Urota zrinsko-frankopanska/XXIV.

← XXIII.

Urota zrinsko-frankopanska XXIV. autor: Eugen Kumičić

XXV. →

XXIV.

Martin Borković, zagrebački biskup, stigao je u Beč 19. ožujka 1670. u samu noć, te se nastanio u nekom jezuitskom samostanu, nedaleko od dvora.

Sutradan, čim je ustao, eto k njemu generala grofa Rottala. Pošto se lijepo pozdrave, pripovjedi biskup sve što se zbiva u Hrvatskoj. Rottal, saslušav svaku posve spokojno, odgovori veoma toplo i prijazno:

— Ja sam uvjeren da će se sve te razmirice u najkraće vrijeme prekrasno poravnati, jer njegovo veličanstvo štuje bana, pozna njegove sjajne zasluge i njegove najplemenitije i najčistije kršćanske osjećaje i želi mir u svojoj državi. To isto žele i gospoda ministri, ljudi umni i čestiti, dobri kršćani prerevni katolici.

— Gospodine grofe, vaše su riječi pravi melem mojemu srcu! — uzdahne radosno biskup i primi ljubazno Rottala za desnicu. — Da, gospodine grofe, umiriti treba sav kršćanski svijet, jer svatko vjeruje da je Zrinjski uistinu sa sultanom... Kad bi svijet znao da je ban poslao one svoje kapetane u Tursku po dogovoru s njegovim veličanstvom kraljem, po dogovoru s vama...

— Po kakvu dogovoru!?... — trže se grof Rottal, hineći najveće čuđenje.

Biskup mu iskaže sve što je čuo od bana. Rottal, sve više presenećen, podigne napokon ruke i reče s ogorčenjem:

— To je nečuveno, to je grozno! Ne, ne presvijetli, vi bana niste razumjeli! On to nije kazao, on to nije mogao kazati!

— Ban nije to samo meni kazao nego...

— Nemojte, nemojte! Molim vašu presvjetlost, nemojte... Zaista nečuveno! Ja bih se mogao užgati kao puščani prah, da, da, užgati, od jara, bijesa, ogorčenja! Oh, nesretni Zrinjski! Zar mu je dobri Bog pomutio pamet? Nikada, ma ni riječi nisam s njim o tomu!...

— Ali, gospodine grofe, nije on samo meni... — snebivao se biskup.

— Nikada, nijedne riječi! Oh, sav sam se uznojio! — otare Rottal rupcem neuznojeno čelo, pa nastavi tiše, prihvativši biskupa za desnicu: — Ako želi vaša presvjetlost, da njegovo veličanstvo usliša pravedne banove zahtjeve i da se umiri sav kršćanski svijet, ja mislim, ja vas vruće molim da ne biste nigdje nikada ni pred kim ni pisnuli o onomu što ste meni povjerili. Spasimo kršćanstvo, spasimo bana kršćanstvu! Ja sam uvijek cijenio bana, ja mogu reći da sam ga uvijek ljubio, pa ću stoga šutjeti da se ne surva na njegovu glavu najveća nesreća. Ja zaista ne znam što bi učinilo njegovo veličanstvo kad bi dočulo da se ban onako ispričava. Molim vašu presvjetlost, nikomu ni riječi! Oh, nesretni Zrinjski!... Pojmim donekle taj njegov očajni izgovor: zapao je u škripac, hoće da se izvuče, misli na svoj spas. Zrinjski je nagao, strastven, nepromišljeno je zagazio poslavši svoje ljude k sultanu, ali je njegovo srce plemenito, on je vjeran kralju, veledušan! Kralj je najsretniji onda kad može nešto oprostiti, ali mislim da bi se duboko rastužio kad bi čuo od vaše presvjetlosti da se Zrinjski onako čudno ispričava u svojoj neopravdanoj zdvojnosti, da, u neopravdanoj! Velika bi tuga zatomila u srcu njegova veličanstva velikodušna čuvstva, blage namjere...

Na te riječi, ljubazno i tužno izgovorene, biskup se zamislio, oborio glavu. Rottal ga je oštro motrio dok mu je onako razlagao, a podrugljiv podsmijeh nakrivio mu je crvene i debele usne dva-tri puta.

— Zrinjski je kriv, sad vidim da je kriv...

