Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje osmo

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Uzdisanje sedmo Uzdasi Mandalijene Pokornice —  Uzdisanje osmo
autor: Ignjat Đurđević


U uživanju

  U te i tebi vjerovati
da 'e sve tobom i sve uza te,
tebe od tebe samo ufati
i ljubiti tebe, a za te,
za uživat pak na nebi
s tobom, tobom, tebe u tebi,

  lasno e, bože, i ovo je
sam put koji vodi gori;
tijem su isprazne riječi koje
nerazborna svijes govori
da umrlijeh za stupaja
prem je visok put od raja.

  Er tko da te ne vjeruje,
kad te u svakoj stvari otkriva?
tko da ne ufa, kad te čuje
svud i pozna milostiva?
tko za tobom da ne gori,
kad što 'e lijepo ti lijep stvori?

  Pokornica pokrijepljena
s vjere, ufanja i ljubavi,
kojoj ljubav neizrečena
prave u jadu slasti objavi,
eto uzmnaža rajom sada
ljuvenoga slasti od jada;

  ter kô uzgori leti ureda
koja iz voda zraka sine,
kad se mjesec noćno ogleda
valovite sred pučine,
leti i ona za u raj doći,
plačna iz mora, hridne iz noći.

  Gre rajskoga put svjetlila
nać ufanu rados bližu;
dvorni anđeli sklada'u krila
ter je u kola jasna uzdižu,
noseć na dan nju mnokrati
boga očito za uživati.

  Nu prostite, vječni dvori,
ako za moć sreću izrijeti
slavne vile, k vami gori
i ja uzletim môm pameti
i umrle slikom sjene
dike upišem neizrečene.

  A ti, o srećna ljubovnice,
kâ vrh sebe uznesena
sad privišnje gledaš lice
bez promjene sveđ blažena,
spusti jedan zrak i njime
u spijevanju prosvijetli me.

  Nad visinam uzvišeno
stanje rajsko nejma mjere
kôm sej nebo podloženo
tle čestito sobom stere,
da kô zemlja nebu ovemu
za podnožje nebo 'e njemu.

  Nebo od neba tijem se veli,
njime sunce svjetlos prima,
on zvjezdama zrake dijeli,
pače zrakom zrake otima,
er svjetlosti vas zrak svoje
neophitno božanstvo je.

  Količak je vrh od svita,
van kojega stvora nije,
prem toliko plemenita
svo'em uresom zgrada opstrije,
ter bez izmjene od godišta
sve je pod njom, nad njom ništa;

  vrh temelja neumrlosti
sto'i na plećijeh svijeh vremena
stvorna od same, znaj, radosti,
same od slave sastavljena,
čijem njoj za dat ures taki,
bog istrati sve što 'e jaki.

  I ako u višnju svijes kada se
začuđenje vidi pasti,
reci da u njoj snebiva se
svestvoritelj svo'om oblasti
i priuzet odasvudi
svemogućstvom svo'em se čudi.

  Tuj posijeda duh stečenu
sveđ pohlepno čes najslađu;
tuj kî žude, slas žuđenu
od žuđenja veću nađu;
tuj nije žudjet, er najpreče
prid požudom darov teče.

  Tuj ognjeno srce očima
vidi dobro svo'e najveće,
videć ljubi, ljubeć ima,
a imajuć zna da neće
dogodit se vik da izgubi
sve što ima, vidi i ljubi.

  Tu je duši ljubovnici
trijebi što joj rados dava;
nijesu srećni blaženici
neg čestitos, sreća i slava;
sve što imaju, mogu i što su,
slados, rados, blaženstvo su.

  Piši što se željet more,
zbiraj pisôce odsvudijera,
bud' lis zemlja, ingvas more,
zraci od dana zlatna pera, -
sve što željom mož začeti,
potpisano tuj bit će ti.

  Čini anđelske misli ujedno
da se s ljudskijem mislim stanu
i sve misli tanko i uredno
smisle u jednu miso izbranu, -
sva ta miso doprijet neće
što tvâ duša gori steć će.

  U ove slave Mandalijena
za došaste zaklad česti
još u život bi viđena
vrh anđelskijeh krila uljesti
na uzdisani celov svoga
ljubovnika ljubjenoga.

  Ter božijeme zrakom tada
prosvijetljena plamenito
sve što 'e vidjet lijepo ikada,
vidje u višnjem licu očito,
i upli svijesti punom čuda
u beskrajnos svijeh razbluda.

