U noći/X.

← IX.

U noći X. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XI. →

X.

Na današnjoj zabavi bio je Narančić također sasvim sretan i zadovoljan. Ljepota zaručnice iznova ga porazila, i on se nevino ponosio gledajući je i videći, kako sav ostali svijet s udivljenjem promatra prekrasnu djevojku. »A moja je — moja!« — klicao bi u sebi pobjedonosno. — Dobroj i veseloj njegovoj ćudi prijao je uz to sav ostali elegantni svijet, ove ljepušaste nakićene žene, radovalo ga sveopće veselje, milio mu se ples, uzbuđivala ga glazba, isto svijetlo, što je iz velikoga svjetionika i pokrajnih svjetiljnjaka sjajno zalijevalo svu dvoranu, sav taj mnogi nakit, ova obijesna mlada lica, ta blažena uzrujanost mladih djevojaka, — ah, sve je to njegovu mladu dušu uzdizalo i blažilo, te se posve prepusti bezbrižnoj zabavi, neprestano plešući a ne želeći drugo nego da Vilma bude s njime zadovoljna. Svaki novi ples započeo bi s njom, uvijek se teško otkidajući od te naslade, i kod svakoga došao bi pod konac opet po nju. Oj, kako bijaše oboje blaženo! U prevelikom, preslatkom zadovoljstvu prekipila bi im srca i kada god šapnulo bi koje od njih: »Oj, kako smo sretni!« — Uza to su osjećali poglede tolikih na sebi; staro i mlado nije se moglo oteti dojmu prekrasnoga para. I mladenci osjetiše blaženi ponos, jedno se drugim dičilo.

Glazba upravo prestade. Živko dovede Vilmu na mjesto k Tinki, koja se sveudilj zabavljala s Kačićem, koji ostade čitavu večer pokraj nje. Taj čas približi se Muranić, koji je bio poznat s Mirkovićevima, a ipak još nije čitave večeri s Vilmom plesao, držeći, da je dužan prama svojim visokorodnim plesačicama ne plesati s kimgod. Ni Narančića nije dosele pogledao, baš kao da se i ne poznadu. No sada se približi sasvim sigurno i umoli Živka na nekoliko riječi. Ovaj se poboja, da će opet od njega zaiskati novaca, te se neodlučno okrene na stranu.

— Šta izvolite? — hladno ga upita.

— E — tko je sretan, taj je sretan! Meiner sel — si kenen sih kratuliren, šalje me barunica Leporte, — rekla mi, da vas njoj predstavim.

— Pustite me, molim vas! — nestrpljivo mu Živko prekine riječ.

— Je li moguće! — zakriješti Muranić svojim tankim malo ne ženskim glasićem, pretjeravajući nenaravnim prenavljanjem svoje čuđenje, i nastavi: — Za Boga dragoga, valjda nećete? — Što mislite? — Valjda se ne bojite? Jedna od najotmjenijih gospođa, pa krasna kao nijedna. No vi ste mi lijep čovjek!

— Dakle dobro! — rekne napokon Živko, samo da ga se riješi, te shvaćajući, da bi odbiti bilo neuljudno, a takove se pogrješke on čuvao, nastavi: — No ne sada, ako ste već tako dobri, molit ću vas tik prije plesanja!

— E pa bien, al onda ajte, jer eno kapelnik je već ustao, dakle!

Narančić se nevoljko dade za Muranićem. Ne da bi zazirao od društva, u kojem je bila barunica; on ga je napokon premalo poznavao, a bio je opet odviše naobražen, da ne bi bio znao cijeniti izvjesne društvene prednosti onih ljudi; no bijaše mu teško ostaviti Vilmu, ne započeti s njom ples, sklapati nova poznanstva, i napokon — da ga Muranić predstavlja!

Kad su se mladi ljudi kroz gustu vrevu proverali do barunice Leporte, započe glazba. Jedan od »prvih« ili »drugih« pokloni se pred barunicom i umoli za ples. Ona ga odbije, veleći, da je angažovana, a vatrenim očima poziraše prema Narančiću, koji se je već sasvim približio.

— Milostiva barunice, dozvolite, da vam predstavim svoga prijatelja, gospodina pravnika Narančića, — reče Muranić duboko se naklonivši, odstupi odmah i okrene se k Mislajki, koja je nedaleko sjedjela.

