U noći/XXVIII.

← XXVII.

U noći XXVIII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXIX. →

XXVIII.

Pod konac veljače dobi Kačić od oca pismo. To bijaše neobično, jer bi inače starac pisao početkom mjeseca, kad bi slao novce. Kačić se s toga odmah zabrine, uplaši se, da ga možda otac radi ispita opominje, pa se teško odluči, da otvori list. Otac mu je pisao: »Čemu se nisam nikada nadao, eto je došlo! Mislio sam uvijek, da naša gospoda ipak imaju smisla za obzire pravednosti i čovječnosti. Boga mi, sada gotovo vidim, da naši »ultras« nemaju krivo, kada tvrde, da je u nas sve gnjilo. Al da ti kažem. Dakle — jučer dade me zvati naš predsjednik i uruči mi dekret, kojim mi se nalaže, da predam svoj ured i spise i da predložim isprave za odmjerenje mirovine. Bude mi, kao da me je grom iz vedra neba udario! Ma kako ne bi? Manjka mi tek nekoliko mjeseci, da mi se navrši trideseta godina službovanja! Zašto dakle da gubim pet godina? Nije to pravedno a ni dostojno zemlje. A ja još čil, još krepak! Zašto da mi se da je mirovina, kad mogu još služiti? Zatim ne mogu oni mene po zakonu o sudačkoj vlasti jednostavno i protiv volje tjerati u mir. A nisam ništa skrivio. Boli to! Kažem dakle predsjedniku, da ne primam dekreta i da prosvjedujem. Ma tko ne bi! — Al ovaj me prijateljski svjetova, neka se pokorim, jer da neću postići ništa, a moglo bi mi kod mirovine škoditi. Uvidio sam, da pravo govori, jer kad unatoč zakonima mogoše tako učiniti, kako učiniše, neće se ni dalje na zakone obazirati, jer kod nas postoje zakoni ne da se vrše, nego da se ne obdržavaju, — i tako polazim ja u mir. Udarac je svakako težak, materijalno osobito, no i moralno. Nakon trideset godina teška rada, poslije tolike muke i neprilikâ zarad službe, tjeraju te na gadniji način, negoli je ikada najnepravedniji gospodar svoju kuharicu! No uzmi dalje. Istim aktom, kojim mene u mir odagnaše, imenovanje ovdje mlad čovjek, koji službuje jedva kojih osam godina, vijećnikom, preskočivši do stotinu svojih kolega i pretpostavljenih. Mislit ćeš možda, da je izvanrednih sposobnosti. Bože sačuvaj! Javna je tajna, da je svaki ispit dva tri puta polagao, da ga predsjednik može upotrebljavati tek u kriminalnim predmetima najlakše vrsti, — više je u posjetima kod okružnih vlastelina, negoli u uredu. No on je u rodu s jednim od velike gospode! Za uzrok, što su protiv mene tako postupali, ne znam pravo, no bit će svakako kakova politička denuncijacija, jer hvala Bogu glede službovanja ne mogu mi ništa spočitnuti. Na to se ne bi ni toliko pazilo; budi podmitljiv, budi glup, gazi zakon: sve ti to neće škoditi. Pa zato vjerni kolege, kojima si na putu ili se hoće osobito lijepima da pokažu, i ne tuže te radi takova šta. Oni imadu mnogo sigurnije sredstvo, ako izmisle, da si u politici nepovjerljiv. Ah, kad pomislim, kolika je demoralizacija kod nas, — onda bih morao gotovo plakati, što dobri Bog ne uradi, kako je uradio sa Sodomom i Gomorom!«

»Sada dakle, dragi sine, moramo se još uže stisnuti. Teško je to kazati, jer Boga mi i dosada s kukavnom plaćom mogoh tek kuburiti, — al nekako mora da bude. Odavle ću se odseliti, — valjda ću na naše dobarce. Uostalom ne znam još pravo, kako ću, — samo mi je za te. Ni ove male pripomoći neću ti moći više davati, pa zato gledaj, da što prije položiš ispit i da nađeš kakovo mjesto. Makar da poslije polažeš stroge ispite — -«

Kačić bješe poražen. Jedva je mogao dočitati pismo. Suze mu navru na oči od boli radi oca, od jeda na nepravednost, koja svijetom vlada. Nisu li radi njega na oca udarili? I ova sumnja sve ga više stane mučiti. Makar ga je zdrav razum upućivao, da to ne može biti, da bi to bila skrajnja kukavština, barbarizam, on se ne mogaše otresti ove misli s tim manje, što je držao ove ljude na sve spremnima i sposobnima za najgore djelo, najpodliji postupak.

