U noći/XX.

← XIX.

U noći XX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXI. →

XX.

Sutradan opazi gospođa Narančićka, da je barunica zaboravila svoj dragocjeni džepni rubac, opšiven pravim stoljetnim »points de Venise«. Odmah zamoli Živka, da odnese skupu ovu stvarcu u Krško barunovima. Živko navikao u svem majku slušati, ispuni i sada njezinu molbu.

Putem je neprestance osjećao, makar je jurio najbržim kasom, fini miris, kojim je rupčić mirisao, pa ga taj zadah opajao, omamljivao i protiv volje neprekidno mu dozivao u pamet zamamni lik baruničin.

Bilo je kasno, kad se je odanle kući vratio. Treći dan dođe lakaj s pisamcem od barunice, u kojem moli »svoju milu i dragu susjedu« za neke savjete i »recepte« kako se najbolje ukuhavaju breskve, jer njezina Babika ni sokač Žorž ne znadu pravoga načina. Molila je odmah za odgovor, a sluga ipak nije čekao. Na koncu listića bio je pripis: »Gospodina sina molim, da bi mi poslao obećanu knjižicu »Die Juden von Barnow« od Karla Emila Franzosa; suviše ju je hvalio, da ne bih morala biti znalična!«

— Ajde ti, Živko! — barem ćeš malko izjahati.

— No ja bih morao u Zagreb po Kačića!

— E — pa ćeš sutra ili drugi put. Barunica je tako ljubazna fina dama, zašto da ne budemo i mi uljudni? Ne zaboravi ponijeti knjige!

Živko se dade opet nagovoriti: Od sada prođe rijetko koji dan, da nije bio u Krškom. Bio je potpuno uvjeren, da je ovo često sastajanje naravna posljedica bliza susjedstva i da ga ništa ne privlači nego duhovita zabava s barunicom. Često bi se doduše ulovio, kako zaboravljen i zamišljen stoji i u duhu gleda poraznu krasotu ove nježne živahne žene, i mnogo bi ga puta zazeblo u srcu i potreslo mu dušom, kad bi se sjetio koje njezine kretnje, gdje se on bio dodirnuo njezine glatke i sjajne puti. Ono, kako mu se posljednji put nježno uhvatila pod rame, dok su silazili nizbrdice sa šetnje po vinogradu, kako je tada posrnula najednom panju i obijesnim mladim kliktajem prestrašeno a ipak veselo nešto jače i bliže stisla se uza nj, zgrabila ga pače za ruku i dugo ostavila, da drži onu dražesnu finu ručicu, — ah — još sada bi ga svladalo, čim bi se sjetio, isto onakovo drhtanje kao u onaj par.

No on bi se svakiput u ovakvim trenucima zastidio i razljutio sam na se. (Već dugo nije se rasrdio na barunicu kao prije.) Tada bi sjeo za stol i stalo pisati dugačka pisma Vilmi, da je uvjerava u beskrajnim izrekama i kićenim riječima o svojoj dubokoj vječnoj ljubavi, tako da ga je ona napokon u jednom odgovoru sjetila, da nije još ni jedan čas posumnjala o stalnosti njegove ljubavi.

Dakako u Krškom, u blizini barunice, u njezinu bogato uređenom salonu, gdje se ukus sa finoćom uljudbe sjajno i ljubazno skladao u jednu cjelinu, još više u njezinu budoaru na niskim mekanim foteljima, gdje je iz svega odisao neki posebni mirisni zrak, sumorno i saneno slažući se na prsa i dušu, on je rijetko, vrlo rijetko dospio, da misli na čistu anđeosku prikazu ljubljene svoje zaručnice.

Tako ga nešto, njemu samomu neponjatno, suzdržavalo, da piše Vilmi o svom druženju s barunicom. Tek u prvom listu nakon posjeta barunovih spomenu u kratko i mimogredce, da su Leportovi bili u Jaseniku.

Jednom dođe po običaju u Krško. Ne nađe nikoga kod kuće. Od slugu saznade, da su gospoda otišla na nekoliko dana u Gradac ili Beč. A još jučer bio je ondje, a barunica ne kaza mu ništa. Zabolje ga to neizmjerno; no on je tu bol tumačio kao uvrijeđeni ponos, da mu nisu držali za potrebno priopćiti svoj odlazak, pa je stao u sebi psovati na aristokratsku oholost i bezobzirnost.

Još isti dan morila ga dosada, čeznuo za zabavom s barunicom, mučila ga osamljenost i želja, da se barunovi što prije vrate.