— On je kriv, ali je kralj premilostiv. Neka Zrinjski i knez Fran Frankopan dođu na pomirenje u Beč, pa nitko više ni riječi o prošlosti! Ja već vidim kako im kralj neće dopustiti da se ispričaju, nego će im odmah sve oprostiti čim sazna da su krenuli put Beča. Da, sve će im oprostiti! — ustvrdi Rottal.

Sad obeća biskup da neće nikada ni pred kim ni pisnuti o onom banovu očajnom izgovoru i još zamoli Rottala da i on o tomu šuti...

Malo zatim odvezu se na dvor gdje pođu dugim hodnikom, a kad bijahu pred jednom dvoranom, reče Rottal biskupu da će se kasnije opet s njim sastati i zamoli ga da uđe.

Borković se sastao u dvorani ne s kraljem, kako se nadao, nego s njegovim ispovjednikom Milerom koji mu je tumačio dva debela sata kako je, kralj Leopold I. predobar i premilostiv, te kako će se prelijepo pomiriti sa Zrinjskim i Frankopanom čim dođu u Beč... Oko podne stupio je u dvoranu barun Ivan Hocher, dvorski kancelar, mršava ljudeskara, surih i oštrih očiju, duga i šiljata nosa, niska i pupčasta čela, smeđ poput staroga drva, pravi hraponja. I on je uvjeravao biskupa da kralj želi da ban i Frankopan što prije dođu u Beč jer je odlučio da im ugodi u koječem... Hocherov je glas bio dubok, govorio je kao da hropi, kadšto bi mu zacvililo u grlu, teško je disao, neprestano se znojio. Biskup mu je pripovjedio kako je u Hrvatskoj, pa ga zapitao za kralja, a on mu odgovorio da je nešto bolestan, grozničav, da ne može ništa okusiti. Na rastanku zamoli biskupa da bi drugi dan došao na dvor, da će kralju možda nabolje.

Borković se nije slučajno sastao najprije s Rottalom, Milerom i Hocherom...

Isti dan popodne, naime 20. ožujka 1670, bila je ministarska sjednica kod kneza Vencela Lobkowitza, vojvode saganskoga. U lijepoj dvorani sjedili su za istim stolom Lobkowitz, Hocher, predsjednik ratnog dvorskog vijeća grof Montecuccoli, pa grofovi Schwarzenberg i Lamberg, svi komornici i tajni savjetnici njegova veličanstva. Za drugim stolom bili su ministarski tajnici Dorsch i Abele. Svi su se sastali, po kraljevoj zapovijedi, kao povjerenstvo koje će reći svoje mišljenje o uroti Zrinjskih i Frankopana, ugarskih velikaša i ostalih buntovnika.

Prvi progovori knez Lobkowitz, stasit velikaš veselih plavih očiju, malena brka, šiljaste brade. Plava prosjeda kosa, razdijeljena postrance, pala mu gotovo na ramena, a umno, lijepo i rumeno lice sve mu se nasmješkuje. Lobkowitz je bio više duhovit nego dobroćudan, te podmukao i častohlepan i spletkar, a poslove je više zamrsivao negoli dobro vidio. Najviše mu je godilo laskanje. On pripovjedi sve što se dočulo o uroti od posljednje sjednice i razjasni potanko o čemu će vijećati.

Kancelar Hocher ispriča da mu je biskup Borković kazao kako je Petar Zrinjski ljutit jer da mu austrijska vojska danomice pustoši imanja i sve otima. Na to se dostojanstveno oglasi ukočeni i naduveni generalissimus grof Montecuccoli:

— Naša vojska u Hrvatskoj točno prima svoju plaću, dobro je svačim opskrbljena, te joj ne treba posezati za tuđim. Podle su izmišljotine sve te vijesti.

— Banove potvore! — promrmlja Hocher.

— Hoće li vaše preuzvišenosti da uvrstimo te potvore u izvještaj za njegovo veličanstvo? — zijevne Lobkowitz.

Svi skrenu glavom da neće. Hocher će hrapavo:

— Biskup Borković žali što nismo prošle godine, kako nam je on savjetovao, bacili u tamnicu vladiku Mijakića. Borković veli da je Mijakić još odan banu, da je velik smutljivac, buntovnik.

Povjerenstvo odluči da se Mijakić još ne uhvati, jer bi se, možda, pobunili njegovi Vlasi. Hocher nastavi:

— Biskup Borković kaže da se odmah navali na bana ako ima kralj dosta vojske, ako je nema, da treba bana primiriti lijepim načinom.