I on se barem s te strane umiri, kad je drugi dan iz »posve vjerodostojna izvora« saznao, da je uzrok strašnome postupku protiv ocu taj, što kao izvjestitelj u urbarijalnoj parnici između općine U. i vlastelina baruna K. nije htio udesiti stvar u korist vlastelina, a na očitu propast seljaštva. Taj pak vlastelin imao je odlučan upliv na trgu Sv. Marka. On se dakle potužio na nj, a predsjednik, čovjek željan karijere, i onaj mladi činovnik, čovjek pripravan na svaku denuncijaciju, obijediše ga »službeno-rezervatnim« putem, da svakom prilikom psuje i radi protiv postojećega sustava. Čim je Kačić to saznao, obuzme ga neizreciva odurnost protiv svega svijeta, a najviše protiv činovništva, u kojem su takve nepodopštine moguće.

I ako ikada, taj je čas bio uvjeren, da se nikada ne bi mogao odlučiti za taj stalež, gdje se sa čovjekom tako postupa. Sada je također spoznao, da ne smije više odgađati ispita i da mora što prije stupiti u odvjetničku praksu. Odluči dakle prijaviti se već kod prvog roka na koncu zimskoga semestra. Bijaše do toga istina samo malo vremena, no njega obuze takva grozničava želja, da se što prije riješi ove zadaće, da nije ni na koji način htio dulje odgađati. Zato još isti dan predade molbenicu za ispitni rok.

Uzeo je dakle — što no riječ — na vrat na nos učiti. Dok je trajao žar prvih dana, išlo je kako tako od ruke, no čim se prvotna nestrpljivost donekle slegla, trebalo je svaki put dosta vremena, dok bi se sabrao i mogao pomnjivo učiti. Dolazile mu na um uspomene iz prošlih dana, tada opet politika, onda bi gradio kule po zraku o budućim nakanama i uređenju svoga života, pa bi se nerijetko događalo, da je banula tamna večer, a on još nije ni počeo. I nije se lako otresao toga, — kao da mu je u svim živcima ležalo, sapinjalo mu udove i tištilo duh i glavu. Uhvatile bi ga upravo muke, čim bi se uzalud silio učenju i uz najbolju volju utaman piljio očima u knjigu, odmah padajući u pređašnju umnu nedjelatnost i krileći duhom po nedohitnim prostorima duševnoga plandovanja. Prirođena hrvatskomu čeljadetu lijenost, tako dugo prepuštenu slobodi, tako dugo nemučenu nikakvim sustavnim ozbiljnim umnim radom, nadjačala sasvim i posve ga svladala. On pripisivaše dakako taj nerad suhoparnosti i konfuznosti »tih austrijskih zakona«, — i već tu posve sličan Žuniću tješio se, da njegova bistra hrvatska glava ne podnosi ovakve ludosti. Na početku učenja bješe odlučio uz zakone i komentare proći i nekoja znamenitija djela; najposlije nije na to dospio, te je u nekojim predmetima morao »škartirati« čitave partije, u nekojima ograničiti se tek na sam zakonski tekst, neko je pak stvari sasvim ispustiti, »jer ih nikad ili veoma rijetko običavaju pitati«. — »A valjda neću biti baš ja tako smiješan nesretnjaković, da me zapadne takovo pitanje!« »Napokon ovakav ludi ispit nije nego formalnost. Najluđa glava položi ga koji put sjajno, a najbolja padne -! No što ne bih položio, — tek poslije u praksi možeš dobro naučiti«, — govorio bi i tješio se sam.

