U noći/XXVII.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XXVI. U noći XXVII.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XXVIII.


XXVII.[uredi]

Kačić je prošle noći ostao nešto dulje kod »Veseloga Zagorca«, kamo je poslije one gungule svaku večer zalazio. Ovdje se taj put slavila prisutnost nekih gosti, jednomišljenika iz Istre. Stoga bijaše Kačiću ujutro teško ustati, pa se preko reda zadrži u postelji. Inače je običavao rano ustajati, da se prije dnevne sparine prošeće, a glavno, da prođe onim mjestima, kud je nekoć s Tinkom hodao.

Ispije na brzu ruku kavu, napola već hladnu, hitro se obuče i izađe napolje.

Na stubama začuje za sobom glas Ružičin.

— Čekajte, gospodine Kačiću! Nešto bih vas molila!

On zlovoljan stane i pričeka djevojčicu. Bila je u lakoj novoj ljetnoj odjeći. Na lišcu joj se ljeskala rumen jutarnje svježosti, a nježno mlado tijelo u čaru prvoga razvitka dražesno se u lakoj tkanini isticalo i očito svjedočilo, da će kasnije biti vrlo krasna. Kačić se nije mogao oteti priznanju, da je djevojče upravo premile vanjštine. No sjeti se Tinke, te se taj trenutak ukori sa frivolnosti. Stoga je ne dočeka nimalo lijepo, već osornim glasom upita: — Šta izvolite?

— Rada bih kupila molitvenik, da idem u crkvu. Sutra je svetac, dobila sam lijepu novu odjeću, pa bih želila također imati u crkvi lijepo vezanu knjigu, a ne znam kakvu. Biste li vi htjeli sa mnom?

— Što će vam molitvenik! Tko danas kupuje molitvenike? — Kupite si radije, — ah — šta — ja i ne znam, koju bih vam hrvatsku knjigu preporučio, — malo koja što valja! (On se sam lecne i spozna, da ne govori drugo, nego ponavlja Bolićeve riječi.)

— A ma neću ja druge. Ne volim ja čitati. Meni je tek za molitvenik. Kažite dakle, koji. Al ne Filoteu — ni Jaisov — ni »Isus prijatelj malenih«, — to imadu sve učenice, — a ovih ni nema lijepo vezanih.

— Šta ja znam! Ajdemo k Županu ili Hartmanu, tamo ćemo naći, kad baš hoćete; jer ja znam, da ne bih kupio.

Dok su išli Dugom ulicom, Ružica je neprestano veselo i bezbrižno naklapala onom slobodom djevojčice, koju svijet još ne drži odraslom. No ako je štogod rekao Kačić, svakiput bi pocrvenila i požurila korake.

Pred knjižarom je on međutim ostavi, ispričav se, da mora na predavanje, uistinu pak smetalo ga — ni sam ne znajući zašto, — da s ljepuškastom djevojkom uniđe u dućan.

Hitro, kao da ga je tko tjerao, zakrene malom ulicom preko stuba na šetalište. Ljutilo ga uopće, da je zanemario običnu šetnju. — Što bijesa, — da s djevojkama govorim, — nisu, Boga mi, takva vremena. Ozbiljan — ozbiljan treba da budeš! Pravo je imao Jelenčić! Gle, taj mi već dugo nije pisao, a molio sam ga, da mi dobavi Lamarmorino djelo! — govorio Kačić u sebi.

Opaziv na zidu prilijepljene nekakve madžarske oglase, bijesno zaškripi zubima. Glasno izrekav ružnu kletvu promrmlja: — Prokleti ovi »hirdetmenji«, pa kako mirno vise na tim zagrebačkim zidovima! Oh — kukavan li je to svijet! Gdje bi nekad u Italiji mogli biti njemački oglasi! Potlačenici, pa nisu trpjeli, niti su se usudili misliti na takovo što gospodari im Austrijanci. A mi, oh kukavni mlitavci, — je li svijet vidio još takove! Nitko nije nikada Hrvatske potlačio, — najmanje braća Madžari, — pa gle hirdetmenji — hirdetmenji! — Šta je to? Udara već četvrt na deset, a mene još nema gore, opet ću zakasniti, a pisati poslije iz tuđih bilježaka je dosadno. Podbrusimo pete! — i on uzme po dvije stube preskakivati.

