Urota zrinsko-frankopanska/XXV.

← XXIV.

Urota zrinsko-frankopanska XXV. autor: Eugen Kumičić

XXVI. →

XXV.

Došav žurno u Beč s pismenim uvjetima izmirenja, Marko Forstall odmah posjeti kneza Lobkowitza, a ovaj sazva k sebi sve ministre da vijeća s njima o banovim zahtjevima, pa da preda kralju tajno izvješće.

U drugom izvještaju savjetuju ministri kralja, među ostalim, kako bi trebalo podmititi Forstalla novcem, obećati mu kakvo promaknuće, možda biskupiju, pa bi Forstall koji je "nevaljan" čovjek, nagovorio bana, da dođe u Beč... Ministri vele kralju da zli svećenici i razuzdani fratri misle samo na svoj probitak, hlepte za novcem, za masnim službama. Forstall da je velika lija, prava zagonetka a možda je i on upleten u "bunu". O tome, međutim, ne treba razmišljati, nego će kralj mudro uraditi ako zapovjedi da se Forstall ne baci u tamnicu, jer se ministri nadaju da će on izdati bana za dobro mito.

Što se pak tiče banovih zahtjeva, ministri opisuju kralju kako su se silno začudili nad tim zahtjevima koji su upravo golemi, užasno smioni, i da iz njih izbija strastvena pohlepa, luda oholost i najveći bijes. Svaki zahtjev vrijeđa veličanstvo krune! Zrinjski ne poštuje kralja, on se dapače nimalo ne žaca nagađati s njegovim veličanstvom, kao sa sebi jednakim: "... sich mit E. K. M. nuhr gleichsamb da pari zu tractieren". Tako savjetuju ministri kralja i još ga mole da ostane pri svojoj velikodušnoj i pravednoj odluci: "... bey Ihro gefasten generosen gerechten Resolution" — da, naime Zrinjskoga dobije u ruke "prijevarom ili silom", živa ili mrtva. Njemačka vojska neka bude spremna udariti na Čakovec, popaliti i opustošiti Međumurje. Kad ne bude Zrinjskoga — "illo extincto" — kralj će lako obračunati s Hrvatskom, pa i s Ugarskom. Uteknu li Zrinjski i Frankopan, barun Spankau uhvatit će banicu i njezinu djecu. To će Spankau učiniti ako Forstall ne nagovori bana da dođe u Beč sa ženom, djecom i knezom Frankopanom.

Ministri su potpisali 28. ožujka 1670. izvješće gdje se čitaju navedeni savjeti.

Dok je Forstall bio u Beču, dobio je kralj od biskupa Borkovića list da je posjetio bana u Čakovcu, da mu je ban vjeran, ali zahtijeva da njegovo veličanstvo pristane na njegove zahtjeve. Ne pristane li, zlo će se pogoršati, teško će mu se naći lijeka. Biskup još piše kralju da se većina hrvatskih velikaša i plemića odbila od bana.

Marko Forstall pismeno se obvezao i svečano se zakleo 29. ožujka 1670. pred grofom Rottalom i barunom Hocherom da će svojski uznastojati da ban dođe u Beč, te kako će ga uvjeriti da su mu "vrata cesarske milosti" otvorena ako se pouzda u dobrotu i milost cesara i kralja Leopolda I. koji se želi s njim pomiriti. Forstall je ovako završio svoju obvezu: "U vjeru svega vlastitom sam rukom potpisao ovu svoju obavezu i obećao pod svećeničkom vjerom da ću je sveto i cjelovito ispuniti. Tako mi Bog pomogao, njegova presveta mati djevica, svi sveti i odabranici Božji, amen!"

Isti je dan potpisao kralj dvije naredbe: prvom se skida knez Petar Zrinjski s banske časti, a drugom se imenuju banskim namjesnicima biskup Martin Borković in juridicis i grof Nikola Erdödy in militaribus.

Isti dan, naime 29. ožujka 1670. potpisao je kralj Leopold I. proglas na hrvatski narod protiv bana Petra Zrinjskoga, te je dao i one naredbe i proglas Lobkowitzu i Hocheru da ih u zgodan čas proglase, razglase, bace među narod. Međutim, neka budu i naredbe i proglas najveća tajna.