  Sve što prosi, sve što uzdisa,
sve što ognjeno žudje, steče
i pokoru, s koje izdisa,
priblaženu zazva i reče,
pričestite reče svoje
sve minute nepokoje.

  Kô cvijet zoru, sunce zora
pazi i tako život prima,
ona vječno sunce odzgora
nepomičnijem zrči očima,
pače u pogled srećan viku
dušu obraća svukoliku.

  Ne umrije, zasve da od slasti
čezne, gine, snebiva se,
er ne može smrtim pasti
tko sve dobro ćuti uza se,
i kroz pravu rados mnogu
žive bogom, bogu, u bogu;

  ter je uspeta njeko, o bože,
na božanstvo tijem darima,
er sve što ti možeš, može,
i sve što ti imaš, ima,
s tobom sljubjena i stučena,
u te stvorna i obraćena.

  Opojena tijem u slavi
i u božanstvu raskriljena
po veselju, po ljubavi
cavti u sebi božanstvena,
ni se drugo spomenjiva
neg da ljubi i da uživa.

  Tako puna uživanja,
nu ne viku nasitjena,
sred pokorna hridna stanja
svojijem suzam bi vraćena,
da unaprijeda bez gorkosti
plače od mira i od dragosti.

  Kô za suncem, kad zapade,
još svijet drži zraka dio,
kô za zorom, zađe kade,
još žuberi slavic mio,
tač i s rajom rastavljena
još raj ćuti Mandalijena.

  Zatoj ona k stvorim veće
ne obzire se umrlima;
njoj vidjene rados sreće
sva ćutjenstva priuzima,
dokle odloži najposlije
što joj podnijet srcem nije;

  kliče: „Gdje sam, što sam, kako,
po kom čudu još na svijeti?
Ja li mogoh višnji ikako,
kâ sam ništa, zrak vidjeti?
Od pravde li vječne lica
smjeh pogledat ja grešnica?

  Vidjeh! ah ne vidjeh, bože,
ni bih jaka vidjet viku,
er kô izmjeran vid da može
neizmjernu vidjet diku?
Nu opet duša mâ vesela
govori mi da 'e vidjela.

  Da ako vidjeh, me gledanje
bi li u tijelu? bih li živa?
Znam i ne znam, i me znanje
ista svjetlos opsjenjiva;
vrhnaravni zrak koji je,
što mi kaže, sobom krije.

  Kako vidjeh ne znam; ali
znam što vidjeh da je istino;
pogledi su mo'i poznali
bitje, o bože, tve jedino,
i kî zatijem osta u meni
ne vara me plam ljuveni.

  Ah tač ljubim, da me u sebi
srce i život jes i nije:
duh je ljubeć većma u tebi
negli u tijelu, stanom gdi je;
i u tijelu je, hoteć time
da te i tijelo ljubi š njime.

  Ah ljubi te š njim i tilo
ter ljubeći ne počiva;
samu u suzah roni milo,
u besjedah samu otkriva,
samu uzdiše, moj pokoju,
samu odiše ljubav tvoju.

  Ti s mâ svrha, kruna, ufanje,
veličanstvo, slava i scjena,
straža, pomoć, put, vladanje,
otkup, plata, lijek, zamjena,
želja, utjeha, slas, ćutjenje,
srce, život, duša i htjenje.

  Tebe molim i zazivam,
ištem, prosim, slijedim, stižem,
mislim, žudim, spomenjivam,
štujem, klanjam, dim, uzdižem,
častim, dvorim, scijenim, gledam,
slavim, glasim, pripovijedam.

  Nu zasve toj, nije moć moje
plame istakmit s tvôm ljepotom,
premda ljubim, koliko je
moćna snaga s svijem životom;
ah za uzmnožit ljubav mnogu
želim ljubit već neg mogu.

  Ah za ražeć još plam jači
svakčas mu svijes srce pita:
'Naricaj mi i tomači,
srećna o svijesti i čestita,
što 'e bog, koga vidje, i što je
prizamjemo bitje svoje?'

  Odgovaram srcu momu:
'Bog kroz slavu sto'i najveću
vas opsjenjen bitju u svomu;
ah jaoh bog je, koga neću
ni ja izrijeti vik vidjena
ni ti doprijet izrečena.

  Bog je, o komu da i znaš malo,
za ljubit ga to 'e zadosti,
er to 'e veće neg sve ostalo
blago umrlijeh od ljeposti,
i ako u znanju tvom malo je,
znaj da u sebi neizmjerno je.

  Bog ne samo riječi od ljudi
neg i pamet još nadlijeta,
kâ po umrlijeh slikah sudi,
er njih samijeh pozna i sreta;
tmasto misli, er vidjene
same joj su svijeta sjene.

