Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje sedmo

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Uzdisanje šesto Uzdasi Mandalijene Pokornice —  Uzdisanje sedmo
autor: Ignjat Đurđević
Uzdisanje osmo


U ljubjenju

  Ako može kâ stvar biti
od višnjega viša vijeku,
toj se ima ljubav riti
koju nosi bog čovjeku,
pokli ona svako u vrime
njim gospodi, vlada njime.

  Nareče mu: „Svijet nastani“,
kad iz ništa vas svijet sinu;
naredi mu: „Svijet sahrani“,
a on prignu svo'u visinu;
htje da u trudijeh čezne i preda,
htje da i umre - umrije ureda.

  Tijem sve što smo, sve što imamo,
sve što ufamo mi najvruće,
milostivi dar je samo
te ljubavi svemoguće,
kâ od nas neće dare na te,
van ljubjenja, ine plate,

  veleć: „Tebi s nebom ove,
o umrli, zvijezde ognjene,
sve što leti, hodi i plove,
sve što rađa, cvjeta i zene,
tebi blaga sva bez broja,
meni sama ljubav tvoja.

  Ljubi, ljubi, pokli tako
od blažena steć ćeš ime;
razgledaj me pomno i ako
nijesam lijepa, ne ljubi me:
božjem srcu hći sam prava,
pokoj, ures, dika i slava.“

  Ona tako, tako i za nju
vape ujedno svi nje stvori,
čijem zamjeru kroz svakdanju
svaki umrle licem kori,
čemu od sebe svo'u najveću
ne ljubeći čes odmeću.

  Ali Evrijenka mâ ljuvena
tač neharno dni ne traje,
neg sveđ ljubi obljubjena
već neg onda ljubila je,
kad bog riječi svo'om proslavi
žestočinu nje ljubavi.

  Ona, za uvijek ne dospjeti
ljubav i š njom boles priku,
izdjeljani krs raspeti
i krvavu božju sliku
(ah milosti!) po sve čase
grli, gleda, hrani uza se.

  Uprije jednom u nj, zatijeme
diže pogled k nebu uzgori,
ter da glasom srčanijeme
skrovnu usilnos izgovori:
„Odi uči se prava (kliče)
ljubav, rajski ljubovniče!

  Neka misli tve bolesti,
neka pazi rane tvoje
i razbira pomnom svijesti
tve priteške nepokoje
tko god žudi znat, moj bože,
što je ljubav i što može.

  Tvoju ljubav neka mjeri,
tko neharnos mu znat hoće;
mu neharnos nek zamjeri,
me svevolje, smjenstva i zloće
tko god opet znati haje
da tvâ milos neizmjerna je.

  Kroz ljuveno ah jaoh čudo
i kroz tvoju oblas mnogu,
ah da ikako, mâ razbludo,
pritvorit se u te mogu,
u te trudna, u te bjena,
opsovana, izranjena.

  Neću, neću sreće druge,
muka mi je sama draga;
neću, neću bit bez tuge,
videć tebe tužna i naga;
neću živjet, da ni umrijeti,
za trud smrtim ne dospjeti.

  Nu što je ovo? Kad smućene
suze lijevam ja skrušena,
boles moju tjera iz mene
njeka u suzah slas skrovena,
i što suzim već naprijeda,
mnim da lijevam suze od meda.

  Ah kô u meni promjenjiva
ista žalos narav svoju;
radujem se žalostiva
i mučim se u pokoju;
ćutim, ćutim ah zadosti
raj u paklu me gorkosti.

  Nu ako uživam, što se bolim?
kad se bolim, čemu uživam?
za me teške zloće molim,
a u molbah mir otkrivam!
Ah vidje li tko dosade
trudan pokoj, slatke jade?!

  Nu zaisto rados ćutim,
er je u plaču moja utjeha;
zaisto bolim tugam ljutim,
er spomenom mrem od grijeha
ucviljena, radostiva,
mirna, jadna, mrtva i živa.

  O moj bože, sad znam što je,
što su tuge me vesele,
er s ljuvezni cvijelit tvoje
ljudskom srcu draže 'e vele
neg uživat sve najveće
podsunčane česti i sreće.

  Tko se boli, er te uvrijedi,
ljubi tebe, bože pravi;
a tko ljubi tebe i slijedi,
ćuti u tvojoj raj ljubavi,
er na nebu raj istini
tvoja ljubav sama čini.

