U noći/IX.

← VIII.

U noći IX. autor: Ksaver Šandor Gjalski

X. →

IX.

Međutim spazi Narančić Mirkovićeve i požuriv se prekine započeti govor i povuče sa sobom Kačića, koji je uto Tinku opazio. Milo i dobro lišce djevojke sjalo je od udivljenja, veselja i zadovoljstva. Krasna smeđa kosa, spletena i sada u jednostavnu frizuru, odsijevala je svijetlim kao zarudjelim odrazom, kako se to vidi na starotalijanskim slikama. Nosila je jednostavnu odjeću od kašmira ružičaste boje, pod vratom u prilici srca tek nešto izrezanu, a s rukavima do lakata. Ukusni kroj pristajaše joj preljubazno, te je mala mogla mirnom svijesti gledati ostale krasotice u njihovu atlasu, fularu, satin-merveilleauxu; rijetko bi koja mogla da joj bude premicom. Pa onda ona mila uzrujanost mlada djevojčeta, koje je prvi put na javnoj zabavi, pomiješana dražesnom svečanosti, sve je to lebdilo nad dragom prikazom i kao pršilo iz svake čipke, iz svakog cvijetka, iz visokih bijelih rukavica.

Kačić bio je ne samo očaran, ne samo što se iznova čudio tolikoj krasoti, te mu se pričinjalo, da je tako krasne još nije vidio, nego bude raznježen i razmiljen, te ga sasvim mine pređašnja gorčina. Uza to se radovao, što je vidi onako lijepo odjevenu. On se je bojao, da će sirotica u krugu elegantnoga svijeta izgledati siromašno, pa da će je s prezirom susretati »ovi oholi nepravedni ljudi!« — Zato bijaše sada to ugodnije zatečen.

Što se je više primicao mjestu, gdje su bili Mirkovićevi, to je više osjećao plahost te gotovo jedan čas oćuti srditost, što je došao. Uzalud se trudio, da nađe riječi, koje će joj kazati, kad pred nju dođe, i pitao se, o čem da započne s njome razgovor. Zatim ga smetalo, što će se uz Tinku morati da upozna i s Mirkovićevima. A Mirkovićevi nisu sami! Toliko stranih ljudi!

Oko Mirkovićevih bilo sakupljeno do desetero gospode. Djevojke su sjedile uz vremešnu gospođu u crnoj svili, za koju Narančić prišapne Kačiću, da je to gospođa udova Negušić, sestra Mirkovićeva, koja gospodari u kući brata svoga, otkada mu je supruga umrla.

Mirković prepozna već izdaleka Narančića i stane mu prijazno rukom mahati. Pozdravi između prisutnih i Narančića bili su jednostavni, no iskreni i prijateljski. On predstavi svoga prijatelja. Svi ga srdačno prime i s njim se izrukuju. Oh, kako bi ga to bilo još prije kratkoga vremena veselilo! Doći u dodir s tolikim slavljenim muževima, kako je uvijek želio! Sada — sada ostane hladan, sjeti se Bolićeva suda o svim tim muževima. Pače osjeti neki ponos i zadovoljstvo sa samim sobom, što ga se ova poznata i širom slavenskoga svijeta proslavljena imena ni najmanje ne doimlju; — pohvali se s duševne slobode, da se ne klanja autoritetima niti ih priznaje.

Bijahu pak ovdje zaista po izbor prvaci narodni. Tu je bio duhoviti tumač narodnih pjesama R., uz njega neumorni sabirač starina L., dalje genijalni pjesnik M., vješti pripovjedač i umni pisac K., majstorski prevoditelj M., žarki i duhoviti govornik S., poznati rodoljubivi aristokrat V., ta plemenita duša, koji je svaki narodni pokret na duševnom polju podupirao; nadalje priznati u svoj Evropi učenjak S. i drug mu glasoviti slavist F., a naposljetku od naroda svoga obožavani srpski pjesnik Ž. Videći Kačić, kako svi ti muževi prijateljski opće s ovim srpskim prvakom, pogotovu bješe uvjeren, da Bolić pravo sudi o njima. Kad je opazio, da se i Narančić približuje, te mu se s udivljenjem i odanošću klanja, Kačić se sasvim rastuži. »Čovjek, koji ne priznaje Hrvata!« — promrmlja u sebi i ljuti pogled baci na Srbina, da se ujedno jarostan sjeti onoga iz Like, koji je volio biti iz Granice, negoli iz Hrvatske.