Otkad je gospođa majstorica vidjela, da Kačić uči, bila je prama njemu vanredno ljubazna. Pače je počinjala mnogo češće nego dosele davati na stol pečenja i pripravljati mnogo bolju večeru. Uza to bi morala Ružica uvijek najbolje komade dati na Kačićev tanjur.

On dakako za sve to nije mario, zapravo ni opazio. Zlovolja, što je izvirala iz prisiljena učenja, dosada, da se ne može više baviti politikom, napokon neka zabrinutost, kako će ispit ispasti, — učini, da je još manje govorio negoli obično, i da je bio još manje pristupan za sve radosti Šmirganzove kuće.

Uto se primakao dan ispita. Osim Kačića dolazio isti dan i pred isto povjerenstvo još Žunić i drugi neki pravnik. Ispit bio je urečen za pet sati poslije podne.

Kačić je uzalud nastojao, da svlada uzrujanost. Ma koliko se silio, da bude miran i hladnokrvan, ipak je neprestano osjećao neku groznicu u sebi. Upravo ga tako stezalo i njim vijalo. Uzalud se pouzdavao u svoju rječitost. Opažao je, da je u mnogim i premnogim partijama slab. Još kod objeda, gdje mu je teka nestajalo, sjeti se, da zakona o bagatelnom postupku nije ni čitao. Zato po dovršenom ručku uzme hitro Derenčinov komentar u ruke i stane po njem listati, no spoznavši, da ne dotječe vremena, pusti knjigu i letimice prođe po samom zakonu.

U četiri sata eto ga već na hodniku akademije. U duhu je neprestance sebi stavljao pitanja iz raznih dijelova predmeta. Kad je došao Žunić, nacifran, u starom na laktovima izglodanom fraku, te mu pripovijedao, da je Bradač dobio nekakav vele važan list iz Pariza, a Bolić da je kod objeda kazivao sadržaj svoje najnovije političke studije, u kojoj je bjelodano dokazao šupljinu Bismarkova državničkoga uma i otkrio podmitljivost Gambette, nije Kačić ni jedan čas pazio na ovo pripovijedanje, već je sveudilj uzrujano iščekivao, da ga pozovu u dvoranu ispitnoga povjerenstva. Neizvjesnost ga mučila. Kad je treći kandidat došao bezbrižno fićukajući napjev iz Zajčeve operete »Momci na brod!«, zaviđao mu Kačić misleći: »Taj je siguran!«

Nekoliko časova prije pete počeše dolaziti povjerenici ispitači. Među njima bijaše također dr. Keršinović, sada već perovođa višega plaćevnoga razreda kod zemaljske vlade i član povjerenstva za državne ispite pravno-sudstvenoga razdjela.

Kačiću ne bijaše milo, što je i taj ispitač. »Ovaj će me se naužiti!« — promrmlja kroz zube.

Napokon iziđe podvornik i mahne rukom mladićima, neka uniđu. Na poluotvorena vrata dvorane zalilo se u već tamni hodnik crveno-sjajno svijetlo upaljenih plinskih svjetiljaka. Kačić osjeti taj čas neku svečanost trenutka. Ovo svijetlo kao da mu je dozivalo dojmove iz prve mladosti, kad je išao kao đače u crkvu na večernju. Premda nije bio pobožan, ipak promrmlja: »Bože pomozi!«

Povjerenstvo već zauzelo svoja mjesta za zelenim stolom. Predsjednik muče pokaže kandidatima, da s protivne strane sjednu, a ispitaču R., vijećniku banskoga stola, dade uljudno znak, da izvoli početi.

Kačić bijaše po alfabetskom redu prvi. Ispitač se dakle obrati k njemu. Bezvučnim glasom i posve zlovoljnim licem upita ga:

— Izvolite mi, gospodine kandidate, u kratko al točno kazati sve razlike između običnoga usmenoga postupka, uređenoga po općem građanskom postupniku, i maličnoga postupka, kako ga ustanovljuje naš najnoviji zakon?