  Tijem kô gorka voda od mora,
koliko se muči i hodi
po zahodu šupljijeh gora,
prem toliko slađa ishodi,
tač s ljubavi trudeć tvoje
slatke ćutim nepokoje.

  Misli, o dušo, vrhu svega,
kad je slatko tač cviliti
i truditi rad višnjega,
š njim uživat što će biti,
kad u dvoru privišnjemu
š njim se združiš slična njemu?

  Kad se u njega priobraziš,
u njem, po njem, š njim blažena,
i ures njegov dočijem paziš,
mreš od slasti zatravljena;
nu ne umiraš, er slas taka
vječni život dat je jaka.

  Što će pako? Ah razmetni
strašni ponor vječnijeh šteta;
trjeskoviti plam osvetni
vrz' iz ruke, pravdo sveta;
vrz' oružja tvoja ognjena,
o rasrdžbo božanstvena!

  Čemu da su spravne uvike
smeće, srde i pogube
za pedepsat odmetnike
kî dobrotu tvu ne ljube,
kad pedepsa može riti
najveća se - ne ljubiti;

  ne ljubiti tvu ljepotu,
kôm sve 'e lijepo što lijepo je,
za kôm gori u životu
svekoliko, dobro što je,
ku za steći dosta 'e htiti,
za znat, dosta jes živ biti.

  I nać će se tko će riti:
'Trudno mi je ljubit boga!'
Vele 'e trudnje ne ljubiti
izgled dobra, znaj, svakoga,
kijem živemo, kijem ćutimo,
kijem ljubimo, kad ljubimo.

  Za nać zlata, kopno i more
po sve strane naglo optječeš,
rijeke odvraćaš, cijepaš gore
i u grob tamni još živ tečeš
podnoseći stanovito
mraze u zimu, sunca u lito.

  Rob se stvaraš za uzit više,
za bit dvoren, inijeh dvoriš;
tvoje u mislijeh srce izdiše,
stineš sumnjom, željom goriš;
trudiš za steć dni vesele,
za ne patit, patiš vele.

  Za moć drage ke ljeposti
željnijem stupom u skut doći,
traješ dugoj u gorkosti
tamne danke, trudne noći,
kupujući (što 'e najgore)
na tvoj pjenez tve prikore.

  Za usplodit tve baštine,
mećeš vazdan znoj i blago;
za priteći znanjem ine,
u tmi dušiš vrijeme drago;
sreću u boju za steć bolju,
gineš s srećom tvôm na polju.

  Ah ne ide se po pučini,
ni se u muci duh satira
za nać ljubav, koja čini
duši u našoj plod od mira,
kâ sladostim svo'e razblude
taži umrle brige i trude.

  Istok obit ah nije trijebi,
podne ognjeno, strane od snijega
za steć ljubav, kâ stan sebi
srca uzdrži sred našega;
ljubav od nas dalek nije,
blizu 'e, s nam je i u nami je.

  Majka 'e narav u nas stavi,
da 'e sveđ naše bitje spravno
ljubit stvorca od naravi,
dočijem ljubi što 'e naravno,
i dopremo da do njega
po ljubavi svijeta ovega.

  Tijem svijes naša nejma mira,
kad svjetovnu ljubav slijedi;
svud se vrti, svud prostira,
preda, gasne, sahne i blijedi,
pravu er svhu na svijet odi
svo'e ljuvezni ne nahodi.

  Plam u drvu svezan stoje
nejma pokoja od ničesa,
sveđer gleda mjesto svoje,
ke je gori kraj nebesa;
tako i plamen naš najliše
odi stojeć hlepi više.

  Reci: 'Neću već živ biti',
nu ne reci: 'Ljubit neću',
pokli ne mož neg ljubiti,
dokle god si živ; i rijet ću
da i ljubit još pristo bi,
toj pristanje ljubio bi.

  Mi smo ljubav, i u čovika
što je duša, ljubav to je;
duša s htijenjem nije razlika,
htijenje i ljubav znaj da isto je;
dakle osudit mož pravedno
duša i ljubav da 'e sve jedno.

  Zaisto tko god žive i čuje,
ne bi bio živ na svijeti,
da štogodijer ne djeluje
ili tijelom il' pameti;
nu djelovo ne viku bi,
što djeluje da ne ljubi.