— Ja sam za to da se navali. Najbolje bi bilo da ulovimo njega i Frankopana. Što velite, gospodo? — upita grof Schwarzenberg, starac sijede brade, visok i okostan.

— Slažem se s vama — osmjehne mu se Lobkowitz.

— I ja — nakloni se grof Lamberg, mlad general, blijed, brkat.

Grof Montecuccoli, predsjednik ratnog vijeća, uze važno i potanko razlagati koje bi pukovnije trebalo poslati u sjevernu Ugarsku a koje u Štajersku da navale u zgodan čas na buntovnike, urotnike i heretike.

— Što, dakle, želi tvoja preuzvišenost? Vrijeme odmiče. Molim oprosti... — opet zijevne Lobkowitz.

— Odmah sam svršio — nakloni se Montecuccoli. — U Hrvatsku poslat ćemo praha i olova.

— Kralju poljskomu neka se piše da nam pošalje za naše dobre novce koju tisuću Poljaka da pojačamo naše konjaništvo. Molim da se sve što sam kazao uvrsti u izvještaj — predloži Montecuccoli.

— Što se tiče grofa Tattenbacha ja savjetujem da se što prije ulovi. On je buntovnik kao i Zrinjski! — uzruja se Hocher.

— Možda je već u okovima — žmirucne Lobkowitz. — Čekam vijesti iz Graca...

— Svakako s njim u okove! — pohiti Schwarzenberg, pa razloži da Tattenbach nije ni junak ni lija nego pravi glupan, ali bi Zrinjski mogao dobiti od njega veliku pomoć. Oko grada Celja mogao bi Tattenbach naoružati do pet tisuća čilih i ratobornih seljaka.

— Našim časnicima neka se pošalje stroga zapovjed da nađu Tattenbachov željezni sanduk u kojem ima važnih spisa i mnogo novaca, do pola milijuna forinti, kako kaže njegov sluga! — upozori grof Lamberg.

— Netom Tattenbach u okove, razglasit ćemo na sve strane da je zatvoren ne zbog urote, nego zbog svoje raskalašenosti i razuzdanosti. To želi njegovo veličanstvo! — pripovjedi Hocher.

— Izvrsna misao! — kimne Lobkowitz pa nastavi smiješeći se: — Radit ćemo tako da se urotnici ne prestraše, da budu što manje oprezni. Treba raditi protiv njih, a ništa govoriti s njima o uroti. Mi kao da ne znamo za urotu, mi u nju ne vjerujemo dok se nagađamo s urotnicima. Druge pak ugledne ljude, osobito poslanike svih država, treba posve uvjeriti da su Zrinjski i Frankopani skovali najstrašniju urotu. Ako poslanici koga od nas štogod zapitaju, mi treba da šutimo, jer bi oni mogli javiti urotnicima što su od nas čuli. Mi samo šutimo. Oprezno! Vaše preuzvišenosti znaju da će se za Zrinjske i Frankopane mnogi zauzeti a prvi Sv. Otac Klement X. Uvijek nam mora biti na umu kako ćemo opravdati sve ono što će se učiniti protiv buntovnika... A sad na drugo. Što je s Turcima?... Nije mi do smijeha, ali kako da se čovjek ne nasmije kad pomisli na opću stravu? Sve je groza spopala i vladare i narode i naše generale i časnike u Hrvatskoj. Naš carigradski poslanik javlja nam da nije sultan obrekao banu svoje pokroviteljstvo. Sultan i veliki vezir ne uzdaju se u Zrinjskoga, ni u ugarske velikaše. U Turskoj je najveći mir: "... das alles daselbst in altissima pace". Tako mi piše naš poslanik Casanova. Ne, nitko u Turskoj ne misli navaliti na nas! Ovo se ne smije znati. Sultan i veliki vezir kažu našem poslaniku istinu, a pred poslanicima drugih država mudro šute, sada u najnovije vrijeme, jer i oni hoće da se Zrinjski omrazi svijetu, i oni mu žele propast. Mi smo se obratili na njemačke izborne knezove za novčanu pomoć a to smo učinili pod izlikom da smo zabrinuti zbog turske navale: "... subsidia zubergen unter dem Praetext der besorgendten Anffalung von Türken". Što se tiče te nekakve bune u Hrvatskoj, ona se može ugušiti na dva načina: "oštrim i blagim". Ako Zrinjski ne dođe u Beč, navalit ćemo na njega. To je jedan način, ali ja sudim da bi najbolje bilo kad bismo njega i Frankopana "blagim" načinom dobili u naše ruke, u Beč...