  Tijem najbolje boga znamo,
kad mislimo što bog nije:
nije bog svjetlos, ku gledamo,
nije bog nebo, ke nas krije,
nije bog sunce, komu plami
sunčani su pod nogami;

  nije bog blago, carstvo i scjena
ni stvorene dike dio
neg kom služe sva stvorena;
nije bog slavan, lijep i mio
neg pričudna i pričista
slava, milos, ljepos ista.

  Što 'e bog pitaš? On je tko je,
er mi pri njem, rijet ću, nismo
i u nam što je i koliko je,
sve mi iz njega primili smo;
sve što jesmo pod zvjezdami,
on je veće neg mi u nami.

  Što 'e bog pitaš? On je u sebi
duh prilijepi kijem sva gore;
blažen biti komu 'e trijebi
i neblažen bit ne more;
kî 'e sad sve što sveđ bio je,
i sveđ bit će sada što je.

  Što 'e bog pitaš? On prije vikâ
u beskrajnoj neumrlosti
sebi 'e slava privelika
i priuzmnožnom sebi 'e dosti,
sebi plata i dostojanje,
sebi družba, blago i stanje.

  Što 'e bog pitaj sve što gledaš:
'On sve 'e svemu!' zavapit će.
Pita' i tvoj grijeh prid kijem predaš;
'Sve je on što ja nijesam' rit će.
Pitaj rajske svijesti i rijeti
inokupno one će ti:

  'Neizrečan je i neophitni,
neprimjerni, nesmišljeni,
nepočeti, nedospitni,
netelesni, neockvrnjeni,
nepodložni, nedobiti,
nepomični, neizmjeniti.'

  Svojoj skroven u svjetlosti
priuzvišeni bog pribiva,
sveđ na istoku čestitosti,
sveđ u podne bitja živa;
tako slavan kô zamjeran,
tač zamjeran, kô neizmjeran.

  Svakčas stvara svo'e stvorenje,
čijem ga hrani pun pokoja;
ruka mu je svo'e hotjenje,
stupaj mu je stavnos svoja,
riječ mu 'e djelo, pogled znanje,
život rados i uživanje.

  Nije on vani i sve optječe,
nije zatvoren i sve puni,
svud nekrenut leti i teče,
sve uzdrži, resi i kruni;
svud je i samo ondi nije
grijeh i zloba stanom gdi je.

  Pače bud' ne po ljubavi,
i tu 'e s pravdom, kâ gre tiha,
er s osvetom blag se objavi
i pedepše manje od griha,
ter milosti na njegove
pedepsom nas istom zove.

  Svud je i vazda, i kud pođe,
s mjesta u mjesto on ne hodi;
i gdje priđe, ne pridođe,
otkle pođe, ne othodi;
svijeta u dijelijeh vas stanuje,
kako u svemu vas svijetu je.

  On nevidjen sve zamijera,
vidjen slavne čini u njemu;
on bez mjere svemu 'e mjera,
on bez svrhe svrha 'e svemu,
on bez mjesta stvor umrli
nesvršenijem mjestom grli.

  Sreća i zakon volja 'e njemu,
kôm sve vlada stvorenje ovo;
udes vjerno robuje mu
na trenutje brz njegovo;
česti, kojijem svijet mijeni se,
o njegovu htijenju vise.

  Smrt se ista mu služit diči
i na njegov glas se oziva;
isto ništa božjom riči
svo'u neplodnos usplođiva,
da na svjetlos provru gori
prazne iz tmine lijepi stvori.

  On na krilijeh časa hrlih
vrijeme s nebom vrti odzgori
ter promjena pune umrlih
bro'i stupaje suncu i zori,
i što 'e prije i poslije
vremenitijem krugom vije.

  Ne pristaje tač hrleći
pod pristoljem božjem vrijeme,
sve zanoseć i vrteći
kolovratom žderljivijeme,
dokle i njega ne proždere
vjekovitos, kâ 'e bez mjere, -

  vjekovitos, koja neće
svršit, kako nije početa,
kâ 'e hip jedan, nu slijedeće
i minuto sve susreta,
kâ u dijele nerazdiona
sveđ je i bit će što 'e sveđ ona:

  kôm bog žive, ne vremenom,
mjerom tijeka nebeskoga,
er nije mjerom moć svršenom
mjerit život neumrloga,
kî sabira krilo u svoje
što bit ima, što bi i što je.

