U noći/XIX.

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XVIII. U noći XIX.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XX.


XIX.[uredi]

Živku bijaše neizrecivo neugodno, kad je čuo, tko je došao, a pogotovu se zbuni i uznemiri, kad je vidio, gdje u gostinjsku sobu ulazi barunica, još krasnija i zamamnija, negoli što ju je poslije onoga plesa protiv svoje volje toliko puta gledao u snovima svojim.

Barunica ga u prvi čas tek prolazno i mimogredce zamijeti, pa učini tako, kao da ga se više ne sjeća. Svu svoju dražesnu i zamamnu ljubežljivost posveti gospođi Narančićki, koja se još uvijek nije pravo osvijestila od udivljenja, kako sad najednom prave Leportovi posjet u Jaseniku, a nisu to učinili prvo vrijeme svoga braka, premda je barun kao neženja često ovamo dolazio. No barunica znala je navesti toliko važnih razloga, tako se milo ispričati, pače moliti oprost, da je staru gospođu potpuno svladala.

»Gle, aristokratica, bogata fina dama iz velikoga svijeta, a kako je ljubazna, manje ohola nego ona fiškalka ili doktorica iz Krapine!« — pomišljala je u sebi gospođa Narančićka, svakim časom više podležući krasnoj ženi.

Stari je Narančić međutim razgovarao s barunom, visokim plećatim gospodinom s carskom bradom, prilično nemarno češljanom. Tumačio mu svoj najnoviji način, kako se kole vinogradi s akacijama. Barun ga pomnjivo slušao, jer se uistinu veoma mnogo zanimao za svoju ekonomiju, te je poput zadnjega svoga špana ustajao zorom, da do kasne noći marno prati svaki posao u gospodarstvu. Njegovi mu se ostali visokorođeni drugovi smijali zaradi toga, — pa i mladoj njegovoj ženici u prvo vrijeme braka kao da to nije bilo po volji; no on je malo ili ništa za to hajao.

Barunica, ne poznavajući Narančićke, a čuvši negdje, kako je to izvrsna gazdarica, navede poslije običnih fraza uljudnosti razgovor na kućanstvo te u želji, da se staroj gospođi što bolje svikne, umoli je za »recept«, kako se najbolje i najbrže maslac pravi, kako se obijeljene šljive suše i tako dalje. Narančića se u sebi smijala, no ipak joj je voljno sve uzela tumačiti. Barunica ju je vjerno slušala, da je stara gospođa bila potpuno uvjerena, kako to nju zanima. Pomnjiviji motrilac dakako bio bi morao opaziti, da sjajne krupne baruničine oči katkada ispod vjeđa poziru na Živka, čas pogledom snatrenim, žednim, čas plamenim i slavnim. Ovaj je sjedio nepomično.

Najprije ga obuzela nekakva žudnja za nečim neopredijeljenim, o čemu ne bješe svijestan, zatim se protiv volje stao diviti sjajnoj ljepoti baruničinoj i poćuti, da mu cijelim tijelom struji slasna raskoš; tada se toga zastidi i razljuti sam na sebe, dozivajući u pamet anđeoski lik Vilmin. No sve uzalud, — on se ne mogaše oteti silnomu dojmu baruničine prilike, njezinu veselomu glasu, svakoj kretnji, toj dražesnoj smjesi elegancije velikoga svijeta i djetinjske neobuzdanosti. Njegovu oku ne izmakne ni to, kako je katkada podigla pune laktove i popravila si štogođ na kosi, da onda, kao da se je ulovila sama na kakvoj nepristojnosti, skrušeno sklopi ruke na krilo i ponikne glavom, zacrvenjena u licu, jedva suzdržavajući obijesni smješak; a ti divni laktovi samo su ga još jače uzbuđivali.