— Drago mi je! — odvrati barunica na poklon Narančićev i oko svježih punih usana zatitra zadovoljan ljupki posmijeh, a iz crnih žarkih i sjajnih očiju iskresa se iskra strastvena, pozivajući i odavajući svu raskošnu ćud porazno krasne žene.

— Smijem li moliti, — jednostavno nadoveza Narančić, sileći se, da svlada onu zabunu ili smetnju ili strah il ljutinu, štono izazva u njem baruničin pogled. Barunica ustane, i oni zaplešu. Igrao se valcer »Cloches de Corneville«. Ljupki i objesni akordi, noseći požudu, grijeh, strast na lakim zavodljivim svojim krilima, navrli, zašumili, zalelijali dvoranom i ušuljali se u duše i tijela svjetine; tko je samo mogao, pohiti valsovati. Barunica je plesala izvrsno. Bješe u nje neki posebni način, kako se ritmu muzike podavala, kako se uz plesača ovila, kako mu se nalegla na grudi, a ipak lako kao nadzemaljski stvor uza nj dražesno, skladno lebdila. Narančić si prizna, da tako neobične plesačice još nije obuhvaćao. On, pristupan svakoj ljepoti, morao je uživati u tom divnom baruničinom plesanju. Uza to videći njezina puna divna ramena, jedre čvrste grudi, nježan tanki pas, a sve to kao da mu se uz tijelo povija i mili ga, pa osjećajući opojni miris, što je iz cijele ove žene pršio, on oćuti neku vrstu vrtoglavice, jedva je mogao disati, a ipak se nije mogao odlučiti, da plesačicu odvede na mjesto, premda je već dva puta s njom dvoranu obletio. Bilo mu, kao da se srastao s ovim lastovnim mladim tijelom, tako nježnim, podajnim, a toliko divnim, i bude mu upravo kao čovjeku, koji srče dremovni napitak, pa na očigled vidi i osjeća, kako mu sumorni udovi i sanena duša sve dublje rone u slatku besvjesticu.

U taj čas opazi Vilmu, koja je upravo mimo njih prošla s drugim jednim polaganim plesačem. Slijedila ga mirnim zadovoljnim pogledom. Ona se ponosila, gledajući, gdje tako skladno, tako vješto pleše! Živko ipak oćuti, kao da mu se savjest javlja i kao da mu prišapćuje, da ne čini pravo. Prene se na to iz svoje obmane i pojuri prama mjestu baruničinu.

— Ne-ne! — šapne mu strastvenim glasom i još se uže privine uza nj, čvršće mu se za ruku uhvati i reče: — Vi ste izvrstan plesač. Ta kazat ću vam, kada da stanemo!

Narančić morade nastaviti. U prvi čas ljut, no tada se javi ponos, zatim onakvo pređašnje stanje, a napokon padne u potpunu uzrujanost, u razplamćenu strast, te se gotovo bez svijesti, bez volje, a da nije znao, što se s njime zbiva, prepusti lastovnoj, raskošnoj sili, koja je strujala iz svega ovoga ženskoga bića i koja ga je sve snažnije i snažnije omamljivala, napô bezsvijesna vukla nekamo za sobom, davila ga, žarila. On nije više ništa znao, pred očima kao da mu je svega nestalo osim toga bijeloga vrata plesačice i žarkih, a ipak strasnom sumornošću napola zaklopljenih, u nj upiljenih očiju. Oh, pa ovaj divni miris, što mu se od nje do lica dizao, taj vrući dah, koji mu se do vrata šuljao, ovo mekano tijelo dršćući ujedno sa strunama glazbe; — oh — silna ga čežnja savlada, da bi obuhvatio, nosio nekuda čarnu ovu prikazu. Tresao se od požude i raskoši, od želje, da joj se baci na grudi i da je ogrli, da je poljubi na taj tanani a ipak puni vrat, da je digne i kuda odnese; a međutim je sve hitrije — sve žurnije letio s njom po dvorani. Ona ga kao hotimice ravnala u najgušće klupko plesača, on joj se sasvim prepustio, u stisci glave im se malo ne doticahu, i što bješe to? On oćuti na vratu vrući dodir usana — kao cjelov — al ne — u isti čas tresne o njega nevješt koji plesač, te gotovo razočaran — bolan šapnu: »Ah, samo je slučajno bilo!«

— Dosta je! Vodite me iz dvorane, u mali salon — izlane barunica gotovo bez daha umiljatim, unježenim i sumornim glasom, te mu se sva izmučena uhvati ispod pazuha tako, da ju je gotovo više nosio.

