Začuđeni svatovi/V.

Izvor: Wikizvor
IV. Začuđeni svatovi V.
autor: Eugen Kumičić
VI.


V.[uredi]

Stari plemić Saletti bijaše vrlo strog, štedljiv i za bogatstvom pohlepan čovjek. U njegovoj kući nije se kruh badava lomio. Sva služinčad bijaše zaokupljena neposrednim poslom, no usprkos tome umakli bi Lovro i Luka u Lučicu bilo pod kakovom izlikom, samo da začuju štogod o Mariji Šabarićevoj. Sluge vrebahu neumorno na mladu djevojku, nastojeć saznati, kamo zalazi; oprezno i lukavo propitkivahu bezazlene ljude u nadi da će ipak nanjušiti štogod čim bi mogli umiriti svoga mladoga gospodara. Cijelo ih je tijelo svrbjelo od velike i slijepe nestrpljivosti, da se riješe čim prije svoje pogibeljne zadaće, da skinu s vrata tešku brigu, i da se napokon dočepaju obećane im nagrade.

Alfredo nije ni izdaleka sumnjao, da mu nakana ne bi za rukom pošla, a posvema se je pouzdavao u vještinu i u vjernost svojih slugu. On, Alfredo Saletti, da Saletti, plemić, bogat i naobražen čovjek, pun svakojaka iskustva, on, koji je u tuđini slavio toliko teških pobjeda, pa njemu, njemu da se iznevjeri sreća u tako neznatnom pothvatu? Takove misli pričinjahu se Alfredu smiješnima, a da su komu drugomu u glavu sunule, pričinile bi mu se bile i glupima!

Svake večeri polagahu pokunjene sluge račun svomu gospodaru, ispričavajuć se da ne mogu ništa opraviti ni saznati, jer da im je na putu onaj nesretni Antonio. Alfredo slušaše strpljivo njihove neslane isprike nekoliko dana, a kad se je jedne večeri na njih razljutio, zagrozi im se, da će im oduzeti novce, kojima ih bijaše zakapario. Sluge zdvajahu. Alfredo, da ih osokoli, pogleda ih važno i ispruži ruku prema njima, oponašajući mah, kojim se porine nož u srce čovjeku, komu ne želimo doživjeti sijedih dana. Sluge razumješe taj osudni mig, taj značajni mah, no slegnuvši ramenima izjaviše, da im je nemoguće, jer da nema prilike i zgode, te da im se neće uludo gubiti glave.

Alfredo često mišljaše o Antoniju. Plemić je mrzio nahoda iz dna duše. Dubok i širok jaz razdvajao je njih dva. Njega, Alfreda, sav je svijet pozdravljao, svi su pred njim skidali kapu, mnogi su se klanjali, pa i sam župnik pozdravio bi ga smjerno, kad bi se s njim sreo. A taj garavi, taj poderani Antonio, prošao bi mimo njega, pa ne samo da ga ne bi pozdravio, već bi ga pogledao i promjerio mrkim i prezirnim pogledom. Pa tko je taj odurni nahod? Zašto da mu se neprestano među noge upliće? Zašto mu je tako često pred očima? Da, u istom Beču, u kazalištu, na ulici, u velikim zabavama, na sjajnim plesovima, svagdje mu na um dolazi taj prljavac, svud mu se pričinja, da vidi onu veliku glavu, onu raskuštranu kosu, ono mrko njegovo oko. Među hrpama velegradskih plesačica, među dragim kamenjem, što se blista u mekim pramovima njihovih krasnih glava, među naborima zavjesa njegove radosne alkove, svud se diže, svud se pomalja, svud ga prati nahodov kobni i krvavi pogled, koji ga buni u danima radosti, koji mu sve slasti gorči i prekida.

Alfredo se često ljuti, što si nahoda izbiti iz glave ne može; nesnosne su me te misli, no čim se više muči, da si misao na drugi predmet svrne, tim mu se živahnije predočuje jedna zgoda iz djetinjstva.

U sumrak nekog dana, bilo mu je tada oko pet godina, sjedio je na sagu posred sobe, zabavljajući se raznim igračkama. Alfredo se igra, da ne može ljepše, valja se po mekom sagu, razgovara se sam sa sobom, hihoće, klikće, zove po imenu svoje drvene konje, a tad najednom prestrašeno zavrisnu. U sobu bješe ušla neka stara i siromašna žena, vukuć za sobom dronjava dječaka. Taj zamazanac bijaše velike glave i čupave kose. Na Alfredov krik izleti iz obližnje sobe stari plemić, njegov otac, da vidi, što se zbilo, no opazivši ženu, izdere se na nju, pokaže joj vrata, te uđe u sobu, iz koje bješe ispao. Žena, umjesto da ga posluša, te se iz kuće pobere, pođe za njim i stane ga nešto moliti i zaklinjati. Plemić se razljuti užasno i obasu je pljuskom grdnih psovaka. Žena moli i plače, a plemić proklinje nju i onoga prestravljenoga derana. Kad starom Salettiju dodijalo, turne ženu iz sobe, a jadnoga dječaka gurne nogom u leđa tako žestoko da se je po podu skotrljao do Alfreda i na sagu izvalio. Tad i u mladom plemiću uskipi krv, te uhvativ debelu batinu, stane nemilo udarati po glavi bijednoga sirotana, koji je vriskao od boli, videć, da mu curi krv s lica.

Od ove zgode sjećao se Alfredo Antonija. Taj prizor bio se začavlio u njegovim moždanima. Ona žena došla je bila jošte dva, tri puta u njihovu kuću, no njegov otac svaki bi ju put protjerao, grdeć ju i grozeć joj se, samo da se više ne povrati. Alfredo nije pitao, ni kad je ponarastao, tko je bila ona žena i zašto je dovađala onoga dječaka, jer on kao i svi drugi ukućani bili su navikli takvim prizorima. Dan na dan ispsovao bi stari Saletti u najmanju ruku po pet ljudi, koji su k njemu dolazili, moleći ga da im se smiluje i da im ne prodaje baštine.

Alfredu, kako već vidjesmo, bješe se prohtjelo zdrave i nepokvarene djevojke. Marijino krasno tijelo bješe raspalilo u njegovu srcu neodoljive žudnje i crnu strast, a taj prokleti Antonio najveća je zapreka, što se je ne može dočepati, što ne može zatomiti svoje čežnje. To poderano kopile bez praga i ognjišta oborilo se na nj i srušilo ga posred ceste jednim udarcem, a on se jošte nije osvetio! Alfredo dršće od srditosti, žuč mu se prelijeva srcem, kad pomišlja, da je na nj nasrnuo onaj ogavni stvor i da još — živi!

Na posljedice umorstva nije Alfredo pomišljao. Smiješno! Ta koga da se boji? Tko da se brine za Antonija, kad ga ugrabi mjesec suncu? Ludorije, tlapnje, smiješno! Pa tko da odade, tko da nanjuši, da je on podmitio sluge? Pa zašto da se boji? Zar ne zna on, da mu je otac bogat, vrlo bogat? A načelnik, nije li pouzdan prijatelj?... A pravica, sud, žandari? — Brus! Gdje su dokazi, gdje su svjedoci? Koliko ima ljudi u Lučici, koji nisu kod njegova oca zaduženi? Zar ne obrađuje njihova polja do trideset obitelji? — Jadni crvi, što se na našem hrane, zar oni da proti meni svjedoče? Pa tko je taj Antonio? Što su, gdje su njegovi zaštitnici?... Stipe Barilović, možda i župnik! Zar da strepim pred popovima i pred kramarima, ja, Alfredo Saletti!?

Luka i Lovro razbijahu si međutim uzalud glavu, kako da jave što vesela mladomu plemiću. Marija izlazila je vrlo rijetko, pa kad bi kamo i pošla, to su bila obično takva mjesta, gdje je bilo i drugih ljudi u blizini. Otac joj bješe obolio, pa ju je i to kod kuće zadržavalo. Alfredo je zdvajao.

