Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje peto

Uzdasi Mandalijene Pokornice — Uzdisanje peto
autor: Ignjat Đurđević

U razmišljanju

Blago onemu kî od svijeta
iz zamjere sej stvorene
vadi, jakno pčela iz cvijeta,
med božije uspomene:
kuša on bitja dio rajskoga,
er sveđ gleda svijesti boga.

Tijem je u trudijeh i u gorkosti
Mandalijena svo'oj čestita,
dočijem, višnje od ljeposti
ljubovnica ognjevita,
stvari u svakoj bez pristanja
nju razmišlja, sreta i klanja.

Primaljetje lica svoga
bješe iznijelo diku urednu
i s stupaja srebrnoga
diglo rijekam okov lednu
pošiljući ih po prostoru,
da ures njegov glase moru.

Indje medni pjet slavici
čujahu se najmilije,
a marsiljskoj po litici
pomlađene cičat zmije
i kršit se niz grebeni
vepri bludom ražeženi.

Pozna i dikla da 'e proljetje,
er noć jača prikr'je doli,
kada među rijetko cvijetje
gora busjem uzroholi
i uzbuknu zgar na stijeni
po česvinah trn spleteni.

Niz hrid razbjen snijeg pjenjaše
rijekom bježeć topl'je lito,
snažnijem vjetrim jektijaše
šuplja procijep gromovito;
vlaga oblakom dima kruta
maglijaše razmrznuta.

Primaljetje kad videći
i š njim mjereć grdu spilu,
nemio posmijeh za jad veći
pusti plačna vil pod silu
ter ovacijem sebe sama
korit uze besjedama:

„Eto rados dragu svuda
ponovljena narav plodi;
ljepos, pokoj i razbluda
po livadah tančac vodi;
u ljuvezni slatkoj gore
zvijezde, nebo, kopno i more.

I ti iz groba hod' ovoga,
vijence kiti, beri cvijetje
i obasjaj lica tvoga
primaljetjem primaljetje;
znaš da njekad drago tvoje,
Mandalijena, vrijeme ovo je?

Znaš, kad slavic sta pjevati,
mneć da u tebi zoru sreta,
kad za tebe celivati
vjetric celov pusti od cvijeta?
kad sunčani cvijet gledo je
mješte sunca oči tvoje?

Hoće ti se da ne oslabiš
zapuštenu dragos tvoju,
da još bogu duše grabiš
i pridružaš k starom broju,
da tvoj skroven ne mre u tebi
štetan ures zemlji i nebi.

Hoće ti se, o grešnice!
nu stav' pamet izlazeći
da ne omrkne danu lice,
grešni pako tvoj pazeći,
i ne prođe zimno u bitje
prid strahoćom tvôm prolitje.

Mlado ljeto kak' i prije
za te ne gre s istijem redom:
proz suze ga najgorčije
druzijem pazi sad pogledom,
uzmi s srcem sad drugijeme
druge misli drugo u vrijeme.

Ah proljetju primjerena
njekadašnja mâ ljeposti,
je li s tebe nać vremena
ke mi prođe bez žalosti,
kad sve zemlje sred pokoja
nepokojna 'e duša moja?!

Dali bio dan, noć za danom,
primaljetje, ljeto i zima
i s promjenom podsunčanom
svako doba vajmeh ima
sveđ u cvilu bez promjene
i ostavit i nać mene?

Plačem ljeti, što ne izgara
š njim za višnjem moj duh ovi;
plačem, što mâ boles stara
s proljetjem se ne ponovi;
plačem zimi, pokli moje
sunce od mene daleko je.

Plačem plodno voća u vrijeme
moga srca neplodnosti,
plačem mrakom prid noćnijeme,
što ne sviđam moj grijeh dosti;
plačem u dan, svijet pazeći
uzrok teškoj môj nesreći.