— Petre — Petre! — kamo se žuriš tako? — u jedared ga sa šetališta sustavi poznat glas. Pogleda onamo, otkuda je glas dolazio i prepozna Puškarića, Žunića, Krizmanovića i Smiljanića. Uza njih opazi mlada, nepoznata čovjeka.

— Bravo, — odvrati im nemarno, ne ustaviv se u svom žurnom koraku. Došav k njima obrati se k Žuniću i Smiljaniću te ih upita: — Zar niste na predavanju?

— Čemu? Kakva nam korist? — odgovori mu Žunić, legnuv ramenima i frčući cigaretu košćatim od duhana posve požutjelim prstima.

— Što ćeš onda u Zagrebu? To nam je valjda dužnost. Treba učiti.

— Da — da, no učimo li? Što će meni ona njegova skripta, u kojima nema nego izvadaka iz njemačkih knjiga! — primijeti Puškarić muklim i hrapavim glasom. Izvadio on to iz svih mogućih šalabaktra, pa da mi sada tim pamet ubija! O, kako mi naudiše, da ih po godine ne smijem slušati.

— Ta svrha im je, da mladeži ubijaju um i pamet, — umiješa se sada onaj stranac. Znade vlada jako dobro, kakove je ljude stavila na tu svoju kortešku univerzu. Ta njom i nije htjela drugo, nego da narodu oči zamaže. Da se mladež štogod nauči, onda bi progledala; taj uspjeh bio bi pak pogibeljan, — otkle onda nasmagati čestiti rod kruhoboraca?

Te su riječi glasile ujedljivo, gotovo zlobno. Bio taj čovjek elegantno odjeven i brižljivo mu po modi kosa u čelo počešljana. Crna brada bila mu sasvim kratko ostrižena.

Kačiću se to na čudo dalo. Dosele je slušao tako govoriti tek ljude, koji poput njega hodaju u kaputima bez puceta i u masnim šeširima. »Dakle ne samo mi raja!« — pomisli u sebi. I pravilno, tamno zagasito lice stranca doimalo se Kačića ugodno. Glas bješe mu mekan, simpatičan, makar da je zvučio poput kovi.

— Poznadu li se gospoda? — upita Žunić.

— Ne! — odgovori stranac. — U ostalom zar je to potrebno? Ele, držiš li se ti još one lude gospodske navade, dostojne naduta kakova husarskoga poručnika? Rekao si, da je ovo naš jednomišljenik, pa basta — čemu predstavljanje!

— Ma, po Boga, ne radi gospodske navade, al htio sam, da znadete jedan drugomu za ime. Dakle ovo je moj prijatelj i zemljak Žanino Bradač, žurnalist. A ovo je naš dragi Petar Krešimir Kačić, pravnik.

Novi znanci pruže si ruke.

— Molim vas, kako ste do đavola došli do takova pompozna imena? — upita odmah Bradač Kačića nimalo pritajenom ironijom.

— Kako mislite? — odvrati Kačić iznenađeno i zbunjeno. Njega se nemarni način Bradačev veoma neugodno dojmio.

— Ta tko je vidio čitavo kraljevsko ime nositi! — rekne mirno Bradač, sveudilj se porugljivo smijući.

— E, al to je ime slavnoga hrvatskoga kralja!

— Što zato! Nosio ga tiranin, sad bio on hrvatske ili malajske krvi. Moralo je dosta bijednih duša radi njega ostaviti djecu, roditelje, dom, sve to, da na račun njegove slave pogine. Pak, tko pametan da dade dandanas još štogod za ove starine!

Kačić se sada upravo razljutio, no ipak ne odvrati ništa, već prekine razgovor i pozove ponovo drugove, da idu na predavanje.

— Zar si tako željan slušati austrijansku mudrost? — odbije Žunić, lijeno se nasloniv na ogradu i neopisivom nasladom uvukav u se dim cigarete.

