U noći/XI.

← X.

U noći XI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XII. →

XI.

Međutim je Kačić sveudilj sjedio uz Tinku. Nije ni mislio na plesanje. Tinka ga upita, zašto ne pleše. On joj odvrati važno, da osuđuje ples uopće, kao zabavu, koja naobraženu čovjeku ne dolikuje, a napose »mi Hrvati u sadašnjim žalosnim prilikama ne smijemo ni misliti na plesanje«. Djevojka ga pogleda sva u čudu i kako nije mogla razumjeti njegove tvrdnje, ne odgovori mu ništa.

Ovaj čas prođe Hojkić sav svečan u dugom crnom kaputu, ravno ispruživši sve prste u bijelim rukavicama. Čitavo je tijelo ukočio tako, kao da mu je za vratom zabijen kolac, te je neprestance gladio dugu krasnu bradu ili na prstima rukavice popravljao. Prošavši pokraj Tinke nakloni joj se duboko, omjeri je pogledom slavodobitnim i htjede joj onako mimogred štogod kazati. No prepoznavši Kačića trgne se i predomisliv se pođe dalje.

— Zar vi poznajete ovoga gospodina? — upita je iznenađeni Kačić, gledajući za Hojkićem. Ljutio se na njegov dugi kaput i što se u njem oholi, a on imade na sebi tuđi! Ta pomisao uzburka u njem krv, kao da bi nu rojevi mravaca iz kaputa po tijelu navalili, pa se i rasrdi i zastidi.

— Ovaj gospodin stanuje kod nas, — odvrati mu Tinka. Valjda ga poznajete? I on je pravnik. Poznaje ga sav Zagreb, — gospodin Hojkić. On je također pisac — pjesnik. Niste li čitali u »Vijencu«, u posljednjem broju od njega je lijepa jedna pjesma. Velik rodoljub, u novinama ga često spominju, — dovrši Tinka, a rumen, što je obli, kad je spazila Hojkića, još joj ne prođe.

Kačić ne primijeti toga. Riječi Tinkine neugodno ga se dojmiše. Ova hvala — Bože moj!

— Oh, i kakav rodoljub! Da ste ga jednom čuli na đačkoj skupštini. Nije se usudio ni hrvatsko ime spomenuti! No, otkada stanuje kod vas?

— Još onaj isti dan, kad ste vi ono sa mnom — još sam vam kazivala — sjećate l' se? — da nam je stan prazan, — još onaj dan uzeo je gospodin Hojkić kod nas sobu. Majka je bila sasvim sretna; no, dakako, nama je to velika pripomoć, a gospodin Hojkić ugledan je i tako vrijedan — uljudan. O, da vidite, kako krasnih knjiga imade! Obećao je, da će mi neko je posuditi, no da će prije izabrati, što mogu čitati, a što ne.

Kačiću ne bijaše ugodna ova vijest. Osjeti nešto, što je bilo veoma slično zavisti ili pače ljubomornosti. »Kako je taj sretan! — pomisli u sebi, — svaki dan će je vidjeti, razgovarati s njom, oh, koja prilika, da se zaljubi. Al ne, ne, ona je još suviše djetinjasta, siroče, pa i ne misli na takve stvari, a ja odmah tako sudim!« — No ipak se ne umiri posve. Hojkić mu bude još nesnosniji i neugodniji. Uto prođoše mimo Vilma i Živko, oboje blaženi i sretni, da im se mlada krasna lica gotovo prelijevala od radosti. On prignut k njezinu obrazu pripovijedao joj nešto.

— Gledajte ih, kako se vole! — rekne Tinka, prateći dugim vjernim pogledom svoju prijateljicu.

— Tko? — upita Kačić rastreseno.

— Ta Vilma i gospodin Narančić.

— Otkuda vi to zaključujete, da se vole?

— Kako ne bi; ta zaručeni su!

— Šta velite! — malo što ne krikne Kačić i tada gotovo ne vjerujući, nastavi: — Ja sam mu najbolji prijatelj; valjda bi mi bio kazao!

— Pa zar nije? Uostalom nisu to javne zaruke, a nije tomu ni dugo. Al da znadete, kako je Vilma sretna i kako ga ljubi! No ona i zaslužuje! — nastavi djevojka pravim zanosom i onom plemenitošću, u kojoj nema traga sebičnosti ni zavisti.

