Prijeđi na sadržaj

U noći/XXI.

Izvor: Wikizvor
XX. U noći XXI.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XXII.


XXI.

[uredi]

Kad je Kačić u početku novoga semestra saznao, da je Narančić uzeo polaznicu, a poslije čuo od njegova gospodara, da su i pokućstvo i stvari otpremljene u Prag, u jednu je ruku žalio i bilo mu teško; no u drugu se opet tješio i zadovoljio, jer je osjećao, da bi se i u slučaju pomirenja u mnogom i premnogom razilazio od njega. Kačićev položaj nije se ni u čem promijenio, a znao je dobro, da Narančić ne bi sve to odobravao. Doista, nova politička konstelacija nalagala je uredniku, da s većom »rezervom« postupa prema protivnicima, te je i Kačić morao oštrinu svoga pera otupiti. Pače u posljednje vrijeme davao mu urednik pisati podlistak, zatim o narodnom gospodarstvu ili izvatke iz stranih novina. Krizmanović ga mirio: »Takovi su odnošaji nastali!«

Uistinu opozicija Kolačekovih patrona sasvim se promijenila. I Kolaček i svi njegovi već su bili posve slični u svom umovanju i ponašanju budućim vlastodršcima. Hojkić nije stupio u državnu službu, nego se pripravljao za rigoroze, pa je ostao u neprekidnoj svezi s akademijskom mladeži, te je prema spomenutoj promjeni nastojao uplivati na nju.

Odsada je mjesto gorljivih i strasnih izljeva na postojeći sustav i vladavinu neprestano ponavljao: »Narod je već iznemogao, borba ga izmučila, treba odustati. Dužnost je naša njegovo nastojanje upraviti na stazu materijalnoga rada. Dosta je borbe, ne odlučuju samo zakoni, nego onaj, tko ih izvodi!«

»U tom grmu leži zec; službe valja zauzeti, — brige vas za drugo!« — odgovorili bi mu Jelenčić i drugovi, a Bolić se zlorado smijao. Kačić ne mogaše si pomoći, on je držao, da Bolić i Jelenčić pravo govore. Posve je pak bio svladan, kad je dosadašnja Preuzvišenost morala prepustiti bansku stolicu drugoj Preuzvišenosti iz redova Kolačekovih patrona.

Sad je Kačić sam počeo ozbiljno misliti, da ostavi uredništvo. No ipak ne učini toga. Ustraši ga bijeda, koja je u tom slučaju na nj zjala i čekala ga. Proklinjao svoje siromaštvo, s užasom mislio na pređašnje dane, kad se je morao dan na dan navlačiti s gnusnim brigama svestrane oskudice. Sada barem toga nema, a u uredništvu ne zahtijevaju ništa, što bi bilo protiv njegova uvjerenja. A sada se mnogo bolje plaćalo, te je Kačić dobro stajao. No ova mu okolnost naškodi. Uz njeg bio je u uredništvu jošte jedan od njegovih kolega, od nedavna svučeni bogoslov, naravni sin siromašne neke piljarice i nekoga nadripisara iz jednoga manjeg grada. Taj nije ni otkuda dobivao nikakve pripomoći, gotov prosjak. Hojkić ga je gladna i otrcana našao na ulici. Nagovorio ga, da uči dalje i pribavio mu mjestu u uredništvu. Talenti i znanje bijahu mu takvi, da ga je urednik mogao tek za malice upotrebljavati. Zato mu je i zaslužba bila neznatna. Martin Volić, ili, kako se on radije nazivao, Davorin Volič sa slovenskim naglaskom, bio je stoga od prvoga časa kivan neprijatelj Kačićev. Nije mu mogao nikako oprostiti, što imade toliko veći dohodak. Zelenio bi se od jala i zavisti, videći da se Kačić bolje odijeva, bolje hrani, kazalište polazi, opći s uglednim ljudima, a najviše, da Kačiću sav svijet priznaje umne sposobnosti, pa kako svaka njegova radnja nalazi u općinstvu pozornosti i hvale. Jedan podlistak Kačićev sviđao se čitavomu Zagrebu, te ga i druge novine preštampaše. Jedini je Volić mučao, niti jednom riječi ne spomenuv članka, pače se držao, kao da ga ni čitao nije, a kad ga je Kačić zatekao kod čitanja ovoga podliska, brzo ga i vješto sakrio, samo da Kačić ne spazi, da je čitao. Ta u tom je već nazrijevao neko priznanje, a za sav svijet neće — pa neće on toga!