— Bravo! — opet uzme Bradač, — šta možete čuti gore? Da je strašan zločin, kad gladan otac za svoju djecu, koja skapaju od glada, uzme debelomu pekaru jednu žemljičku, vrijednu dva cigla soldina, — a opet, da morate istoga toga pekara čuvati u njegovu pravu, ako siromašni mu djetići ne mogu kraj slabe plaće a teška posla za njega raditi te ga hoće ostaviti. Njegov bio je posao, da im bijedna tjelesa izmuči i svagdanjim gladom i svakonoćnim poslom polagano za grob priredi. Ako se tomu usprotive, onda štrajkuju, a vi ih kao pravoznanci morate progoniti. Eto — to učite gore!

Bradač je gotovo od jarosti blijedio, dok je ovo govorio.

Kačić nije prvi put takovo što slušao. On je također bio uvjeren, da u sadanjem gospodarskom sustavu svijeta imade previše krivice. No nije ipak nikada pomislio, da se njegovi nauci nalaze u protimbi s nastojanjem protiv ove krivice. Sad se prviput našao pred ovakvom sumnjom. Al ni sada ne prevlada njime, — on je suviše ugrezao u svoje političke ideje, a opet je osjećao, da jedno i drugo ne spada potpuno u isti koš. Ne upusti se s toga ni u kakav razgovor niti prepirku s Bradačem.

— Vi dakle ne idete, Žuniću i Smiljaniću? Ja svakako idem, — danas će posebice čitati o teoriji posjeda.

— Neka -! odvrate ona dvojica.

— Ma nemojte tako! Treba učiti, onda ćemo koristiti domovini.

— Eto, govoriš kao pravi »narodnjak«!

— E pa dobro, — idemo barem u knjižnicu, — popusti Kačić, jer za sav svijet ne bi htio da ga drže »narodnjakom« u tom smislu.

— Što ćemo u knjižnici? — One lude švapske knjige čitati. Kad je Švabo što pametno zamislio? Nije to za vedre hrvatske glave — ona njihova magla!

— Žuniću, ti si ipak presmion u svojoj kritici!

— Pa nema li pravo? — priteče mu Bradač u pomoć. — Molim vas, Nijemci ispunjuju čitave biblioteke time, da li su stari Rimljani dobili svoje prve zakone na koži, kamenu ili na mjedi, i da li su ih od Etruščana ili Helena primili, — baš kao školastici sa svojom prepirkom, kakav je bio i je li uopće bio nož ono oruđe, kojim su Isusu kod poroda pupak rezali. Ah, prestanite mi s tom njemačkom znanosti. Ni jedne valjane knjige nemaju o tom, kako da se bijednomu beskućniku pomogne. Nije bome Proudhon Nijemac, nego Francuz.

Kačiću pade na um, da je čuo jednom Bolića malo ne isto tvrditi, pa kako je Bolić na nj imao nezatajiva upliva, počeo je davati Bradačevim riječima više vrijednosti i znamenitosti, nego u prvi mah.

Odustane od namjere, da pođe u knjižnicu, i ostane u Bradačevu društvu. Jedno vrijeme hodali šetalištem gore dolje, poslije pođoše u pivaru, gdje je Bradač bio »benefactor« — i toga dana ne bijaše više Kačića kod kuće. Ako se i nije u koječem slagao s nazorima svoga novoga znanca, ipak ga je radikalizam ovoga zanimao, pače privlačio.

Bradač se stalno nastani u Zagrebu. Nije imao pravoga zanimanja, no vidjelo se po svemu, da udobno živi. Bijaše on naime sin bogata trgovca iz Primorja. Dosele prošao je pol svijeta te je dulje vremena živio u Parizu. Već ova okolnost činila ga Kačiću zanimljivim i vrijednim nekoga osobita poštovanja. Ta Pariz — jedna jedincata riječ, a koliko čara, koliko sjaja, koliko bajne snage krije u sebi za mladića bujne mašte, kakav je bio Kačić! Zato je na Bradača pogledavao kao na čovjeka znamenita.