— Dobro bi bilo — žurno će Lamberg — kad bismo mogli zavaditi bana s Frankopanom, razdražiti jednoga protiv drugoga!

— Teško! — zaljulja glavom Hocher.

— Molim, vaše preuzvišenosti!... — opet će Lobkowitz. — Preporučimo u izvještaju njegovu veličanstvu da napiše list, vjerodajnicu, biskupu Borkoviću, koji će s tim stupiti pred bana da se nagađa s njim u ime njegova veličanstva. Nadalje: njegovo veličanstvo poslat će Petru Zrinjskomu po Borkoviću drugi list u kojem će istoga Zrinjskoga ljubazno, veoma ljubazno, pozvati u Beč. Biskupa Borkovića poučit ćemo — "ein kleine Instruction" — kako da govori s banom kako da ga što ljepše i brže nagovori da dođe u Beč, da se pokori njegovu veličanstvu, da lijepo navede sve svoje zahtjeve, a njegovo veličanstvo sve će oprostiti, zaboraviti. Ona dva pisma i sve ono što će biskup obećati u ime njegova veličanstva, bit će Petru Zrinjskomu najjače jamstvo, najveći najtvrđi salvum conductum... Ja se nadam da će Zrinjski doći u Beč, jer će mu riječ njegova veličanstva biti jamstvo da mu se neće dogoditi niti najmanja neugodnost!

— Zrinjske i Frankopane treba zatrti! — zareži kancelar Hocher. — Da, zatrti, jer su oni najodlučnije, najjače porodice u Hrvatskoj, jer se Ugri na njih oslanjaju, jer su oni najveća zapreka što Austrija ne može postati jedinstvenom državom. Kad njih ne bude, bit će u čitavoj našoj monarhiji mir, kad njih ne bude, neće se govoriti o ustavu, o pravima kraljevstva Hrvatske. Kako smo primirili Češku poslije bitke na Bijeloj gori tako moramo primiriti sada Hrvatsku s kojom će pasti i Ugarska. Ja mislim da se Petar neće dati u Beč, a mi moramo stoga da učinimo sve kako bismo ga na vjeru ulovili i pogubili s pomoću onoga dobroga muža, biskupa zagrebačkoga: "... wie man ine durch diesen bonum virum, den Bischofe von Agramo, bona fide decipieren könne".

Na taj Hocherov prijedlog rasprede se duga rasprava, a napokon svi složno izjaviše da je vladaru dopušteno prevariti na vjeru svoga protivnika, jer se svi vladarevi čini tiču države, jer je njegov život samo život cijeloga naroda.

— Kad padne Petar Zrinjski, glava buntovnika, izgubit će drugi dijelovi buntovničkoga tijela život i gibanje! — rukne muklo Hocher.

— Capite amputato caeteras corporis rebbellis partes vitam et motum amittere — ponovi Lobkowitz zamišljeno.

Sad zametnuše govor o Nádasdyju i o čitavu pokretu u sjevernoj Ugarskoj, a Lobkowitz je, međutim, mislio na Gremonvillea s kojim je potajno radio protiv Austrije.

Leopoldov diplomat L'Isola, čovjek veoma uman, posve odan svojemu vladaru, bio je obletio mnoge dvorove da stvori silan savez protiv Francuske. Već se više puta mislilo da je savez gotov, ali ga je uvijek osujetio Lobkowitz koji je znao što radi L'Isola. Sve "urote i bune" nisu Lobkowitzu zadavale onoliko brige koliko revni i neumorni diplomat L'Isola.

Sjednica je trajala od petoga sata do ponoći. Povjerenstvo je razložilo svaku i najsitniju i upozorio Leopolda I. u dugom izvještaju kako on može s Božjom pomoći dobiti od Zrinjskoga, Nádasdyja i drugih sukrivaca dobra i izvanredna sredstva kojima će nakupiti vojsku, uzdržavati ih i još platiti mnogo dugova: "E. K. M. können mit Gotes Hilff bey ime Zrin und Nadasdy und anderen Complicibus gute extraordinaire Mitl uberkomben, daraus Armen werben und underhalten und noch vill Schulden zahlen."

