U noći/XXVI.

← XXV.

U noći XXVI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXVII. →

XXVI.

Kačić ode sa Žunićem k Boliću, koji je stanovao u maloj sobici jedne gostione zadnjega reda. Tu nađoše sve: — i Krizmanovića, i Jelenčića, i Puškarića, Kavalotića i Otona Grasera. Nekoji se poredaše oko stola prenapunjena novinama i broširama, drugi pak vucarili se po postelji i oko prozora.

Upravo se dogovarahu, kako će sastaviti deputaciju, koja će u ime njihove stranke poći svečano čestitati jednome od njihovih prvaka. Kačić se nehotice sjeti govora Jelenčićeva, kojim je prije godinu i nekoliko mjeseci pobijao Hojkića, kad je predlagao, da se čestita drugome narodnomu prvaku. No on ne reče ništa na to, jer je bio suviše zabavljen jednom brigom. Na dušak im ispripovjedi, što je od Žunića čuo. Jelenčić i Puškarić u prvi čas problijede, no brzo se svladaju i stanu rogoboriti i surovo navaljivati na rektora. Jedan od prisutnih — valjda Krizmanović — izvadi na to službene novine, a Žunić mu ih uzme iz ruke, te stane glasno čitati članak, koji je tako ružno navalio na mladež. Sada tek stanu svi strašno vikati i psovati. Za čas bilo je u tijesnoj niskoj sobici toliko vike, buke i graje, da je konobarica doletila bojeći se, da se kakav zločin zbiva. Jedini Kačić bijaše iz početka tih; on si ne mogaše zatajiti, da je prikor službenoga pisca, da su kukavnim i nedoličnim načinom došli do skupštine, posve opravdan, pa je šutio. Napokon zahvati i njega ova svestrana uzrujanost, te za čas stane kao u nekoj vrtoglavici najjače vikati, najjače psovati, a zacijelo ljutio se najvećma.

Tko bi mu bio još prije nekoliko tjedana rekao, da će se sličnim izrazima služiti, bio bi ga zacijelo proglasio klevetnikom, a eto na, sada, što krupnija, to njemu milija.

— Jest, stara je baba čitavi taj Mirković, — kukavica! Da sam ja rektor, vidio bi, bi li mi vlada davala takove naloge, i da li se ona smije miješati u sveučilišne poslove? Je li to autonomija najvišega znanstvenoga zavoda? Je li to sloboda »almae matris«? — vikao je Kačić sve žešće, potican povlađivanjem prisutnih. U sebi dakako morao je priznati; da je ta »stara baba« Mirković stekao silnih zasluga na polju domaće povijesti i da je više učinio za objašnjenje državnoga prava hrvatskoga, nego mnogi od onih, kojima njegovi prijatelji šalju deputaciju. Dakako, u politici bio je, po naročitoj tvrdnji Bolićevoj, šarlatan, i savjest Kačićeva brzo se umiri.

Viku prekine ujedared Bolić. Dosele je on malo utjecao u razgovore drugih, tek je mirno pušio svoju virđinku i slatko se nasmijao na svaku osobito krupnu.

— Pa što ćete gore kazati? — upita sada.

— Što ćemo kazati? Čudna li pitanja! Valjda se ne bojimo. Što sam učinio, za to ću uvijek biti spreman i odgovarati. Napokon vješat nas neće, — odvrati Kačić, nastavljajući nemirnu šetnju na uskom prostoru među peći i stolićem.

— A mogu li vam dokazati, da ste baš vi pretvorili dopuštenu skupštinu u tajnu?

— Šta to mene briga! Tajiti i lagati Boga mi neću.

— Trice i kučine, — što to govorite! Gotovo dijete. Ne radi se tu o vama. Ovdje je princip. Ili da se dademo od naših tlačitelja pobijediti, te pustiti vragovima našim, da rade s nama što ih volja; — ili da im pokažemo, kako protiv složne volje i pametnih ljudi ništa ne mogu. Razumijete li sada?