Kačića je jako peklo, što mu Narančić nije priopćio svojih zaruka. »Takovi su ljudi, ali dakako — ja sirotan — dobar sam jedino, da slušam njegove ekspektoracije, da se tako preda mnom vježba — i hvališe svojim znanjem. No otkriti svoju dušu, — ah — ti bogataši, napokon svi su bez srca!« gorko rekne u sebi sav razjađen. Nije dakako pomislio, nije li nepravedan prema Živku, koji možda nije našao prilike, da mu se povjeri; ta već cijele zime rijetko se sastaju, — a čijom krivnjom? Koji je koga počeo zapuštati? No ništa od ovoga ne padne mu na um. Taj čas bijaše upravo kivan na Živka, kao da je iskusio veliko kakvo razočaranje. »Napokon imadu Jelenčić i Puškarić pravo, kada sumnjaju o njem, — Boga mi!« — i prvi put ne osjeti Krešimir kod ovakve sumnje grižnju savjesti.

— Vi ste dakle prijatelj gospodina Narančića? I on je dobar čovjek? — prekine Tinka Kačića u mislima njegovim.

— Dobar čovjek, — potvrdi nemarno i bez pravoga uvjerenja. Drugda bi ga bio zacijelo uzeo uzvisivati upravo onako, kako je malo prije Tinka uzvisivala Vilmu, — al sada! Pogled, kojim je sveudilj slijedio Živka, bio je neopisivo zloban i kivan.

Gledajući međutim prijatelja i zaručnicu njegovu, kako se blaženo i tiho smiju, kako polagano jedno kraj drugoga šeće u slatkom zaboravu svega ovoga svijeta i sve silne ove svjetine, kako si neprestano nešto šapuću, dojmi se njega ta sreća zaljubljenih i raznježen poćuti želju, da bi s i on našao u takvoj prigodi. Oj, kako mora da je krasno znati se zaljubljenim, lijepu dobru djevicu zvati svojom, sve svoje misli i svoja čuvstva pred njom otkriti i slušati hvalu — pobudu iz tako iskrenih vjernih usta! Oh, sva silna želja, sve ogromno čeznuće dvadesetgodišnjega mladoga života za čarnom ljubavi, potrese mu i uznjiha dušu. Okrene se k Tinki. Nikada mu se ljepšom nije pričinila! I bujna kosa, i fini profil krasnoga lica, i zamaman sanjarski pogled neobičnih joj očiju, — oh — i onaj bijeli baršunasti vrat, taj prvi početak nježnih grudi, koje se stidljivo u kašmiru sakrivaju, a ipak ne mogu zatajiti svu zamamnu oblinu svoju — pa i oni puni i okrugli lakti, tako bijeli i svježi; — sve — sve to jasno mu se prikaza, te on osjeti, da bi samo s ovom djevojkom mogao dijeliti sreću, na koju je netom pomislio. U toj navali osjećaja htjede joj nešto lijepo kazati, no bojao se i stidio, da ne rekne običan besmislen komplimenat. Da joj se otkrije? Ne — kako bi to mogao! Ta, pače bi smiješno bilo.

Tinka ne opazi, da je Krešimir malo ne guta svojim očima. Ona kao da je nekoga tražila, i Kačić protiv volje pogleda istim pravcem. Spazi ondje Hojkića. Ovaj se sveudilj sam šetao. Opaziv jednu djevojku približi joj se laskavim no posve dostojanstvenim načinom i rekne joj nešto. Djevojka se nasmije i ošine Hojkića pronicavim pogledom. Kačić se opet okrene k Tinki i pričini mu se, da je sada bljeđa. »Oho!«, ljubomornom zabrinutosti šapne si Krešimir.

Uto dođe Hojkić u neposrednu blizinu. Sad nije išao dalje. Nasmiješiv se načinom, da se Kačiću pričinio u isti čas i suviše slatkim i suviše milostivim, stane pred Tinku i nakloni joj se, svojim običnim uistinu svečanim načinom budućega znamenitoga čovjeka.