Proglas na hrvatski narod glasi ovako:

"Leopold po Božjoj milosti izabrani rimski cesar vazda slavan i povekšavac, Rimskoga, Ugarskoga, Češkoga, Dalmatinskoga, Horvatskoga i Slovenskoga orsaga kralj, veliki herceg Austrije, Burgunda etc. etc. Svim generalom, kapetanom, vicekapetanom, zastavnikom, vojvodam i ostalim oficialom, kakvim god imenom ozvanim, svake fele častnikom, junakom i ulakom v naših slovenskih, petrinskih, karlovačkih i primorskih krajinah etc. i takaj Vlahom v onih krajinah stojećim, našu cesarsku i kraljevsku milost i dobrovoljnost.

Što se nigda ne bi nadali i što nam nigdar na pamet ne bi bilo dojti moglo, to se pripeti s Petrom Zrinskim, koga smo iz osebujne naše cesarske i kraljevske dobrovoljnosti predtem toga bili postavili za bana slovenskoga i horvatskoga našega kraljevstva: on pako, ne znamo po kakvoj hudobnosti omamljen, niti premišljavajući stareših svojih, niti plemenitoga pokolenja Zrinskoga vernost, ime i diku, niti časti i prisegu, s kojom se je on nam i našoj svetoj kruni sveto zavetoval bil, nit mnoga dobročinjenja od nas prijeta, podignul se je proti nam milostivnomu svomu gospodinu ter tako znano i očivestno, da se s nikakvim spričavanjem zakriti ne more. Zato polag časti nam od Boga svemogućega izručene i polag saveza, s kim jesmo zavezani svih naših podložnikom i prave vere kršćanske dobro braniti i povekšavati, dokončali smo prez odvlačenja taki i odmah hudodelenim i nevernim začetkom proti stati, ar ne more tako velika nevernost i tak huda i ljuta pelda (primjer) dalje se terpiti. Zato na znanje dajmo, da je Petar Zrinski nevernik postal naše krune, proti njoj podignul se, pod svoju oblast kraljevstvo naše horvatsko, slovensko i dalmatinsko i bližnje naše orsage (zemlje) podegnati kanil, verne naše pod svoje neverne ruke obernuti skušal, i za te i za ostale druge njegove pregrehe od vezda ne bude banom horvatskim, slovenskim, dalmatinskim i sverhu toga jemljem njemu sve časti, vrednosti, slobodnosti i preštimanja i poštenje, i njegovu personu proskribujemo, dajući oblast svim na nju tak, da ga slobodno umori, ili uhiti: i još k tomu svemu obećajemo cesarski i kraljevski dar deset jezer talirov onomu ki njega živoga ili mrtvoga nam v ruke da. Imanje pako njegovo i blago da se oberne za našu komoru kraljevsku, hoćemo i zapovedamo.

Polag toga sve naše podložnike milostivo i otčinskim zakonom opominjamo i nagovaramo, da rečenomu očivestnomu neverniku i puntaru Petru Zrinskomu od sada nigdar pokoran ne bude i da se njemu s nikakvom službom ne podloži, niti k njemu ne privrže, niti ne pomore ili s oružjem ili s brašnom. Ako li su se neki pako po kakvom zabludu k njemu priložili, neka od njega taki odstupe i k nam se taki povernu, kakti svojemu lastivnomu kralju i milostivnemu gospodinu; što ako učinite i mirovno budete živeli i vu vernosti stalno obstojite, obećujemo vam našu cesarsku i kraljevsku milosrdnost, i obrambu proti svake sile i krivice. Koji pako proti ovomu našem dokončanju i zapovedanju okorno bude se deržal, ravno s onom kaštigom da kaštigan bude kot Petar Zrinski; hoćemo i na znanje dajemo, da svi takovi jesu nevirniki i puntari, i da su vražduvali glavnom pregrehom kraljevsku krunu našu, i da su proskribovani, i sva njihova dobra, mala i velika, tad ima komora naša kraljevska zauzeti.

Ovo hoteli smo vam na znanje dati, a ostalo obilneje hoćete razumeti od vaših kapitanov i glavarov; mi medtem toga ne dvojimo od vaše vernosti, i obećujemo vam našu cesarsku i kraljevsku milost kot vernim našim."

