elviro, ako ti je ikako moguće...

— Marko! — kriknu djevojka.

— Da, zaboravi me! Da, ljubljena djevo, ja neću da ti otrujem tvoje mlade dane, cijeli tvoj život. Tvoje će srce krvariti, no s vremenom svaka se rana...

— Marko, nemoj! — zastenje djevojka i protrnuvši uhvati ga grčevito za ruke.

— Dušo moja, tvoj mir na srcu mi...

— Ti me vrijeđaš!

— Ne, Elviro, ne vrijeđam te; ja te molim, da me zaboraviš.

— Nikad!

— Elviro, promisli dobro! Evo, slušaj me...

— Šuti! Smiluj mi se!

— Elviro, još te jednom molim, da me uslišaš...

— Ne! Šuti, okrutniče! — izlanu bolno i baci mu se u naručaj u najužasnijem očajanju.

— Elviro!

— Smiluj mi se!

— Čuj me, mila Elviro! Znao sam, da me neizmjerno ljubiš, no da si pripravna sve žrtvovati...

— Marko, što sam ti skrivila?

— Dobro, ljubljena dušo, tvoj sam zauvijek! Ljubi me, Elviro, a to sveto čuvstvo nek ti podaje jakost, da te bol i tuga ne srvaju. Amo, slatko dijete, amo u moj naručaj! Čuješ, Elviro, taj hlapat u mojim grudima? Slušaj, kako za tebe bije! Da, vidiš, ovako će kucati, dok bude u njemu tople krvi.

Djevojka ovije mu ruke oko vrata: Bujno njeno tijelo grozničavo dršće. Marko se poboja, da se ne onesvijesti.

— Elviro, tebi nije dobro. Već je kasno... — ne doreče Marko naglo trznuvši se.

U blizini bjehu zašuštile grane.

— Što je to? — upita Elvira protrnuvši.

— Zar si čula?

— Jesam.

Opet zašušte grane, i to posve blizu. Elvira se stisnu uz Marka.

— Ne boj se, dušo! — izusti Marko, a jak i onizak čovjek ušulja se u sjenicu. Crne oči grozno sijevnu.

— Antonio! — začude se oboje.

— Gospodine, bježite! — šapnu Antonio. — Sluge bi na vas nabasati mogle.

— Zbogom, slatka Elviro! Idi, idi! Zbogom!

— Zbogom! — šapnu Elvira.

— Sutra! Elviro, sutra! U isti sat — reče Marko i udalji se s Antonijem.

Elvira uništena i srvana uputi se laganim korakom prama kući. Po sredini šumice susretnu ju Luka i Lovro, pozdrave ponizno i začude se, da još nije u postelji. Elvira došavši u sobu, svuče se velikom mukom. Legne i usnu u vrućici.

Sljedeća stranica→