Lobkowitz zamoli tajnike da sastave izvještaj načisto što prije, jer će njegovo veličanstvo govoriti s biskupom Borkovićem sutradan pred podne. Dorsch i Abele prepisali su izvještaj od 4. do 8. sata jutrom, a malo zatim dobi ga kralj u svoje ruke.

Kad je kralj proučio izvještaj sa svojim ispovjednikom, ovaj ode, a u dvoranu uvedu biskupa Borkovića koga dočeka kralj preljubazno. Dugo su govorili o Zrinjskom. Leopold I. usrdno je govorio biskupu ovako:

— Recite banu Petru da dođe k meni. Neka se posve pouzda u moju milost. Po mogućnosti uslišat ću njegove zahtjeve. Zašto ne dolazi u Beč? Neka dođe. Tako recite mojemu rođaku. Siguran može doći: "Cur non venit Viennam? Veniat, dicat ita cognato meo, secure venire potest."

— Prepokorno molim da mi oprosti cesarska i kraljevska milost vašega veličanstva što se usuđujem preponizno izjaviti i obećati da ću učiniti sve što mogu da dođe svijetli ban u Beč. Sada je moja duša smirena, srce mi je došlo na mjeru, mirno mogu umrijeti. Ja se nadam da će svijetli ban posluhnuti moj savjet, uslišati moje molbe, te doći, pohrliti u Beč, jer se radi o spasu kršćanstva. Oh, blažen bih bio da sam dostojan blagosloviti vaše veličanstvo!

Sada preda kralj Borkoviću dva pisma i reče mu:

— Ovo je pismo za vašu presvjetlost. Neka vam bude punomoć, vjerodajnica, od mene pred banom. Vi ćete mu govoriti u moje ime. Ovo drugo pismo dajte banu.

Biskup obeća da će sve navlas izvršiti, lijepo se oprosti s kraljem, izađe sav sretan iz dvorane, a na hodniku sretne se s knezom Lobkowitzem.

— Prava je sreća što je vaša presvjetlost došla u Beč — obraduje mu se prvi ministar, pa mu stane govoriti kako neizmjerno želi da se pomire ban i kralj.

— Bog čuo te vaše želje! — uzdahne biskup.

— Zamolite bana da odmah pohiti u Beč. Recite mu da svi čeznemo za izmirenjem. Najviše ja, kao prvi ministar jer znate kako je u državi gdje nije mira. Što se mene tiče, ban Petar će se brzo uvjeriti da sam mu iskren prijatelj. On bi morao znati da ga ljubim kao brata. Oh, nesretne li razmirice! Da, moja je dužnost sve učiniti za onoga čestitoga Petra! Mnogi su njegovi zahtjevi opravdani, velim opet: mnogi! — snizi Lobkowitz glas. — To ja iskreno kažem vašoj presvjetlosti, posve iskreno.

— Kneže!... — obori biskup oči.

— Pozdravite mi što ljepše bana, moga premiloga prijatelja Petra. Neka dođe mirne duše u Beč! — završi Lobkowitz veselo.

Biskup Borković obeća sve kao i kralju, pa se s njim rastane, sve sretniji, u tvrdoj vjeri da će na sve nagovoriti bana.

Četiri dana prođu, a Borković stigne u Čakovec, podvečer, te odmah stupi pred bana koji se razgovarao sa ženom i šurjakom. Katarina se pomalo oporavljala, ali je još bila slaba, nešto blijeda. Svaki je dan ustajala po koji sat.

— Svijetli kneže, radosne vam nosim glase! — veselo će biskup pošto se sa svima pozdravio. — Bog je blagoslovio moje iskreno nastojanje u preobilnoj mjeri kako uistinu nisam dostojan. Evo vam pismo od njegova veličanstva, našega dobroga kralja.

— Je li vaša presvjetlost vidjela putem od Beča časnog o. Forstalla? — upita ga banica dok je ban otvarao list.

Biskup odgovori da nije. Banica mu pripovjedi ukratko da su poslali u Beč Forstalla s pismenim uvjetima izmirenja što ih je ban kazao kralju kad je posljednji put bio kod njega.

