Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje četvrto

Uzdasi Mandalijene Pokornice — Uzdisanje četvrto
autor: Ignjat Đurđević

U napastovanju

David slavni, ruka oblasna,
strašna oholijem svijem veomi,
kî Goliju gorostasna
jur djetinjom praćom slomi,
bježa usplašen put planina
isprid sablje svoga sina,

kažuć da nije druga sila
tač pogubna i strašiva
koli iskrnja rat nemila
i domaća suprotiva,
s koje otuda primaš rane
otkle ufo si same obrane.

Tri zlotvora naš duh ima:
svijet, hudobu, sama sebe;
nu nadstupim izvanjima
mož se odrvat sred potrebe;
najštetniji mi smo nami
unutrnjijem zasjedami.

Što hoć čini: tvâ naravna
želja neće doć na manje;
svud te slijedi miso izdavna
i tve grešno ponukanje.
Ah što čovjek umrli je,
kad mu u sebi vjere nije!

Ali milos božanstvena,
kâ svijeh brani koji ištu je,
s vjernijem dušam sadružena
stoga od slave krune im kuje,
kako u rajskoj sada dici
môj pokornoj dobitnici.

Noć izide ter u spili
vrh tamnosti tamnos sjede,
priklopiše mrak nemili
pridošaste sjeni blijede,
a hukahu iz litice
muklijem glasom noćne ptice.

Noćni strasi bjehu stisli
ištom hridi sej divjačne,
kad od tmine tamn'je misli
duh stisnuše vile plačne,
ter nje pamet silom plahu
gluhijem kolom privijahu.

U nje svijesti skupnoj one
noćnijem mukom jakos stječu
i dosadom sile smione
svud nasrću, svud je optječu,
nukajuć je da promijeni
nje života put hvaljeni.

Jur nje srce jadovito
oštre, blage, rotne, isprazne
lako, plaho, skrovno, očito
dubu, viju, straše i blazne,
da pokoja nejma, i kada
od njih bježi, u nje upada.

Tako plavim silu čini
brzijeh vjetâr plaha izmjena,
tako i srna po planini
po sve strane zatečena
za uteć lovce - lava kleta,
za uteć lava - lovce sreta.

Tjera ih ona, ter boj bije
zavađena sobom sama,
dokli jedna priblazni je
dobrosličnijem privarama,
i zasve od nje neprimljena,
daj dostoja bit čuvena.

Veljaše joj: „Ah ustavi
suze i sebe ne umori;
od pokore red je pravi
mjeru držat u pokori:
neće višnji, Mandalijena,
da pogineš prije vremena.

Lome dubje vihri štetni,
strijela ognjena hrid rastvori,
dosta 'e vjetric primaljetni
za otrunit cvijet na gori,
a ti lomiš tvoj cvijet mlada
trijeskom, vihrom trudâ i jadâ!

Marta, tvoja sestra znana,
taki život, znaš, ne žive,
neg franačkijeh priko strana
steruć ruke milostive
svud pomoći dijeli i svuda
boga glasi, tvori čuda.

Bjež' iz spile! krepos svaka
nepoznana - krepos nije;
tamna 'e zora sred oblaka,
tamno 'e zlato ke se krije.
Síni dakle i otkri' svijetu
čudo od čudâ, ljepos svetu.

Stvar zamjernu vrh svijeh stvari,
višu od sunca suncu objávi,
to jes tebe, kâ privari
pun privara svijet nepravi
i pod noge vrže tvoje
sve što u njemu prilijepo je.

Država te rodna zove,
koja u tebi svoj lijek nać će:
tko jur žudje tve celove,
sad tvoj stupaj celivat će;
tko te istjera njegda i smete,
sad svo'u u dušu primit će te.

Ah videć te (kô vesele!)
uzigrat će gore u sebi;
kitni čedri, vite jele
priklonit će vrhe tebi,
ustavit će tijeke općene
bistre rijeke začuđene.

Tad vas istok s čistijem dari
it će u tebi častit boga,
odisat će puni otari
dima oblake mirisnoga
i gorjet će bez pristanja
luzi arapski na sto oganja.

Klanjati će narod željan
u sto stupa tvoje urese,
pod nogam ti pako izdjeljan
u mramoru krivit će se
i kazat će potlačenu
tvo'em stupajom hvastu i scjenu.