Osim toga sviđao mu se Bradač, što je bio mnogo radiniji od Bolića. »Ne smije se mirovati, svaku prigodu treba uloviti, da se učini ma i najsitnija neprilika vlastodršcima. Male stvari — al s njima se napokon velike tuku!« — znao bi kazati i Kačića nagovarati, da pripravi s đacima kakvu demonstraciju, ili da uradi štogod u korist stranke ili pače u korist kakvoga tajnoga inozemnoga društva internacionalke. Živo je stojao uz Bolića u svakom političkom pothvatu, premda je očito priznavao, da sve to nastojanje ima samo prolaznu svrhu, a opravdanim ga držao u toliko, što se tim postiže konačni cilj svjetskoga prevrata.

— Da je moguće postojeći red u čovječanstvu uništiti prije, negoli se oživotvori vaš politički program, i da djelovanje vaše ne koristi napokon i posljednjemu cilju, — tako mi poštenja! — malo bi me bilo briga za nj. No ovako može koristiti, jer za sada prvi je uvjet protiv svega se boriti — sve rušiti! Eto, zašto sam s vama!

Ovako im se otkrio jednom prilikom. Kačić se nije s time podnipošto slagao. Njemu su domovina i narod sve bili, u njima je nalazio svrhu i cilj, te nije mogao ni pojmiti Bradačeva internacionalizma, kojim je sve te »predsude« zabacivao i u kojem je zanosno slavio pariske komunarde.

Isto je tako Bradač u svojim razgovorima osuđivao sve ostalo, što sadašnjost visoko cijeni, a što je Kačiću od djetinjstva bilo milo i drago. On je sve humanističke nauke nazivao ludorijama, davao dobro sašitoj čizmi prednost pred svakom logikom ili slovnicom, kazalište krstio grijehom, umjetnost besposlicom, ples zločinom. Preko svega toga prelazio je suverenim prezirom pa bi ili surovom psovkom prekinuo svaki razgovor o tom ili ujedljivom doskočicom izvrgao sve skupa smijehu. I Bolić je tako po prilici govorio, no osuđivao je ples zato, što po njegovu Hrvati nemaju razloga, da se vesele. On je protiv kazališta, jer Hrvati nemaju dokolice, da trate u njem večeri. On je poricao vrijednost tek domaćim književnicima, jer on, ako se je blatom nabacivao na Mažuranića i Preradovića, ipak je slavio Homera, Sofokla, Vergila i Voltairea; pred Bradačem pak i ovi ne bijahu nego anormalne glave i besposlice, koje su despoti držali, da laglje dave i muče narod.

— Što do bijesa slavite Homera? — Onoga, onoga neka pronađu ti marljivi učenjaci, koji je prvi izumio plug. To bijaše velika glava, a otkriće svakako znamenitije nego li milijun Ilijada! — uskliknu jednom, a Kačića novost ovakvih misli i prenerazi i zadivi. Napokon on ne bi bio mlad čovjek, da je ovakav skrajni radikalizam mogao minuti bez ikakva dojma. Najprije se uzdrma njegovo dosada upravo pobožno poštivanje svih idejalnih strana ljudskoga života, te mu se u dušu ušulja prilična ravnodušnost za sve ovo. Poslije je pače nalazio u mnogom ovom dosta smiješnosti; napokon upravo je zamrzio na sve, što naobraženost i uljuđenost čovjeku da je. On bi elegantnu i raskošno opremljenu mantiju fine dame metao gotovo u istu rubriku s najboljim proizvodima klasične i moderne književnosti. »Sve je to nepotrebno, sve je to samo za one bogate gulikože, a oteto onima, koji nemaju ni komadića kruha, da se nahrane!« — pa je ogorčeno mislio i na svoj bijedni život, koji ga sili, da jede kukavno priređena variva majstorice Šmirganzice i da katkad usred ljeta nosi teške zimske hlače.

Ni znanost ne prođe bolje. Jednom je pače zanosno kliktao i odobravao, što Bradač tvrdi, da bi najbolje bilo poći u kakav zanat. Sam Bradač učio je već za dokolice urarstvo, »jer tim zanatom najlaglje se svijetom prolazi«. Kačića pak čisto kao da je predobio, da uči šoštariju. I Bog zna, ne bi li ga bio premanuo, da mu nije nešto priječilo. »Ne bi ipak onda mogao za domovinu uspješno raditi!« — pomisli u sebi.