Petar i Fran čekali su u Čakovcu Forstalla da čuju od njega što je odlučio kralj, je li pristao na one uvjete. Svaki su im dan dolazile vijesti da neki velikaši i plemići sa svećenstvom bune narod protiv njih, da ih proklinje većina naroda bezdušno prevarena, zbog tobožnjega saveza sa sultanom. Samo neki plemići mirili su narod, tumačili mu zašto je Bukovački bio u Turskoj, ali sve uzalud jer se narod, smućen i zastrašen nije htio dati razlogu.

Krvoločni čini cesarske vojske strašno bi uzrujali bana, pa bi tada pisao zetu u Ugarsku neka se brani do skrajnosti s drugim velikašima. Tužio mu se da ne zna kako će spasiti Hrvatsku, svoju porodicu i svoje pristaše, jer je u velikoj pogibelji, sve gori okolo njega, svud razaranje i palež, te bi mu napokon drago bilo da Turci navale. Nada se da će sultan, videći metež u Leopoldovoj državi, navaliti na nju, pa piše stoga, u najvećoj ogorčenosti i zdvojnosti, pašama u Bosni, Budimu i Kaniži ne bi li saznao od njih da li se spremaju na navalu. On šalje svoje ljude k različitim pašama da mu paše jave jesu li štogod čuli iz Carigrada da li im je sultan štogod javio o Bukovačkomu, a paše odgovoriše da ne znaju ništa, da se ne smiju maknuti bez sultanove zapovijedi. Paša u Budimu začudio se kad je čuo za "ugovor" Bukovačkoga, a tako i kaniški paša. Drago bi mu bilo da mu paše štogod odgovore, jer bi njihova pisma poslao kralju, a ovaj, pošto bi se uvjerio da se spremaju, pomislio bi na svoj spas: u velikom strahu zamolio bi njega, bana, da on prvi udari na Tursku, on bi tad ponovio sve svoje opravdane zahtjeve, kralj bi na njih pristao, a Turci bi uzmaknuli...

Zrinjskomu je katkad bilo i crno i krvavo pred očima: Austrijanci su harali njegova imanja dok se kralj s njim nagađao, dok ga je uvjeravao da će pristati na njegove zahtjeve, dok ga je preljubazno zvao u Beč, dok ga je nazivao "svojim rođakom!"... Umirio bi se malko kad bi pomislio na sve ono što mu je kralj poručio po biskupu Borkoviću i na ono što je sam govorio s kraljem.

Potkraj ožujka dojahao je knez Fran u Zagreb s četom od dvije stotine haramija da sazove, u banovo ime, stališe i redove, i da im sve razjasni, da ih umiri, da ih opomene na vjernost banu. Zagrepčani ugibali su se njegovoj četi nekako potuljeni, mumljali su, šuljali se u kuće, zatvarali vrata. Bilo je to jedno popodne, vedar dan. Knez Fran stane s četom na Trgu sv. Marka, zapovjedi nekim časnicima da potraže podbana i protonotara, da jave senatorima, cijelomu magistratu i nekim uglednim građanima da želi s njima govoriti. Nato sjaše knez i svi vojnici.

Prvi dođoše na trg podban i protonotar kojima reče knez neka sazovu stališe i redove što prije jer to zapovjeda ban. Pomalo eto i senatora, sad dva, sad jedan, pa tako i drugih građana, a napokon bilo je na trgu, nešto postrance, i žena i djece. Senatori, svi tihi i plahi, stanu pred kneza, a on ih lijepo pozdravi, pa izreče krasan govor toplim i tronutim glasom, kako se on nada da su vjerni svojemu zakonitomu banu kojemu je najveća briga da oslobodi otadžbinu od austrijske vojske. Nijemci su u posljednje vrijeme pomahnitali, te ne preostaje gospodinu banu nego da udari na njih ako nastave svoj posao: mučiti narod, paliti, robiti. Banova je dužnost štititi svakoga, i on je uvjeren da će mu Zagreb biti naruku, i nikako ne može ni pomisliti da bi Zagrepčani mogli gledati mirne duše, prekriženih ruku, kako se drugi bore za njihovu slobodu! Pohrlit će, dakle, i Zagrepčani pod bansku zastavu, priredit će stanove za banove čete, dat će oružja i hrane. Tko bude protiv bana, nastradat će kao izdajica otadžbine!