Baš u taj tren prođe njegova preuzvišenost pokraj hrpe u pratnji staroga gospodina, koji, opaziv akademika Mirkovića u razgovoru sa Ž-om, sa smijehom se prigne k preuzvišenosti i rekne: — Eto, s kime ih je vidjeti! Preuzvišenost se nasmije i odvrati sasvim glasno: — Konspiracije! — Pratilac taj bješe nekoć vatren Ilirac, no u dugoj povorci godina zaboravi to, kao što je i sada zaboravio, da ispravi nazor njegove preuzvišenosti, što bi možda drugi učinio na njegovu mjestu, jer je i taj pratilac bio akademik. No on se dosjetki preuzvišenoga tek pokorno nasmjehne. Kačić je čuo sasvim zamijetljivo preuzvišene riječi, i čudnovato, on, u dnu duše i srca protivnik njegove preuzvišenosti, sav se uzradovao na ovu primjedbu i dobro ju je shvatio. Jer stranka, kojoj se taj akademiku posljednje vrijeme priključio, držala je, da Hrvatima ne treba akademije znanosti i da su je stvorili za to, da mogu laglje snovati prevrate i očijukati s »braćom« s onu stranu Save. A Kačiću je gotovo isto već četrnaest dana dokazivao — Bolić!

U čas dolaska mladih ljudi zabavljalo se društvo govoreći o novoj kantati, i svi su hvalili majstora, ushićeni još i sada melodijama, što su ih slušali. Riječi kantate bijahu od pokojnoga Ninkovića, te ih je Tinka s ponosom i sva blažena slušala, kako oba prisutna pjesnika pjesmu hvale. Oj, kako bijaše dijete taj čas sretno i u svom nedužnom dobrom srcu pače ponosno!

Zato i ne opazi, da ju je Vilma lako dirnula, kad se je Narančić s Kačićem poklonio. Tek onda, kada upravo pred nju stadoše, klikne zatečena:

— Zar i vi ovdje? A ja nisam ni znala! — pa zarumeniv se i zastidiv s usklika i ukoriv se sama, što je ludo rekla, nastavi: — No kako bih i znala? Al to je lijepo, što dođoste! — završi postajući sve više i više zbunjena, što joj je baš preljupko pristajalo. Ni Kačić nije bio manje smeten i nije znao, što da rekne.

Tinka prva uzme: — Pa zar se ne čudite, da sam ja ovdje?

Kačić joj htjede u svom zanosu odvratiti, da je došao samo radi nje jedine, no u prvi se čas uspregne i rekne: — Čuo sam, da ćete ovdje biti.

— Tako? Valjda od gospodina Narančića? A još prekjučer nisam znala, da ću ići; kako bih se ja smjela tome nadati! No dobra majka privolila je odmah, kad ju je gospodična Vilma zamolila. O kako sam joj od radosti oko vrata pala. Odavna već zaželjeh vidjeti kakav ples. No da, takve smo mi djevojke! Dakako, za me to nije (siroče malo posve se zarumeni i baci oko na svoju kraću nogu), i sirota majka ne može, jer ipak ima troškova. No Vilma me nagovarala, molila me, pozvala, da idem s njom. K tomu još kad smo u programu čitali očevu pjesmu — e, onda nije bilo druge nego ići. O, prošle noći morala sam čitavu odjeću svršiti, jer je bilo mnogo posla za strane, to sam po danu radila, — no da, tuđi je posao prvi.

Kad je Tinka spomenula ime svoje prijateljice pogleda je dugim vjernim pogledom, zanesenim od udivljenja. Kačić se također okrene onamo. Narančić joj pripovijedao nešto, a ona ga pomnjivo slušala, igrajući se lepezom i gledajući ga ravno svojim sjajnim očima. Samo je nešto manja od Narančića. Njezin vitki, u pasu neobično tanki stas ravna no neukočena držanja imade kraj sve mladosti u sebi neizrecivo puno dostojanstva, premda joj je bijelo odijelo od tila posve jednostavno i nakićeno tek modrim cvijetom potočnica. Jasna plava kosa, teško padajući u punim pramovima na divno složene pleći, sjaji se kao čisto zlato i ne treba mnogo pjesničke mašte, da čovjek u očigled ove kose pomišlja na kraljevsku krunu. U licu izvanredno bijele puti i rijetko pravilnih crta ima uz nježni izraz dobrote nešto otvoreno, plemenito, uzvišeno. Dosta visoko ravno čelo i fini grčki nosić povećavaju još ovu harmoniju, ovaj sklad. Gledajući ovu djevojku poćutio je svatko, da pred njim stoji umna i značajna duša, i divio se neobičnoj, upravo idejalnoj ljepoti.