Od jala samo što nije puknuo i u duši se zakune, da će on tomu Kačiću ma gdje i ma kako zasoliti. Najviše je mislio, da ga istisne iz uredništva. Nadao se, da će mu to biti tim laglje, jer je znao, da Kačić otvoreno očituje svagdje i svakom prilikom, da je protivnik vladajućeg sustava.

Bijaše jesenska kišovita večer, svijet se stoga natiskao u kavane. U »Narodnoj kavani« na Jelačićevu trgu sve vrvilo mladim ljudima, najviše pravnicima. Bijahu među njima i Jelenčić i Kačić i Hojkić, a postrance Volić. Dok se neki oko biljara kupili, posjedali su ovi uz druge oko velikog stola u sredini, na kojem su ležale novine, neuredno porazbacane.

Volić uzme u ruke »Pester Lloyd«, namigne jednome od bližih i dade mu ga čitati. Ovaj uzme glasno čitati i u jedan tren skupi se oko njega čitava hrpa mladića i drugih gosti.

Članak je napadao Hrvate i najveće im svetinje. Jezik se hrvatski izvrgavao ruglu, narod se grdio porugom »inferiorne« pasmine, Zagreb, se opisivao kao blatno gnijezdo, književnost nazivala smetištem gluposti; a za bansku se čast tvrdilo, da nije drugo nego velikožupanska služba u Ugarskoj. Skrajnja da je drzovitost, nadutost i revolucijonarna težnja, što Hrvati hoće za toga svoga bana veće kakove prerogative i da banu ne pripada visoki mu položaj kao glavaru Hrvatske, nego samo kao tajnomu savjetniku. Hrvatski sabor da nije zakonodavno tijelo, već jednostavna pokrajinska skupština. Konačno je članak završio svoje psovke grožnjama, da će Madžari znati i htjeti svoje gospodstvo nad Hrvatima uzdržati i braniti makar »najvećom strogošću«. U slušateljstvu nastane vika, a bol i ljutost, što su ih ovi reci prouzročili, nađe si oduška u klevetama i psovkama. Dakako, za čas nastavile se igre na biljaru i kod karata. Kačić bio je pogotovu izvan sebe. Od ljutine sav je drhtao.

Jelenčić sarkastičnim smiješkom izazove Hojkića: — Što ćeš sada — ti i tvoji gazde! Eto ti braće, eto ti oportuniteta.

— Nije moguće, da ćete ovaj članak mjerodavnim priznati. Mi imademo svoje temeljne zakone, što je dakle stalo do izljeva usijane koje glave, kakvih smije biti ne samo u Hrvatskoj nego i u Ugarskoj. — I tako Hojkić uze dalje braniti svoje stanovište.

Na to se Kačić raspali. I onako nije trpio Hojkića, a sada se sjeti, kako je još prije nekoliko mjeseci takove »Lloydove« članke upotrebljavao, da uznemiruje duhove, kako je u njima vidio pogibao za hrvatstvo, a gle, kako sada sasvim protivno govori.