Čudno se pogledaše senatori i građani na ove riječi. Najstariji se nakloni knezu, pa uze mucati da će senatori vijećati o svemu što su čuli, ali da žele ostati vjerni i kralju.

— "Ban je naš kralj. On pozna najbolje teške jade naše otadžbine. Ne vijećajte mnogo!" — ošine knez senatore i građane, vrgne se na konja, pa naglo odjaše s četom s trga gdje ončas nasta graja. Neki su građani viknuli sada da će s banom i na vraga udariti, a drugi, većina vapili su da im Zrinjski ne može ništa, jer je on izdajica, jer se poturčio, prodao sultanu. Prepirka izrodi se u svađu, od gustih i krupnih dođoše na šake, a bilo bi i krvavih glava da se nisu upleli razboriti ljudi među one razjarene.

Fran je, međutim, dojahao na Kaptol, posjetio biskupa i zamolio ga da pozove k sebi kanonike. Kad se sakupiše, knez im sve razjasni, živo i zanosno opiše im nevolje što su pritisle Hrvatsku, te završi, izričući tvrdu vjeru da će Kaptol učiniti svoju dužnost, pobrinuti se za banovu vojsku. Kaptol napokon izjavi da štuje bana, da blagoslivlje njegove zasluge, ali ne može ništa obreći jer treba dobro promozgati čitavu stvar, a posve je naravno da se ne može pogaziti vjernost prema kralju... Knez se gorko osmjehne, izađe iz dvora tužan i jadovit, skoči na konja i odmah udari put Ozlja sa svojom četom.

S Ozlja pisao je svojoj ženi:

"Moja Julija! Nad Hrvatskom nadvili su se crni oblaci; možda da se rastrgaju, možda neće planuti oluja, ali treba biti na oprezu, potražiti za vremena zaklonište. Molim te stoga, odjedri odmah s Orfeom u Italiju i uzmi sa sobom sve dragocjenosti iz primorskih gradova. Orfeo neka se odmah vrati u Hrvatsku iz Mletaka. Dobra dušo, ne boj se za mene. Bog će me čuvati od svakoga zla, a poslije oluje sinut će sunce, bit ćemo opet sretni u našem lijepom Vinodolu. Julija moja, uvijek ću na tebe misliti. Sad mi je jedina utjeha što znam da ćeš se svaki dan u svojim molitvama sjetiti svoga Frana koji te ne može zagrliti prije tvog odlaska jer mu to ne dopušta očajni vapaj potlačenoga hrvatskoga naroda. Oh, kako bih blažen bio da ti mogu pogledati u mile crne oči, da te mogu obasuti cjelovima! Tugo moja, nemoj plakati. Nemoj, Julija. Što ti ovo velim? Da ne plačeš? Plači, Julija, plači. Zbogom, mila dušo! Tvoj rascviljeni Fran."

Drugi je list napisao Orfeu da sretno odvede Juliju u Italiju, na neko vrijeme. Na sam Uskrs, 6. travnja 1670. u sumrak, ujaše knez Fran u Čakovec, a pol sata iza njega stignu iz Beča Marko Forstall.

S velikim osmijehom na tankoj usnici stupi o. Forstall pred banicu, bana i Frana.

— Časni oče, što je da ste se tako dugo zabavili u Beču? — upita ga ban pošto se pozdraviše.

— Htio sam da sve lijepo obavim. Više sam puta govorio s knezom Lobkowitzem koji mi je obrekao svaku sreću za vašu preuzvišenost. Što se tiče vaših zahtjeva, kralj još nije odlučio. Neki mu kažu da previše zahtijevate. On će već na sve pristati ali nešto je uzrujan zbog grofa Tattenbacha...

— Tattenbacha!? — gane se ban.

— Kralj ne zna bi li ga odmah pustio iz zatvora... — nasmjehne se Forstall.

— Iz zatvora!?... — začude se ostali.

— Kralj je zapovijedio da se grof zatvori samo i jedino zbog njegove besprimjerne razuzdanosti i raskalašenosti. Da, da, potpuno su me uvjerili da je grof upravo sramotno živio. Grofova je žena namolila kralja da joj zatvori muža na neko vrijeme. Jadna se grofica nada da će joj se muž opametiti u zatvoru.

Ostali se od čuda pogledavahu. Forstall pripovjedi da su Tattenbacha zatvorili u Scholssberg u Gracu pred malo dana.