Narančić joj morao kazivati, što je cijeli dan radio. Ona ga je istinskim zanimanjem slušala, makar joj je mogao pripovijedati jedino o svojim naukama, i ako nije štogod razumjela, prostodušno bi ga prekinula i za razjašnjenje pitala. A ta pitanja najbolje su svjedočila, kako je um djevojke bistar i naobražen. On joj je s veseljem na sve odgovarao, kod toga otkrivajući svoje misli, svoje nade, svoje želje. Ni pred Kačićem nije mogao svoje duše tako razgaliti, kao pred njom. Odavna već njih dvoje prijateljuje. Tako bar do nedavna mišljahu. Poznadu se još od djetinjstva. Narančić je kao đak stanovao kod Mirkovića, dok je još ovaj u N. bio gimnazijski profesor. Nježnomu tankoćutnomu dječarcu bilo je najmilije u društvu male djevojčice. Svaki bi slobodni sat upotrebio, da je ma na koji način obraduje. Najprvo je rezao iz papira zvjezdice, cvijeće, vojnike i kućice, pače pomagao bi oblačiti njenu veliku lutku, koja je oči otvarala i zatvarala, i nije mario za smijeh svojih malih drugova. Kasnije joj čitao Šmitove pripovijesti i Vukove narodne priče, a još kasnije čitahu zajedno dubrovačke hrvatske klasike, njemačke i francuske velikane osamnaestoga vijeka, zatim domaće pjesnike novoga doba.

Jednom čitajući »Kohana i Vlastu« stane Živko i sav još plamteći od zanosa, što ga u njem uzbudiše krasni stihovi i uzvišene misli pjesmotvora, reče: — »Vilmo, ja ne znam, ja Vlastu pomišljam uvijek kao tebe!« Četrnaestgodišnje djevojče ne odvrati ništa, nego problijedi i brizne u plač. No ne u gorki plač tuge i žalosti, nego u nekakav dragi, malo ne u slatki plač, koga nije razumjela. Sedamnaestogodišnji momčić još je manje mogao protumačiti te suze, pa prestrašen i rastužen stane je tješiti, oko nje tetošiti, bezazleno joj ruke cjelivati, dragati joj divnu kosu i brisati suze s krasnoga joj lica. No djevojče nikako se nije moglo umiriti. Te su suze tako nenadano, tako neponjatno i tajnovito navrvjele od nekuda Bog zna od kuda — svakako iz nedirnute dosada strane tajanstvenoga djevojačkoga srca, kao što snažan vrutak silom probija na svijetlo bijeloga dana; — pa kako da im djeca sada u jedan mah sustave bujicu! Napokon ponikne glavicom na grudi njegove i padne u slatki tihi san, neprekidan uzdisajima pravoga plača, nego obasjan prelesnim blaženim posmijehom na rumenim, nevinim ustancima svojim. A on ju je sveudilj ustrašen, ne razumijevajući ništa, motrio i motrio i tad dirnut, bez svijesti, što čini, tiho-tiho poljubi joj mekanu zlatnu kosu, kod toga od uzrujanosti, straha, čega li dršćući kao šiba na vodi. U sebi pak osjeti taj čas neki silni udarac cijelom unutrašnjosti, prelesnu provalu nečega raskošnog, sjajnoga, božanstvenoga.

Od toga dana nisu se djeca više susretala onako bezazleno i bez sustezanja kao dosada. Nešto se među njih uvuklo, što im je prisutnost činilo teškom, nespretnom, a odsutnost opet okrutnom s neprestana čeznuća, željkovanja, čega li. Ipak nije ni jedno znalo, što je to. Pače su držali, da se više ne ljube onako kao do onoga kobnoga časa, te je svako u sebi spočitavalo drugomu nepostojanost i neshvaćanje prijateljskih dužnosti. Ugibahu se i naviknulomu tikanju, malo što se nisu nazivali »gospodičnom« i »gospodinom«.