U Lučici obdržavaju ljudi dvije berbe i dvije žetve. Ono, što do mora rodi, sazrije rano, a u gori sve tri nedjelje kašnje. Od grada do oranica u gori trebaju ljudi dobar sat hoda. I Šabarićevi imali su nešto zemlje u gori. Jednoga dana vraćala se Jela kući, noseć dosta veliko breme snoplja na leđima. Bilo je u suton. Starica koračaše pognuto i oprezno strmim i kamenitim putem po jednoj goloj strani, a da se ne prevali, uprla bi se gdjegdje o jaku preslicu. Kad dojunja podno brijega, nasloni breme na jedan zid, da malko otpočine. Otare si zatim znoj s lica, pa se zagleda u široku dolinu, što je pukla gradiću Lučici po strani. U toj mirnoj dolini među šumicama i među pašnjacima nalazi se ovelik zelen prostor, opasan četverouglastim visokim pocrnjelim zidom. Kroz grane starovjeke lipe bjelasa se crkvica, sazidana po sredini onoga prostora. To je lučičko groblje. Sva dolina napunila se već lagodnom sjenom ljetnoga podvečerja. Stara Jela baš se zagledala u domaće groblje. Slabe joj oči ne mogu razabrati pojedinih križeva na malim humcima; samo dva čedna spomenika, i jedan mnogo veći, magle joj se pred očima. Pod jednim počiva Stipina sestra, koja je uvenula kao pupoljak, pod drugim je jedan župnik, a pod ovim velikim žena staroga Salettija. Jela pomisli: Strunule su im već i kosti! Izustivši zatim glasno: »Bog ih pomiluj!« izmoli tiho molitvu za duše svih umrvših. Sad si poravna breme, da pođe dalje, no začuvši iza sebe nečije korake, okrenu se i prepozna Luku, Salettijeva slugu. Luka je nosio breme kolja. Kad se približi starici, pozdravi ju riječima:

— Dobar večer, Jele! Otkud vi s tim bremenom?

— Bog daj dobro, Luka! Ala ste si nasjekli lijepa kolja! Bila sam u gori po ovaj ječam. Ma nema u klasu ni po dva zrna! Zla, zla, ljetina, dragi Luka!

— Imate dakle i u gori zemlje? — upita Luka slatko, a nekakva radost preleti mu crvenim i punim licem.

— Da, imamo dva, tri dolčića.

— Jele, bit ćete se umorili; teško je ići ovim putovima s bremenom, pa još u vašim godinama — hoće Luka da navede vodu na svoj mlin.

Malene mu sive oči neprestano žmirkahu.

— Ah, što ću? Muž mi je obolio, a kći mi se i odviše muči; no nemojte misliti, da već ne mogu baš ništa.

— Imate li još snoplja u gori? — upita Luka kao slučajno i pogladi si kratku plavu bradu.

— Bit će ga još jedno breme. No sad sam se dosta odmorila — reče Jela i pođe niz brijeg.

— E, lako zato, kad nije više — reći će Luka iduć za njom i smiješeć se pod bremenom.

— Borme ne idem ti sama po nj!

— Pravo imate, kad je mlađih u kući.

— Neće joj biti teško! Poslat ću je sutra rano, prije osvitka; najbolje je, da obavi za hlada.

— O, u vaše Marije lake su noge! — polaska Luka starici i naperi uši, na kojima mu se lupila koža i na hrptu široka nosa.

— Mlada je i zdrava!

— Ljudi govore, da je doskora pir u vašoj kući? — upita Luka i oslini debele i klepave usne jezikom.

— A tko bi to znao!

— Jele, kako se ono zove budući zet?

— Mato... Mato.

— Da, da, Mato. Lijep pir! Ej veselo, Jele! Lijepo vam je Bog dao! Kći vam se udaje, sina ste odgojili, pa što ćete više?

— Malo će mi biti od njega koristi!

— Da, on je gospodin, no svi nisu jednaki. Čujem i slušam ljude, pa svi ga hvale.

— Valja reći istinu, i mi se ne možemo na nj potužiti. Mlad je, a dosta već zna; dosta je već za knjige potrošio! — uzdahne starica.

— Što govorite, Jele? Dosta, dosta! Ma znat će koliko i gospodin plovan, ako ne i više! Dakako izvan svetih stvari.

— Za srce ste me ugrizli, za srce!

— A zašto, Jele? — upita naprasito i trgnu se jakim i stepenim tijelom.

— Sjetili ste me, da mi je Marko mogao biti redovnikom.

— Tako, tako... — odvrati Luka i odlane mu.

— Marija će mi u Jelenšćicu, a da Marko nije što je, bio bi možda našim plovanom. Sama ću ostati s mužem, no što ću, kad je Bog tako htio!

Tako se razgovarajuć približe se Salettijevom brežuljku. Luka pozdravi Jelu i zakrenu drugom stazom, gdje se putovi razilaze.

Sluga se smijaše u debele žute brkove, viseće mu preko usana, te se radovaše, što je naveo staricu na tanak led i što ju je onako lukavo ispipao. Luka bijaše čovjek, koji je živio u uvjerenju, da bi mogao nadmudriti i samu sotonu! Ej, lako ti ga njemu sada! Nestrpljivi Alfredo neće više moći da mu spočitava ono sto forinti i da ga grdi, jer će ga on doskora uvjeriti, da ga nije htio obigrati, obećavši mu, da će savjesno ispuniti, što bjehu međusobno na vjeru uglavili.

Kad prispije kući s bremenom kolja, odmah popita za kočijaša Lovru, no ni ovoga nije bilo kod kuće, jer se bješe nekud odvezao s mladim plemićem.

Luka Kopris bijaše jošte mlad čovjek, a služio je već dvadeset godina kod starog Salettija. Kopris bijaše rodom iz Poreča, gdje je živio jedan od Salettijeve braće. Kad je Luka u Lučicu došao, bilo mu je negdje dvanaest godina.

Na crkvenom zvoniku u Lučici odbio je deseti sat. Antonio već čuči pod onim zidom, što okružuje ravnicu, koja se prostire pred Salettijevom kućom. Potisnuvši slamnati šešir nad zatiljak, sav se zguri. On dolažaše svakoga tjedna pod onaj zid, noseć listove gospođici Elviri. Antonio bijaše odan Šabarićevima, a za Marka skočio bi on u sam pakao. Marijin brat ljubljaše već duže vremena Alfredovu sestru. Bijaše to tajna ljubav, a trebaše najveće smotrenosti da ne plane oluja i da ne satre sudbina ova dva mlada srca, koja se žarko ljubljahu. Markovi listovi iz Beča dolazili bi na stanoviti dan u gradić Jablanac i tu bi ostajali na pošti, dok ih ne bi Antonio digao. Od Lučice do Jablanca ima dva sata hoda. Listovi nisu glasili na ničije ime; bili su označeni brojem, koji bijaše poznat samo Antoniju. Ljudi bijahu najzad opazili, da nahod zalazi prečesto u Jablanac, no gonetali oni koliko im drago, sav im trud bijaše uzaludan. I stara Jela bila ga nekoliko puta upitala, kakav ga to posao goni u Jablanac. Antonio rijetko bi odgovarao na njezina pitanja, a kad bi mu se baš prohtjelo, da što reče, opsjenio bi već staru kakvom mudrom izmišljotinom. U dvije godine ma ni jedan od Markovih listova da bi se izgubio; poštar u Jablancu bijaše pošten mlad čovjek, pouzdan mu i iskren prijatelj.

Antonio sjedi zguren pod zidom, a čudne mu se misli motaju glavom. Nakon poduljega čekanja začuje nečije korake. Pridigne se i raspozna u mraku stas Alfredov. Mladi plemić ušeta se ravnicom. Tako prođe pol sata. Sad začu opet korake čovjeka, koji se naglo približavaše. Uzdignu se i pogleda. Alfredo i Luka stajahu podalje od njega, tako da je prečuo prve njihove riječi. Prignu se i stane se šuljati, da im se primakne, pazeći da ne zašušti šikarjem, što je pod zidom bujalo. Sad razumijevaše svako njihovo slovo. Kad bi se oni makli, za koji korak, i on bi se za njima povukao.

