Urota zrinsko-frankopanska/XXIII.

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
XXII. Urota zrinsko-frankopanska XXIII.
autor: Eugen Kumičić
XXIV.


XXIII.[uredi]

Kad se proču za pojedine uvjete "ugovora" sa sultanom, po cijeloj Hrvatskoj zavlada buna, graja, metež. Grof Erdödy s drugim zapovjednicima njemačke vojske na sve je strane rastrubio: "Zrinjski i Frankopani izdali su kršćanski hrvatski narod krvoločnomu sultanu!" Od grada do grada, od sela do sela raznosili su Erdödyjevi ljudi tu groznu vijest da što više omraze bana pred narodom, da što brže odbiju narod od njega. Radili su to i po tajnom nalogu iz Beča i jer su se nadali da će domala opljačkati banove i Frankopanove gradove.

Velika je strava bila spopala sve zapovjednike austrijske u Hrvatskoj, jer su tvrdo vjerovali da je Zrinjski sklopio ugovor sa sultanom, da će se Turci odmah na njih oboriti. Svi su pisali, dan na dan, jedan drugomu sve što bi obaznali o savezu, te javljali svaku sitnicu vojnomu vijeću i kralju, i molili neprestano da im se pojačaju posade. Svaki je zapovjednik potanko dokazivao ratnom vijeću da će Turci bez sumnje navaliti najprije upravo na njegovu posadu, a svaki je drukčije pisao o broju turske vojske. Grof Josip Herberstein ponovno je javio u Beč da sam sultan vodi dvije stotine tisuća dobre vojske ravno na Karlovac!

Neki velikaši i plemići, kojima su Zrinjski i Frankopani učinili mnogo dobra, tvrdili su sada da nisu nikada, tako reći, govorili ni s banom, ni s knezom Franom, i da ih poznaju tek od vida. Grof Ivan Drašković — da se ne bi posumnjalo u njegovu vjernost — piše kralju prepokorno pismo da hrvatskomu kraljevstvu prijeti velika pogibelj: Petar Zrinjski podmetnuo je iskru požara što će buknuti groznim plamenom ako se odmah ne ugasi. Tužbe na bana vrve, lete u Beč.

Sve u zemlji strepi pred Turcima, kanonik Stjepan Selišević naglo putuje u Gradac u ime zagrebačkoga kaptola da izmoli oružanu pomoć od ratnoga vijeća, turopoljski župan Stjepan Svastović "toplo i vruće" moli kralja da zaštiti slavno i plemenito Turopolje od turske sile, zagrebački građanin Martin Antolković bježi iz Zagreba u Ljubljanu, pa tu pripovijeda strahote što će ih počiniti Turci: povješat će najodličnije građanke i građane, kanonike, fratre i opatice, pa zapaliti sav Zagreb. Ali, po svoj prilici, to se već sve dogodilo!

Trst, Gorica, Ljubljana, Krško, Celje, Ptuj i drugi gradovi popravljaju bedeme i svi mole za pomoć. Barun Garzarol piše kralju da će obraniti Istru sa svojim konjanicima, ali bi ipak dobro bilo da mu se pošalje koja tisuća pješadije. Iz Trsta i Gorice javljaju u Beč da se Mlečani spremaju na pomoć Zrinjskomu sa svojim galijama. Mnogo se govori o tim galijama na Rijeci i u Senju i zna se da ih je dvadeset, dok drugi vele da nije nego sedamdeset, pa se tomu treći smiju, jer su čuli od čovjeka komu se može vjerovati da ih je upravo dvadeset i sedam!... Vojno gradačko vijeće, u tvrdoj vjeri da će Turci nahrupiti kao nikada, izda zapovijed da se gradska vrata zatvaraju prvim mrakom, da se straže podvostruče, da se Gradac opskrbi hranom na šest mjeseci. Kranjski stališi zaklinju da im se pomogne, jer su saznali da je knez Fran Frankopan zatvorio učionice zagrebačkih isusovaca, da je nekoliko turskih aga u Čakovcu, i da će Zrinjski udariti na Kranjsku i Štajersku s dvadeset tisuća Tatara!... Kršćanski svijet hrli u crkve, ispovijeda se i pričešćuje, svaki dan tužni i pobožni ophodi, veliki zavjeti, krasne zadužbine, u nekim samostanima velika žurba, majke već plaču i misle kako će s djecom u šume i planine. Strašni su Turci i sami, a što će tek biti za Zrinjskim i Frankopanima! Nikad tako užasne vojske, pravi sudnji dan!...