Za kratak čas nasta živahna prepirka između Kačića i Hojkića. Dođe do strastvenih izjava s jedne i s druge strane. Ostali držali se mirno. Hojkić imađaše još uvijek najveći upliv na akademijsku mladež. Ne mogahu mu doduše povlađivati, — pošao je ipak predaleko; no nisu ni protiv njega ustajali. Tako je Kačić imao uza se samo Jelenčića, Puškarića i Smiljanića. Volić se nije umiješao. Kad je vika u kavani postala tolika, da su se svi gosti uzbunili, odšulja se on napolje. Njegovo tamnosmeđe mrko lice gotovo je sjalo od zloradosti; šiljati u vis jureći nos samo što nije od zadovoljstva u nosnicama pukao. Ah taj »horvacki«jal, što li taj nije jur sve učinio, čim li se već nije ogriješio!

Drugi dan dobije Kačić pismo od urednika, u kojem mu javlja, da više ne treba dolaziti u uredništvo, niti se mogu od njega dalji sastavci primati. Volić je pak plivao u blaženstvu, te mu je mogućnik Vaclav Hlupanek, u potaji savjetnik Njegove Preuzvišenosti s dopadnošću čestitao: »Bene, bene, amice — imate fin nos, izvrstan nos!«

U prvi čas bio je Kačić poražen. Eto ga opet usred pređašnje nevolje. »Hojkićevo i Volićevo maslo!« posumnja odmah i gledajući ih sada kao proste osvetnike i denuncijante, još ih je više stao prezirati. Mrziti ih više nego prije — ne bi i onako mogao. Jelenčić i Bolić »tješili ga«, da se od ove bagre ljudi nije ničemu drugomu nadati. Bolić mu dokazivao, kak Hojkić nije ništa bolji od Volića, a Volić nije nego posljedica »ilirizma«, »jugoslavizma«, »austrijanštine« i »madžaronštine«. »Ta ti su ljudi vladali duhom naroda toliko godina, a uvijek su lagali, zatajivali se, prodavali i sebe i domovinu, pa kako da ne bude čeljadi a la Volić!« -

Kačić bješe već suviše u strasti, da bi bio mogao prosuditi pravednost ili nepravednost osvade; naprotiv, ona je toliko godila njegovoj ljutosti!

— Gledajte ih sada. Kako su još prije nekoliko mjeseci vikali, halabučili na sve, što je ovdje! Svoj život, svoju posljednju kapljicu krvi nudili su za spas domovine, a danas otimlju vam koricu hljeba, jer niste mogli okrenuti kabanicu hitro kao oni. Takovi su! A sjećate li se? Nismo li mi unaprijed sve točno kazali da će tako biti? Ma na dlaku se ispunilo. Čitajte naše spise, jer mi se jedini ne dadosmo zaslijepiti. Žigosali nas kao izdajice, kao norce, jer se ne povedosmo za njima; — no danas neka narod sudi!

Ovako je Bolić govorio Kačiću malo ne svaki dan.

Međutim se dan na dan pisalo sve goropadnije u mađarskim novinama protiv Hrvata. Isto tako u ozbiljnim, uglednim znanstvenim časopisima i mjesečnicima uzeli nadri-učenjaci pod egidom pravih učenjaka i prvaka dokazivati svijetu, da Hrvatska nije nikada postojala, kako to nepokvarena historija dokazuje, da je ona tvorba austrijskoga dvora, prava fikcija. Dalje da se moraju slavonske županije utjeloviti neposredno Ugarskoj, da se mora posve druga politika naprama Hrvatskoj voditi i jače naglasiti podvrženost ugarskoj državi. Pa kao da nisu ovo bile tek novinarske sanjarije, Kačiću se činilo, da se u javnoj upravi svaki dan više pokazuju znaci hrvatske ovisnosti.

U Hrvatskoj pak na sve se šutilo. Glavni dosadašnji branitelji protivnih načela, otkada su do vladavine došli, nastojali su ušutkati i najmanji pojav nezadovoljstva, najneznatnije gibanje.