Drugi je dan računao, što je prije toliko i toliko dana u taj ili onaj čas u Krškom s barunicom radio ili govorio. Treći pak dan odjaše pače u Krško, da pita, jesu li se barunovi vratili, podavajući se maloj nadi, da će ih naći, premda je dobro znao, da to ne može biti.

Tako prođe osam dana. Sve to vrijeme mogaše tek na silu nešto raditi i čitati. Vilmi je sasvim kratko pisamce pisao, a ostalo vrijeme prolazilo mu u vječnoj želji, da se barunica već jednom vrati. Ova odsutnost njezina bude mu svakim danom nesnosnija. Kojiput javila bi mu se savjest, pače kao da je spoznavao pogibao, u koju mu duša srće. No unatoč tomu ne mogaše inače. Krasni lik baruničin kao da ga čvrsto držao, pa gledajući u daleku daljinu on se pitao, što taj čas barunica radi, kuda hoda, misli li na njega, te pomisliv je u kojoj njezinoj rođenoj dražesnoj kretnji, nasmjehnuo bi se prijazno i dobrostivo.

Napokon pođe opet u Krško. No i taj put ne nađe još nikoga, niti sazna, kad će se vratiti. Kazali mu jedino, da je barunica pisala grofici F. u L.

Živko bješe s tom damom dva tri puta kod Leportovih. Bila mu je nesnosna radi svoje aristokratske oholije, njezina pojava bila je također takova, da nije mogla steći mnogo simpatije; no Živko popuštajući neodoljivomu nutarnjemu nagonu svlada svoj zazor od grofice F., te se već sutradan otputi u L., da učini svoj posjet, a uistinu za to, što se je nadao, da će od nje saznati, kad će se barunica vratiti.

Grofica, duga suhonjava boljarica s dugačkim šiljastim nosom i dugim prstima, primi Živka na pragu dvorane sve više nego ljubazno. Iz dosadna joj obraza kao da nije mogao izginuti izraz udivljenja i prikora, kako se taj »građanski« mladić (Narančići ne bijahu doduše plemići, no ipak jedna od najuglednijih i najstarijih porodica) usuđuje uljesti u njene gospodske dvore, premda ga je kod Leportovih svaki put pozivala, da k njoj dođe. Pače, kad joj spomenu, da joj se je došao pokloniti, ona je to prečula i rekla: — Vi valjda tražite moga supruga grofa u kakovom poslu? Nije kod kuće. Ako mu imate što izručiti, mogu mu ja kazati. Uniđite, dakle, možemo sjesti, dok mi reknete, što želite!

Živko se prenerazi i razljuti. Žalio je sada, što je ovamo pošao, korio se s ludosti, da u isti čas prispodablja ovu preživjelu duševnu mumiju i bistri na visini vremena stojeći duh baruničin. »Kakova je ona naprama ovoj!« — sa zanosom je kliktao u sebi i slavio »Nelu«. Tako je sada prvi put nazva.

Posjet se svrši, a da nije ni došlo do razgovora o Leportovim i njihovu povratku.

Vraćajući se kući, bio je neizmjerno zlovoljan, nezadovoljan, pače je proklinjao svoju zlu sreću i uistinu osjećao pravu žalost. Na raskršću, otkle je jedan put vodi u Jasenik, a drugi u Krško, zapovjedi kočijašu, da zakrene prema Leportovu imanju. »Možebiti su ipak došli sinoć ili jutros!«

Taj put je pogodio. Leportovi vratiše se sinoć. Živko samo da nije skočio od veselja. Nije pravo ni počekao, da kola stanu, već je odmah pohitio u gornji sprat, davši se najaviti kod barunice. Za baruna nije ni pitao.

Međutim barunica se već od nekud pred njim stvorila. On se posve zbuni. Na njezin prijatni pozdrav mogao je tek promucati nekolike nerazumljive riječi i pruženu mu ruku poljubiti. Da je vidio u taj par oči Neline, bio bi zagledao u njima nešto slavno, pobjedonosno, kao krijeseći se blijesak u očima lovca, kad ugrabi nakon duga čekanja svoj plijen, ili pače kao pogled lavice, kad ulovi gazelu za svoju lavčad. No zacijelo bio bi morao podleći ljepoti ovoga žarkoga, požudnoga pogleda, te omamljen, poražen i zasjenjen ognjem blistavih zjenica poniknuti pred ovim sjajem. No on nije ni dospio, da što opazi. U svom vijeku nije bio toliko smeten od veselja, radosti, dražesne pojave baruničine, čega li?