Sjat će pismo zlatno ozdala:
'Ovo 'e vijecim posvećena
zemlje evrijenske kruna i hvala,
gospodična Mandalijena,
kâ pridobi mlada u ljeta
svijet i sebe veću od svijeta.

Zvijerim spila, krepos slavi!
što ckniš veće, što ckniš odi?
tvoga izgleda zrak gizdavi
pored s danom sterat hodi;
tako er dobro, razlog veli,
svemu svijetu da se udijeli'.“

Nju ovako misô izdavna,
pače u mislijeh svijet potiče,
nu se varkam dikla slavna
stavi i sa svijem glasom kliče:
„Ah poznam te, ah prokleta,
slici u tuđoj, misli od svijeta!

Dali ja ću hvale iskati
po evrijenskoj kraljevini,
gdi bi vrijeđan tolikrati
otkupitelj moj jedini,
gdi bi njemu čas najprva
vrh prikorna umrijet drva?

Ja vrh krvi da njegove
zgrade uzdižem taštijeh slava?
mene svetom da puk zove,
gdi jur njega zva neprava?
njemu boles, meni scjena,
on progonjen, ja dvorena?

On u dračah, ja u zlatu,
on na ranah, ja na stolu?
ja u dvoru pribogatu,
on u grobu hridnu i golu?
Ne, ne! slični u prilici
bit imaju ljubovnici.

Bjež', o svijete, nadaleče!
bjež, od mene, nijesam tvoja:
drugi vitez mene steče
sred krvava davno boja,
kad ti prid njim i smrt kade
prid njegovom smrti pade.

Čuj me: tvoja dvornja dika
zaman sada sa mnom hini,
er se onomu dah dovika
kî za mene veće učini:
mene uvrijeđen bog obljubi,
kad me obljubjen ti pogubi.

Nevjerniče, što 'e tvâ slava?
varka od misli sred taštine!
Što 'e tvâ hvala prigizdava?
dah od usta bez istine!
Što 'e tvâ svjetlos, što 'e tvâ scjena?
plod vremena, plijen vremena!

Ja da slijedim, znajuć što si,
tvo'ih zahvala dim i sjenu?
moj u tebe duh da prosi
kroz požudu potištenu
što se od tebe sveđ davalo
malo, malijem i zamalo?

Malijem, er je trudno steći;
malo, er dobro tve prazno je,
a zamalo, er pršeći
ginu s tobom slave tvoje,
ke prohodeć strjelovito
tvu himbenos kažu očito.

Sve tve bitje, sve tve imanje,
kijem se gizdaš nad sva ina:
zdravlje, jakos, plemstvo, znanje,
blago, ljepos, veličina,
za znat sve što sobom nose,
odi sa mnom viđ napose.

Slavno 'e blago, nu neblaga
od blaga je hvasta i slava:
nestečeno duh primaga,
a stečeno želju izdava,
ter nas čini s dobra mala
tamnijem sužnjim svijetla kala.

Slavna 'e ljepos, nu po meni
poznam slave nje lažive:
na se mrzi tko nju scijeni,
er š nje umira tko u njoj žive
i jednako vajmeh trudi
i tko je ima i tko 'e žudi.

Slavno 'e steći znanje umrlo,
nu to znanje koliko je?
er još da se svud prostrlo,
ne bi znalo neg svijet što je.
A svijet što je najposlije?
stvar kâ svakčas jes i nije.

Slavno 'e nosit carsku odjeću
i bit dvoren s krunom gori,
nu ne tebe neg tvâ sreću
dvori samo tko te dvori,
i u vajijeh za vaj teži
tvoja dvorba s srećom bježi.

Dragos kopni pri vremenu
i u sebi se sama izjeda;
plemstvo udijeli potištenu
sreća, a vrijednu mnokrat ne da;
tko ima vele nad inima,
od vele se strašit ima.

Pr'jateljstvo je mâle vjere,
a zdravlje je slabo dosti;
veselje se za čas stere,
mlados leti put starosti,
i čestokrat ne pomaga
neg je štetna snažnu snaga.

Nu još i da 'e prava tvoja
svjetlos, svijete prihimbeni,
još da dare tve bez broja
s vrhom prospeš u skut meni,
jeda u krilu take česti
živjela bih bez bolesti?

U najvećoj čestitosti
ova bi mi miso ustala:
dokle, ah dokle sej radosti
uživat ću? jaoh domala!
tijem ne uživam po razlogu,
er ne uživat brzo mogu.