— Koje li čudo, gospođice? Ja sam posve iznenađen, no ugodno iznenađen, da vas ovdje vidim. A ne kazaste mi ništa, da kanite poći. Tekar ovdje moram saznati, da ste došli s našim slavnim učenjakom Mirkovićem. Baš mi je milo, što dođoh, a malo je falilo da me ne biste bili ovdje vidjeli. Mnogo posla, treba učiti, u kancelariji raditi, moj stari sasvim se oslonio na me. U redakciji trebaju me također. Književnosti također da pomognem kojom svojom radnjom, — ah! — kažem vam, toliko posla, da koji put ne znam, kud bih se vrgao, — sve mi se glava puši.

— Ne smijete opet odviše; treba i na zdravlje misliti, — odvrati Tinka.

— Oh, — to ja ne mogu. Dok sam mlad, hoću da radim. No, zbilja, veselim se, što dođoste; jedino žalim, što kao vaš stanar nisam ništa znao.

— Nisam ni ja znala tako rekavši do posljednjeg časa. Pa kako da vi saznate, kad se gotovo i ne viđevamo?

— O, popravit ću se ja. Samo neka mi poslovi malko dopuste. Onda ću vam donijeti knjiga — obećanih, pa ćemo razgovarati, koliko vas bude volja.

Kačić nije mogao dulje da sluša taj samodopadni milostivi govor Hojkića, koji jedino o sebi razgovara. Bilo mu za čudo, što Tinka to ne opaža, nego ga sluša pravom pobožnosti. To mu posve pokvari još ono malo dobre volje. Digne se i odšulja u najzabitniji kut ostaviv Tinku s Hojkićem. Sada mu postade upravo neugodno, pače čemerno, pa pogledavaše na sav taj svijet nekim zavidnim, zloradim prezirom i požali, što nije radije pošao na sastanak k Boliću. Ljutio se najvećma na »ovoga« Hojkića, koji mu je pred nosom oteo zabavu s Tinkom, ljutio se i na sebe samoga, što joj cijele večeri nije znao kazati ništa lijepo niti zanimljivo, nego je sjedio kraj nje kao kakav cijepac. Napokon dozlogrdi mu sav sakupljeni svijet, nacifran, nemaran, lakom, te ozlovoljen ustane i htjede da otiđe kući. No sjeti se, da će možda ipak imati još prilike štogod Tinki kazati, i to ga suzdrži da ostane. Umiješa se među svjetinu. Prvo je primijetio, da se premalo hrvatski govori. Mnoge gospođe, nekoje gospođice, gospoda, mladići, pače i nekoji đaci, sve to govori njemački. Pomisli na Jelenčića. »Što bi taj rekao, da čuje! On bi zacijelo rastjerao ove pošvapčene izrode, — ne bi on ni oni drugi trpjeli toga. A mi? Stidim se malo ne, što ostajem miran i ne mogu javno — odmah ovdje — prosvjedovati. Šta to! Riblja krv je u nama svima. Eto, i taj slavni Tinkin rodoljub Hojkić naklapa svojom užasnom njemštinom graničarskoga kaprala!«

Ovako je postajao sve zlovoljniji. Ljutio se gotovo do nesnosljivosti, kad je nedaleko od njega prošla debela pekarica iz susjedstva u teškoj crvenoj svili i na svakoj ruci sa pet širokih zlatnih grivna. »Gle, danas mi je prodala žemljičku, djeca joj poderana i prljava pužu po dućančiću, a sad gotova prava dama! To su ti naši obrtnici!« Druga neka suha ljepušasta ženica, za koju je znao, da je supruga nekoga maloga činovnika kod financije, također ne prođe bolje pred njim. Bila je veoma ukusno i elegantno odjevena; svaki joj mig, svaka kretnja odavaše prenavljanje na veliku gospođu. Neki topnički poručnik vrtio se oko nje, dok su joj starija gospoda potajice, ali na način starih znanaca namigavali. »Otkale, otkale ta elegancija -?« s ogavnošću upita se Kačić i pomisli, da je našao odgovor, kad je ulovio bogata trgovca N., gdje joj kima glavom i požmirkuje očima. Zatim spazi obitelj jednoga višega činovnika. Mati i sve tri kćeri bijahu upravo bogato odjevene. Kačić je poznavao obitelj po pripovijedanju gospodara Šmirganza. Taj ju je svakom prilikom psovao, jer već tri godine čeka na isplatu računa od petnaest forinti za »moderniziranje« odjeće milostive gospođe i gospođice. Šmirganz bi nabrajao svaki put čitavo čislo sličnih dugova gospodina savjetnika i tvrdio, da gospođa sa svoje tri kćeri ide neprestano u lov na mlade ljude, radi čega ih preko očeve plaće elegantno odijeva, svakamo vodi i ložu drži u kazalištu. A istina da je prava, da više od dvije košulje nema ni majka niti koja kći, pa da moraju zajedno s gospodinom ocem savjetnikom i mladim gospodinom, jednim od prvih kicoša zagrebačkih, spavati na slamnjačama.