O proljetna diko mila,
kâ bisernijem rosam drazim
i rumenom ružom krila
vjetricima kitiš blazim,
kâ svijem blagom resiš lice
zemlje, od neba vjerenice!

lijepa mladosti od vremena
navjesnice mira ugodna,
od pokoja razbluđena
srećni uzroče, majko plodna,
zemlje ufanje, kruno od ljeta,
sliko od raja, raju od svijeta!

vrijeme nebu obljubjeno,
s kojijem poče svijet stvoreni,
vrijeme sveto i blaženo,
ke naš otkup zače općeni,
vrijeme, ke bog krvi uresi
nad uresom svijeh nebesi,

ah blaga ti čes je tvoja,
gdi s stvorenjem svijem ujedno
slaviš hvalam, a bez broja,
kralja od svijeta tač naredno
i svjedočiš u radosti
moć njegovu tvôm ljeposti.

Zemlju s nebom, kraj s valovim
s tvoga miriš ti dohoda;
pače zvijezdam treptiš novim
u prozračnom licu od voda,
da se ogleda zgar i gizda
zvijezdâ u zraku zrak od zvizda.

Ti božanstvu neizmjernomu
vrh otara svijeta ovega
u zelenom skutu tvomu
nosiš prvi plod od svega,
ter mu užižeš na čas goru
ljepšijem zrakom sunce i zoru.

Ti žuberiš s medenijeme
slavicima privišnjemu,
odisanjem mirisnijeme
cvijetju iz usta dahneš njemu
i od cvijetja s tisuć oči
zrčiš sunce rajske istoči.

A u meni svakčas jača
ah jaoh raste zima plaha,
vihri od smeće, daždi od plača,
magle od sumnje, gromi od straha,
mraz u srcu, a u svijesti
nadmen oblak svijeh bolesti.

Ne zavidim nu nikako
lijepo doba tvojoj sreći
da višnjega ljubiš tako
i moj koriš led goreći,
neg te molim, kroz tve plame
da ga ljubiš većma i za me.

Nu se tužim tebi a na te:
čemu usprežeš meni sada
zlu zamjenu slične plate,
što te uživah zlo njekada?
čemu, premda u spomeni,
slas ikakvu davaš meni?

Tijem pomećem srca iz moga
mislit tvojoj o ljeposti
ter iz skuta zbiram tvoga
sve što mogu nać gorkosti;
tebi ostavljam što drago je, -
što 'e bolesno, mnim za moje.

Moj zvizd zmajski - tvoj glas pticâ
bud' ti u sjenci - ja sred jame,
moj čemer je - tvâ travica,
za te ruse - drača 'e za me,
s tobom tihi vir - sa mnome
vode ke se niz hrid lome.

Eto odijelih tvoga iz krila
što podobno, znam, meni je,
a tvâ dobra slatka i mila
nek uživa tko umije
boga slavit njegovima,
a ne vrijeđat, darovima.

Pače za moć, kô je trijebi,
sve u dušu dozvat jade,
mislim sve što višnji u tebi
podnije za moj grijeh njekade,
i ponavljam sve spomene
me radosti za me ubjene.

Ah tve vrijeme neockvrnjena
mom Jezusu zanije ljeta;
ti početak svijeh vremena
svrši stvorca nepočeta
i kroz smrtni trud najgori
s svijeta otjera tko svijet stvori.

Tvoje trnje bi njegovu
ke prislavnu glavu probi;
po nemilom tvom darovu
oštro prutje put mu oznobi;
na kom steče smrt priljutu,
dub se uzgoji tvomu u skutu.

Tvoja zelen bi najbliža
ku poštrapa znoj krvavi;
pet kladenac pusti s križa
po tvojemu cvijetju i travi;
tvo'i vjetrici, čijem izdiše,
svoj pokonji dah primiše.

Tijem mrzim te, o pritamni
strenitelju draga moga;
ali 'er i ti svenu i stamni
grozno plačuć mrtva boga,
drag si opeta tužnoj meni
kô moj sličan drug ljubjeni.

Drag si, er cvijetje bi tve u doba,
kijem mu mrtvu rane iskitih;
drag si, er niknu slavno iz groba
rajski tvojijeh cvijet u cvitih;
drag si, er donije tvoje uz cvijetje
ljepše dušam on proljetje.