Barunica prikrije sasvim svoje zadovoljstvo. Uvede ga u budoar i stane mu odmah pripovijedati o svom putovanju, o kazališnim novicama, o ljetošnjoj izložbi slika, o najnovijem Sardouovu komadu, o zadnjem igrokazu Augierovu, a najnovijem filozofijskom pokretu Dumas-filsa. Spomenu, da je bila na velikom koncertu svih južnonjemačkih pjevača i tako dalje.

On ju je muče slušao, no razumio je tek svaku desetu, jer tako ga oblada njezin sam po sebi srebrozvonki glas, fino lišce i sočna joj ustanca. Sjedio je u neposrednoj blizini njezinoj. Dok mu je pripovijedala, tiskala bi ružičaste prstiće na koljena i gornje tijelo sasvim k njemu nagibala. Gledajući je ovako dražesnu i milu u polutamnom svijetlu uske, svakojakim luksusom prenapunjene sobice on je u svojoj estetskoj duši osjetio sav slatki zamamni čar ovakova trenutka.

Zrak budoara bio je procijeđen finim ugodnim mirisom »ylang-ylanga« Sjeti se, da je jednom pred barunicom tu mirodiju najviše hvalio, pa znajući, da je ona dosele rabila »opoponax«, pomisli, da je tu promjenu njemu za volju učinila, pa se s toga uzradova.

Kad je poslije došao barun, a s njim neki gospodin Radoslav Miščević vitez Plešivički, tajnik zemaljske vlade u Zagrebu, Živko se razljuti, što su mu prekinuli preugodni tete-a-tete.

Miščevića, ljepuškasta kicoša, koji se gradi kavalirom (u licu pravo »mlijeko i krv«, da su mu gospođe zaviđale, a mnogi su mislili, da to nije od naravi), poznavao je već otprije. Čuo je o njem, da je svoju karijeru postigao samo zaslugom za svoje beprikorno valsovanje i vrlinom, što uopće još nikada nije ni u čem imao svoga mnijenja ni uvjerenja, osim kako se moraju vezati kravate »lavaljerke«, kako opet uski engleski »slipi«. U tom dakako bijaše nenatkriljiv majstor, pa ne bi bio dopustio ni najsilnijemu mogućniku, da mu upliva na nazore o raznim uzlovima.

Barunica ga primi veoma ljubazno, pače srdačno te ga i diljem dalnje zabave odlikova milostivim susretanjem. Svakoj se njegovoj ma kako neslanoj primjedbi dobrostivo nasmijala. Živku bilo to čudno, a još više neugodno. »Takav glupa, šta za Boga nalazi u njegovoj zabavi!« — govorio je u sebi. Kod stola i kasnije na šetnji još više se ljutio, kad je opazio, da se barunica toliko s Miščevićem zabavlja. Ovaj je na neki osobito slobodan, gotovo »drzovit«, način pogledavao barunicu, a ona je sve to trpjela, pače kao da ga izazivala i nukala. Živko postade upravo uznemiren, zavidan, ljubomoran, stade opet nazivati barunicu koketom i pod večer bio je već toliko zlovoljan, da je padao čas u prosto divljanje, čas u glupo, pusto mučanje. No kad ga barunovi ne pustiše kući i pozvaše, da prenoći u Krškom, prihvati dragovoljno poziv.

Večer prođe sada ugodno. Poslije čaja sjela je barunica za glasovit i odigrala velikim razumijevanjem i elegantnom vještinom — ako i bez tehničkih pustolovina virtuozâ — nešto Chopina, Schuberta, Brahmsa i Saint-Saënsa, da najposlije zasvira burne i strastvene melodije madžarsko-ciganske. Paklenska, razbludna ova glazba uzbibala je i uzbudila čitavo društvo, a najvećma Živka, koji više nije znao, što se s njim zbiva.

Kad se raziđoše i on se našao u elegantnoj sobi, u koju ga uvede lakaj, bijaše prvo, da ga je i ovdje zatomljivao isti miris, što i u budoaru baruničinu. Pršilo je to, strujalo, cijedilo se u nevidljivim valovima, oštro i uporno iz svega, u svakom dašku zraka, da je Živko osjetio kao vrtoglavicu i glava mu teškom postala. Ovaj miris uzbudio u duhu njegovu sav prelesni trenutak pretpoldašnji u budoaru, pred njim zabrodila sva dražesna prilika baruničina, svaka joj kretnja, svaki pogled. Ona ista čuvstva, koja su ga onda obuzela u neposrednoj blizini njezinoj, sad ga isto ovako saletila, i opet se nalazio u istom čarnom kolobaru, u kojem je sve dublje i dublje tonuo u slatko, silno i neobuzdano čeznuće za svom onom raskošnom slasti, što no je od nje pršila i opojnim dahom gotovo svu njezinu blizinu napunila.