Cijelo je vrijeme Živko prozborio jedva dvije tri riječi. Njegove misli, njegov duh, sve kao da je nekamo palo i iščezlo; — on nije bio podoban, da se ma čemu dosjeti. Opklopila ga odasvuda teška besmislenost, na dušu mu se slegla gusta omama, kako se debela jesenska magla nalegne na brda i ravnice. U njoj se osjećao, kao da se utapa u nečem opojnom, mirisnom i slatkom, sve dublje i dublje roni; ali ga ujedno mučila ista strava kao ono, kad bi sanjao, da pada s nepreglednih visina u nedokučive dubljine.

Međutim su se gospođe živahno zabavljale. Barunica preleti okom neopazice po sobi i uvjeri se iz ukusna skupocjena pokućstva, iz namještenih slika, iz albuma i knjiga na salonskom stoliću, da Narančićevi moraju biti veoma naobraženi ljudi, pa je stoga prestala da govori jedino o ukuhavanju voća.

Gospođa Narančićka bješe uistinu osobito naobražena i duhovita žena. Potjecala je iz jedne patricijske obitelji iz Dalmacije, koja je po nesreći nakon austrijskog osvojenja osiromašila, te je Narančićka po smrti svoga oca bila prisiljena poći u svijet za guvernantu. Kao takovu upoznao ju je Narančić i svladan njenom milom prikazom i finom naobrazbom isprosi je za ženu. Reče joj svojim ladanjskim krupnim načinom: »Šta ćete odgajati tuđu djecu; eto uzmite mene — pa ćete se mučiti barem sa svojom rođenom!« Ona privoli i ne pokaja se s toga ni jedan čas kroz dvadeset pet godina sve do dana današnjega. Djecu pak svoju, kćer udatu za liječnika Lucića u susjednom trgovištu, i sina Živka odgoji, po sudu svega svijeta, upravo prekrasno.

Barunica brzo razabra iz razgovora, da nema posla s običnom ladanjskom vlastelinkom, te je sada od svoje strane nastojala, da bliješti i sjaji svojim duhom i znanjem. Kod toga bi postrance pogledavala na Živka, osobito kad bi uistinu što duhovito rekla. No on je slabo za to mario, pravo rekavši niti je što razumio niti slušao. Već nekoliko časova privlačilo ga neodoljivom snagom, da je morao neprestance motriti nježni zatiljak barunice, te se je posve upiljio očima u tu zagasitu put.

Napokon se stane barunica praštati i izvinjavati, da je preko reda oduljila svoj posjet. Pozove također baruna, koji se je sveudilj sa starim Narančićem zabavljao o gospodarstvu. Narančić mu je upravo sada dokazivao, kako ovo novije uvođenje marve tuđih pasmina u našu zemlju nema smisla, jer ni belanska ni holandeska, ni obična švicarska nemaju takvih prednosti, da bi bilo vrijedno napustiti domaću crvenu za brdovite krajeve, a za ravnicu podolsku pasminu. Pozivao se na vlastiti uspjeh, što ga je postigao neumornim razboritim izabiranjem najboljih individua domaće pasmine za rasplod, pa je ponosno barunu pripovijedao, kako je već mnogo godina njegova marva među trgovcima i domaćim narodom na najboljem glasu. Barun se gotovo teško odijelio od ove zabave, i zato ga morade barunica po drugi put pozvati.

No sada uzme stari Narančić ljubazno i uljudno moliti barunicu i baruna, da ostanu na objedu, jer je takav običaj u Hrvatskoj, pa s toga ih on nikako ne može pustiti. Neka mu oproste taj njegov zahtjev, ali da mu se moraju pokoriti. Zatim nadoveže mađarski (po negdašnjem običaju i on je poput mnogih drugih polazio škole u Ugarskoj) prema barunici rođenoj Madžarici, da se mora pokoriti domaćim običajima, poljubiv joj galantno ruku. Starac je napokon našao u barunu suviše zahvalna slušatelja, a da mu zabava s njim ne bi bila mila; a barun je opet kao strastven ekonom upravo silno uživao u Narančićevu tumačenju te bi si pače katkada štogod zabilježio u svoj »Fromme's Oekonomie-Kalender«. Nije on badava nosio naočare!