Kralj Leopold kao da ne čuje očajne vapaje gradačkoga vojnoga vijeća. Gospoda u tom vijeću na mnoge načine nagađaju i razgađaju što to znači da kralj za njih ne mari, da se boji silnih saveznika. Mjesto da šalje vojsku, piše vijeću neka ono zapovjedi pukovnicima u Hrvatskoj da oštro paze na bana i Frankopane, neka vrebaju na njihova pisma, neka uhvate Bukovačkoga, a vlaškog vladiku Mijakića puste u miru. Još piše kralj neka nabroje Mijakiću dvije stotine dukata, pa neće krenuti vjerom ni on ni njegovi Vlasi. Međutim, treba paziti na njegove korake, a kad mine najveća pogibelj, odmah na njega najteže okove...

Ratno vijeće odgovori kralju da je ban natovario troja kola srebrom, zlatom i svakojakim dragocjenostima i da je sve to poslao u pohranu k turskomu paši u Kanižu. Bukovački da je donio iz Turske dvije vrećice dukata, a vjerni časnici Herbersteinovi i Breinerovi lome se dan i noć da ulove one vrećice, ali im je sav trud jalov. — Ove vijesti o banu i o Bukovačkomu, naime, o dragocjenostima i o vrećicama s dukatima bile su tužne, ali neistinite.

Što se tiče Mijakića, vojno je vijeće javilo kralju da je on banov pristaša, ali da su Vlasi u križevačkoj satniji vjerni. Pukovnik Breiner pozna ih u dušu, pa neće on s njima ljubazno nego strogo, oštro. Vlasi bi se uzobijestili na lijepe riječi, postali bi još gori, jer oni ne razumiju ni uljudnosti, ni politiku: "... denn sie nöch Hofflichkeit noch Politica verstehen thete." Gotovo dan na dan piše kralj vojnom vijeću. Jednom mu veselo javlja da su mu štajerski stališi poslali četrdeset tisuća za obranu zemlje, drugi put nalaže neka general Herberstein zauzme banove i Frankopanove gradove u Primorju, a to neka obavi što brže i bez buke. Knez Fran nikako se ne smije "uvesti" u senjsku kapetaniju. Kralj je mnogo puta pisao vijeću da bi trebalo uhvatiti bana i Frankopane, a svaki put je završio da se to ne učini jer je bilo prerano...

Na sve zdvojnije vapaje za vojskom, stane kralj uvjeravati gradačko vijeće da uvijek misli na spas svojih krštenih podanika, da će sakupiti vojsku te i te pukovnije što će ih poslati u ta i ta mjesta! Tako je tješio vojno vijeće, a svak se čudio što oteže, odgađa. Nešto se vojske bilo nabralo u Štajerskoj, pukovnije se lagano primicahu k Ptuju...

U to vrijeme govorilo se u Evropi samo o savezu Petra Zrinjskoga sa sultanom: o propasti kršćanstva. Golem, nečuven, strašan događaj! U zabuni, u strahu obratiše se mnogi vladari na svoje poslanike u Beču i Carigradu da ih odmah o svemu obavijeste, a dok im je stigao odgovor, bilo se saznalo za pojedine uvjete "ugovora", prosulo se svijetom sijaset lažnih vijesti, ali se moglo, pošto se mislilo da su istinite, po njima razabrati da savez sa sultanom nije nikakva šala. Svi poslanici u Beču slali su svojim vladama duga i potanka izvješća o događajima u Hrvatskoj i Ugarskoj, nabrajali su sve što su načukali i svi su, isprva, osim Gremonvillea, vjerovali u savez. Papinski poslanik nadbiskup Antonio gorko je jadikovao da će cijelo kršćanstvo grozno nastradati, mletački je poslanik čuo da će sultan navaliti svom silom, pa se bojao i za svoju Republiku. Govorilo se: dok su Zrinjski i Frankopani bili vjerni kršćanstvu, Evropa je mogla mirno spavati.

Ova opća zdvojnost najbolji je dokaz što je bila Hrvatska za kršćanski svijet.