— Jesi li već kazivao Lovri? — zapita Alfredo prigušeno.

— Jesam, gospodine — odvrati Luka.

— Čuj, mi ćemo sami u goru; reći ćemo, da idemo u lov.

— Pa zašto da nam se i Lovro ne pridruži?

— Ne, nikako! Moj bi ga otac mogao trebati, pa bi se i začudio, da je Lovro s nama pošao. Ti znaš, da on nikad ne ide u lov. Oprezno valja da radimo! Da ide kočijaš s nama, otac bi štogod posumnjao. No, znaš li ti, gdje je taj Šabarićev dolac?

— Gospodine, lako za to! Noćas neću ni da okom trenem, a sutra pripazit ću, da ju vidim, kad pođe iz grada. Mi ćemo za njom izdaleka.

— No moglo bi se slučiti, da ne dođe.

— Doći će svakako; barem mi tako reče danas njezina majka.

— Dobro, Luka, dobro! Ponijet ćeš sobom čvrst velik rubac...

— Rubac?

— Da... Zar me ne razumiješ?

— Da, ako se ne preda na milost i nemilost.

— Razumijem, al...

— Zar te grčevi hvataju?

— A da nas utuži, da nas prijavi sudu?

— Glupane!

— E, nisam ja svoje kože kupio na pazaru!

— Ne luduj! Što da nas tuži? Ne znaš li, da je zaručena?

— Znam.

— A kad znaš, što da se koprcaš? Da, šutjet će ona! Ta tko da bude osramoćen više negoli Marija? Ako samo pisne, ne vidje više onoga mornara iz Jelenšćice!

Antonio drhtaše pod zidom, stišćući držalo oštrog mornarskog noža.

— Da, da, pravo kažete, jest, ona će šutjeti...

— Najvećma se bojim, da mi otac ne nasluti... Vrlo je naprasit.

— A, pa da i nasluti! Zar nije bio i on mlad?

— Lako u njemu krv uzavrije.

— Vi ste, gospodine, anđeo prema njemu. Ta sva Lučica pred njim strepi! E jadni ljudi nemaju pa nemaju, ma da im krv otočiš! Ta kako da se iz dugova iskopaju?

— Ne brundaj, tikvane!

— Da, da, drugačije je srce u vas negoli u vašega oca, no nek vas ne boli glava...

— Što znaš ti, ludo?

— Gospodine, a šta me grdite? Pst, čujte!

— Govori!

— Jeste li poznavali Franku, onu lijepu ženu?

— Ženu našeg kočijaša, što je umrla, pred jedno deset godina?

— Da, da, nju; majku našeg kočijaša Lovre.

— Dobro je se sjećam. Lijepa, vrlo lijepa je bila, no svrši svoje naklapanje. Što je s tom ženom?

— Kako? Ne razumijete li me, gospodine?

— Ti misliš, da je ona?

— Da, to vam je uprav tako! Svi u kući znamo da je imala posla s vašim ocem.

— Lažeš, lopove!

— Ne lažem, gospodine. Svi misle, da je Lovro sin vašega...

— Ne bulazni, huljo!

— Ta molim vas, gospodine, zar je to toliko zlo?

— Lovro... moj brat!... Šuti! To nije moguće!

— E, jezik mi ispao, ako lažem! Ta svi vele; da je on sin vašega oca, da je vaš brat...

— Umukni! Zaklat ću te!

— Ma radšta se ljutite?

— Dosta! Manimo se tih šala! Potraži mi Lovru i dovedi ga amo, da se s njim porazgovorimo o stvarima, koje su za sada preče.

Antonio ogledavaše neprestano oštricu svog noža, vrteći ju grčevito. Sjaj svijetla noža zabijelio bi se pred njegovim očima u onom mraku kao hrbat zmije, kad si oguli staru kožu.

Kad se Luka i Lovro povratiše, zareži Alfredo:

— Lovro, ti si velik lopov!

— Molim, gospodine...

— Kako znaš, dao sam ti sto forinti; a zašto sam ti ih dao, i to znaš. Luka je pametniji, kad spava, negoli ti, kad bdiješ.

— Gospodine, nije moguće...

— Šta da ne bude moguće! Znam dobro, da se ono kopile, cijele noći po obalama skita, no ti voliš spavati...

— Težak posao, gospodine, težak!

— Luka je skoro svršio, što je teže...

— Ne vjerujem, gospodine! Ubiti čovjeka!

— Mrtvi ne govore, a Marija bi nas ipak mogla izdati.

— Pa da vas, gospodine, i tuži, nije to veliko zlo. I drugi to čine! — branio se Lovro.

— Ti si velika bluna! A da ljudi saznadu, da mi ocu do ušiju dođe?

— Pa onda?

— Protjerao bi vas sve iz kuće.

— Ne vjerujem, gospodine! — reče Lovro. — I vaš otac bijaše mlad, i njemu su se milile lijepe žene, a možda i više negoli vama. Da to zna stari gospodin, smijao bi se, jer bi se sjetio svoje vesele mladosti.

— Ne brbljaj!

— E, znam ja, što govorim! Moj mi je pokojni otac koješta pričao. Jao, kolike li je noći probdio radi staroga gospodina — govoraše Lovro.

— Tvoj je otac bio magare, kao što si i ti!

— Polaganije, gospodine! — opomenu Luka.

— Nije tako, gospodine! Vaš otac voljaše svoga kočijaša, moga oca, Bog mu dao duši lako! O, o, koliko mi je puta pripovijedao o nekoj lijepoj i mladoj ženi, kojoj je muž bio više godina na moru.

— O toj stvari ne znam ništa — zaglavinja Luka.

— Beno! — odvrati Lovro sipasto — ta kako da i znadeš? To je tajna, o kojoj moj otac nije nikad ni slova izlanuo, a ja, usahnuo mi jezik, ako sam ikad...

— Svrši već jednom, ti šuškalo, da ti meso pod batinama načetvero ne ispuca — zasiječe mu plemić u besjedu.

— Hoću, gospodine, hoću, samo nemojte, da me krstite i ovako i onako. Da, čujte! Moj otac pratio bi vašega do neke mlade žene. Kako rekoh, Bog bi znao, gdje bijaše njezin muž po svijetu. Ta žena bijaše lijepa, ali jako siromašna; stanovaše tamo za jednim kukom, sat odavle blizu mora. Otac mi kazivaše, da je stari gospodin imao s njome dosta okapanja, jer da se sprva branila, no kašnje...

— Živino, pazi, da ne zaludim! Izbroji, da ti ne iščupam te magareće uši! — izdere se plemić jedovito.

— Lovro, ne ljuti gospodina! — opomenu ga Luka.

— Da, što rekoh? Da, kašnje se nije branila. Vaš otac...

— Izmiči!

— Imaše s tom ženom dijete, sina...

— Zaokrenut ću ti vratom!

— Evo vam moje glave, ako lažem. Da, sina! Tko je taj sin, je li živ, je li mrtav, to mi moj otac ne htjede nikada kazati. Muž one žene vrati se nakon nekoliko godina u naše krajeve, no ne nađe žene, jer bijaše umrla u babinju, pet, šest dana iza poroda. Muža joj poznam; zove se Martin Kožulić. E dobričina, no već je osijedio!

— Sinu mu je ime Joso; onaj visoki i mršavi, s krivim nosom — razjasni Luka.

— Ja mnijem, da bi se ipak saznalo, gdje je sin one žene, da je jošte živ. Po svojoj prilici bit će i dijete umrlo — zaključi Lovro.

— Ta prestani već jednom! Idite sada spavati. Luka, da me probudiš. Učini, kako misliš, da je najbolje. A čim prije valja da maknemo s puta ono kopile! — mahne Alfredo rukom po mraku, kao da ima u njoj nož, i udalji se nato.

— Čuješ, Luka, radi se o našoj glavi — reče Lovro, kad ostaše na samu.

— Tko radi o našoj glavi? — osupnu se Luka.

— Ta tko drugi, negoli mi sami?

— Lovro, ta ti valja!

— Pa kome za volju!

— Šuti, Lovro!

— Da, za ovakva lopova!