Kačić je podnosio paklene muke. Duša mu bila suviše nadahnuta ljubavlju za domovinom, duh i ćud odviše živahni, nego da bi mogao ostati miran i hladan. A upravo ova historija, na koju se neprijatelji pozivahu, bješe mu vječan i sjajan panegirik, divan slavospjev imenu i zemlji hrvatskoj. Ta rad jednoga Račkoga, Kukuljevića, Mesića, Kvaternika razjasnio je i nepobitno dokazao, što je bila Hrvatska u prošlosti.

Pročitav jednom opet slično bulažnjenje u »Pester Lloydu«, a okružen mnogim đacima, klikne glasno: »Sram ih bilo!« i nastavi uzbuđenim zanosnim glasom: — »Stari spomenici, što ih je Božji promisao sačuvao u najtežim i najburnijim prolomima svjetske bijede, jasno svjedoče, kako se nijedan kralj, nijedan narod, nijedna država ne može pohvaliti, da su ikada Hrvatsku osvojili, da je ma tko presjekao nit jednom započetomu hrvatskomu državnomu životu. Mogli su je razmrcvariti, mogli su je okrvaviti, mogli su je prodavati, mogli su joj komad po komad trgati, mogli su je u četirstogodišnjem ratu mučiti, pustošiti, paliti, gospodu i pučane ubijati, svoje pse djecom hrvatskom hraniti; mogli su narod na sve strane tjerati i u mjesto toga zemlju napučivati najgadnijim čoporima dugovjekih skitalica tračkoga poluotoka: sve su to mogli, ali da ju jedan čas kroz hiljadu godina Tomislavovu državu prekinuli u klici njezinoj, u matici njezinoj — to lje nisu mogli, i takovoga junaka, koji bi to bio učinio, nije majka rodila! Simeon bugarski, Arpad mađarski, tatarski Batu-kan, turski Sulejman, ovi ništitelji naroda, razoritelji gradova i kraljevstva, ovi vječni pobjeditelji, na hrvatskoj grudi moradoše od hrvatske mišice odnijeti sramotu pobjeđenika. Što je zato, ako se je morala ova matica prenijeti iz Spljeta u Knin, iz Knina u Zagreb, iz Zagreba pače u Varaždin; ona se je ipak osjećala uvijek istom, uvijek neprekidnom, te su ne tek danas, već još Anžuvincima i Jagelonima dovikivala gospoda hrvatska, neka ne zaborave, da hrvatske kraljevine nije nitko nikada osvojio! Isto se reklo Ferdinandu, Maksimilijanu, Rudolfu, Matiji, Leopoldu, zadnjemu Karlu, — i nije tek Jelačić, nego Bakač već prije toliko stotina godina zaorio Ugarskoj glasom gromovnika: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakona! »A ta Hrvatska da je tek fikcija, da nije nikada postojala! Oh, koliko ludosti, no i koliko paklenske zlobe i besramnosti plaćeničke — sve u jedan mah!«

Od ljutosti razdere Kačić novine, a mladež gromko mu dovikne »živio!« i oduševljenu kliktanju i povlađivanju dugo ne bi kraja.

Sada se često zbivali slični prizori, a Kačić bi viđevao svakiput mnogobrojnije slušateljstvo oko sebe. Što nikada ne pođe za rukom Jelenčiću i oštroj mu riječi, neobičnim nazorima i objedama svega svijeta, to je Kačić kao u jedan mah postigao. Njegovo ime rado se i mnogo pronosilo među akademijskom mladeži, njegove riječi rado se i s oduševljenjem slušale. On im je svima govorio iz duše: prihvatio se onoga, što je najviše bolilo.

Kada je došlo do izbora novoga predsjednika u društvu »za potporu ubogih pravnika«, pao je Hojkićev kandidat, a izabrali Kačića.

Hojkićeva šutnja nije nikako prijala osjećajima mladeži, koja bješe u dnu duše uvrijeđena, a dosadašnja navika nije joj dopuštala, da se hitro i naprečac odrekne političkoga rogoborenja.

Ostavljene »linije« zauzeše sada Jelenčić, Puškarić, Žunić, a šaptaocem bješe im Bolić, no sve više i više jurio je naprijed Kačić. U sredini semestra ne bješe sumnje, da je on vođa akademijskoga građanstva.