Barun se dade odmah nagovoriti i primi poziv. Barunica se zadovoljno opet smjesti na svoje pređašnje mjesto.

— Vi ćete, barunice, oprostiti, — reče domaćica i ustane, — ja ću se malko pobrinuti, da ne ostanemo gladni, a vi, gospodo, Pavle i Živko, nastojte, da zabavite drage naše goste.

Narančićka iziđe, a za čas se barun i domaćin također otputiše na polje, u staju, jedan ne mogući odoljeti znaličnosti, da vidi marvu, koju mu odavna sa svih strana hvale, a drugi željan, da svoju »diku i ponos« pokaže barunu, čovjeku, koji se u takovo što razumije.

Ostadoše dakle Živko i barunica sami.

— Vi ste zacijelo u taj par najnesretniji čovjek ovoga svijeta? — počne ona kao šaleći se.

— Zašto? — smeteno odvrati Živko i morade poniknuti pred njenim u nj ravno uprtim pogledom, a tako sjajnim i plamenim.

— Ta eto doživjeste sa mnom ovaj čas tete-a-tete. Ne bojite li se?

— Meni je, molim, barunice -

— O — kako neizrecivo bijedno lice pravite! Da samo vidite, kako zabrinuto izgledate! Napokon čemu da me riječima uvjeravate o protivnom, kad ste činom pokazali, koliko vam stoji do moga društva!

— Ja — činom?

— Kako ne? Nisam li vas od zimus očekivala, poslije kolaškoga plesa? A koga nema te nema — eto — ovoga ohologa gospodina. Al na nesreću Jasenik je Krškomu tako blizu; moramo dakle biti dobri susjedi.

— Osobito hvale vrijedno od vas, milostiva barunice, — rekne Živko, nakloniv joj se. — Mojim roditeljima bit će osobito milo; zacijelo će žaliti, što nisu već prije bili tako sretni, — dometne ponešto zlobno, jer ga je stala uznemirivati i ljutiti koketerija baruničina.

— Vama neće biti drago? Gle, vi niste baš nimalo galantni, — reče i zaprijeti mu malim prstom. — Jeste li vi zbilja tako plahi ili takav neprijatelj nas siromašnih žena? — upita ga za čas.

— Čudna li pitanja! — odvrati on, a uistinu jedva je svladavao svoju ljutost.

Međutim se gospođa Narančićka povrati i Živko ustane i pođe za barunom i ocem. Njega je ta porazno krasna i zavodljiva žena strašila, sumnjao je o njoj, mrzio je. »Dosadno joj na selu, pa je došla ovamo, da se igra sa mnom!« — i žuč mu se digne protiv nje.

— Nisam mislila, da imadete toliko smisla za ekonomiju! — prošapne barunica Živku pred objedom, uhvativši priliku, dok se je gospođa Narančićka s barunom zabavljala. Uza to se k njem prignula, i on je ćutio fini opojni miris »opoponaxa« i mlade žene, pa makar ju je sumnjivo pogledao, ipak priznade, da mu je taj čas bilo slatko — ugodno. Ne odvrati joj ništa, a oči mu se nehotice zaklopile od uživanja, želje, prelesne žudnje. Na usnama zalije mu se sumorni posmijeh. Barunica ga svojim divnim tamnim očima slavodobitno i zadovoljno pogleda. Taj ga pogled osvijesti, i on se ljutito svrati na stranu. Barunica je to opazila, — i za jedan čas bljesnuo je u krasnom lišcu izraz nestrpljivosti.

Kod ručka, pripravljena sasvim po propisima i običajima staroga hrvatskoga stola, gdje nije izostalo ni kuhano meso, ni varivo, ni gibanica, zabavljao se barun sa starim Narančićem o gospodarstvu. Oba se strasna ekonoma nisu ničim upletala u zabavu gospođa, osim kad bi Narančić nazdravljao po običaju hrvatskoga stola.