— Zar misliš, da će nas Alfredo prevariti?

— I to je moguće.

— Govori tiše.

— Već je u svojoj sobi.

— Tko bi znao, mogao bi nas slušati — posumnja Luka. — On ne običava leći odmah u postelju.

— A kad legne, nikad iz nje ne ustao! No on misli, da će se sutra dočepati...

— Lovro, bojim se, bit će zla!

— Čuješ, Luka, čudnovata su ta gospoda!

— Ja držim, da se djevojka neće obraniti...

— Lako s njom, no što ćemo i kako ćemo s Antonijem? — šaptaše Lovro.

— Pričekajmo, dok nam se zgoda pruži, pa ako nam se baš podrsne, da nas nitko ne vidi, evo ti, Lovro, lijepe svotice!

— Nećemo si omastiti brkova! Da pravo kažem, bolje bi bilo i za Antonija, da otegne papke; ta pedeset godina prije ili kašnje, zar nije to isti vrag? — umovaše Lovro, koračajuć sa svojim prijanom prema jednoj staji.

Antonio bješe ustao i gledaše za njima, dok ne iščeznuše iz vida. Dobar se je sat načekao, dok je na prozoru zalepršao bijeli rubac. Antonio skoči na ravnicu, dotrča pod prozor i uze list, što je visio o koncu. Obavivši svoj posao kao obično, poleti prema šumi i strugnu u tamnu noć.

Nije prošlo ni po sata, a s jednoga povisokoga rta razlegnu se krupan glas mračnom morskom pučinom i istutnji pod pećinama mrkih draga.

— Antonio, jesi li to ti? — odazove se muklo noćni ribar ispod klisura.

— Evo me nad »Stupovima«. Vozi!

Antonio bješe se uspeo na rt, pod kojim je pijesak »Stupova«, da odatle povikne svome prijatelju Josi, koji običavaše ribariti onim krajem. Antonio se počne sada spuštati k moru, držeći se čvrsto rukama i pazeći kamo da metne nogu, sad jednu, sad drugu. Kad sađe do mora, sjedne na jednu stijenu, valovima ispranu i izjedenu, i pogleda u tamnu dragu, otkle se je čuo pljusak vesala. Lađa Josina zapuzi glatkom površinom prama rtu. Sa svake strane pljušti po jedno veslo. Lađica i njena vesla, sve ti se pričinja u onom mraku, kao da je velika i crna prekomorska ptica, što tromo i saneno bludi nad tihim morem, umačući u nj okrajke svojih teških krila.

— Antonio, gdje si? — povika Joso, kad sjekne pod rt, ne videći u mraku svojega prijatelja.

— Evo me ovdje! Zaveslaj još dva puta. Tako, ravno, pazi da ne bubneš o stijene!

Lađica pristane kraju, poljubivši nosom obalu, zastruže o jedan greben, pa se trže natrag od toga hladnoga i tvrdoga cjelova. Uto skoči u nju Antonio i tako ju silno uzljulja, da joj more otprsnu ispod napuhnutih bokova.

— Pomalo, Antonio! Nije moja lađa gumno! Skoro da se ne prevrnuh.

— Jesi li što naribario?

— A, a! dva, tri funta. Mišljah, da nećeš noćas doći — zahunta Joso kroz nos.

— Kamo ćemo sada?

— Drži veslo! Hajdemo na kantrište, gdje sam dosada bio, znaš kod onoga grebena, što ga djeca zovu Kokošom. Ima ti tamo i lovrata.

— Joso, imaš li ti što smrkiša, da natorimo more?

— Nemam ništa, a i ne treba, jer se pomamila riba za udicom, kao da je korizmovala. Sve cigli gladuši! E, što će nam riba, kad nema čime da ju zaliješ!

— Bit će doskora i vina; grožđe je već zamjekaj.

— Baš sam ga željan. Ako Bog da, kad otočimo, napit ću ga se do mile volje, sve ću se valjati pred pivnicom.

— Joso, grijeh je opiti se!

— E, znaš, katkad, kako je ono lani rekao, znaš na sajmu, onaj čovjek iz Karlovca, koji je platno prodavao.

— A što je rekao?

— E, e, dobru ti ja imam glavu! Škoda što nisam polazio školu! Onaj ti je čovjek rekao, da nije sramota opiti se svake vlaške godine!

— Nut vraga! A što je to vlaška godina?

— E, to ti brajane, ni ja ne znam! Antonio, ne veslaj više! Evo, tu ćemo baciti povraze.

— Zar nećemo spustiti sidro?

— Ti valjda misliš onaj šuplji kamen? — reče Joso smijuć se.

On nije uistinu imao sidra, pa je stoga bio privezan ovelik kamen o stari i dug konop.

— Spusti lagano kamen u more, da se ribe ne poplaše — opomenu Antonio.

Kad se usidriše ili bolje reći ukameniše, upitat će Joso:

— Antonio, imaš li vatre? Hoću da si malko nos potkadim.

— Imam nekoliko žigica; evo, drž'!

Joso se protegnu preko lađe i ispruživ dugu ruku primi žigice, pa upali lulu. Kad žigica planu, rasvijetli staru i izglodanu lađu, ribaricu. Josino mršavo i žutkasto lice, iskrivljena mu usta, grbavi nos, i nešto modra i tiha mora.

— Joso, prije dana, znaš doskora, ići ćemo na kraj. Izvući ćemo lađu na suho, na pijesak »Stupova«.

— Zašto? — začudi se Joso, držeć u zubima lulu na kratkom kamišu.

— Poznaš li onog gospodina?

— S brijega nad Lučicom?

— Da, onoga...

— Kaži, Antonio!

— Sutra zorom ide Marija Šabarićeva u goru po breme ječma.

— Sretno! Ne iznosila ga nikad! Napunila si njim svu kuću!

— Onaj gospodin i Luka, njegov sluga... poznaš li Luku?

— A, a!

— Oni idu za njom u goru.

— Pa nek idu! No kako to govoriš? Kao da si se nabo na morsku ježicu.

— Onaj gospodin hoće da nanese Mariji sramotu.

— Sramotu?

— Da, sramotu; ta kako da ti kažem?

— Sramotu?

— Da, da s njom sagriješi...

— Gle lopova! Utopit ga! — zakvrči Joso trgnuvši se, da se je lađa zazibala.

— Hoćeš li dakle sa mnom?

— I te kako! Kao na pir! Ma izlemat ću ga do svetoga ulja!

— Stari Saletti prodao je imanje tvoga oca na bubanj.

— Lupež ti je ono! Ta on si ga je kupio, ta na njegovom kopa moj otac. Da, ja ti i sam ne znam, kako nas je prevario i oplijenio! Stara ti je ono lija! Grob mu kosti izmetao! Ha, pst! Antonio, nešto mi se zakvačilo — reče Joso i stane vući povraz u lađu.

Joso vuče, popušta i opet vuče, lagano i oprezno, da mu se povraz ne isprekida. Napokon zapljuska na površini velika i široka lovrata. Joso dignu ribu u lađu, stisnu je među koljena, izvadi joj udicu iz usta, a baciv je u dno lađe reče ozbiljno:

— U najmanju ruku šest funti! Čestita li zalogaja za stol gospodina plovana.

U tišini mračne drage čulo se sada, kako skače riba po dnu lađe, po klimavim daščicama, po pajolima. Kad se riba umirila, zavlada u uvali opet ona ukočena tišina, koju prekida katkad mirno dizanje i padanje vode, što se saneno toči i upija u krhki i šupljikavi morski skorup, kojim su se osule stijene baš na površini. Kad slušaš onaj tihani romon i ono muklo i ljupko pljuskanje vode, misliš, da i one klisurine u mraku uzdišu, da su i one žive, da i njima godi, što ih more cjeliva, što im se umiljato poigrava gustim i dugim mahom. Glatka i tamnomodra pučina lagano se nadima i uzdiže ko slatko uspavana morska vila, kad sniva o krupnim i sjajnim zvijezdama, što se ogledavaju s nebeskoga svoda u tajinstvenim dubinama, njišući se oko njezine zlatokose glave.