— Kad će kralj pristati na moje zahtjeve? — zapita ban zamišljeno.

— On neće na njih pristati dok se vaša preuzvišenost ne potrudi u Beč da se sravni sav spor — nakloni se malko Forstall. — Svi vam ministri poručuju po meni da se pouzdate u milost njegova veličanstva koje vam daje tvrdu, neprijelomnu Božju vjeru. Još se nije nikad čulo da je kralj prekršio svoju riječ: "Non extare exemplum, quo hoc verbum fefelliset!" — Zašto se skuplja Leopoldova vojska u Štajerskoj? — podigne se banica.

— Njegovo veličanstvo, gotovo bih rekao, ljuti se na svijetloga bana što neće u Beč. To, recimo, nepouzdanje zadaje kralju veliku bol... — posmjehne se Forstall, pa će ljubazno nakon male stanke: — Njegovo veličanstvo skuplja nešto vojske u Štajerskoj da time, recimo, prisili svijetloga bana na put u Beč. Ja eto znam kako se tuži kralj što svijetli ban ne vjeruje u njegovu svetu riječ. To ga vrijeđa, kako on možda misli, pred cijelim svijetom...

— Pred cijelim svijetom?... — osmjehne se knez Fran gorko.

Ban pogleda Katarinu i Frana, nakloni se malko Forstallu, a kad ovaj izađe, oni sjednu za isti stol da se porazgovore, da nešto odluče. Mnogi su velikaši i plemići izdali otadžbinu, narod je smućen, ne zna komu bi vjerovao, njemačka je vojska jaka, imanja im propadaju, jadu ne možeš dogledati kraja! Ban završi:

— Kralj i njegovi ministri svečano su nam zadali riječ da možemo mirne duše u Beč. Imamo u ruci njihove listove. Štiti nas salvum conductum. Da, mi imamo sva ta jamstva, ali ja još neću u Beč jer ne znam kuda će ona vojska iz Štajerske. Poslat ćemo opet Forstalla u Beč, a s njim neka ide i naš Ivan koji će biti jamstvo kralju da nećemo navaliti na njegove posade. Pisat ćemo kralju da se pouzdajemo u njegovu pravednost. Frane, što veliš?

— Tvoja je starija i mudrija! — nakloni se Fran.

To odluče, pa pođu na večeru. Katarina, još slaba, rano je legla. Dugo nije mogla usnuti.

Kad bî, ponoć, dođe k njoj Petar i pripovjedi da je napisao list na kralja, a to je učinio i Fran. Opazi suze u njenim očima, te je zapita je li već spavala, a ona mu tužno odvrne da nije, da je mislila na sina jedinca...

Sutradan, ranim jutrom, uđe Ivan u majčinu sobu, pristupi k postelji i poljubi onu bijelu desnicu, a majka se pridigne, primi ga za ruku i reče mu neka se čuva svakoga zla na putu i u Beču. Dat će dobri Bog, te će se opet sastati u Čakovcu... Tiho jecajući blagoslovi sina, zagrli ga i poljubi više puta. Ivan ode od majke zaplakan, siđe u dvorište s ocem, Zorom i Franom, izljubi se sa svima, zajaše vranca, pa krene s Forstallom i pratnjom put Beča...

Zora dođe k majci da se isplače na njezinu uzglavlju, a malo kasnije i Petar da utješi ženu i kćerku.

Dan zatim doču Zrinjski da je barun Spankau osvanuo sa svojim pukovnijama u Ormužu, ni tri sata hoda zapadno od Čakovca, pa posla k njemu jednoga kapetana i konjušnika Rudolfa Lahna da ga pitaju zašto se primiče k Čakovcu, da li misli navaliti. Spankau odgovori banovim glasnicima da mu nije ni na kraj pameti da udari na Čakovec, te se čudi kako je ban mogao i pomisliti što takvo. On je došao u Ormuž da bude bliže cesarskoj vojsci u Hrvatskoj, da joj odmah uzmogne priskočiti u pomoć ako Turci iznenada nahrupe...

Nijemaca i Vlaha pod bečkim zapovjednicima bilo je u Hrvatskoj oko trideset tisuća. General Herberstein imao je u Karlovcu do devet tisuća što pješadije što konjaništva.