Drag si, drag si, er meni se
najprije uskrsnut moj gizdavi,
perivojnik čineći se,
sred zeleni tvoje objavi
i kaza mi svo'e sunčane
procvjetale slavom rane.

A nadasve vrijeme drago
ti si i dragos bez procjene,
er slikuješ vječno blago
od milosti božanstvene
i proziram u lijepomu
sve me dobro licu tvomu.

Ah ničemu prem kô tebi
ne može se primjeriti
božja milos, kâ pod nebi
dušam rajske vijence kiti
i svôm vlasti stvara uvike
od grešnikâ blaženike.

Milos s slasti nerazdiona,
a ti od zemlje razbluda si;
ti trjeskove zimnje, a ona
vječne osvete plame gasi:
njom se naša svijes ponovi
kako tobom vas svijet ovi.

Ti si od voća došastoga
plemenito srećno ufanje,
ona od blaga neumrloga
prikoobilno obećanje;
ti si plodnos kopna i mora,
ona od srca i od razbora.

Tobom pusti lug se odiva,
njom duh svakoj u kreposti;
tobom cvijetje, njom se uživa
lijer od prve pravednosti;
ti dan kažeš razvedreni,
a ona boga bez zasjeni.

Ah što 'e bez nje duša? U tmini,
crna i slijepa u pogledu,
dub nerodnoj na pržini
i perivoj suh na ledu,
i u obličju samom živa
vječne smrti sjen strašiva.

Što hoć čini, mukam svima
pečali se, sahni i blijedi,
sve strahoće daj očima,
svijem čemerom usta ozledi,
jednu u miso skupi i stuči
sve što ranja, smeta i muči;

pridaj tijelo, za u prah strti,
gvozdju, hridju, lavu i zmaju;
mri, ne umiruć, dugom smrti,
naprijed kušaj pako u vaju:
za te nebo nejma plate,
kad nije milos višnja uza te.

Naša pravda svakolika
prid višnjim je potištena;
sama milos nje je dika,
nje dostojnos, snaga i cijena,
kojoj samoj platu odvraća
bog, kad našu pravdu plaća.

Ovo 'e milos, očistjene
kôm umrle bog draguje
i žestoko njih ljubjene
k svomu srcu pridružuje:
dar najveći zgara ona je
kî povoljno bog nam daje.

Rijeh povoljno nju podatu
vječne iz ruke stvoru svomu,
to jes ne za dug i platu;
er bog držan nije nitkomu;
i kad milos bog isti je,
tko da umrli dostoji je?

Nu zasve toj, za nju steći
ku dostojnos i duša ima
i dar taki od svijeh veći
ne dava se ležacima;
djelu'e i duša, nu prem malo,
božja pomoć sve je ostalo.

Djelo, er volja ljudska naga
bogostječno tvorit ne ide,
ako vječna pomoć draga
u družbu joj zgar ne side
i ne čini da bi ustala
nje nejakos grijehom pala.

Taka pomoć sveđ nas gleda
i kreposti ke tvorimo,
ne samo nam zapovijeda
negli i čini da činimo,
podžižuć nas skrovnijem plami
i djelujuć pored s nami.

Pritječe nas, nek hoćemo,
druži, da prav put poznamo,
potpomaga, da možemo,
slijedi, neka krunu imamo
i držimo neizgubjeno
dobrohtjenje božanstveno.

Ona data htjenju i svijesti
vazda vjeru najprije budi,
pak za zaklad rajske česti
višnje ufanje stavlja u ljudi,
dokle uzdigne prilijepoga
njih na ljubav ćaćka i boga,

ter uzroči da oni tvore
sve rad boga ljuveznivi;
i kad zgriješe, mru s pokore,
samo erbo su bogu krivi,
i zasijeku sve na sviti
prije neg boga izgubiti.

Tada im ljubav s svoje strane
bog na ljubav vraćat hrli
i osobno na njih gane
svo'e ljuvezni plam neumrli,
ter sred srca milostiva
radosno ih prigrljiva.

U riječ jednu: poglavita,
ku rijeh, milos priblažena
ino nije neg čestita
naša ljubav zgar ljubjena,
drum rajskoga uzlazišta,
po kôj sve smo - bez ke ništa!