  Dakle, kada u naravi
život je isti djelovanje
i kad naše bez ljubavi
svako djelo gre na manje,
poprav rijet se život ima
sama ljubav umrlima.

  Eto srce svako u broju
od ljuvenijeh sužanj ide,
i premda svi ljubav svoju
različnijeme putom slide,
jedna 'e svrha - slados njeku
ćutjet, kad što ljube steku.

  Brodar s vjetrim vo'evat radi,
teg zemljaku jes od volje,
bojnik strašnoj u zavadi
crnom krvi masti polje,
ljubi ucviljen duh zabavu,
rob slobodu, gospar slavu,

  ljepos žena, mladci rados,
svjetnu stavnos svijesti sijede,
mudroznanci hitru slados
urešene' sred besjede,
pustoš lovac i planinu,
svjetlos putnik, gusar tminu.

  Tako svak je ljubit obro
što mni dobro da 'e čoviku:
njeko ljubi pravo dobro,
njeko od dobra praznu sliku,
jedni svjetlos, druzi scine,
kô za zlato, za dan tmine.

  Tijem kad prema dobru samo
mi općimo ljubeć iti,
veće dobro većma imamo
iskat, slijedit i ljubiti,
er stvar bolju slijede i žele
i iste zvijeri vruće vele.

  Da kî trud je ljubit boga,
ko'i je dobro svijeh dobara,
ko'i pun dobra bezmjernoga
sve što 'e dobro dobrijem stvara,
nek dobrota naša 'e svaka
svo'e dobrote slika i zraka.

  Kad zrak sunca neumrloga
tvoj priteže pogled lasno,
dali bit će muka mnoga
isto slijedit sunce jasno
i uputit sve tve volje
na ono dobro ke je bolje?

  Pak, o dušo, ti ljubeći
mož i ne steć dobra umrla;
boga ne mož neg sveđ steći,
kad ga uzljubiš željna i hrla;
er isto je srca iz svega
njega ljubit i imat njega.

  O čudesa od ljubavi!
Duša, o bože, mâ goruća,
čijem s tvôm voljom svo'u sastavi,
stvorila se svemoguća,
i s tvo'em htijenjem nerazdiona,
sve što možeš može i ona.

  Er svemoguć taj se veli
tko s hotjenjem moć jednači,
koji može sve što želi,
s djelovanja sveđer jači,
i kî moguć što 'e htjet obro,
samo hoće sve što 'e dobro.

  Taka i ja sam, tvu dragoću
ljubeć, srca kôm primožeš;
sve što hoću mogu, er hoću
samo što ti hoć i možeš,
i er tve htijenje htijenje 'e moje,
moje i svako tve djelo je.

  Hoć me uvijeke pedepsati?
Ja to uživam, ja to hoću.
Hoć mi u raju mjesto dati?
Prid tve lice željno doć ću.
Hoć li u ništor da se obratim?
Uništenje me ne kratim.

  Hoć li stvarat svijete nove?
hoć raščinit tvâ nebesa?
hoć vrh zemlje prolit ove
svu pučinu tvo'ih čudesa?
I ja kroz mu ljubav mnogu
sve to u tebi hoću i mogu.

  Ah što ljubav tvoja u meni
od poroda još ne poče,
o moj raju božanstveni,
moga plama lijepi uzroče!
Zašto kasno dušu u moju
prigrlih te, moj pokoju?!

  Zašto opaki ja svijet ljubih
bez pameti, bez potrebe?!
zašto drago vrijeme izgubih
u ke ljubit mogoh tebe?!
zašto istratih vaj njekade
u taštinah danke mlade?!

  Ah kâ tamnos svijes mi ugasi,
ter se srcu mom ne objavi
da početak i svrha si
od stvorene ti ljubavi
i svjetovna da sva dika
od dike je tve prilika.

  Viđah nebo zvijezdam milim
jakno cvijetjem nakitjeno,
viđah polje cvijetjem bilim
jakno zvijezdam navezeno,
viđah sunce, kralja od zvizda,
viđah mjesec gdi se gizda.

  Obraćah se na svjetlosti
uzmnožnoga srebra i zlata,
gledah puna razlikosti
stada od zvijeri, ptica jata
i ne poznah da je gori
ljepši od svega, tko sve stvori.