Još više nego na ovu obitelj ljutio se Kačić na neku staru gospođu i njezinu kćer. Starica bijaše kukavno odjevena, dok se djevojka šepirila u svili. Oko djevojke vrzlo se mnogo mladića, no starica ju je vječito nastojala iz toga kruga izvući i šuljala se u blizinu generala, bogatira, pače i njegove preuzvišenosti. Tomu se nije nitko čudio, niti sama djevojka, jer starija joj sestra bila je već poznata i razglašena »ljepotica« u Beču. S ove dvije žene najviše se zabavljala siromašna udovica s milovidnom kćerkom svojom, također ukusno i skupocjeno odjevenom po najnovijoj modi. Zlobna jedna majka četiriju osidjelih djevojaka zavidno je pogledavala na djevojčicu i čemerno, gotovo glasno psovala: »Ta, kod njih nema čovjek kamo sjesti u sobi, nema ni čestita stolca ni pravoga stola, pa gledaj danas — kakva je to parada!« — Te riječi izustila je prema širokoj, debeloj gospođi, teško stegnutoj u svilu i kadifu. To bijaše supruga odvjetnika Lužića, čovjeka, koga su negda kao sirotana fratri odgojili uz dužnost, da ih kod objeda dvori i refektorij mete; no on si je silan imutak sabrao. Zavidni su ljudi tvrdili, da taj krasni uspjeh nije postigao toliko svojom advokatskom vještinom, koliko svojim potajnim ortaklukom s jednim židovom, najužasnijim lihvarom u Zagrebu. On je doista još danas hodao po Zagrebu kao najzadnji i najbjedniji dnevničar, priuštio bi si za svoj užitak tek po »dugu« cigaru na dan; no zato mu se gospođa i djeca mogahu u svojim toaletama natjecati sa svakim boljarom. I danas je kći Irina bila jedna od najelegantnijih, te je grofica Ratkovićka nije jedamput bijesno omjerila od glave do pete. Dakako, divna odjeća ne mogaše ipak prikriti, da je lijevo pleće djevojčice nešto više od desnoga. Gospodina Lužića nije bilo ovdje. Imao je da sastavi tešku ogromnu dupliku u pranici svoga žida-uzuraša protiv istih fratara, koji ga dadoše odgojiti. Ovo je Kačić slučajno saznao, čuvši pripovijedati Hojkića, koji je kod Lužića radio, te je i tom prilikom slavio genijalnost svoga principala i opet se pohvalio, da se na nj sasvim oslanja.

Kačiću bude ovdje napokon upravo nesnosljivo. I ne potraživ Narančića krene k izlazu, no u posljednji se čas predomisli i vrati, htijući k Tinki poći, kad je opazio, da Hojkića nema više kraj nje. Vidio ga u razgovoru s Irinom Lužićevom.

Tinka i Vilma sjedile su s gospođom Njegušićkom same na pređašnjem mjestu. Narančića također ne bijaše kod njih. Kačić se veselio, što ga nema. Uzrok ne bi bio znao kazati. Došavši usred dvorane spazi, da se Hojkić opet stvorio pred Tinkom. To ga posve razljuti. Sad bez krzmanja iziđe. Zimski je kaput tek na ulici navukao. Glazba počela opet svirati, veseli joj zvuci domnijevali daleko u tihe ulice i proganjali Kačića na veliku mu srdžbu gotovo do kuće. Ah, taj tanki, sitni cilik gusala kako mu se pričinjao lud, zloban, kao rug i ismjehivanje! A taj kukavni — kukavni svijet, što se sada ludo vrti na zapovijed tih gusala, kolik li je to skup grijeha, sramote i poroka! Pa da Bolić nema pravo? — Oj, žalio se Kačić ovu noć, krivio je ljude i njihove ludosti, uistinu pak najviše ga peklo, što se nije znao pred Tinkom »pametnije« ponijeti.

Sljedeća stranica→