Živko je većim dijelom šutio. Barunica bi pak sveudilj duhovito i birano pripovijedala o svojim doživljajima i dojmovima na posljednjem svojem putovanju po Saskoj, Češkoj i Karpatskoj Ugarskoj. Govorila je doduše prema domaćici, no Živko je dobro ćutio, da pripovijeda njemu i za njegovu volju To ga u jednu ruku ljutilo, no u drugu ne mogaše svladati i neke tašte radosti, da ova otmjena fina dama, ova krasna žena nastoji, da mu se svidi. Umekša se, te se umiješa u zabavu gospođa. Barunica ga upita nešto, a na to nije mogao da šuti. I prođe ga svaka zlovolja, svaki strah, svaka sumnja. Nije potrajalo dugo, i on je ugodnim glasom mirno i duhovito vodio razgovor. Barunica sada pokaže, da ne zna samo fino zboriti, nego i pomnjivo slušati. Upiljiv se malo ne krasnim svojim očima u ražareno lice mladićevo, ona je kao požudno slušala, što je govorio i sve drugo zaboravila. Kojiput bi tek skromno i čedno štogod primijetila, no svakiput tako, da je Živko morao priznati u sebi, kako još nije vidio tako umne žene, te se sve više zanosio, i sve jače ga predobivala »ova izvanredna žena«. Zabava im je postajala sve duhovitija i ugodnija.

Poslije ručka pođoše u bašču. Ne bijaše to nikakav moderan perivoj, nego ogroman vrt, na dalekoj ravnoj visočini, u kojem su prema brdu rasla visoka stara stabla, divno razgranjena, i u kojem je pače po »običaju otaca« bio mali ribnjak.

Barunica i Živko nađoše se nekoliko puta sami. Barun i Narančić odoše na gospodarstvo, a gospođa Narančićka morala se često vratiti u kuću, jer makar su bili gosti, u Jaseniku ipak nije posao smio ostati bez nadzora gospodaričina.

Šetali su se pod sjenama granatih voćaka, lipa, oraha, kestena. Naokolo daleko vladao tihi, tihi mir ljetnoga popodneva, u kojem je nejasno i kao iz bajnih daljina domnijevao kojiput sitni žalobljivi, kojiput bezbrižni a uvijek nježni glasak kukaca iz trave, a drugo sve bilo nijemo, gluho i nepomično, te se nije čuo ni glas ptice, ni lahor vjetra, ni šuštanje lišća; tek se udaljeno tamo negdje u brdu orila gizdava pjesma kokota, što se na san spremao. Oh, mirno, tiho bilo je u ovom mekanom toplom ljetnom zraku! — Isto dizanje mjehurićâ na vodi, što su nastajali od disanja krapova u ribnjaku, moglo se na brijegu bare uhom uloviti.

Živko se prestraši ove samoće, u kojoj se je nalazio sam s tako pogibeljnom koketom; no on također oćuti, da mu po svem tijelu struji požudna raskoš, da mu krv teče u bržem kolanju. Uzme dozivati sliku svoje Vilme, njezin blagi svetački obraz. No ma kako se mučio, morao je ipak svaki čas pogledati stasito ovo tijelo, iz kojega je pršila neopisiva milota, iz kojega se ishlapljivao žar vruće mladosti i odavala sva snaga potpuno razvite žene. I uska bijela ruka, i sitna nožica, i krasno lice, i one oble ramenice, a bujne a ipak još kao u djevojke čvrste grudi, kao i to, kako je uza nj spokojno i bezazleno prolazila i hladila si lice finim mirisnim rupčićem, — ah — sve se to rivalo u mladu mu plamenu dušu, pristupnu dojmovima svake ljepote. Ne jedamput prosiječe mu unutrašnjost nešto u isti čas hladno i goruće, što mu je čitavim tijelom potresalo. Sjeti se časa sa plesa te se posve uznemiri. No začudo barunica bi prekidala šutnju, u koju su svakiput pali, kad bi se našli na samu, i ne bi više zapredala razgovor, sličan pretpoldašnjemu, nego bi uvijek povela riječ o ozbiljnim stvarima. Kao da je netragom iščezla sva pređašnja obijesna koketerija i izazivno ponašanje.