Kačića oblije znoj. »Dakle prvo pitanje upravo iz onoga, što najslabije znadem!« — pomisli u sebi te uzme u općenitim crtama odgovarati. No ispitač ne bijaše s tim zadovoljan; zahtijevaše točni navod pojedinih zakonskih ustanova, upuštao se pače u pitanja iz jozefinskoga postupnika, pa videći, da Kačić najposlije više i ne odgovara, obrati se k drugomu kandidatu. Iz građanskoga zakona išlo je Kačiću nešto bolje. Pomagalo mu naime znanje rimskoga prava, pa je tako prikrio mnogu prazninu. No ispitač profesor, koji je odavna zamrzio Kačića zbog politike, ne bijaše s tim zadovoljan, te mu napokon ljutito, gotovo uvrijeđeno doviknu: Ta, gospodine, molim vas, držite se stvari, ne pravite ispit iz rimskoga prava, molim, izvolite vi meni građanski zakonik-. Dakle kažite mi sve moguće slučaje fideikomisarne supstitucije?

Kačić mu opet ne zadovolji sasvim, te profesor uzme dalje pitati drugoga kandidata.

Keršinović bijaše ispitač izmjenbenoga prava. Maleni je čovuljak za cijelo vrijeme dosadašnjega ispitivanja pokazivao neprestance potpuno jasnim kretnjama glave, kako je nezadovoljan s odgovorima Kačićevim. Obraćao bi se prema ispitnim povjerenicima i posprdno se podsmijavao. Kačić nekoliko puta samo što nije planuo od ljutine.

Čim je sada došao na njega red, stavi se ponajprije u potpuno dostojanstvo čovjeka, koji nakon ni dvogodišnje službe stoji u osmom nadnevnom razredu, — majorski čin — te samo žali, da nema uniforme, i tako ne može sav svijet znati, da mu pripada zlatni ovratnik.

— Gospodine kandidate! Vi — vi — gospodine — čini mi se — Kačiću! — uzme strogim kao unaprijed nezadovoljnim načinom, vi ste zacijelo čuli, što je to notifikacija u životu mjenice. Izvolite mi dotični paragraf izmjenbenoga zakona citirati. Molim također broj paragrafa, — i točno riječi zakona; da — onda ćete umah imati da navedete i opišete sve faze kolanja mjenice, s osobitim obzirom na notifikaciju? -

Kačiću je izmjenbenoga prava mnogo toga ostalo u glavi iz zajedničkoga negdašnjega čitanja sa Narančićem, dok su obojica čitali divno Kuntzeovo djelo. Sada upotrebi to, te se odgovor pričinjaše mnogo boljim, nego je uistinu bio. Povjerenstvo ga u čudu pogleda, zadovoljno mu klimajući, — no ne Keršinović. Njega je odgovor Kačićev ljutio, te ga srdito prekine.

— Ne — ne — retorike, — mi znamo, da ste u tom vještak, — daj te točnije!

Kačić prošao je doista zakon, no nije učio točno sadržaj pojedinih paragrafa, pa s toga nije bilo teško Keršinoviću, da ga zaplete u toliko, da nije napokon znao odgovoriti.

Keršinović, posprdno se nasmijav i potuljiv licem malo ne do koljena, igrajući se kod toga rijetkom bradom, rekne napokon: — Dosta je! Eto, kad se mlada gospoda za sve drugo zanimaju, samo ne za knjigu. Onda dakako — Hic Rhodus, hic salta!

Rekavši to pusti Kačića i uzme drugu dvojicu ispitivati.

Žunić nije također ništa bolje od Kačića odgovarao, dok je treći kandidat udovoljio cijelomu povjerenstvu.

Nakon dva sata ispitivanja reče predsjednik posljednjemu ispitaču, da je dosta, i uputi kandidate, da na čas iziđu iz dvorane.

Na hodniku se Kačić najprije nasmije i u isti tren osjeti, kako je taj smijeh lud. Ipak se nadao, da će ga propustiti, no opaziv, da je bilo nekoliko slušatelja na ispitu, bude mu neugodno. Posve čangrizljivo upita jednoga, zašto je došao, a izazovnim pogledom mjerio druge, kojih se nijedan ne približi. Bijaše očito iz šutljivih i gotovo zabrinutih lica njihovih, da ni malo ne sumnjaju o njegovu padu.