Zrinjski bio sakupio na početku ožujka god. 1670. do tri tisuće ljudi u Čakovcu, većim dijelom Vlaha koje je dobro plaćao. Hrvati, prevareni na najbezdušniji i najprepredeniji način da ih je ban izdao sultanu, nisu htjeli pod njegovu zastavu. Bilo ih je i za bana, ali malo. Vlasi, pak, kad ih je slao iz jednoga grada u drugi, odšuljali bi se u Karlovac, Križevac i Koprivnicu gdje su se predavali bečkim zapovjednicima.

Na početku travnja iste godine bilo je u Čakovcu samo tri stotine vjernih Hrvata, vjernih i hrabrih, a bedemi silni.

Prošlo je šest dana što je Ivan otputovao s Forstallom u Beč: osvanula je prva nedjelja po Uskrsu, 13. travnja 1670.

Oko podne dojezdio je iz Primorja u Čakovec kapetan Malenić s dvadesetak haramija te pripovijedao da je Julija s knezom Orfeom sretno odjedrila iz Bakra 5. travnja jutrom.

— Niste mi donijeli od nje nikakvo pismo? — zapita ga Fran.

— Svijetla kneginja i svijetli knez Orfeo predadoše mi listove, ali su mi ih oteli njemački vojnici. Kraj Ogulina iz zasjede navališe na nas kao pse opkoliše nas, do posljednjeg su nas orobili.

— Što radi o. Bargiglio? — upitat će ban kapetana.

— Odjedrio je u Italiju posljednji dan ožujka. Čuo sam u Bakru da je ponio sa sobom mnogo novaca...

— Prestrašio se, pobjegao je, ali ne vjerujem da bi on... — zašuti ban, a lice mu se smrkne.

Na Franov upit pripovjedi Malenić kako radi dan i noć Keko Frankulin, kapetan Primorja, kako piše svim porkulabima u primorskim gradovima da skupe momčad neki u Bakru, neki na Grobniku i na Driveničkom polju u Vinodolu, i drugdje.

Tako je kapetan Frankulin napisao 31. ožujka 1670. ovaj list Grobničanima:

"Polag zapovidi i kriposti i časti mene dane od g. bana zapovidam svemu poštovanemu i virnemu puku grobničkemu, a to svim gospodarom koji se nahode u ladanju grobničkem, da svaki od svoje kuće ima dojti sa svimi svojimi, to se razumi, mužke glave, koji su stariji 12 let i više, da imaju sada u prišasti pondiljak dojti na paladu v Bakar jutro rano na muštru svojom zastavom i s bubnjem, i oružje da imaju donesti, i svi lipo i dično spravni s haljinami i da nimate ni jedan od vas drugačije učinit, nego kako ste virni svojemu gospodinu banu pod kaznu izgubljenja glave i sega svojga imanja. Ali se ufam u staru i stalnu virnost poštovanega puka grobničkega da drugačije učinit nećete. S tim gospodin Bog Vas svih zdravih i veselih derži na mnogo dobrih i srićnih let, kako sami od gospodina Boga želite."

Neki Langenman, vlastelin u Kranjskoj, bijaše čuo da će banova vojska udariti na cesarsku u Kranjskoj, pa se zbog toga potužio Frankulinu, a ovaj, da ga umiri, odgovorio mu, među ostalim: "Dajem vam moju rič, da ne marite imati nikakve sumnje, kako sam pošten kapitan moga gospodina bana, njih eccelencie, nego oću činiti čuvati i braniti moga gospodina imanje i podložnike ako bi na nje ki došal dokle bude jedna kaplja kervi u meni. Ako me svaki pusti s mirom, i ja ću svakoga pustiti s mirom." Frankulin u istom listu dokazuje da ban ne misli navaliti na cesara; to da su "krive informacije" što ih šire banovi neprijatelji. On piše vlastelinu: "Virujte mi da se oće sve drugačije najti, da se oće vas svit čuditi virnosti dobrega i virnega gospodina bana Petra Zrinjskoga, a to pervom i dobrom prilikom ku gospodin Bog da njih eccelenci; ali ovo zlo čine da ga ovako traktiraju za njegovu virnu službu i njegovih starijih. Ako s pulitikom se neprijatelj ne napelja na skok, sami dobro znate da se drugačije ne more. Ali to in confidenza v. g. pišem, a da bismo mogli na riči govoriti, biste se listor čudili i križali."