Kad je došao čas rastanka i Narančiću bješe kuću za uvijek ostaviti, jer je imao poslije praznika otići na sveučilište u Beč, rekoše jedno drugomu, doduše oboje blijedi kao zid, sasvim jednostavno i ukočeno »zbogom!«, no Vilma, čim je bila sama u sobi, udari u bolan gorki plač. Bilo joj, kao da je Živko ponio sa sobom sav njezin život, te od sada nije za dokolice drugo radila, nego knjige, što su ih zajedno čitali, opet u ruke uzimala i o minulim časovima razmišljala. Svaka stvarca, koja ju je na nj sjećala, bila joj neizrecivo draga. Osobito pisma, što ih je Živko ocu njezinu pisao, uvelike su je zanimala. Ako se i jesu u njima većim dijelom raspravljala znanstvena pitanja ili na široko opisivale knjižnice i muzeji ili potanko izvješćivalo o rijetkim spisima i ispravama, što bi ih pregledao na molbu Mirkovićevu, ipak je ona sve to s ljubavlju i veseljem čitala, najviše se radujući zaključku, u kojem je redovito i uvijek za nju dometnuo koju vijest i svagda završio: »Ne zaboravite pozdraviti dragu našu Vilu!« Tako ju je od njegda najvolio nazivati.

Za tim bane nesretni čas, kad je svoju dobru majku izgubila. Od Živka ne dođe pismo, a brzojavili mu nesreću! Vilma se najprije prestrašila, nije li mu se štogod dogodilo. No — nije li možda zaboravio svoje prijatelje? Ta u onom velikom gradu koliko se jur mladih ljudi izopačilo! Na ovu pomisao sva problijedi. Oh, pa kako bi u svojoj nepreglednoj bijedi trebala njegovih nježnih, dobrih riječi, — njegove blage utjehe! A nema, nema pisma. — Ove sumnje raspršiše se jednoga jutra, kad je Živko dojurio ravno iz Beča i još u putnom odijelu poletio gore k njima, te ih nježnom tihom sućuti tješio i svoje suze s njihovima spojio. Pođoše na grob pokojnice moliti se Višnjemu za pokoj dobre joj duše. I kad su na kobnom mjestu tužnu djevojčicu uhvatili bolovi i stisnuli grčevi, on je uhvati u svoj naručaj, te mu se pričini, kao da pred onom dolje u grobu prima u svoje ruke, u svoju zaštitu ovo dijete bez matere, najveće mu blago čitavoga svijeta! Ah, tad se u sebi svečano i odlučno zavjeri, da će ovo blago uvijek štititi, uvijek mu služiti.

Još iste noći morao je otići. Vilma nikako ne htjede nego uza nj do posljednjega časa. Opet su sjedili zajedno u najtamnijem kutu negdašnje njegove sobice. Ne upitav ga baš ništa, ujedared uzme svojim divnim poštenim očima ravno gledati u njegov obraz, u oči, tako uporno, da se on glasno nasmija i upita je, što želi. Ona ga ne presta gledati istim čudnovatim pogledom, a tad ga sva blijeda s naporom upita: »Živko, budi iskren, jesi li se u čem promijenio?« Zarumeniv ponikne zastiđena licem, u kojem se zabrinutost tako očito odavala. Glavicom joj hujali svi oni crni glasovi o pogibli, kojoj je srce i duša mlada čovjeka u velikom gradu izvrgnuta.

— Nisam -! odvrati odlučno Živko, premda nije posve razumio pitanja. On je tek bio svijestan o tome, da za sve ovo vrijeme, otkad se rastadoše, nije mogao ni časak zaboraviti svoje krasne mile drugarice, nego da je svaki dan sve više na nju mislio, pače marljivo učeći uvijek se veselio, kako će onda moći pred nju bolji i savršeniji stupiti. Nikada nije ništa krasno vidio, nikada ništa uzvišeno čuo ili naučio, a da ne bi bila prva misao, kako bi mu sve još ljepše bilo, da je i ona kraj njega, da i ona čuje, da i ona vidi, — da — da — svagda je i njoj isti užitak želio.

Pa ipak ni taj put nije došlo do kakve izjave. Ni jedno ni drugo nije ni pomislilo na takovo što. Ta i onako su osjećali, kako su jedno drugome dragi. Njezina posve djevičanska duša puštala je sebe sasvim iz vida; osjećala je doduše beskrajno blaženstvo, čuvši odlučno mu »nisam«, no nije se pitala, zašto nalazi u tom tolike sreće. On pak — ta i njemu se srce od blaženstva rastapalo — naslućivao je njezina čuvstva, no pogledav u njezino krasno lice, sada opet tako mirno i jasno, — ne, ne, — on se i ne usudi dalje misliti. Bojao se povrijediti svetost, u kojoj ju je uvijek čitavu pomišljao, i tek se bez riječi podade poraznomu čaru onoga trenutka, kakono se cvijet predaje i širi pod toplim raskošnim dodirom žarkoga traka sunčanoga; kako se list prepušta prelesnim drhtanjem slatkomu dahu i nježnome mekanom lahorenju proljetnoga uzduha; kakono sivi vršci planine raskošno rone u grimizne valove osvanule zore!