— Joso, bacit ćemo još jednom povraze, a onda idemo na pijesak. Gledaj, tamo na bregovima već se nebo bijeli.

U jednoj pećini nešto zaprhuta.

— Divlji se već golubovi bude — drhtnu Joso, pa onda nastavi: — E, noć je jošte! Tebe ruke svrbe...

— Zašto, Joso?

— Što ćeš, da ti rečem?... Marija je lijepa djevojka...

— Ti bi dakle, rado izlemao onoga gospodina? — upita sada Antonio nestalnim glasom.

— A ti?

— Ne znam, no on bi mene satro, da može.

— A što bi mu to koristilo?

— Joso, ono su zli ljudi.

— Kako rekoh, utopiti!

— Evo moga noža! Nabrusio sam ga; ako na mene navale, rasparat ću im trbuh!

— Ovako, a? Pfurr! A crijeva van — hoće Joso, mahnuv naglo rukom po Antonijevom trbuhu, od pupka do grudi.

— Joso, ja držim, da se čovjek smije braniti.

— Dakako da smije, i po zakonu i po pravici. Ta i carevi se brane, kad tko na njih navali.

— E, drugo je vojska!

— Kad se budeš branio, bit ćeš i ti vojska! Zar se uistinu bojiš tih gadova?

— Da, njegove sluge hoće da me ubiju.

— On ima mnogo slugu?

— Lovro i Luka.

— Tko ti je to kazao? Ne vjeruj, Antonio! No da na tebe nasrnu, ma i deset onakvih, ti bi svima razmrskao lubanje!

— Ne bojim se nikoga, ali kako da se obranim, ako me zaskoče iznenada?

— Ako je istina, što slušam, čuvaj se, Antonio! No zašto da te ubiju? Kada si im stao na rep?

— Ne znam Joso...

— A, slušaj! Pred tri, četiri dana kazivao si mi, da si onog lupeža opalio nasred ceste, pa je on, da ti se osveti, naložio slugama, neka te zakolju.

— Da, da, bit će tako...

— Čuj, ne bi li bilo bolje, da ih prevarimo?

— Kako?

— Da su mrtvi, ne bi tebe nikako mogli ubiti...

— Neću, Joso. Na ovom mi svijetu nije dobro; no želim, da mi bude bolje na onom drugom, pa neću da si smrtno ogriješim dušu.

— E, ne bih ja ovako mudrovao, da su ono ljudi!

— Kršteni su kao i mi! Neću, Joso, ako me baš ne prisile. Ta nije čovječja krv pasja krv. Bog zna, da nisam žedan njihove, a on će svima suditi.

— Baš divno siječeš! Ne bi tako umio ni naš plovan! Antonio, ti si čovjek od oka!

— Čuj, Joso! — reći će nakon kratke šutnje Antonio — daj da te nešto upitam: Sjećaš li se svoje majke?

— Da i ne; nisam bio navršio ni dvije godine, kad je umrla... Ču li, Antonio, kako prhutaju nekakve ptice u onim mračnim pećinama — upita Joso tiho prekriživ se.

— Je li ti bio otac u Lučici, kad je majka umrla?

— Nije; no zašto me to ispituješ? Zar ne čuješ, da one ptice sve jače prhutaju i kvrče? Da, Antonio, svaki put, kad ovud noću ribarim i kad pomišljam o pokojnoj majci, premještaju se one ptice, križaju okolo pećine i sve se nešto tuže cvileć i pišteć. Hajde, reci mi, zašto me to pitaš?

— Zašto... zašto? — Ne znam...

— Kad mi pokopaše majku, bio je moj otac na moru. To mi je dobro u pameti, jer se sjećam da me je tetka k sebi uzela poslije smrti...

— Tetka Kata?

— Da, Kata kod koje proživjesmo zajedno nekoliko godina, dok mi se je otac s mora vratio.

— A zašto sam se ja nalazio kod tvoje tetke?...

— Što si se lecnuo, Antonio. Tvoj mi se glas pričinja kao da dolazi iz groba.

— Mene je tvoja tetka jako milovala; kako sam ja došao u njezinu kuću?

— Da, jako te je voljela. Nikad neću zaboraviti onoga dana, kad te je donijela...

— Iz... iz Trsta...

Nad dragom, pod mrkim vrletima, preleti sovetina mrtvim letom, zakvrči grozno i osvetno, te iščeznu u mraku.

— Da, iz Trsta. Jesi li zaboravio, kako se igrasmo pred tetkinom kućom po onim kamenim stubama?

— Kašnje rugahu mi se ostala djeca, da sam mulac.

— Pa što te briga! Ta i ja kao da nisam nikad majke imao.

— Ti imaš barem oca.

— A da se je moj otac utopio?

Antonio i Joso umuknu i zagledaju se u povraze.

Prođe dobar sat.

Nad istočnim planinama kidahu se i rijeđahu noćne koprene. Nebo bivaše golubinje. Sjeverno povjetarce spuštalo se s kastavskih bregova na more i crnilo mu površinu sredinom zaljeva.

— Joso, ajde da savijemo povraze! Eto, već se dani.

— Kako ti voliš.

Ribari posprave povraze, late se vesala, pričvrste ih o klimave kline, a lađica, zaljuljavši se kao tikva, zabrazdi okol rta. Kad dođoše pred pijesak, zakrive svom silom stara vesla. Ribarica poleti kao po loju, zastruže po mulju dna, nasadi se i zarine na plitki žal.

— Polovicu smo je zasukali na suhi pijesak — kliknu Joso.

— Sjećat će se njezino dno ovoga sukanja!

Sad pobacaju na pijesak nekoliko kratkih i vlažnih daščica, što pokrivaju dno lađe. Skočivši zatim sami na kraj, polože ove sluzave daščice pred lađu, pa uhvativši je svaki sa svoje strane, povuku ju po onim daščicama za jedno pet koraka od mora. Kad su bili tim gotovi, uzmu one daščice, vesla, ribe i konop od kamensidra, pa sve to sakriju u jednu pećinu daleko od pijeska. Da su ostavili vesla na lađi, teško da bi ju Joso kašnje na svom mjestu našao, jer djeca, što dolaze svakog dana k moru, porinula bi lađicu u vodu, da se malo pozabave, veslajući po klisurinama.

Ribari se upute sad u goru. Antonio sveđ šuteći hoda pred svojim prijateljem. Joso mašući rukama mjeri duge korake i puše sav zapuren. Lijeva mu je noga ravna, a desna od koljena dolje ispružila se postrance, kao da si mu ju slomio u zglobu. Kad korakne prigne mu se mršavo visoko tijelo — najviše u cijeloj Lučici — nad desni bok, a ona iskrivljena noga napravi potpun polukrug svaki put, kad stupi naprijed.

Krasan će svanuti dan. Uvalama zuji svjež jutarnji vjetrić i razblažuje ribarima lica i razgaljena im prsa, šuljajući se u njedra crvenih zakrpanih košulja. Glavice na planinama i odaljena ostrva lijepo se već razabiru. Male kućice bijele se na izbrešcima i po pitomim obroncima. Mlada i ljupka svjetlost svud se širi, raste, svud probija sjene, svud ih raspršuje. Ta utješljiva svjetlost, taj čisti i blagi zrak, narav, što se budi iza krepka sna, lagodan njezin dah, koji srčeš tako požudno, sav taj velebni porod jednoga dana doima se silno i živaca i srca i duše — Antonijeve...

— A kud se mi veremo? — puhnu Joso.

— Daleko smo već odmakli od mora. Udarit ćemo sada ovim brijegom, pa eto nas kod Šabarićeva dolca! Marija će doći bez dvojbe.

— Sakrit ćemo se za koji zid. Sjetit će se Saletti današnjega dana! — grozio se Joso.

— Ti ne smiješ ništa činiti, nego što ti ja rečem. Oni će imati puške.

— Pu... puške! — osupnu se Joso, te se zaustavi na ravnoj nozi, držeć onu drugu u zraku.

— Da, puške! Ti se već bojiš, a toliko si se junačio u lađi.

— E ma ne bih želio, da u mene zadime i da me oprže.