»Ipak sam građansko pravo, pa i trgovačko, — osobito kriminal posve dovoljno odgovarao, — đavo ih odnio, — nije to rigoroz. Ta razliku između silovite krađe i razbojstva kazah, da ne možeš bolje. I o poroti!« Ovako se tješio Kačić, a u isti je čas morao u sebi priznati, kako je na mnogo i premnogo šutio ili nejasno, pače krivo odgovarao. Sjeti se svoga prvoga ispita u Beču, kako je slavno na sva pitanja odgovarao, kako su njemu i Narančiću povlađivali neprestance ispitači, kako su im slušaoci kod izlaska dotrčali, da im odmah čestitaju, kako je bio ponosit i sretan, kad mu objaviše sjajni uspjeh, — a sada? Oh, kako mu je teško!

Žuniću, koji je k njemu pristupio, ne odvrati ništa na jadikovku, da su ovi prokleti »slavosrbi« navlaš stavljali škakljiva pitanja, samo da ih pometu i mogu baciti. No osjeti također silnu mržnju, te bi bio najvolio, da malog Keršinovića čestito išćuška.

»Ta gnjida, da je baš meni morao biti povjerenikom! Zlobna slučaja, — kako ono s maličnim postupkom, — ah — mene baš mora progoniti!« — šapne gorko u sebi. Uto ih pozove podvornik, da se vrate u dvoranu. Slušaoci nagrnu za njima i Kačić zlovoljno prvoga turne i rekne: »A što se rivate?«

Kandidati stanu pred povjerenstvo. Jedini predsjednik i Keršinović stajahu za stolom, drugi se odmakoše u kraj dvorane, razgovarajući o vodovodu i o gradnji središnjega kolodvora. Kačiću se činjaše cijelom vječnosti vrijeme, dok je predsjednik, kašljucnuv nekoliko puta, progovorio:

— Prisutno povjerenstvo obnašlo je gospodina kandidata N-a proglasiti jednoglasno sposobnim. Izvolite gospodine svjedodžbu. Gospodinu Kačiću i Žuniću — hm — jer — oni nisu pokazali zakonom propisanoga znanja, — jest, — prisiljeno je ovo povjerenstvo jednoglasno uskratiti osposobljenje i ujedno odrediti, da se tek nakon godinu dana mogu podvrći novomu ispitu.

Kačić se malo ne okameni, te ga predsjednik morade dvaput opomenuti, neka iziđe.

»Strašno — strašno! Ova sramota -!« uzdahne i očajan stupi na hodnik. Sjeti se oca i bolno rekne: »Dakle k njegovoj nesreći — još i ova moja bijeda! Ah — pak na godinu dana, — što ću ja?

Kad je izišao na ulicu, bio je već potpun mrak. Iz zraka sipila na pločnike sitna vlažna magla, u kojoj je svijetlo plinova crvenožutim sjajem podrhtavalo. Ulicama prolazilo mnogo svijeta. Kačić se neprestance bojao, da se ne sastane s kojim znancem; bilo mu pače, kao da sav taj strani svijet mora znati za njegovu nezgodu, a opet svakomu zaviđao sreću, držeći sebe najnesretnijim čovjekom ovoga svijeta.

Kući nije se ufao ići. Stidio se pred samom Šmirganzicom, a najviše pred Ružicom. Ovo dijete, — što će o njem misliti, kad čuje, da je na ispitu pao!

Napokon odluči, da ide k »Veselomu Zagorcu«. Ondje nađe obično društvo. Iz same očajnosti i zlovolje stane piti preko reda. Bolić ga međutim umiri, a videći, kako i oni drugi ne pripisuju tome nikakove znamenitosti, i da nije ni najmanje izgubio u njihovim očima, jenjala mu zabrinutost, bol i stid. No ipak se tek u kasnu noć dovuče teške glave i slabim nogama kući.