Ah kô vjetar vjetre u boju
a valove val razbija,
mijeni u čestu nepokoju
blage sreće čes gorčija,
ter od dobra izgubljena
plačna ostaje uspomena.

Sama 'e stavnos gori u raju,
er raj bog je, kî ne umire;
tuj sva dobra ne pristaju,
tuj sveđ nova slas izvire:
tuj sveđ stječe sve što želi
opit slavom duh veseli.

Tuj neizrečnijeh sit je dara
i tijeh dara duh sit nije:
sit je, er tone sred dobara,
nije sit, er mu ne dodije,
ter sve imajuć s tijem darima
žudi imati ih, zasve ih ima.

Tuj zrak sunca božanstvena
ne zapada blaženijeme;
tuj zlom smrti smrt satrena
i bez krila leži vrijeme;
tuj se u vječnom stanu obeća
vječnom puku vječna sreća.

Sad ti osudi sudom pravim,
ako istine jes što u tebi,
je li razlog da ja ostavim
za tve slave slavu od nebi
i za sjene pustim tvoje
što je istino, što vječno je?

Zatoj zaman ti blazneći
crkve na čas mu narica:
crkva 'e mâ raj, gdi videći
boga ostat ću ja božica,
u nj stvorena i u njemu
uzvišena privišnjemu.

Zaman častit ti pripravi
mene otarim mramornima;
raj otar je me ljubavi,
na kojemu gorjet ima
bez izgari moje ognjeno
srce bogu posvećeno.

Ti bud' plata tebe istoga,
kôm nestavno sve drago je;
daj mi nebo, daj mi boga,
a uzmi tebi slave tvoje,
i taštinom tvo'ih dobara
tebe nudi, blazni i vara'.

Plač moj i trud dospjet neće:
trudih, plakah - plačem, trudim;
i koliko plačem veće,
vele veće plakat žudim;
nu ne za te, neg er momu
moj plač drag je pridragomu.

Taj pokorni plač ikada
ako umrlu platu isko je,
novijem suzam ja ću sada
plakat prednje suze moje
i činit ću težu i goru
cijeć pokore me pokoru.“

S tijem umuknu, nu himbena
miso opeta nje svijes rani
govoreć joj: „Mandalijena,
plačeš, trudiš, bdiš zamani:
tašto 'e djelo, znaj, pustiti
što jes za ono što ima biti.

Zemlja 'e tebi prid očima;
a tko 'e tko zna što je gori?
Sebi nebo a ljudima
svijet darova tko svijet stvori;
zemlja tvoja zaisto je,
može i ne bit nebo tvoje.

Dobro 'e dobar što bog daje,
i nije grijeha tuj n'jednoga;
zloća 'e scijenit da zloća je
nasladit se darim boga,
i dostojan dara nije
dare uživat tko ne umije.

Sad uživaj, čijem vedrijeme
zrakom mlados tvoj pram zlati;
boga ljubit sveđ je vrijeme,
nije sveđ vrijeme za uživati;
mučno 'e umrle steć radosti,
za steć nebo htjet je dosti.“

Tako miso nju zavodi
u zahode prijeka svjeta:
tjera je ona, nu dohodi
istjerana miso opeta,
dokle puna sumnje i muke
k nebu uzdignu glas i ruke:

„O nebeske dike i gizde,
o privedri svijem prostori,
o pisane zlatom zvizde,
o pobjeni zvijezdam dvori,
o pričiste strane svete,
ke sve dobro me krijete,

vi me čujte i doglasiti
mom Jezusu htjejte za me:
'Tvâ sam i tvâ hoću biti,
ali izdavni svijet smeta me
i siluje, moj pokoju,
proć môj volji dušu moju.

Mislim sve što mislit neću,
čijem je miso mâ neprava,
i nevolju za mu veću
miso moja mene izdava;
što da učinim, moj žuđeni,
kad nije vjere meni u meni?

Nu svijes prši a ne htijenje,
kom si želja svako u doba;
misli u meni me griješenje,
misli običaj starijeh zloba
i na mene srne sada
sve što huda bih ikada.

Dobro moje, sini, sini
za lijek momu nepokoju;
ti za mene vele učini,
ti brani me kô stvar tvoju;
tvâ sam i tvâ bit ću, a i ti
moj si, er ne mož neg moj biti'.