— Tako je, — pravo veli doktor. Dokazati nam ne mogu, da smo baš mi sazvali drugu skupštinu poslije dopuštene. Što zato, da smo potpisani na izjavi, — ta valjda neće svih dvjesta isključiti, — izjavi Puškarić.

— A bome je u interesu stvari i domovine, da nas svijesne mladiće ne maknu odavle, — nadoveže Jelenčić.

— Ecco — Ecco — taj zna! — Bravissimo! — kliktaše Žunić.

— Šuti — što se dereš! — prekine ga Puškarić. Ja dakle, gospodo, mislim, da ćemo kod toga tvrdo ostati, da nije nijedan nas bio sazivač. Neka onda traže krivce.

Svi mu odobravahu do jedinoga Kačića. Sva iskrena mu duša protivila se ovoj ponovnoj laži. Peklo ga još ono pređašnje, a sada eto opet! K tomu još da u lice svome rektoru laže i taji! — Ne!

— Ja za svoju osobu ne pristajem na to. Radite vi, kako vam drago, — ja ne mogu! — rekne sasvim odlučno.

— Ti ćeš nas dakle izdati! Ti si lud. Misliš li, da je političko djelovanje takovo, da se dade složiti s ovakim predsudama savjesti, koje dolikuju staromu kapucinu a ne mladiću, koji stoji na braniku domovine i njezine časti. Onda rade da nisi počeo! — zavikne Jelenčić.

— Ne boj se, ja neću nikoga izdati. Ja sam prvi o cijeloj stvari govorio, ja ću znati također svu odgovornost na se primiti.

— Ta ne budi smiješan! Ili ti je do slave, da je nitko s tobom ne dijeli?

— Puškariću! — prekine ga uvrijeđeni Kačić.

Bila bi nastala ozbiljna prepirka, da se Bolić opet nije umiješao. On najprije umiri mlade ljude, a tada iznova uzme Kačiću dokazivati, kako krivo imade. Ovaj se dugo branio, napokon popusti i morade obećati da će i on sve tajiti — »u interesu svete stvari«.

No ove noći dugo se bacao po postelji bez sna, te se unaprijed stidio svoje sutrašnje izpovijesti pred rektorom. Mislio je također na Narančića, koji mu je jednom rekao, da dnevna politička borba čovjeka vuče u blato, a stoga neka se je mladež čuva. No, za čudo, on ipak ni sada nije Narančiću davao pravo, niti je žalio, što se je bacio u vrtlog politike, ma da je još isti čas pomislio, da je već jako zaostao u svojim naucima.

Drugi dan poslije dvanaest sati pođoše svi pozvani đaci pred rektora.

Mirković ih primi ozbiljno, no i ljubazno kao pravi otac. Kad su unišli, ustade sa svoga mjesta i pristupi najprije Kačiću, te mu pruži obje ruke.

— A šta se to dogodilo, gospodo mlada? — upita ih srdačno, no ozbiljno i zabrinuto. Što vam pada na um? Znadete li vi, što učiniste? Vjerujte mi, da mi je vrlo neugodno, ali moram. Gledat ću, — jer znam, mladi se, gotova živa vatra! Molim vas dakle, gospodine Kačiću, — stane Mirković najprije prijateljski ispitivati.

Ljubazni susretaj rektorov učini Kačiću još težim kazati neistinu. Zato nije odmah odgovorio. Jelenčić opazi to i pobojav se, da bi Kačić protivno dogovoru ispovjedio, — počne:

— Magnifice, a za što vi upravo nas neko je zovete ovamo? Zar nije već u tom dokaz, da nas se kani unaprijed osuditi? Zar da baš mi, koji smo ovdje, moramo znati, kako se je počelo? Doniješe nam na potpis, — mi potpisasmo, jer kao rodoljubi moradosmo potpisati. Mi dakle, velemožni gospodine, prosvjedujemo protiv svakoga ispitivanja. Kako dolazimo baš nas nekolicina, da stojimo ovdje kao kakvi inkviziti pred svojim inkvizitorom?