Kralj Leopold I, da pokaže pred cijelim svijetom kako i on vjeruje u savez, molio je njemačke izborne knezove da mu budu saveznici protiv Zrinjskoga, sultana Muhameda IV. i ugarskih buntovnika.

Kralj Leopold I. poslao je kardinalu Hassiae u Rim ono pismo što ga je knez Fran pisao kapetanu Čolniću, moleći kardinala da pokaže Frankopanov list Sv. Ocu Klementu X. da se uvjeri on i s njim cijeli svijet "o podloj nevjeri i izdaji Petra Zrinjskoga i kneza Frankopana".

Isti dan kad je poslao ono pismo u Rim, pisao je kralj prestrašenom vojnom vijeću u Gradac da se primiri, da ne zahtijeva mnogo vojske, jer je dosta jaka ona kojoj je na čelu Obrist-feldwachtmeister barun Paris Spankau, naime tri konjaničke pukovnije u južnoj Štajerskoj.

Vojno je vijeće molilo da bi navalili na bana i velikaši Batthyány i Eszterházy koji su uvijek bili odani Beču.

Breiner je malo kasnije javljao iz Koprivnice da su još mnogi Hrvati vjerni Zrinjskomu, ponajviše Varaždinci, te da će ban najprije navaliti na njemačku posadu u Varaždinu. Kapetan Wassermann, zapovjednik te posade, u najvećem je strahu.

Kralj je sada još jače nastojao da omrazi bana pred hrvatskim narodom, da ga ocrni pred cijelim svijetom. Davao je svakojake naloge svojim ljudima, ali još nije htio da ga uhvate. Treba najprije prikazati ga kao pravo strašilo, što više ocrniti ga, tako da ga sav kršćanski svijet proklinje, a onda ga neće nitko braniti, svaka i najveća strogost bit će opravdana, sve će se lako opravdati, sve, sve... Sam je kralj pisao da se protiv bana mora sve raditi što tiše, što potajnije: "... in höchster Stille, in höchsten Geheim".

Napokon se oglasiše poslanici iz Carigrada, a iz njihovih izvješća nije se moglo razabrati ništa jasno o savezu, a pojedinim uvjetima, ali, što je glavno i važno, svi su javili da se sultan ne sprema na rat! Vladari se začudiše.

Istodobno javiše Breiner i Herberstein vojnomu vijeću da je u Bosni posve mirno, da se Turci ne skupljaju! Neiskazana radost u vojnom vijeću: sultan je prevario bana! Tako se vijeće veseli, ali na najveće čudo. Beč straši narode kao i prije onim savezom...

Papinski poslanik u Beču, da umiri teško zabrinutu Sv. Stolicu, najviše se mučio kako bi saznao istinu. Posjetio je stoga o. Milera kraljeva ispovjednika, živo mu opisao bol Sv. Oca i zamolio ga da mu kaže, ako se može, što je s onim savezom. Miler žalosno uzdahne, pa uze tvrditi da se nikada ne plete u tašte i isprazne svjetske planove, ali da je čuo i on nešto o kobnom savezu, da iskreno i duboko žali bana, onoga junaka koga je slavilo cijelo kršćanstvo. Sv. Otac nema razloga, kako se čini, da se uznemiruje jer će sultan zastalno pogaziti riječ ako ju je zadao banu. Tako misli on, kraljev ispovjednik, koji i nehotice čuje što se govori na dvoru. On je tako čuo da je budimski paša poslao pouzdana čovjeka na bečki dvor, a taj je čovjek posve uvjerio njegovo veličanstvo cesara Leopolda da sultan neće ni da čuje bogumrske prijedloge nesretnih buntovnika i da će sultan cesaru, dapače pomoći da se što oštrije kazne svi urotnici i heretici...

Papinski je poslanik sve to javio u Rim i još je dodao da će Zrinjski, kao ban ili potkralj Hrvatske — "... come bano o vicere di Croazia" — sazvati sabor u svojem gradu Čakovcu. Što će sada ban, to se ne zna, jer vidi da ga je ostavila većina Hrvata: "... nel vedersi abbandonato dalla maggior parte de' Croati".

Bečki su ministri hinili da vjeruju i u neki potajni ugovor između bana i Mlečana, a Mario Zorzi poslanik Republike, oštro je branio svoju vladu. Nije moglo biti toga saveza, jer je Zrinjski zahtijevao od Mlečana njihove posjede u Istri.


Sljedeća stranica