— Stoga valja da budemo na oprezu.

Antonio i Joso skoro da se ne umoriše, lomeći se onim grdnim stazama. Napokon doklipsaju do Šabarićeva dolca. Taj se dolac nalazi pod strmom glavicom najviše gore. Mala je to kotlina, kakvih ima mnogo u onim kršnim krajevima. Dolcu bit će u promjeru sto koraka, opasuje ga povisok zid. Po sredini dolca bila je kop ječma. Još ima snoplja za dva bremena. Joso i Antonio sakriju se za zid izvan dolca, u jarak, što štiti od povodnje taj mali Šabarićev posjed. Oni sjednu, a u daljini, pod bregovima, stane se razlijegati jutarnji pozdrav majci božjoj. Ribari skinu kape, prekriže se, pa svršivši molitvu, reći će Joso:

— Danas je Franina podranio.

— Šuti il govori tiše; Marija neće zakasniti.

— Čut ćemo je, čim prispije na dolac.

— Da, ona obično pjeva.

— Lijepa je to djevojka, no reci, je li tebi hladno?

— Nije.

— Mene borme srsi prolaze. E, znaš u gori smo; ovdje ti je uvijek studeno, pa da ti istinu kažem, uznojio sam se putem. Gledaj, Antonio, sva mi je košulja poderana. Imao sam jednu iglu, no i tu sam izgubio. Imaš li ti novaca? Kupio bih si košulju kod Stipe.

— Nemam, no Stipe dat će ti i na vjeru. Dobar je on čovjek.

— Neću na dug, jer se stidim — reče Joso i pogladi si dugački vrat.

— Šuti, čujem nečije korake.

Ribari se zgure pod zidom. S brijega preko dolca čuli su se uistinu laki koraci.

— Je li to ona? — šapne Joso.

— Mislim; gospoda imaju cipele, a njezini opanci ne štropoću po kamenju.

Prijatelji umuknu, gledajući si u lice. Uto zapjeva nad dolcem tih ženski glasić: »Hitala Mare pešćiće u more.«

— Ona! — izlane Antonio i porumeni.

— Antonio, što ćemo sada?

— Ništa, šuti! Čekajmo, dok siđe u dolac — reče Antonio i pridigne se, da vidi, gdje je djevojka.

— A što se je to zabavila na brijegu?

— Stoji na jednom kamenu — odvrnu Antonio, obuhvaćajući njezin dražesni struk svojim velikim očima.

Sunce, malo jutarnje sunce, siplje već svoje zlatnorumene zrnke po gorskom predjelu. Marijin vitki stas slikovito se crta na sinjem nebu, kupajući se u onim sjajnim zrakama. Djevojka pričinja se Antoniju mnogo višom, negoli je uistinu. Ona gleda u more. Oči joj blude tihom površinom i zelenim obalama odaljenih ostrva, tražeći mala i mirna jadra. Osmjehnuvši se sjetno moru, svrne okom po rodnom kraju i uze promatrati, kako se dim lijeno diže nad seljačkim kućama. Sluša zatim mršavu kravicu, što muče pod jednim brijegom, i gladne ovce, što bleju po strmoj strani nad Lučicom. Marijine se nozdrve šire, grudi joj se nadimlju, udišući onaj čisti zrak, kojim se rasplinuo miris kuša i smreka i vonj rahle zemlje. Sivo kamenje, stijene čovječje visine sjaju se i lašte, jer su vlažne od noćne obilne rose, pa misliš, da se one probudiše, da usišu toplinu životnih traka svemožna sunca. U rijetkoj travi sve nešto gmiže i mravinja, u grahoricama i smrekama šuška, sve gmilji, sve uzdiše, sva priroda oživljuje. Nad Marijom u bistrom zraku leluja se sura ladvica i klikta veselu pjesmu; nad planinom leti orao, mašuć i šumeć velikim krilima, a još više, gore po nebeskom svodu, plove mirno pozlaćene pahuljice.

Dan je osvanuo.

Antonio ne može skinuti oka s djevojke suncem obasjane a Joso razmišlja o Salettijevoj puški, te zalazi rukom pod zakrpanu košulju na prsima. Gladi rukom crvena i mršava prsa, opipava rebra, koje možeš lasno prebrojiti pod onom jadnom kožom. Klima Joso glavom, pa kad pomisli, kako bi bilo, da ovdje ili ondje olovo među rebra prohuji, ispruži visoki vrat, teško gutne slinu, a vanredno velika jabučica u grkljamu poskoči i napne kožu baš kao u tukca, kad ga pitaš za božićne svece cijelim orasima i kukuruznim žgancima. Joso pogleda zatim svoje suhonjave noge, što su se duljile pred njim po zemlji i preko jarka. Lice mu se razvedri, sive mu oči veselo zažmire, kad mu sune u glavu misao, da bi već i ona iskrivljena noga svoje učinila, kad bi baš do bijega došlo.

— Pst, pst! Antonio, silazi li već Marija? — upita Joso pa kad ne dobije odgovora, povuče prijatelja za otrcanu nogavicu hlača.

Antonio gledajuć Mariju, mahne mu rukom, da šuti, no malko kašnje zguri se pod zid i metne kažiprst na usne.

— A, ide li? Antonio, blijed si kao da nema u tebi ni kapi krvi — progunđa Joso kroz grbavi i nadesno nakrivljeni nos.

— Tiho! Već silazi u dolac.

— Tako? Saletti? — izbeči Joso oči.

— Ne. Ona. Šuti!

Marija, silazeći u malu kotlinu, pjevaše iz svega grla. Antonijevo srce naglo tuče. Marija otvori laz i uniđe u dolac, pa stane slagati breme na plašćenicu, na uprtu, koju bješe protegnula po strništu. Joso i Antonio pogledavahu se pod zidom izvan dolca, slušajući njezin zvonki glas.

Kad djevojka naravna breme, sjede na zemlju i provuče glavu kroz plašćenicu. Oprti se, a kad htjede da ustane, naglo zadrhta, opazivši dva čovjeka, što se bjehu pomolila nad dolcem.

— Evo ih! Joso, tiho!

— Možda nemaju puške! — zinu Joso kao riba kanj.

— Tiho! Silaze u dolac.

— Antonio, ustani, da vidiš puške.

— Pst! Već su blizu dolca.

— Pucat će na nas kao u zeceve!

— Ne dršći! Ti se plašiš!

— Ja?

Prijatelji umuknu, da čuju, što će biti.

Marija skamenila se videći Alfreda i Luku, te nije ni mislila, što da učini, već osta onako privezana za breme i na nj naslonjena. Plemić i sluga mu vrebahu na taj zgodan čas s ruba kotline, pa se onda hrlo spustiše u dolac, gdje prisloniše puške o zid, koji zatvaraše dolac u potpunom okrugu, pa potrče k djevojci, bojeći se, da se ne rasprti.

— Dobro jutro, krasna Marijo! O, o, vi se rano ustajete! — reći će Alfredo, pogladivši je po licu.

Djevojka ne reče ni riječi, već se sagne, da se digne s bremenom. Luka povuče breme, pritisne ga na zemlju, a djevojka protrnu i viknu:

— Oh, majko moja!

— Marijo, pošao sam u lov, a vjerujte mi, nisam se ni nadao, da ću vas ovdje naći.

— Ostavite me na miru!

— Marijo, danas morate mi štogod utješljiva reći! Ja neću da propustim ovako lijepe zgode. Sami smo ovdje, nitko nas ne vidi i ne čuje, ovo je moj sluga, ta šta da se plašite? — govoraše Alfredo dršćućim glasom.

— Ako znate, što je Bog, ostavite me! — kriknu Marija i opet pokuša, da se digne, no Alfredo gurne ju natrag, a ona se sruši na breme i vrisnu: — Razbojniče!

Alfredo poljubi ju u lice. Marija razveže plašćenicu, riješi se bremena, pa osovivši se htjede pljusnuti mladića, no to zapriječi Luka, uhvativši ju čvrsto za ramena.

— Marijo, bolje po vas, da se umirite! Gospodin vas voli, bit ćete sretna...