— Nemojte tako, mladi prijatelju! — uzme ga miriti Mirković s bolnim izrazom u dobroćudnom licu. — Ta nije mi bilo ni kraj pameti sve ono, što tu rekoste. Poznajem vas kao one, kako bih rekao, — kao nekim načinom predvoditelje akademijske mladeži, pa sam mislio, da ću s vama najprije -

— Tako! Veoma lijepo, magnifice! Dakle na, jednostavnu predmnijevu vašu, — na čast vam bilo — to je gotova denuncijacija, — možete se baš stiditi, — al takovi ste vi! — ljuto ga prekine Puškarić.

— Gospodine! Zabranjujem vam tako se vladati. Ne zaboravite, da stojite pred starim čovjekom, ako vam mjesto već ne daje povoda, da se ponašate pristojno. Štedite barem sijede mi kose!

— Oprostite! Nisam vas ja vrijeđao. Al prosvjedujem, da tu stojim kao kakav krivac. Meni nije poznato. — Kazao je već Jelenčić, kako stoji stvar; što nas dakle dalje mučite. Eto, sad znadete, ja idem. Sluga ponizan!

— Izvolite! Ja sam htio s dobra sve urediti, — odvrati dobričina Mirković, — e kad nećete, ja moram, kako mi služba nalaže!

— Da, služba! Kako vam vlada nalaže. Jeste li vi profesor, ili ste policist? — izdreči se još jednom Puškarić, a tada iziđe iz pisarne, lupiv za sobom vratima. Mirković slegne ramenima i bilo mu je vidjeti na licu, kako ga boli mladićevo ponašanje. Na to pozvoni i dade pozvati pisara.

Istraga započne. Mladi ljudi iskažu svi do jednoga, kako su se dogovorili. Kačiću se čisto tresla ruka i sav je drhtao od uzrujanosti, stida i ljutosti, kad je pod neistiniti svoj iskaz potpisao svoje ime. Plaho se ogledao po stijenama rektorske sobe, na kojima nije visjelo ništa nego slika kraljeva još iz mlade mu dobi u ornatu velikoga meštra reda zlatnoga runa s carskom austrijskom krunom. Na gole prozore sipalo se sjajno i veselo u širokim plohama mlado proljetno sunce, te je sve jasno rasvjetljavalo, da se u njem modrikasto caklila svaka mrlja mastila na zelenom suknu dugoga stola. I ovo svijetlo smetalo je Kačiću.

Međutim s uspjehom Mirkovićeve istrage ne bijahu odlučni krugovi zadovoljni. Hojkiću morala se pribaviti »eklatantna« zadovoljština; osim toga se držalo, da se strogošću mora u buduće prepriječiti slično ponašanje mladeži. Zato se istraga ponovila pod neposrednim nadzorom vlade, te je sve šire i šire krugove zahvaćala. Napokon se svrši tim, da je Jelenčić dobio »consilium abeundi« za uvijek, Puškarić bi na pol godine isključen sa sveučilišta, Kačić pak dobi strogi ukor. Prvoj se dvojici dokazalo izjavom pravnika Volića, da su išli od đaka do đaka i zvali na skupštinu.