Sudeći po ovom listu, Frankulin je znao da nije ban sklopio savez sa sultanom.

Koji sat poslije Malenića dojahao je iz Zagreba u Čakovec kapetan Gereci, te javio banu da je general Herberstein jurišao na Ozalj. To je čuo u Zagrebu. Potankosti nije znao, i sam je sumnjao o istinitosti prevažne vijesti. Knez Fran htio je odmah na Ozalj, ali ga nije pustio ban koji nije vjerovao u onu vijest.

Podvečer javiše Zrinjskomu da su došli u grad neki Nijemci, dva časnika, te da žele pred njega. Časnici, kapetani uđu u dvoranu, naklone se pa kažu da su dojahali ravno iz Beča, da su donijeli banu važno pismo od ministra Lobkowitza.

Petar otvori pismo: Lobkowitz opet šalje njemu i knezu Franu salvum conductum, moli ih u kraljevo ime da dođu u Beč, jer se kralj želi pomiriti s njima. Lobkowitz piše banu da mu "iz svega srca i sa uvijek iste ljubavi što je osjeća za njega, iskreno savjetuje neka ne sumnja o prirođenoj dobroti premilostivoga cesara nego neka se potpuno pouzda u uzvišenu cesarsku dobrotu. Banove želje ispunit će se ako se s kraljem ne nagađa. Neka samo dođe u Beč, a stvar riješit će se sretno: "... rem prospere successuram".

Kad ban pročita pismo, zapovjedi jednom pažu da se pogoste oni časnici. Sat zatim, rumeni i smijući se, odjezdiše iz Čakovca u Varaždin gdje je bila austrijska posada.

Još nisu časnici bili ni dva puškometa od grada, a paž najavi vladiku Mijakića. Neobično blijed upalih lica, trošno odjeven kao kaluđer, stupi vladika u dvoranu, prekloni se svima, pa uzdahne:

— Oh, svijetli bane!...

— Evo me iz Varaždina što sam brže mogao. Jedva nosim u kostima dušu. Grozno, svijetli bane, grozno!...

— Slušam vas — zabrine se Petar, čudeći se kao i Katarina i Fran.

— Imam rođaka među njemačkim časnicima u Varaždinu, a on mi reče da vas je kralj skinuo s banske časti.

Ostali se pogledaju. Mijakić nastavi:

— Kralj vas je proglasio buntovnikom; njemački su zapovjednici dobili proglase... na tisuće, na tisuće! Onaj moj rođak koji misli da sam sada protiv vas, dao mi je cijeli svežanj proglasa da ih prospem među narod. U proglasu sve crno, da vas svak smije uhititi i umoriti, i za to će dobiti cesarsku nagradu. Jest, duše mi, tako piše taj proglas! — zadihavao se vladika.

— Gdje su vam ti proglasi? — trgne se Zrinjski.

Mijakić izvuče iz njedara proglase i preda ih ostalima. Svi čitaju, banove oči sijevaju, lice mu se ozarilo. Katarina i Fran naglo pročitaše, pa gledaju narozano Petrovo čelo, a on rastrga proglas, baci ga na pod i reče muklo i jarosno:

— Ovaj su proglas skovali moji neprijatelji. Uvjeren sam da kralj ne zna za ovo njihovo djelo. Ovako rade moji neprijatelji da me natjeraju u zdvojnost! Ne, nije moguće da bi kralj protiv mene izdao ovakav proglas dok me moli da dođem u Beč, dok mi piše kao i Lobkowitz, dok me uvjerava da će pristati na moje zahtjeve, dok me naziva svojim rođakom!

— Svijetli kneže, i ja sudim da kralj ne zna za taj proglas. Vaši se neprijatelji boje da ćete vi u Beč, oni strepe jer znaju da se kralj želi pomiriti s vama, pa su skovali taj proglas da vas odbiju od Beča. Vjerujte mi, nije drukčije nego ovako kako ja kažem. Jest, kad vi u Beč, vaši dušmani propadoše! — ustvrdi Mijakić.

— Da, u Hrvatskoj je skovan taj proglas! Sramota, tako zlorabiti kraljevo ime! — plane knez Fran.

— Meni je sve crno pred očima. Ne, ne vjerujem da je kralj on, kršćanin, božji pomazanik, ne, ne vjerujem... — skretala je Katarina glavom, pa pritisnula desnicom čelo.