Sjeti se Miščevića i ozlovolji se, stane mu zaviđati, za čas razljuti se na sve i na istu barunicu, nazivajući je koketom bez srca. A ipak — ipak svaka je žila u njem izgarala za njom!

Pristupi k prozoru i otvori ga, da vruću glavu u svježem noćnom zraku rashladi. Vani bijaše sve sakrito u crnu tminu, po tamnom nebu gonili se nejasni gorostasni oblaci, sa brda pirilo hladovito povjetarce, sa ravnice dopirao dah pokošene otave.

Živko se bez prave misli zagledao u ovu tamu, koja je svojom neprozirnošću zadavala bol oku, u kojoj je sve iščezavalo, te je njegova razvrućena mašta to laglje stvarala slike i vidike, slasne i bajne, u kojima se uvijek, ma šta radio i mislio, baruničin lik najviše, najjače — jedino isticao. On se tomu usprotivi, uzme se siliti, da razmišlja o posve ozbiljnim stvarima, sjeti se Vilme, i dobra se njegova duša prenerazi od boli i zastiđenosti, srce mu zadrhta, al sve uzalud: — to čarobno divno tijelo Nelino kao da mu je prešlo u sve tančine bića. On ga je gledao, osjećao svagdje, od svakuda se na nj smijalo, vrućim ga dahom oblijetalo, šuljalo se do njega. Bolan, bijedan, očajan nad samim sobom uhvati se objema rukama za glavu i odskoči od prozora. U taj čas pričini mu se sasvim razgovijetno, da se vrata sobe — tamo negdje oko baruničina stana — tiho i polagano otvaraju. Uh, napokon je ona! Možda sastanak s Miščevićem? — pomisli u sebi, te mu bude sve crno pred očima, skoči do vrata i iziđe na hodnik.

U dugom tamnom koridoru spazi najprije bludeći njišući se plamen svijeće. U crvenom okrugu svijetla prepozna žensku, koja drži golom do ramena rukom srebrni svijećnjak. Glava se nije točno raspoznavala, jer je čas bila u sjeni, a čas ju je samo postrance oblio treptavi trak svijetla; no zato su gornji struk tijela i skuti duge bijele haljine bili obasjani, te su se mogli jasno opaziti široki grčki rukavi, koji se već kod ramenica spuštali niz bokove, da lakti ostanu goli.

— Ona je! — šapne grozničavo Živko, jer uistinu samo ona mogaše tako divne ruke imati. Pun bijeli lakat, kao ploveći u zraku u divnoj crti, u lastovnoj svojoj nagosti; krasan stas, malo ne jedini obasjan u ostaloj neprozirnoj tmini, a zavit tek u laku uz oble udove mekano savitu bijelu haljinu, finu kao proljetna maglica; pak gusta crna kosa bez salonske frizure, tek u klupko nekako složena baš kao da će sad na ova lijepa glavica na jastuk leći, — ah — sve to gledati u dalekoj tišini noći, pak biti od kamena, da ga ne premane strasna požuda!

Bez gibanja, ukočenim od strasti tijelom, stajao je tu i ne bi se bio mogao za sav svijet maknuti niti ugnuti. Gotovo je proždirao očima sjajnu prikazu, koja je bliže dolazila. Došavši tik do vrata njegove sobe, kao da će stati. Taj čas spazi Narančića i prestrašeno cikne pridušenim glaskom:

— Što vi ovdje? — upita baruničin glas. Najprije ne odvrati Živko ništa, no tad se sabere.

— Ne mogu spavati. Mislim na vas. Ali kamo vi?

— Zaboravih jednu knjigu u malom salonu, pa ni ja ne mogu spavati. Htjedoh čitati, a sobaricu već otpustih; moram dakle sama.

— Dakle zbogom! — šapne dalje barunica i korakne korak naprijed.

— Ne, ne puštam vas! — malo ne glasno klikne Živko glasom od uzrujanosti drhtavim, od strasti surovim i gotovo zaškripi zubima. Sva divlja ćud muškarca požudna naprama ženi uzbudi se u njem, te s onim prezirom, koji je uvijek spojen s ovakvim strasnim podivljanjem, uhvati je za rame i privine k sebi.

Svijeća se ugasne.

— Pustite me, Živko, što mislite -! Vous etes un fou! — dahne barunica slatkim lijenim šaptom.