Prođe nekoliko dana, dok se je odlučio, da javi ocu nezgodu svoju. Napokon spozna, da mora biti. Otac mu odmah odgovori i pozove ga kući, neka se ondje pripravlja za ispit. »Ja nisam za to, da ostaneš u gradu i ondje radiš kod kojeg odvjetnika, kako ti misliš. Onda bi se još teže pripravio. Piši mi dakle odmah, kad ćeš doći«.

Kačiću ne bijaše ovo milo. Bio je za »svetu stvar domovine« tako zauzet, da se je bojao, da neće u seoskoj tišini moći dostatno djelovati za svoja politička načela.

Stoga se nikako ne mogaše riješiti na odlazak.

Napokon ipak morade tako biti. Siromah otac sve je teže i rjeđe slao novaca, pa je Kačić svaki dan padao u veće nepogode. Čas nije mogao pralje platiti, čas je imao kubure sa cipelarom, te je morao poderanim potplatima hodati po tvrdom pločniku i pomagati si tako, da je metao tvrdi papir u cipelu nad poderani potplat. Od gospođe Šmirganzice imađaše doduše mira, makar je i njoj bio dužan, — no zato se ipak stidio i bilo mu teško dugovati ljudima, koji od krajcare živu. »Što bi Bradač kazao?« — često se pitaše. Napokon je znao, kako majstor Šmirganz obično buči i psuje na svoje dužnike.

Pod konac travnja dakle svane dan, kad mu je bilo otputovati večernjim vlakom. Bolić ga u namjeri najviše utvrdi, jer mu reče, da neće biti s gorega, ako pođe na ladanje i ondje uznastoji raširiti misli pravih muževa i stranci predobiti pristaša. Kačić nađe u tom i zadovoljstva i pobude. Nešto je apostolsko — ne nazrijevao, nego više osjećao u svojoj novoj dužnosti.

U čast rastanka priredi gospođa Šmirganz nešto obilniji ručak, pače ispeče par pilića, makar da su bili još dosta skupi, a ne bijaše nedjelja. Šmirganz bude s toga osobito dobre volje te se kod objeda živo raskokodače, osobito kad je gospođa Šmirganzica dopustila, da šegrt donese i drugu litru vina. Kačić bijaše također veseo. Jedina Ružica očito je poblijedila, te nije ni razgovarala niti je više nego od nužde jela. Kačić je morao obećati, da će opet kod njih stanovati, kad se vrati.

Uto dođe služnik po sitnu prtljagu Kačićevu da je odnese na kolodvor nešto prije, nego će on sam onamo. Na rastanku se muškarci izljube, majstorica također malo da nije Kačiću oko vrata pala; jedina Ružica pruži mu tek tiho hladnu svoju ručicu, ne rekavši ni »s Bogom«.

No kad je već bio na stubama, eto nje za njim i grozničavo, uzrujano utisne mu nešto u ruku i brzo, da je riječi gutala, reče: »Evo, — uzmite ovo — na uspomenu. Ja vas neću zaboraviti!« — a tada ne čekajući njegova odgovora žurno pojuri natrag uz stube.

Kačić sav u čudu gledao za njom i videći je kako skače po stepenicama, nije mu se sviđala. Činilo mu se, da taj čas u nje nema ni miline djeteta ni dražesti djevice.

»A što mi to dade?« — i nemarno pogleda u ruku. Bio je to srebrni medaljon s modrim emaljem i crnim slovima: »Souvenir«. U prvi mah htjede se vratiti i neprimiti, jer što će roditelji reći, ako spaze, da djevojčica nema toga nakita. No predomisli se. »Zašto da joj sada na rastanku činim neprilike, — poslat ću poštom, pa turne stvarcu u džep. Al još na putu uzme je promatrati i otvori. Nađe unutra spleten vjenčić od crne kose. »Njezina kosa -!« poluglasno krikne a unutarnjost mu zaokupi neko slatko udivljenje i prelesno gibanje krvi. Prođe upravo mimo negdašnji Tinkin stan. Sad ljutito spravi medaljon opet u džep i više od navade nego od ganuća ponovi dva tri puta ime Tinkino!

Sljedeća stranica→