Došavši u dvoranu htjede se Živko vratiti k plesanju, sjetivši se, da ovaj ples još nije s Vilmom plesao, no ona kao da ga nije čula. Ovdje nije nikoga bilo. Barunica se baci na prvi kanape za vratima i umiljato pogledav u nj pozove ga, da sjedne kraj nje. On je oklijevao, no opet je mislio, da bi bilo neuljudno ostaviti je ovdje samu. »Pače smiješno!« — gorko prihvati u sebi i pomisli na Josipa i Putifarku. Ta dosjetka učini mu barunicu užasnom, ogavnom, te stane u duši sveticu svoju Vilmu veličati i slaviti.

— Što ste tako tihi? Pače — jao meni — vi me gledate, da bih se morala upravo prestrašiti, ha, ha, ha! Ta sjednite. Ili se možda plašite preda mnom; zar sam tako strašna i ružna? — i barunica ga uhvati za ruku i nježno ga prisili, da se spusti na kanape kraj nje, a ona mu se tada sasvim približi, da su im se ramena dirala.

— Gle, kako ste čudni! No, upamtite, meni se svatko mora pokoriti, — nastavi ona i sveudilj ga žarko gledala i koketljivo mu se prstom zagrozila.

Tada se nakrene licem i gornjim tijelom sasvim k njemu i reče: — Zar vam se ja ne dopadam? Pogledajte me — ili — a da — sad znadem, vi ste već zaljubljeni!

— Molim, barunice! — odvrati joj on neugodno dirnut. Oh, ova žena, ovaj đavo, da spomene još i ime Vilmino!

— A — pa što za to, vi mi se ipak sviđate. Eto kako sam iskrena. Al gle, moja frizura hoće mi — oh — eto je! — krikne i podignuv obje ruke stane popravljati kosu. Narančić morao si je protiv volje priznati, da je taj čas opet vanredno zamamna. Tanko kao kalež gornje tijelo pružajući se iz pasa k ramenima u prelesnoj crti, zatim, kako je dražesno držala ruke u zraku, da se je ljepota punih kao iz mramora isklesanih lakata posve isticala u svojoj čarnoj golotinji, — sve to morao je Narančić primijetiti, a i ćutio je žar plamenih velikih očiju, kojima ga je veselo i obijesno postrance pogledavala. Ne mogavši si po volji popraviti frizure, istrgne iglu i strese glavom, a bujna crna kosa spusti joj se valovito niz ramena i zastruji, zalahori od nje onaj posebni miris; koji je već prije Živka tako zamamljivo i opajao.

— Oh, Bože moj, što ćemo sada! Morate mi pomoći. Evo primite kosu u jedan struk! — zapovjedi mu barunica.

Živko, izgubiv posve svoju volju, učini, kako mu reče, i prignut ovako nad njom, osjećajući toplinu njezine puti, pozirući u takovoj blizini dražesno ovo mlado tijelo, malo da mu se nije pred očima zamaglilo.

Taj čas prestane u dvorani glazba, na vratima pokaže se znalična glava jednoga plesača, barunica rine lako Živka od sebe i dignuv se žurno poleti u garderobu.

Živko sav se još tresao i — dugo još ne mogaše pred Vilmu. Nije bio pravo uzevši ništa kriv, a ipak je ćutio, da ovakav ne smije pred nju. No kad se opet s njom sastao, u blagom joj anđeoskom licu ne opazi ni traga kakovu prikoru, nego tek zabrinutost, u kojoj je bilo prvo pitanje, nije li mu se za Boga što dogodilo. On se uznese ovom čistoćom duše i nevinošću srca i osjeti, kako je ona puno viša i bolja od njega. Postade mu teško, zastidi se sa svoje slabosti, proklinjući barunicu, Muranića, nesretni valcer i tvrdo odluči, da neće više s barunicom plesati.

Sljedeća stranica→