Kad se je prošle jeseni u Zagreb doselio i ovdje Mirkovićeve našao, ne nađe nijedno od njih veselju kraja ni konca. Svi ga lijepo primiše, Vilma najljepše, ne krijući nimalo u svojoj nevinoj navici, u svojem poštenom, ravnom i ponosnom duhu, velike one radosti, što će sada opet biti skupa. Morade obećati, da će svaki dan k njima dolaziti. Ovako se nađoše jednom na samu. Otac je otišao u akademijsku sjednicu, tetka u dućan. Vilma ostala sama, zabavljena kućnim poslom, pred njom Lajevi narodni ornamenti. Ovako je on nađe. S razgovora o ljepoti domaćih rukotvorina prijeđoše na narodnu glazbu, i kako se već bilo smrklo, a Vilma nije više mogla raditi, umoli je Živko, da sjedne glasoviru. Ona ga posluša i ne prebirući, onako bez prave svijesti, zaigra krasnu pjesmu Milke Atanasijevićeve: »Na te mislim!« — Muzika, taj najbolji pratilac naših čuvstava, učini i sada, da je ovo dvoje mladih nevinih srdaca progledalo i još nije zamnio zadnji akord sobama, već se oboje našlo u zagrljaju. On se osjećao pravim divom — polubogom, najsretnijim čovjekom ovoga svijeta, a ona od snatrenja i uzrujanosti s blaženim suzama u očima mucala nerazumljive slatke riječi. I nije ih ova provala zadivila ili iznenadila, tek su se čudili, kako se nije to jur davno prije dogodilo. Kako su bili Živko i Vilma posve iskreni i pošteni, ne bi bili mogli nikako podnijeti, da zataje ili prikriju svoju ljubav pred Mirkovićem. Čar tajne ljubavi nije mogao naći mjesta u njihovim nevinim srcima i jedva što je Mirković kući došao, već mu je Narančić sve ispripovjedio. Starac se u prvi mah prestraši, jer nije mogao shvatiti, kako li njegovo milo jedino dijete dolazi na takove stvari, a on ni da bi samo jednom na to pomislio! Oh — majka — majke nema. No tad se ukori radi svoje nepravednosti, gledajući u ono čisto pravedno lice djevojke, pa se najposlije primiri, pače pod konac zasjaju mu u očima suze radosnice. Živko je morao cijelu večer u krugu obitelji ostati i zaruke su se na tiho slavile. »Dakle — za četiri godine. Ja Vilme prije ne dam iz kuće, mora dvadesetu navršiti, a i ti, momče, svrši prije sve svoje nauke, ispite, još se malo po svijetu ogledaj, osnuj rođeno ognjište, — i tek onda!« — odluči starac. Živko i Vilma blaženo se za ruke držahu; što im je i trebalo više, nego da znadu, kako se iz dna duše ljube i obožavaju!

Odsada je probavljao Narančić svu svoju dokolicu kod Vilme, zaokupljen i ovdje umnom zabavom zajedničkoga čitanja, glazbovanja, pjevanja. Ova ga ljubav ne odvrati ni najmanje od dužnosti, pače čista i neokaljana kao kap jutarnje rose nije nosila u sebi nikakve strasne požude; ili ih je svladavala čistoćom i nepristupnošću djevojačke nevine duše. On je mogao i dalje posve sabrano učiti, te ga je sada još veća želja i snažnija volja vukla knjizi, jer je imao uvijek pred očima, da mora zavrijediti veliku svoju sreću. Vilma pak od naravi osobito duševno nadarena, s brižnim odgojem potpuno izobražena, također je sa svoje strane uvijek potpirivala u njemu želju za znanjem i poput njega čeznula za svim, što je lijepo i uzvišeno. Tako je Živko iz divnoga ovog ženskoga vrela neprestano crpao i svoj um i svoje srce bogatio i oplemenjivao. Blaženstvo i sreća bijahu im bez granica. Svaki bi se dan Bogu molio, da tako uvijek ostane.

Sljedeća stranica→