Ovo 'e milos, kôm se uredi
i prosine duh iznova,
kô kraljicu ter nju slijedi
dvorba izvrsnijeh od darova
i kô svoju majku grle
čestitosti sve neumrle.

Ona dušu kiti u licu
slavom koja ne zahodi,
i nju srećnu vjerenicu
k ljubovniku rajskom vodi,
pernicu joj pirnu tere
u božjemu srcu stere;

spravlja u goju njoj neizrečnu
zvijezdam zgrađen stan vrh toga,
dava 'oj za pir rados vječnu,
raj za družbu, za dar boga,
a za porod u dragosti
vječne u srcu vir sladosti.

Ona obraća zlobne i krive
u pravedne, čiste i nove,
sluge u kralje, mrtve u žive,
protivnike u sinove,
bijesna u znana, tuđa u svoga,
zemlju u nebo, ljudi u boga;

bogu uzmnaža crkve i scjenu,
crkvam svete, svetijem znanje,
znanju krune, krunam cijenu,
cijeni vječna nepristanje,
nepristanju sve jednaga
dare, časti, sreće i blaga.

Ona otajstva i zatvore
očituje od nebesa,
razjaziva sve ponore
najdubljega skrovna udesa,
ter u nj slavnoj u slobodi
proročanske svijesti uvodi.

Ako uživa sred žalosti,
svetac, ter se ranja i prli,
ako s zrelom hrabrenosti
mrijet za vjeru dijete hrli,
ako višnjem vil pomnjiva
čistu ljepos posvećiva,

ako plešuć moć naravnu
čudotvornik svaki objavi
svemogućstvo njeko i slavnu
vrhnaravnos u naravi,
tvoj je darov, o milosti,
srećni ishode svijeh kreposti!

Hćeri srca božijega,
slatka utjeho naša uzdana,
knjigo očinstva najljepšega
božjom krvi potpisana,
cijeno od sreće rajske svete,
od blaženstva stavni uvjete!

ah milosti, sidi u mene,
sidi, pokli ne ištem ino
neg da suze me skrušene
primi dobro me jedino
i bolesti moje i trude
blagijem licem pozret bude.

Svetijem čuda i sve ostalo
daj, prid tobom kî sve mogu;
mojoj duši snage malo,
prineharna da nije bogu,
da pokorne jade ove
može podnijet i iznać nove.

Čestitosti vječne neću,
s kôm se družiš ti svudijere;
svaku ostavljam čes najveću
i božije zrak zamjere,
i za ljubav draga moga
odričem se raja istoga.

Mâ je želja, mâ je odluka
neplaćeno za nj jadati;
bud' mâ njemu draga muka,
nek moj život za sveđ pati;
ne ištem plate: mâ plata je
on da uživa na me vaje, -

on da uživa s najtežega
bolovanja moga ovamo;
i ako uživat žudim njega,
uživat ga žudim samo,
er svo'a dragos milostiva
uživana bit uživa.

Zarosite, o nebesa,
na me milos dara ugodna,
da procvjeta iz ničesa
mâ svenuta svijes neplodna
i u proljetno zene vrijeme
primaljetjem nebeskijeme.

Ovo 'e doba, kad priljuta
božja muka grijehu odoli,
kad vašega zemlji iz skuta
najveća se milos proli;
ah doba ovo bud' vašima
plodno i za me darovima.

Viđ tve sreće, Mandalijena!
primaš milos nju želeći:
što 'e neg milos želja ognjena
kojom milos žudiš steći?
Eto, dočijem željno cvijeliš,
želeć primaš sve što želiš.

Budi što hoć - miso mâ je
sveđ uzdisat sred nemira;
u milosti tko mni da je,
taj od sebe milos tira;
ah bez svrhe plačna u licu
scijenit ću se za grešnicu!“

Reče i vrže misli koje
donosaše sumnja mila,
ištuć čijem bi srce svoje
žestočije ražalila,
ter podobno svijes obrati
božju muku razbirati.

Svrha petoga uzdisanja