— Oh, majko moja! — zarida djevojka, trzajuć se u Lukinim šakama.

Alfredo opaše ju rukom. Oči mu sijevahu, lice mu je tamno ožareno, cijelo mu tijelo dršće.

Marijo, ne vičite! Umirite se, dušo!

— Ljudi, na pomoć! Zar me nitko ne čuje! — vrisnu opet Marija.

Luka sveže joj usta velikim rupcem. Marija brani se svom silom, da im se otme. U taj par skoče Antonio i Joso preko zida u dolac, i to baš na onom mjestu, gdje su bile naslonjene puške. Antonio bješe malko zavirio u dolac i opazio puške, pa se onda s Josom do njih došuljao, idući pognuto izvan zida.

— Stani — zagrmi Antonio, naperivši pušku u plemića.

Alfredo i Luka okrenu se i prestrave. Marija potrči k nahodu, klekne pred njega, pa obuhvati mu koljena zajeca:

— Antonio, neka ti Bog plati!

Plemić i sluga stajahu blijedi posred dolca.

Luka htjede umaći, no Joso zakriješti:

— Stoj, razbojniče, il' te prozvrndam!

— Dajte amo puške — umoli Luka.

— Šuti, psino ili ću odapeti! — zagrozi se opet Joso.

Alfredo pogleda bijesno Antonija i koraknu prema izlazu.

— Stani, ići ćemo zajedno u Lučicu! — javi se Antonio muklo i hladno.

Plemić protrnu.

— Marijo, oprtite breme. Dok sam ja živ, neće vam se dogoditi zla. Joso, pazi na Luku.

— Ako se makne, hoću u srce! Ej, grdobo, ajde pokušaj, da mi umakneš! Ni sveti Luka te neće spasiti, jer ću ja... pras!

— Joso, daj amo pušku! Ne luduj — hoće Luka slatko.

— Hoćeš li, da te nasolim?

Plemić drhtaše od bijesa i od straha, videći one mrke oči i ono crnomanjasto i mračno Antonijevo lice.

Kad bude Marija pripravna, zapovjedi Antonio:

— Sad u Lučicu!

— Lupeži, pred nama! — vikne Joso.

— Za deset koraka — produlji Antonio.

Sat zatim čudom se ljudi čudili na cesti pred Lučicom.

Pokunjeni plemić i prestrašeni sluga stupahu pred Antonijem i Josom, gledajući u zemlju. Malo za njima išla je Marija s bremenom. Djevojka bijaše sva rasplakana. Nekoje žene, dolazeći od rane mise, snuždiše se, videć jadnu djevojku! Klimajući glavom i lamajući rukama iđahu dalje, svaka svojim putem.

Kad dođoše pred poštu, koja se nalazi na cesti pred Lučicom, reče Antonio plemiću i slugi:

— Sad možete, kud vas volja.

— Daj puške — umoli Luka.

— Ne laj, psino! Smrskat ću ti glavu! — grozio se Joso.

— Puške vam se neće izgubiti — odsiječe Antonio.

— Amo pušku! — istisnu Alfredo kroza zube.

— Ne! Zahvali Bogu, da si živ! Ajde, grdobo, gdje je za to puška! Nosi se kući, pozdravi mi tvoga oca, onoga lupeža, što mi je baštinu ukrao. E, lijepo ste nas ogulili!

— Mani ih se, Joso — mirio ga Antonio.

— Ako pisne jednu riječ, zavalit će se u svoju krv!

Luka i plemić, kad uvidješe, da ne mogu ništa opraviti, krenu šumom kući.


* * *


Seoska djeca iđahu za Antonijem i Josom vičući: Imaju puške, puške! Antonio hodaše brzim korakom. Šešir bješe navukao nad oči; oštro pogledaše djecu, koja mu se približavahu. Joso klipsaše za njim, nagibljući se na desni bok i mašući glavom.

— Joso, kamo idete s puškama? — upita ga jedan deran.

— K Stipi.

— Znaš li ti; kako se puca?

— A, a! Znam, vidiš ovako — reče dižući pušku na oko.

— Ajde, pucaj!

— Neću! Lijepa puška. Ovo je Lukina. Ala su drhtali oni lopovi!

— Žandari će te zatvoriti, što si pušku ukrao. Da, i Antonija će zatvoriti!

— Mi ćemo se braniti; sve ćemo poubijati.

Trgovac Stipe, stojeći pri blagajni u svojem dućanu, drži lijep svežanj papirnata novca u ruci. Pred njim na klupi leži jedna stotinjača i nekoliko desetača. Lovro, Salletijev kočijaš, došao je s onom stotinjačom, da ju usitni kod trgovca. Stipe se dotakne svaki čas jedne mokre spužvice i broji novce kočijašu. On broji, a u dućan banuše Joso i Antonio. Trgovac se osupnu. Lovro se okrenu i spazivši oboružane ribare strašno problijedi.

— Antonio, čije su to puške? — upita Stipe.

— Reći ću vam kad otiđe iz dućana taj ćuk — odvrati Antonio i pokaže rukom na Lovru Palottu.

Taj čovuljak, prava lopužina, oduga i obrijana lica, sve nešto žvače, a ne zna, što da reče, ni što da učini.

— Lovro, evo ti! Broji jošte jednom; možda sam se pomutio — reče Stipe, gurajući desetače po klupi.

— Ej, sakaro! Odakle tebi taj novac? — upita Joso.

Lovro zinu velikim ustima i zagleda se u ribare.

— Znam ja, otkud mu taj novac! — šanu Antonio.

— Gle taj skot, a mijenja stotinjače! — viknu Joso i uzme u nišan kočijaša.

Lovro sav se stisnu i turi novce u džep široka i dugačka sura kaputa.

— E, ne mijenja on za sebe! Poslao ga amo mladi gospodar — obrani ga Stipe.

— Da, da, mladi gospodin — zapenta Lovro.

— A što strepiš? Ta koji ti je bijes? — čudio se Stipe kočijašu.

— A gdje ti je taj mladi gospodar? — nasmije se Joso, kao da kiše od hunjavice.

Lovro se trže i zavrti glavom, pa promrlja:

— Ajde tražite ga!

— Već sam ga našao! — uzviknu Joso i ispruži vrat.

— Daje li ti kadgod tvoj mladi gospodar novaca? — upita važno Antonio.

Lovra uhvate grčevi. Antonio probode ga svojim pogledom.

— Novaca!... On!... Da, korbačem po leđima — izmuca Lovro.

— Antonio! — preseneti se trgovac.

— Prisjest će mu onaj novac! — zagrozi se Antonio muklo.

Lovro se otetura iz dućana.

— Antonio, vjere mi, ne razumijem tvojih riječi! Ta što si na nj tako navalio? Što ti je skrivila ona nevolja?

— Ništa!

Stipe slegnu ramenima, pa upita:

— A te puške?

Antonio ispriča sve, što se bješe zbilo u gori i kako je dopratio plemića do Lučice.

— Gdje je Marija? A, lupeži! — vikaše trgovac zgražajući se.

— Otišla je kući.

— A što si amo donio puške? Odnesi ih načelniku, pa mu reci, da sve sudu prijavi.

— Načelnik bi nas zatvorio! — zahunta Joso.

— Pravo imaš, Joso! Gle, nisam ni pomislio! Načelnik je prijatelj Salettijev.

— Tako je! — potvrdi Antonio.

— Tko ti je rekao, Antonio, da će oni lupeži za Marijom u goru? — upita Stipe.

Antonio, pomislivši na Elviru i Marka, uzbuni se malko, pa zataji trgovcu, kako je čuo razgovor pred plemićevom kućom prošle noći.

— Nisam ja zastalno znao, da će ovaj gospodin za Marijom u goru — usili se Antonio izvraćati. — Sinoć kod večere reče Jele Mariji, da urani po jedno breme ječma, a ja odmah pomislih, dočekat će ju Saletti u gori.

— Da, da; ona hulja napastuje djevojku — ljutio se trgovac.