Da su knjige počivale, da nije više polazio predavanja ni knjižnice, sasvim je naravno. Političke agitacije, beskrajni razgovori o potrebi poboljšanja svijeta učiniše, da nije na to ni dospio. Svaki je dan bilo u javnom domaćem životu događaja, u kojima je nazrijevao i osjećao povredu narodnosti i hrvatskih prava, te se lomio od boli nad strahotom stanja. Sad su negdje protjerali činovnika, jer u očima »odlučujućih« krugova nije bio »politički pouzdan«; sad su opet nadarili koje čeljade, jer je oca ili brata denunciralo; sad se negdje istakla madžarska zastava na javnom hrvatskom uredu; sad opet lišili službe kojega učitelja, što je »šokačku« djecu u Slavoniji učio, da su Hrvati; tada opet — nisu kaznili srpskoga učitelja, što je pred djecom pljuvao po latinici i hrvatskoj trobojnici: — sve je ovo uzrujavalo Kačića do skrajnosti. On se nalazio u vječnom duševnom talasanju i burkanju, njegovo osjećanje pravednosti, njegovo razumijevanje istine, njegova ljubav za dom i rod patila upravo paklenske muke; sve je gorilo i plamtilo u njegovoj duši, nestrpljivo je tiskao šake i očajavao, malo ne plakao od jeda, što narod na sve ovo šuti i sve uvrede mirno podnosi. Bolnoj duši davao oduška time, što je uvijek vikao, psovao, širio nezadovoljstvo među svom mladeži, pred svakim, pa i samim služnicima na Jelačićevu trgu, nagovarao drugove na protuizjave i priređivao demonstracije, — na sve ovo potican i Bolićem i Bradačem. Bradačeva načela pače učiniše, da ga zbog zanemarenih nauka nije ni savjest grizla.

Tako se primakoše prvi ispitni rokovi. Kačić se ne javi. Oca umiri u kratkom listu time, da će na jesen polagati i svoj državni i prvi strogi ispit ujedared, pa da poradi toga neće na praznike kući. No jesen dođe, a on nije ni počeo učiti. Nikako mu se nije dalo. Bio je potpuno rastresen, a glava mu puna posve drugih misli, negoli su suhoparni paragrafi. Svakiput bi banbadava uzeo knjigu u ruke, jer ni pô sata nije ustrajao, da sabrano čita i uči. Tako je banula i zima, a on nije smio ni pomišljati, kada će biti pripravan za ispit. Često se doduše stidio, kad je nakon svršenih četiriju godina sveudilj bio na sveučilištu neupisan kao đak niti imao prava, da se zove kandidatom doktorata. Mnogo si puta spočitavao nemarnost, videći, kako su mu svi drugovi, toliki duhom slabiji od njega, ispitani i na cilju svoga nastojanja; no udubav se u čitanje novina, brzo bi sve to zaboravio.

Dosada mu nije nitko ništa spočitavao. Bolić ga nikada nije ni zapitao za ispite, Bradač je pače odobravao, Žunić je sebe i njega tješio tim, da »najveći osli« mogu ispite položiti; a otac — stari dobričina — nije mogao vjerovati, da ne bi njegov Perica, njegov Kreško, svaki čas mogao svršiti ispit, samo da hoće. U svojim pismima ne spočitnu mu to ni jednom riječi.

Jedina gospođa Šmirganz kao da je bila nezadovoljna. Kadgod bi ga pitala onako mimogredce, kad će praviti ispit, ili bi opomenula Ružicu, da bude poslije večere mirna, jer »će gospodin Kačić valjda učiti!«, ili bi kazala, da je petrolejsku svjetiljku do vrha napunila, samo da može gospodin dulje uz knjigu sjedjeti. Pa kad bi joj Kačić ili nikako li zlovoljno nemarno odgovorio, ona bi uzdahnula i stala o ovom ili onom kolegi Kačićevu pripovijedati, da je postao ovo ili ono, jer »je položio ispite«, pa da se je već zaručio s ovom ili s onom. Tad bi svakiput pogledala svoju Ružicu, a srce bi joj od milinja i materina ponosa raslo, videći je onako lijepu — gotovo razvitu, da onda zurne na Kačića pogledom, koji bi imao reći: Ti, nebrigo, nemarniče, slijepče, prava si lijenčina!


Sljedeća stranica