— Ah — ne — ne! Smilujte mi se -, i uzme je još čvršće k sebi tiskati.

Ona mu se bez sile — bez volje pusti u naručaj, kao da su joj koljena od slabine klonula, te mu nemoćna padne na grudi. Oj — sladak, nježan, opojno lastovan bijaše ovaj trh, ova toplina mekana joj oblog tijela, taj miris, što je iz nje cijele zalijevajući plovio do njegova lica, oh, i ono burno vruće njeno disanje!

— Ljubite li me? — upita ga tada milim ljubljenim glasom, povjerljivim šaptom, još jače mu se oko vrata ovjesiv onim svojim božanskim Venerinim laktovima.

— O, ta šta me pitate, Nelo? Šta znam ja, da li vas ljubim, da li vas volim! Moja bijedna duša tek znade, da mi je umrijeti od žeđe, od čega li, ako li niste moja! Nelo, krasna ženo, vi ste moja carica, vi ste moje sve!

Taj čas uspravi se barunica i plamenim očima pogleda ga pobjedonosno, radosno i sjajno, te mu pruži ruku tik pred usta, da je poljubi.

On je uzme strasno, burno cjelivati. Tad se prigne do lica joj, obuhvati je objema rukama oko pasa, podigne, da je opet spusti i da od strasti uzrujan i razmahan poćuti, da mu se oči suzama zalijevaju. Ah — bio je to čas sretan, sretan i sve je zaboravio.

Barunica ga lagano ogrli oko vrata.

Siva polutama tek rođena dana prodirala je kroz guste svilene zavjese, kad se je Živko probudio na mekanoj širokoj otomani. Još u polusnu zatomljivala ga sva prelest proživjele noći, na usnama drhtao mu još blaženi posmijeh, glavom brodila uspomena na prošli užitak i zaklopljenim se očima budan podavao svojoj sreći. Uto oćuti poljubac na čelu. Otvori oči i nad sobom spazi lijepo od sna još zarumenjelo lice Nelino, koje je lebdilo veselim izrazom nad njim. Strasno zahvati objema rukama krasnu ovu glavicu i uzme joj kosu dugim — dugim cjelovima ljubiti, srkati u se taj topli zadah, malo ne uvlačiti u se svu ovu divnu ženu.

— Pusti me, mali zlotvore! Već je dan.

— Šta me briga — ne ostavljaj me!

— Luđače mali, samo na se misliš, a šta će moj bonhomme?

Ovom jednom riječi prikaže mu se sva bijeda u tili čas, a na koju sve dosele u dalekom svom užitku nije ni pomislio. Gurne surovo od sebe barunicu i zakopa rudnu zastiđenu glavu u svileni jastuk.

Barunica se tiho odšulja. Oh, da je znala, kako ju je Živko taj čas mrzio, prezirao, proklinjao! — A ona je ljutinu njegovu tako povoljno tumačila!

Bijedan, užasno bijedan bijaše on sada. Zamamni čas raskošne noći sasvim ga minuo. Pošto je udovoljena prva navala strasti, rashladio se i mogao je opet razborito misliti. Stid, zlovolja, potištenost, sve to prohuji njegovom dušom. Kad je spazio, da se nalazi u pisaćem barunovu kabinetu, — oh — samo da nije zaplakao od prezira prama samom sebi. No najgore, sad se sjeti svoje mile, svoje ljubljene Vilme. Bože, kako ju je taj čas ljubio i obožavao! A gle, upravo taj čas morao si je priznati, da ju je za uvijek izgubio, da nije više vrijedan misliti na nju, niti stupiti pred njezino sveto nevino lice. Sam se mora odreći! Kod ove pomisli grčevita ga bol pograbi u srcu, — i da je imao pušku kod sebe, bio bi se zacijelo ubio. »Kako, Bože dragi, Bože sveti, trpiš ovaj grijeh — ovaj zločin! O, sveta jedina moja Vilmo!«

Još isti dan napisao je Vilmi ovaj listić: »Gospodično! Zaboravite me. Ja ne zaslužujem, da se jedan čas bavite u misli sa mnom, a kamo li, da stupim pred Vas. S Bogom — Vi ste slobodni. Ne pitajte ništa. Ovako je najbolje! U Zagreb ne dolazim više«.

Ujesen pošao je Živko, kako je odlučio, u Prag. Na veliko čudo zagrebačkoga društva nisu Leportovi svoj stan za iduću zimu otvorili; saznalo se, da su pošli zimovati u Prag.

Sljedeća stranica→