— Frane, hajdemo u Beč! — trže se Petar cijelim tijelom. — Hajdemo u Beč da govorimo s kraljem, da mu pokažemo ovaj proglas, da vidi tko buni naš narod. Zahtijevat ćemo da se odmah povede istraga, da se pronađu i kazne buntovnici koji sastavljaju ovakve proglase. Današnje je stanje nesnosno. Kazat ću kralju sve što mi je na srcu. Kazat ću mu bezobzirno, jer je to na njegovu i našu korist, pa puklo kud puklo! Odlučeno: mi putujemo u Beč, eto na Mali Vazam, večeras što prije!

Zrinjski je izgovorio posljednje riječi stalnim glasom, pa odmah dao dozvati konjušnika Lahna i kapetana Caldija kojima je zapovijedio da se odmah spreme na put. Pratit će ih četrdeset konjanika, banov sluga Juraj Tardić i Franov sluga Bernandino Venier. Kapetan Caldi, rodom Rimljanin, bio je tek pol godine u banovoj službi. Čovjek srednjeg rasta, pune crne brade, veoma okretan i hrabar.

I banica i njezin brat slagali su se s banom da nije druge nego k samom kralju. Zlo im se ne može dogoditi, jer imaju i od kralja i od ministra najjasniji i najsvečaniji salvum conductum. Svete su njihove osobe kao i kraljevo veličanstvo koje ih štiti. Mijakić izjavi da treba prihvatiti volju za nevolju, jer je hrvatsko kraljevstvo na rubu crne bezdanice: nije druge nego u Beč! Stisne svima desnicu, banu i knezu Franu zaželi sretan put, tužno reče da se ničemu ne nada od svih svojih, pa izađe iz dvorane suznih očiju.

Oko jedanaestog sata u noći poredala se konjička četa u gradskom dvorištu.

Banica se razgovarala s bratom u svojoj ložnici o sinu Ivanu koji je bio u Beču, Zora, sjedeći uz majku, tiho je plakala. Otac je pregledavao neke spise u knjižnici, na drugom hodniku. Fran se izljubi sa sestrom, pa pođe u drugu sobu s rascviljenom Zorom. Koji čas zatim dođe k njima otac i upita za majku, a Zora mu odgovori da je sama u ložnici.

Katarina je klečala, međutim, pred slikom Blažene Djevice, sklopljenih ruku. Kad uđe Petar u ložnicu, ona se podigne s klecala, pruži mu desnicu, milo ga i tužno pogleda, problijedi naglo, klone mu glavom na rame, ali brzo pridignu lice i zagleda mu se u oči. Bile su suhe i njezine i njegove. Ni riječi nisu mogli progovoriti. Motreći je neiskazano tužno, drhtne, ogrli je i poljubi, pa pritisne njezinu desnicu na svoje srce, a iz dubine duše izviju mu se ove tri riječi:

— Bog te čuvao!...

— I tebe!... Zbogom!... — odgovori mu Katarina bolno i prigušeno kada je već koraknuo u drugu sobu. Istodobno pala je na koljena pred slikom Blažene Djevice i spustila čelo na bijele sklopljene ruke.

Prođe hip, a u ložnicu stupi Fran, klekne do sestre, upravi oči na svetu sliku, prekriži se, još se jednom poljubi sa sestrom, naglo izađe, te pođe za drugima u dvorište, otirući suze...

Ne bî dugo, vrati se Zora k majci iz dvorišta, gusto jecajući:

— Majko, otišli su... Otac je plakao kad me je poljubio dolje u dvorištu. Sjeo je na konja, pogledao na ove prozore, vidjela sam mu suze na licu. Majko, dođi amo k prozoru, eno ih na drumu...

Katarina ustane s klecala, pristupi k prozoru, pogleda preko bedema na veliku ravnicu... Bila je jasna noć, vjetar bi zašumio otegnutim zapuhajem oko grada, neko visoko drveće nedaleko bedema lagano se prigibalo. Onamo na ravnu drumu odmicala je četa, njezina se sjena duljila livadom, jer se uštap tek bio izvalio iza guste šume na obzorju. Četa se smanjila, gubila se sve više u mjesečni, pa zamaknu za šumu...

Sljedeća stranica→