Ta odluka prouzroči među mladićima strašnu uzrujanost. »Ta nije im se ništa dokazalo; tako rekavši baš ništa, pa tako stroga kazna!« — I slavili su ih kao mučenike. Najveći dio mržnje svalio se na rektora. Sam Kačić je zaboravio, da je Mirković htio cijelu stvar s dobra urediti. No u takovim slučajevima ne traži se nikada dugo ni pomnjivo, koga da se krivi. »Mirković je imao braniti svoje đake; on ih nije obranio, pače odluke potpisao«, — e — i sva razjarenost obratila se protiv njega. Kačić malo ne bjesnio od ljutine, i kazna se i njemu pričinila strašnom krivicom. »Jesmo li učinili ili nismo, sve jedno je; — dokazalo nam se nije ništa. A oni ipak dijele takve kazne! No da — treba i nas potisnuti, ubiti nam slobodni duh — učinit već sada od nas puzavce!« — vikaše Kačić. Od sada je psovao, mrzio, prezirao isto onako, kao i Puškarić i Jelenčić. Nimalo nije zaostajao za njima. Bolić proglasi postupak rektorata, ili kako on reče »vlastodršca«, skrajnom kukavštinom, zločinom i vikaše, da se podnipošto ne smije popustiti. S toga se ne mogaše nikako sleći uzbuđenost među mladićima. Jelenčića, koji je odlazio na izvanjsko sveučilište, isprati na kolodvor duga povorka fijakera, iskićenih trobojnim vrpcama, a vozeći se đaci iz svega glasa vikahu Ilicom: »Živila sloboda! — Propale izdajice! — Propala despocija!« — Drugi je dan na sveučilišnom hodniku poslije predavanja slavila mladež ovaj čin i glasnom vikom rogoborila.

Mirković upravo iziđe iz svoje dvorane. Mladići ga i ne pozdrave, nego po primjeru Puškarićevu pljunu pred njim. Starac učini, kao da nije opazio, te pođe dalje svojim putem. No uto ustavi ga mlado golobrado đače, — po izgovoru kao da je primorac, — pa stupiv preda nj baci mu u brk drzovitim porugljivim glasom: »Ja u vama — i mi svi — ne vidimo više našega rektora, — nego pandura naših vragova!«

Mirković u prvi čas udivljeno pogleda mladića, prođe okom ostale, tad se dobroćudno, no ipak dostojno nasmije tihim smiješkom i blago rinuv na stranu zakrčitelja puta, pokroči naprijed. No tada skoči pred njega sav bijesan Puškarić i stavi se tik pred njega.

— Stante! Mene htjedoste unesrećiti, — ja sam žrtva vaše osvete. Sad ćete mi odgovarati. Jest-! Što sam ja skrivio? Recite sada! Ne bojim se Bogorodice ni đavola. Sve jedno mi je, — al nećete, — bit ću ja ipak čovjek, — od mene lje ne načiniste roba austrijanskoga. Stojim kao klisurina u moru!

Dok je ovo strasnim i bijesnim glasom vikao, držao je Mirkovića za rukav, te je ovaj uzlalud nastojao otresti se svoga napadača.

Uz Puškarića vikahu sada i drugi, te se oko časnoga starca nepristojno i osorno tiskali. Mlada vruća krv, razjarivana već kroz tolike dane, poskočila svima u glavu, te je vika i izgred postajao svakim časom gori. Kačić se iz početka suzdržavaše i ostane postrance, no pričini mu se, da on ne smije ostaviti drugova svojih i da to ne bi bilo lijepo ni pošteno, a osim toga, da bi svoj ugled među njima mogao izgubiti. Umiješa se dakle i on, te time i njega pograbi sveopća uzrujanost, pa stane također vikati i psovati. U takovim gungulama imade uvijek nešto priljepčivo.

Najposlije se Mirković ipak nekako protura niz stube do trga, makar su ga mladi ljudi okruživali, napadali i psovali. On je kraj svega ostao miran i blag. Koji bi put tek bolno uzdahnuo i šapnuo: »Djeco, ta vi sramotite sebe i narod svoj!«

Ni na trgu nije vika prestala. Puškarić i Žunić svaki bi čas skočili pred starca i tik pred licem mu mahali svojim omašnim rukama. Ovaj mu drugi pače predbaci, da mu je Narančić pustio kćer. Mirković sada plane, — no i taj put se svlada, ali vidjelo se, da mu ruke dršću a koljena klecaju. U taj čas stvori se pred hrpom, što se dalje turala, mlada lijepa djevojka. Visoka i dostojanstvena hitro je stala baš do Mirkovića i uskliknula zabrinuto:

— Oče! Šta je to? — A vi, gospodo, zar se ne stidite, — zar nemate toliko čuvstva pristojnosti, da poštujete starca čovjeka, svojega glavara? Udaljite se!