To umiri Živka, pa se pokudi, što je sumnjao o njoj, a slušajući je, kako začudo temeljito govori i razložno sudi o umjetnosti, književnosti, pače o velikim socijalnim problemima s neobičnim u žena poznavanjem, on joj se divio ne samo kao krasnoj, nego i kao umnoj ženi, pa je još više i jače bio uvjeren o njenoj izvanrednosti. Međutim ga ovaj duševni užitak već po sebi zabavljao. U ladanjskoj samoći čovjek je uvijek pristupniji svakoj duševnoj zabavi i potrebniji umnoga razmatranja; stoga je Živko ovdje na selu mnogo brže podlegao dojmu baruničina duha i naobraženosti njezine, nego li bi se to možda bilo slučilo u gradu.

Tik prije odlaska upita barunica Živka, da li je ljubitelj jahanja?

— Jesam. Otac je tako dobar, pa mi uvijek da je kojega od boljih konja za jahača.

— Izvrsno! — klikne barunica, no ne reče dalje ništa.

Kad je kočija pred dvorom stajala, a gosti i domaćine već nekoliko puta rekli »zbogom«, okrene se barunica k Živku, uze mu iz ruku svoj suncobran i zahvalivši mu, reče onako mimogred:

— Ne biste li vi htjeli dati osedlati svoje konjče, pa nas malko ispratiti? Moj barun uvijek spava, kad se vozi, pa moram uvijek šutjeti, ne imajući s kime govoriti, a to je za nas žene teška zadaća. A krasna je večer! A propos, niste mi još ni kazali, što sudite o Mickjevićevu misticizmu; gle, kako bi nam vrijeme lijepo prošlo!

— Kako zapovijedate -! — odvrati joj Živko, koga je odavna minula svaka sumnja. Odmah zapovjedi, da mu dovedu osedlana konja.

On bijaše napokon suviše »bel esprit«, a da ne bi svaki razgovor s tako umnom ženom imao za nj neizrecivo mnogo čara.

Doista jedan je čas u duhu vidio divno lice Vilmino s izrazom prikora, no sluga je uto već priveo konja, barunica ga pozvala, da se požuri, te sada više ne mogaše uzmaknuti.

U polutamnoj večeri letjela je kočija drumom žurno naprijed. Veseli i hitri kas konja i topot kopita i štropot željeznih osi tajanstveno se pronosio večernjim mrakom i odbijao se ondje negdje daleko u sivoj daljini. Barunica je sveudilj razgovarala sa Živkom i tako ga silila, da je morao neprestance tik kočije jahati i na nju gledati. Ona se nemarno a ipak ukusno, dražesno smjestila na mekim jastucima kočije, podbočivši se u prednje sjedalo nogom i duboko se nasloniv nauznak, tako da je izgledalo, kao da više leži, nego sjedi. Oh, kako je prelesno, kako gipko počivalo ovdje ovo stasito divno tijelo, a laki večernji dah, koji je iz šuma i sa brda lahorio, šuljao se u te skladne nabore lakoga latka odjeće i igrao se koprenom šešira, a poslije je šešir s glave snimila i pravom si nasladom bez gibanja davala gladiti lice svježim zrakom, koji je podizao joj kosu sa čela, što joj je obrazu podavalo dragi djetinjski izgled.

Tek pred Krškim, imanjem Leportovih, rastavi se Živko. Ona mu pruži ruku, i on je bojazljivo prihvati, a čim je osjetio, da ga je ova meka fina ruka stisnula, posve se izgubi. Jedva je razumio glas baruničin, kad mu je još iz daleka doviknula: »au revoir!« Oj, kako je siguran bio ovaj usklik. — Ne, ja idem sutra po Kačića, — naposljetku što treba mene kod njih u Krškom? Roditelje su posjetili; ja sam jedino radi ferija kod kuće! O, milostiva barunice, badava vaš »au revoir!«

Laganim korakom vraćao se kući. Ni na koji način ne mogoše ga minuti uspomene na ovaj dan.


Sljedeća stranica