  Još prije nego iz ničesa
probudena svjetlos ova,
za opstrijeti sva nebesa,
svo'e zlaćeno platno osnova
i u skupu jedne dike
stvari ukaza svijem razlike;

  još ne opkruži sinje more
žalim zemlja stavna i dična,
ni kruniše zemlju gore,
goru vijenci dubja obična,
kitno dubje plod bez broja,
slas i ljepos voće svoja;

  odvijek svijesti svôm prislavnom
razumijuć bitje svoje
i mudrosti nepristavnom
ophiteći sve on što je,
bog neizmjeran neizmjernoga
rodi u sebi sebe istoga.

  Ovo 'e vječni sin, sve od svega,
dobro od dobra, bog od boga,
riječ od znanja privišnjega,
slika ispuna ćaćka svoga,
š njim različna, š njim jedina,
ista bitjem, sopstvom ina.

  Sina ljubeć s svom naravi,
ljubit sebe ćaćku 'e trijebi;
i sin istom sveđ ljubavi
sebe i ćaćka ljubi u sebi;
tijem odišu srećno u njima
vječnu ljubav sličnu obima.

  Ovo 'e ljubav koju slidiš,
o me srce, duh prisveti,
kijem što vidiš i ne vidiš
uređeno bi na svijeti,
kî s potopom svijeh dobara
slazi u naše duše odzgara.

  Nesmiješani, nerazdioni,
gdi 'e njih jedan, svi su š njime
i djeluju sveđer oni
svemogućstvom združenime;
ne to er im je pomoć trijebi,
neg er jedna stvar su u sebi.

  Tri su u jednom i naredan
jedan u tri sklad pozna se;
svi tri ujedno bog su jedan,
svi tri bog su naponase;
u tri sopstva bog isti je,
sopstvo s sopstvom isto nije.

  Dvor zamjeran na tri strane,
vječna rijeka u tri traka,
dub sverodni u tri grane,
rajska svjetlos u tri zraka,
i svemu u svem svi jednaci
traci, strane, grane i zraci.

  Prvi 'e život živ, drugi je
iz života život slavni,
od života svijeh treći je
oživitelj vrhnaravni;
jedan sopstvo sobom ima,
jednijem jedan, jedan dvima.

  Ter kô u nami duša 'e jedna,
htijenje, razbor i spomena,
tač vjeruje svijes pravedna
da u bogu svijeh vremena
sred jedinstva vik pričista
tri su stvari sve stvar ista.

  O me srce zatravljeno,
ovo 'e tvoga raj pokoja,
ovo 'e dobro tve žuđeno,
tvâ razbluda, ljubav tvoja,
ljubav vrhu srebra i zlata,
tve ljuvezni kruna i plata.

  Ovo 'e tvoj bog, koga mnogu
čijem slavu izrijet moj duh trudi,
ni ljeposti svo'oj ni mogu
zadovoljit môj požudi;
ne mogu izrijet, a o njem riti
ne mogu se nasititi.

  Tijem ljubi ga ljubovnika,
čezni, veni, kopni, gori,
čin' da ljubav privelika
tijelo satre, spraži, umori
i š njim mrtvijem zemlji ostavi
sve zaprjeke tve ljubavi.

  Njega ljubi gdi 'e sve blago,
njega hvali gdi 'e sve slavno,
njega grli gdi 'e sve drago;
njega uživaj gdi 'e sve stavno:
ti već ne ti neg on budi
u nj stvorena po razbludi.“

  Dospje, er podnijet jaka nije
već neizmjerni plam prsima;
gine i oganj u njoj kî je,
što je umrlo iz nje otima,
nju pritvara i nje dike
za blaženstva resi uvike.

  Ter već dostojna i spravljena
za čestitijeh zgar visina,
božjijem tijelom pokrijepljena
slavna iz ruke Masimina,
od ljuvezni umrije i svoga
za sveđ steče žuđenoga.

  A sad, sveta diklo, koje
obrah ljubav uzdisati,
okrunjeno čelo tvoje
milostiva na me obrati
i u spijevanju mom veselo
primit želju htjej za djelo.

  Željeh doprijet pjevajući
privisoke hvale tvoje,
ke sâm Jezus svemogući
njegda slično spovijedo je, -
željeh, ali nejma moći
sunce uresit sjena od noći.

  Nu ako nebo srca gleda,
ter je i želja s dostojnosti,
daj mi, ah daj mi da unaprijeda
moj grijeh žalim tvôm žalosti,
pak da ljubim gori u slavi
tvoga draga tvôm ljubavi!

Svrha osmoga i najposlednjega uzdisanja