— Ja i Joso ribarismo cijelu noć; u zoru rekoh mu, da pođe sa mnom. Kad dođosmo na jedan kuk, opazim preko doline na strani brijega Mariju. Podaleko za njom iđahu dva čovjeka; odmah se dosjetih jadu!

— Gle, a ništa mi onda nisi rekao! Zar si ih zbilja vidio? — začudio se Joso.

Antonijeve posljednje riječi bile su istinite. On ne htjede Josi kazati, da vidi one ljude s puškom, jer se bojao, da će mu Joso umaknuti.

— A tko je kazao Salettiju, da će Marija po ječam? — upita Stipe.

— Njegove sluge paze na svaki joj korak — odvali Antonio.

— Vaj meni, oh da ste Stipe, čuli, kako je Marija vriskala! Ma sve me jeza hvataše! — reče Joso i podigne pram riđavih i žutkastih vlasi s tjemena uvis, da bolje pokaže, kako mu je bilo pod zidom onoga dolca.

— Antonio, valjan si ti momak!... Sirota djevojka! Da tebe ne bude, sramota bi danas bila pala na Šabarićevu kuću. Ti si spasio Marijino poštenje i osramotio onoga lupeža. Eto, to su vam ta lučička gospoda. Bi li se i sama hudoba što poganijega izmislila! — vikaše Stipe.

— Antonio, zašto ih nismo utukli? — junačio se Joso.

— Bolje da niste! Ruglu i sramoti izvrgoste ih, a to je za sada dosta, dok sud ne kaže svoju. Gle, takve se hulje tove u našim krajevima! Nije im dosta, da gule i zatiru naš jadni puk, već hoće da nas i sramote, da nam i djevojke obešćašćuju. Ne, nema više pravice na svijetu! Ovi su skotovi za vješala! Briga Salettija za naše nevolje; puni su mu ambari, njegove kese pucaju, a narod gladuje! E, lako njemu! Kad su bile one zle godine, davaše on o Božiću vreću kukuruza, da mu kmetovi za nju povrate tri vedra vina o Miholju! Ta što ćemo, kad smo siromasi? Ona gospoda, koju šiljemo u Beč, mjesto da se za nas zauzmu, za ovaj nevoljni puk, pravdaju se i nadmudruju, u kom jeziku da se uče naša djeca, a nas malo svrbi glava, da li smo crni il bijeli, kad nas deru, kad nas sramote skotovi poput onoga staroga lupeža nad Lučicom! — bjesnio je Stipe naglo koračajući dućanom.

Majka i otac došavši u dućan stanu ga miriti, videći ga onako ljutita, no sve uzalud. Stipe vikaše kao izvan sebe, a kad se izvikao, pođe u jednu malu sobicu, gdje običavaše pisati. Tu sjedne, obori glavu na prsa i uze nešto mrmljati.

Antonio i Joso ostave puške u dućanu, izađu iz kuće, pa se upute k Šabarićevima.

Jela i Marija sjedile su na ognjištu, plačući i jadikujući. Marko šeta se kuhinjom. U licu bijaše blijed i zamišljen. Kad žene spaziše Antonija i Josu, glasno zajecaju. U sobi ležao je stari Antun na visokoj postelji. Nesretni mornar upiraše staklene i suzne oči u prozore i slušaše jecanje žene si i kćeri.

— Ah, dragi Bože, što smo ti skrivili — uzdisaše Jela lamajući rukama. — Svemu, svemu sam ja kriva! Ah, mi tužne sirote! Sad razumijem, zašto me je Luka pitao jučer i ovo i ono. Draga Marijo, rano moja, nemoj mi jecati! Nikad nećeš više sama iz kuće. Ma zar su već ljudi poludjeli? Oh, oprosti mi, Bože! A što znam ja, što govorim?

— Umiri se, majko! Marija se samo preplašila.

— Antonio, ti si spasio čast ove kuće! Deder kaži, kako je bilo — reče Marko dršćućim glasom.

— Zar vam nije Marija rekla?

— Jest, no gdje su ti puške?

— Dao sam ih Stipi, jer bi on morao biti načelnikom.

— Je l' te, zar tebe zovu Josom?

— A, a! Da, Josom. Žao mi je, da nismo u njih zadimili kao u zecove.

— Oh, sveti Bože! — zalomi Jela.

— Majko, ne boj se! — zajeca Marija.

— O čekaj ti, oj plemeniti plemiću! Kazat ćeš ti meni, što imaš s mojom sestrom! — zagrozi se Marko i užasno protrnu.

Antonio gledaše ga smiješeći se, sažaljivo, gorko i skoro prezirno...

— Marko, sine, nemoj se pačati u ljude, koji se otpustiše od Boga! Nemoj da nas i veća zla snađu — moljaše Jela.

Nasta tišina. Iz sobe se začu glas bolesnika.

— Sinko, djeco, čuvajte se tih grešnika; nemojte me spraviti u grob i prije vremena.

— Antonio, Marija pripovijeda, da si ti pred nekoliko dana udario plemića šakom; zašto si šutio o toj stvari? — upita Marko.

— Šutio? Zar nisam vama, Jele, kazao sve one iste večeri, kad ga oborih na cesti?

— Jesi, Antonio, jesi — odvrati Jela.

— Da sam to znao, ne bi se bilo slučilo ovo današnje! — reče Marko jedovito.

— Šutjele smo, da te ne rastužimo; pa i Mati ne rekosmo ništa, da se ne dogodi veće zlo.

— Zlo uradiste! Ja bih bio govorio s plemićem.

— A bi li danas poručili Mati u Jelenšćicu, da amo dođe? — upita Antonio trpkim i nestalnim glasom.

Marija drhtnu pogledavši mu lice, preko kojega bješe u onom trenutku preletio oblak velike boli.

— Nikako! Pošto da dođe amo? Moja je briga, da sa Salettijem obračunam. Ja ću ga već dozvati k pameti! — izvikne Marko gnjevno.

Njegovim krasnim licem prostrla se gorka zabrinutost i ljuta pečal.

— Da, da, sinko, bolje je da Mato ne dođe u Lučicu, ta čemu da ga rastužimo! Bit će najbolje da zapitamo za savjet gospodina plovana i Stipu; oni će znati, što nam valja činiti i komu da se obratimo. Sreća naša, da imamo takvih ljudi u Lučici! Gospodin plovan pomogao bi i nekrstu, a kamoli ne nama! Marko, da si pop, ne bi se to događalo tvojoj sestri. Tko; tko da se takne sestre jednog plovana? Ah, što ćemo mi sirote, siromašni mornari!

Glas o Salettijevu mrskom nedjelu u tili čas raznio se Lučicom. Skoro svi požale krasnu i dobru Mariju i jadne joj roditelje. Tiho mjestance silno se bješe uzrujalo. Majke zabrinuto pogledavahu svoje kćerke, osipavajući ih lijepim i korisnim savjetima. Joso ševrdaše duže vremena gradskim klancima, uličicama, pripovijedajući i hihotajući o Mariji, o plemiću, o dolcu u gori i o puškama. Žene dovikuju se preko puta, ispituju, grde plemića, lamaju rukama i ne mogu da se prečude Josinu junaštvu. Djeca, što opkoliše ribara, gledaju ga zapanjeno i prestrašeno, pa ga slijede sve od kuće do kuće, a on kazivaj i pripovijedaj, kao da je poklao nepreglednu vojsku. Joso s četom dječurlije pane pred načelnikovu kuću, pa opet nabrajaj i drobi radoznalim susjedama.

— Što mi se derete pred kućom! — zakvrči s prozora Anastazija Murelli.

Silne li sada, brajne, graje! Joso u svom junačkom zanosu poviče:

— Gle, gle, sovetine na prozoru!

— Sovetina! Sovetina! — zaurliču djeca.

— Gadovi, razdrapanci! Ajte kući, da vam matere hlače zakrpaju! — zakriješti opet Anastazija.

— Grdoba, vještica stara, ciganko! — stane pljuštati sa svih strana.

Malo zatim, pošto se sleže oluja, gledaše načelnik žutkasto lice svoje žene i dlake, što drhtahu po bradavicama, slušajući graju, što se bješe prenesla u jednu drugu ulicu.



Sljedeća stranica