Odlučnim zapovjednim glasom rekla to Vilma, pa kao kraljica kakova digne krasnu ruku u vis, pokazujući njom, da joj oca ostave i lupne nogom o tle.

I zbilja, mladići se povuku natrag. Svladala ih porazna krasota djevojke, njena dostojanstvena prikaza, što li? Možda najviše blaga ganutljiva žalost, što je počivala u prelijepom pravilnom licu, noseći u sebi nešto vječno, daleko i pomiješano s prisiljenim mirom čvrste volje.

Kačić osjeti taj čas svu sramotu događaja i pokunjen okrene se od svega i pohiti kući.

— Pravo je rekao, — uzdahne Vilma-(još se nije nesretnica toliko svladala, da bi bila mogla izustiti Narančićevo ime), kazao je, da će podivljati, izgubiti smisao za sve plemenito i lijepo i pravedno. Eto...! — ne dovrši djevojka i povuče oca za sobom milo nastavivši: — Mi ćemo ipak poći na našu svagdašnju šetnju, oče. Zar ne? Tako je krasan dan. Zato sam dakle morala tako dugo na te čekati. Čudila sam se, što ne dolaziš. Pobojah se, da ti se što dogodilo; htjedoh s toga gore po te, al kad eto čuda! No hvala Bogu -, zar ti je ipak možda što? Prošećimo se. Nemoj se ljutiti, tatice, — ni oni nisu toliko krivi!

— Ah, Bog me sačuvao, — ja im praštam; — da sam ja mlad, bio bih valjda i ja takav. Ne krivim ja njih, — ah — dalje — dalje leži zlo, — sve to nije nego posljedica, što je kod nas sve nenaravno. Daj priječi drvcu među dva kamena, da ne ide u vis, ono će se napokon prošuljati kroz živac; tako je i kod nas. Neće da dadu narodu ono, što mu po Bogu pripada, — e — onda, oh — najbolje je i nemisliti na sve.

Otac i kćerka pođu na šetalište, da se po običaju prošeću.

Kačić bijaše upravo očajan, što je sudjelovao kod izgreda. Odluči, da ne ide na večer k »Veselom Zagorcu«. No taj put dođe Bolić sam po njega. Njemu se ne usudi odbiti. Imađaše taj čovjek u sebi nešto, čemu se svatko morao pokoriti. Najprije pođu prema Sv. Duhu — daleko izvan grada. Bolić mu je bjelodano dokazao, kako je rektor dobio samo ono, što je zaslužio. Međutim da i nije, glavno je, što su takovi »trzaji slobodoljublja« upravo potrebiti za širenje pravoga duha i osjećanja: »Jer, vjerujte mi, dok se svih tih predsuda ne riješimo, i bez milosrđa i obzira sve ne učinimo nemogućim, pa upravo ne uznastojimo, da narod nema poštivanja prama nijednomu poglavarstvu, dotle nema govora, da bismo digli narod iz njegova poživinčenog stanja«.

— Neka vide, kamo vodi njihov postupak, ova zmožna gospoda! — završi Bolić.

Kačić se posve umiri. Dakako samo na onaj čas, kad je Vilma Mirkovićeva došla, nije se smio sjetiti. Onda bi ga ipak stid premanuo.

Od sada je Kačić posve pao u burnu političku agitaciju među sveučilišnim mladićima. Svladala ga jednom okušana slast djelatnosti i užitak nepritajivanja rodoljubnih čuvstava i uza to mu godilo odlučno prvenstvo, što ga je svojom omiljenošću stekao. To su mu priznavali drugovi, a prvaci stranke imađahu prema njemu osobite obzire. Tako se zbude, da nije bilo dana, gdje ne bi ovo ili ono učinio u interesu »širenja misli« i buđenja naroda iz »mrtvila«, »kumirstva« i »poživinčene potištenosti«.

Katkada — katkada doduše zabrinuto bi pogledavao na svoje knjige, zaprašene i davno već neotvarane, — no svaki put bi se umirio i branio time, da marljivo polazi predavanja.

Sljedeća stranica→