S tobom, svijete, govoreći
neću duljit već razloga:
razlozi su mo'i najveći
biči i čavli moga boga;
njegove usti problijedjele
i mučeći véle vele.

On na križu teškom gori,
za steć mene, sebe izgubi;
da me grli, ruke otvori,
prignu lice, da me izljubi;
da me čekat ne pristaje,
gvozdjem pribi svo'e stupaje.

On mi veli: 'Ja nad svima
zamjena sam tvâ bogata;
ja sam izgled tvo'im djelima,
ja sam svrha, ja sam plata;
ja dah ures svijetu ovemu,
da ti dvoriš mene u njemu.

Ja ti kažem kako uziti
imaš k ćaćku privišnjemu;
žudiš li se ne izgubiti?
evo t' puta, hod' po njemu:
sred pučine sej smućene,
ja sa zvijezda - gledaj mene!'„

Tako ustavi svo'e besjede,
i o svjetovnoj misleć zlobi
veselit se s sobom sjede,
što u mislijeh svijet pridobi,
kad tu rados njoj otrova
prednje iz misli miso nova,

kâ bi: „Eto si jur dobita
od veselja tvoga istoga,
er što dobi misli od svita,
oholo se dičiš stoga:
nije tvâ dobit neg višnjega,
neharnice, - hvali njega!“

Na to ublijedje vil jedina,
pak što može tanje i jače,
sta razbirat je li istina
što himbena miso zače;
nu kad nađe da je inako
svo'e zateče misli ovako:

„Pođ'te, ah pođ'te, misli, od mene
krepke u vašoj nekrepčini;
misli u tmini porođene
i prem slične slijepoj tmini,
u što ufate, kud pršite?
što hoćete, što prosite?

Prije neg strijela sunce hrli,
prije neg sunce vjetri slide,
brže od vjetra gre trijes vrli,
brže od trijeska pogled ide;
a vi, o misli, brže vele
vjetra, trijeska, sunca i strijele.

Vraćate se vi bježeći,
vi mir kažuć bijete me;
vi sterete tijek mučeći
gluše od noći noćno u vrijeme,
da mnokrati jaoh ne scijeni
mâ svijes ista da ste u meni.

Nije vremena, moći nije
za spravit se da ne idete,
er hrlite sprave prije
i svu spravu razmećete,
ter gdi ne mni, duh vas sreta,
er sad nijeste, sad ste opeta.

K nebu idete, nu bez krila,
val bez plavi prihodite,
vi bez oči, vi bez tila
sve gledate, sve ćutite;
vi ćutjenje, vi vam iste
krila, tijelo, plav, oči ste.

Prednjem bitju mom prikladne
lice iz lica privraćate:
blage, mile, hude, jadne
sad blaznite, sad ranjate,
i hitrina vaša čini
što nije drugoj moć hitrini;

da nije skrovno što se krije,
da što 'e dalek', blizu 'e očima,
da što 'e prošlo, prošlo nije,
da ne prođe što proć ima,
da uzbude što bit neće,
a što će bit, da jes veće.

A u sebi što ste paka
neg vrh vode prazno pismo,
čas od časa, munje zraka,
iskre od ognja kijem živi smo,
vjetar, koji prši i leti
po prostorijeh od pameti,

plod od duše za nju smesti
kroz promjene svo'e razlike,
riječ bez glasa, glas bez svijesti,
slika od stvari, stvar bez slike,
često štetna, zlobna i tmasta,
sveđ nestavna, sveđ prošasta.

Man u pomnjah moj duh vene,
man vas tjeram iz pameti,
er kad tjeram vas iz mene,
moja na vas miso leti,
a kad miso na vas pada,
vas, o misli, mislim tada.

Tako 'e, vidim, er živ tko je
nije bez misli svoja u lita;
ali ufam se misli od moje
da bit neću pridobita:
miso brzo a uvijek proći
neć ti, rajska mâ pomoći!“

Tač diklica put višnjega
misli tlačeć tijek prostira
slična suncu, ke čijem njega
tijek od neba nazad tira,
nedobitnoj u slobodi
zlatno kolo naprijed vodi.

U to zorni san žuđeni
svo'om razbludom iznenade
smiri nemir nje skroveni
i od misli sve zavade;
dokle na plač, koji i prije,
zrak sunčani probudi je.

Svrha četvrtoga uzdisanja