  Mladijeh dvorân s draga uresa
ćuteć dušu mu gorjeti,
imah ured put nebesa
moju uzdignut miso i rijeti:
'Bog me ljubi nad svijem, i ima
on bit ljubjen nada svima.'

  K nebu obraćen cvijet videći
gdi se uresom svo'em veseli,
što ne rekoh: 'Ures veći
momu licu višnji udijeli;
tijem cvijet kad je haran čemu
mâ 'e neharna ljepos njemu?'

  Pazeć rijeke sa svom vlasti
it k početku put pučine,
gdi ne haju kud će pasti,
samo da se š njom sjedine,
što ne hrljah i ja k momu
jaoh početku neumrlomu?

  Bistre vode romoneći
bez pristanka tebe zvahu,
tebe vjetri, kî pršeći
livadom se prolijetahu,
tebe u moru narod nijemi
i mučeći kazaše mi.

  Da si uredan nad inime,
red od stvari meni ukaza;
da si osvetan, nauči me
grom ognjena pun poraza;
dan je očita tvoja dila,
noć otajna svjedočila.

  Ah stvorenje dočijem sliđah,
što ne poznah tebe tada?
Nu nije čudo da ne viđah
tebe u stvorijeh stvorca, kada
moj duh grijesim zaslijepjeni
ne viđaše mene u meni.

  Nu da i viđah, ne htjeh znati
ni obljubit zrak viđeni;
i bih kriva tuj dvakrati,
er bih kriva tebi i meni:
tebi, er tebe tad ne ljubih,
meni, er mene tijem izgubih.

  Zato unaprijed mo'im željama
tebe sama za izgled dat ću,
a sveđ težijem pokorama
mene u meni pedepsat ću,
dokle platim, diko od nebi,
sve što skrivih meni i tebi.

  Zgodno vrijeme, zgodo lijepa,
kud mi uteče, vajmeh kuda?
čijem ja tamna, tašta i slijepa
mnjah telesnijeh sred razbluda,
ne znam kako, pokoj steći
i raj iznać, raj gubeći!

  I meni se prem dogodi
kako onomu kî 'e scijenio
da mu u noći sunce ishodi
kad je od munje zrak vidio,
iz ke paka rani njega
plam od trijeska nenadnjega.

  Ali pokli po n'jednijeme
načinima nije ufati
da svo'e kolo svrne vrijeme
i da natrag tijek povrati,
kroz ljubjenje sveđ vrjednije
nadodat ću što ođoh prije.

  Vrz' me u pako i pogubi, -
ljubit ću te još i tamo;
nu se u paklu jaoh ne ljubi!
Ne znam, ne znam, neg znam samo
da i sred vječne peći ljute
ljubit ću te, ljubit ću te!

  Zasve u paklu tvu dobrotu
nije tko ljubi po naravi,
ljubit ću te na sramotu
od pakljene neljubavi
i plamom ću mo'em satrti
silne plame vječne smrti.

  Tebe posred duše ognjene
držim za uvijek ne pustiti;
tijem propasti sred pakljene
sila 'e tebi sa mnom siti,
a kad sa mnom budeš, meni
raj će biti jaz pakljeni.

  Ljubit ću te, mâ ljubavi,
ljubit ću te, moj pokoju,
dokle ljuven plam rastavi
moga od tijela dušu moju
i tlačeći svijet umrli
s tobom duh se moj zagrli.

  Slavna smrti, smrti blaga,
s te ljuvezni kâ dohodiš,
ti si od tuge svrha draga,
ljepši život ti dovodiš,
pače s vlasti tvôm ljuvenom
djelom život, smrt si imenom.

  Za rijet bolje: ti si iz raja
život vrhu svijeh života;
nejma svrhe, mjere i kraja
za'edno s bogom tvâ ljepota,
kôm građani zgar gorući
slatko umiru ne umirući.

  Ah ljubim te tvom u krilu,
eto izdišem, ah jaoh bože!
eto plama tvoga silu
moj podnijeti duh ne može;
ah sladosti, ah ljubavi,
ah jaoh ginem, duh me ostavi!“

  Tač pokorna ljubovnica,
zatravljena dikla sveta,
svenu i pade zemlji nica
rajskom slasti priuzeta;
nu je uzdignu sa svijeh strana
od nebeskijeh skup dvorana.

Svrha sedmoga uzdisanja