Hojkića kao da je nestalo. Izgubivši upliv nije više zalazio u krugove mladeži. Naskoro se pročulo, da mu je vlada uračunala u odvjetničku »praksu« godine, koje je još kao đak proboravio u odvjetničkim pisarnama; a malo zatim donijele novine glas, da je položio odvjetnički ispit s izvrsnim uspjehom. Za koji tjedan čitalo se u »Narodnim Novinama« na čelu lista: »Njegova preuzvišenost ban podijelila je pravo odvjetovanja sa sijelom u Zagrebu odvjetničkomu kandidatu Petru Hojkiću«.

— Eto — eto! — klikne Jelenčić, Kačić i Puškarić. — Razumijete li sada, božji ljudi, Hojkićev oportunizam? — I zadnji još neodlučni pristadoše uz Kačića i njegove nazore. On je pak sasvim ozbiljno shvatio svoju zadaću i probdio mnogu i mnogu večer u čitanju političkih brošira, što mu ih je još prošle zime donio Jelenčić.

U njima je našao toliko novih misli, koje su stajale u protimbi sa svim, što je dosada čuo i slušao. Zanimali ga ti novi vidici, a bol radi suvremenog stanja činila ga nepovjerljivim naprama svemu, što je dosele odlično vidio oko sebe. Zato su baš jače djelovale misli u tim broširama, koje su unaprijed sve to osuđivale. A radikalni žar, koji je iz svake riječi pršio, kojiput mistični slog, nerazumljiv, no stim više djelujući; zatim sjajne i slavne riječi o konačnoj pravici, junačko pouzdanje u budućnosti, bezobzirna kritika i osuđivanje svega, što postoji, vješto isticanje svih mana i sve nevolje i još vještije svaljivanje krivnje na političke protivnike: — sve to učini, da je žarka, vruća i zanosna duša Kačićeva, nezadovoljna stanjem domovine, prigrlila svom vatrom mladosti sve ove nazore i stala ih žedno upijati.

»Stari ostaviše barjak, — moramo mi mladi!« — govorio bi i ušutkavao savjest, videći svoje pravničke knjige sasvim zaprašene. No popucale su spone, koje si je prije sam nametao, misleći na tim snažniju buduću borbu, a savjest se lako utišala. Pače sada mu bijaše veoma ugodno, a i puno laglje nego prije, što može sasvim slobodno dati oduška bolima nad stanjem domovine. Osim toga ova nova borba dobro mu je dolazila u ljubavnoj boli.

On je sveudilj trpio i mučio se čeznućem za Tinkom. Oh, kolike li ga noći grozničavo trapile u jedinoj želji za njom, koliko li je strašnih kletva bacao na svoju zlu kob, na toga užasnoga Hojkića, koji mu je djevojku preoteo. Bože, kako li ga je mrzio!

U tome, što se je sada mogao svakom prilikom nabacivati psovkama na nj, a svi mu povlađivali, koji su prije Hojkića uzvisivali, nalazio je toliko slasti!

Uto se pročulo, da se je Hojkić zaručio s kćerju odvjetnika Lužića, gospođicom Irenom. Sad su mnogi shvatili brzu i »protuzakonitu« karijeru njegovu, jer je Lužić bio u rodbinskoj svezi s mjerodavnim krugovima. Kačić nije mogao ovim glasovima povjerovati. Ta bi li mogao tko na svijetu biti tako lud, tako zločest, pa ostaviti Tinku, toga pravoga anđelka! Hojkića je dakako držao i za to dosta opakim; no u tom slučaju bila bi Tinka izliječena od svoje nesretne zasljepljenosti, on bi je mogao tješiti, on bi mogao i — srce njeno — ne — ne — tolikoj sreći ne smije se on bijednik nikada nadati. Već s toga — nisu ovi glasovi istiniti!


Sljedeća stranica