Petar Zrinjski pročita glasno i lagano pismo što mu ga je donio biskup Borković od kralja. To pismo glasi ovako:

"Beč, 21. ožujka 1670. Dragi kneže Zrinjski! Povjerio sam zagrebačkom biskupu koji se vraća k svojoj stolici, da Vam uz put priopći u moje ime neke stvari što se odnose na javni mir i sigurnost. Uvjeren sam da ćete prijedlogu rečenoga biskupa dragovoljno ne samo vjerovati nego da ćete se iskazati kako to zahtijeva i odanost Vaša i prema pohvalnom primjeru Vaših pređa; da, odanost Vaša što ste je uvijek prema meni posvjedočili, i kako to iziskuje moje povjerenje prema Vama. Uostalom ostajem vam naklon sa svojom cesarskom i kraljevskom milosti. Leopold I, v. r."

Kad pročita Zrinjski pismo, zamisli se malko, pa pogleda Katarinu i Frana:

— Što velite vi?...

Fran sažme ramenima, a Katarina upre oči u biskupa i reče:

— Čujmo što želi kralj!

— Njegovo veličanstvo čezne za pomirenjem: svesrdno želi da svijetli ban i svijetli knez dođu u Beč — nakloni se biskup Petru i Franu, pa nagne glavu nad desno rame i milo se zagleda u starijega.

— Hoće li kralj pristati na moje zahtjeve, na moje uvjete?

— Svijetli bane, kako možete sumnjati o tomu!?... — sklopi biskup ruke pred bradom, lagano, i nagne glavu nad lijevo rame. Ukorno i slatko nastavi: — Oh, kako možete sumnjati o tomu: Ja vam jamčim, u kraljevo vam ime jamčim da možete mirne duše u Beč. Za to sam vam jamac ja, a i vječni Bog na nebu neka bude vama poruk, meni svjedok! Jest, kraljevsku riječ imate da vam se neće ništa dogoditi! Kralj vam po meni poručuje mada nisam dostojan, da će vas primilostivo i s poštivanjem dočekati, očinski saslušati, te blagohotno pristati na vaše zahtjeve, na svaki mogući način. To vam isto poručuje i knez Lobkowitz. Obećanje njegova veličanstva posve je jasno. Ovo je vjerodajnica što sam je dobio od kralja da vam govorim u njegovo ime... — zašuti biskup, pogleda živo bana, pokaže mu jedno pismo, pa produlji: — Kad ne biste ništa drugo imali za svoju zaštitu, dovoljno bi vam bilo ono milostivo pismo što sam vam ga donio od kralja. Ono je pismo svojom rukom napisao kralj i veli u njem da se uzdaje u vas, da vam je naklon svojom cesarskom i kraljevskom milosti. Ono je pismo salvum conductum, ali još jače štiti vas sve ono što vam je kralj po meni poručio! Evo što veli kralj u listu što ga je meni dao da mi bude vjerodajnicom pred vama: kralj mi piše kako on nimalo ne sumnja da ćete se vi iskazati za zajedničko dobro vjere i domovine čim saznate za njegovu premilostivu naklonost prema vama. Kralj mi piše da će obasuti vas i sve vaše pristaše, ako dođete k njemu u Beč, osobitom cesarskom i kraljevskom milosti, te posvjedočiti vam činima svoju dobrohotnost. Svijetli bane, pročitajte, molim "... nostramque benevolentiam factis demonstraturus!" — izgovori važno Borković.

— Molim vas, presvijetli gospodine, da mi pismeno potvrdite sve što mi je kralj po vama poručio, i da u tu pismenu potvrdu uvrstite vjerodajnicu što sam je ovčas pročitao. Napišite mi tu potvrdu svojom rukom i providite je svojim pečatom. Hoćete li?

Biskup obeća da hoće. Još je dugo nagovarao bana da pođe u Beč.

Sutradan otputova u Zagreb, a desetak dana kasnije ispunio je svoje obećanje, poslavši banu vlastoručno pismo u Čakovec.

Borković nije htio pitati bana da li je poslao kapetana Bukovačkoga u Tursku uistinu po dogovoru s Bečom, jer je mislio da bi to uzbunilo bana, da bi mu to požestilo krv. Čitavo to poslanstvo u Tursku činilo mu se pravi osinjak u koji nije htio dirati. Jedno je čuo od bana, drugo od Rottala, a sve zamršeno i šareno, pa čemu da se zamjeriš i ovim i onima kad možeš svakom ugoditi? Tko puše u oganj, iskre mu u oči lete...

Sljedeća stranica→