Tito Dorčić/VIII
← VII | Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak |
IX → |
Sredinom ljeta uzbunio se jednog jutra sav V* na vijest da je žena kovača Tome Grbe, Julka, nađena u svojoj kući ubijena, sve škrinje, ormari i ladice pootvorane, a gotovina orobljena. Kovač Toma Grba imao je svoju kućicu i kovačnicu izvan grada na glavnoj cesti i najviše se bavio popravljanjem seljačkih kola i potkivanjem njihovih konja. Posao nije bio velik, radio je samo s malim 14-godišnjim naučnikom. U gradu je Toma imao ljubovcu, neku Katu, s kojom je umorena Tomina žena živjela u prijateljstvu. To su potvrdili mnogi svjedoci. Pored toga odnošaja s ljubovcom Toma je i sa svojom ženom živio u slozi. Doduše o njihovom zajedničkom životu nije umio nitko mnogo kazivati jer su živjeli u svojoj kućici na osami i malo dolazili - izim mušterija - u doticaj s drugim svijetom. Toma je doduše rado boravio u gradu u krčmi, ali o svojoj ženi nije nikada rekao takove riječi po kojoj bi se dalo slutiti da ne uživa u kući mir. O tom su se za njegova odsuća često gosti i razgovarali jer nijesu mogli poimati ravnodušnost žene kojoj muž podržava odnošaje s drugom ženskom i noćiva često u njezinoj kući. Sve je to bilo uglavljeno svjedocima.
Nesretne noći - bilo je subotom - izišao je Toma iz kuće oko pola desete ure. Vani je bila tamna noć, pomalo je rominjala tiha, topla kiša. Kad je izišao na vrata, upravo su cestom mimo kuće prolazila prema gradu trojica njegovih znanaca. Oni su na cesti pričekali Tomu dok je zaključao kućna vrata, i čuli kako je, zaključavši vrata, rekao:
- Ne spuštaj, Julko, zasunak da te ne moram buditi kad se vratim kući...
Kad je Toma došao do kuće svoje ljubovce, oprostio se sa svojim znancima. U kući ljubovce bilo je svjetlo, a njemu se činilo da ga je ona čekala na jednom prozoru u sobi koja nije bila rasvijetljena.
Toma je proboravio noć u kući ljubovce, a jutrom iza četiri sata došao mu je javiti šegrt da gazdarica leži mrtva na krevetu i da je sve u kući porobljeno.
Istragu o počinjenom umorstvu i navodnom grabežu imao je da vodi Tito jer je Puhovec opet ozbiljno pobolijevao i bio zabavljen samo jednom vrlo neugodnom mišlju: da mora k liječnicima u Beč.
I Toma i njegova ljubovca bili su neko vrijeme u istražnom zatvoru, ali pošto im se nije mogla dokazali nikakva krivnja, bili su opet pušteni na slobodu. Jedini tko je proboravio s pokojnom Tominom ženom noć u kući, bio je dječak naučnik. Ali taj dječak nije znao kazati ni riječi o događaju. On je morao ustajati ljeti prije četvrte ure. Prva mu je bila dužnost da pomete svu kuću izim sobe gdje su spavali gazda i gazdarica; da donese vode, opere posuđe od sinoćnje večere i onda da naloži vatru. Sav dan je radio ili u radionici ili u polju, ili pomagao u domaćinstvu gazdarici. Svečera bi ga tako osvojio san da je posljednje zalogaje večere jeo spavajući. Oko desete išao je spavati, odmah usnuo kao mrtav i tako spavao do zore.
Iza počinjena umorstva i grabeža našlo je izaslano sudbeno povjerenstvo da je netko provalio na prozorčić kuhinje koji je gledao u dvorište, u kuću i najprije začepio umorenoj ženi njezinim rupcem usta, a onda je konopcem oko vrata ugušio.
Toma je pak iskazao da mu je odneseno 200 for. gotovine što je bilo spremljeno na dnu jedne škrinje.
Ali mjesec dana iza toga stali su se bili potajno pa sva očitije iznositi u gradu glasovi da je sam Toma u dogovoru sa svojom ljubovcom umorio pokojnu svoju ženu, samo da se može s ljubovcom vjenčati. A škrinje, ormare i ladice, to je - govorilo se - iza umorstva sâm pootvarao, samo da sud zavede na misao da je za njegova odsuća počinjeno grabežno umorstvo.
Uslijed tih glasova budu Toma i ljubovca opet zatvoreni, a Tito se latio nanovo istrage. Sve izjave Tomine i njegove ljubovce bile su složne, obadvoje je vrlo vješto odgovaralo na opasna pitanja, nikada nijesu upali ni u najmanje protuslovije: - Ili su bili nedužni, ili su vanredno vješto zamislili i provađali svoju obrambu pred istražnim sucem.
Za večernjih Duićevih posjeta svratio bi Tito kao nehotice razgovor na taj slučaj, a činio je to naumice: Slutio je u Duićevom naravnom daru i u dugoljetnoj sudbenoj praksi, kojom se uz taj dar mogao okoristiti, da bi mogao od njega uloviti kaku zgodnu misao u poslu škakljive istrage što mu je povjeriše.
Kad je na to opet jednom navrnuo govor - Duić je već bio pripit, ali je u takvom stanju bistrije mislio i radije govorio - mislio je on ovako:
- Nije to laka stvar imati posla s ovakim majstorom! Promišljeno odgovara, ne da se uloviti kao ni jegulja, a babu je uputio dobro: Kad god nasluti škakljivo pitanje, ona kaže samo »ne znam«... A kriv je, evo, ja bih se odmah dao objesiti da je ubio svoju ženu i da je bio u dogovoru sa svojom ljubovcom, tom Katom... E, Puhovec... on je u tome majstor! On s optuženikom razgovara kao ja s vama, a optuženik najedanput problijedi jer ga je zaskočio pitanjem kao mačka ptića, i više ti laž ne koristi! Nema u tom Puhovcu para u svoj kraljevini; on progleda odmah u crijeva svakomu optuženiku i odmah zna je li kriv. Ali vi ste još mlad sudac dakako...
- I vi, Vaso, držite da je ovaj kovač zaista ubio svoju ženu.
- Dašto da ju je on ubio. Ubio ju je prije nego je izišao iz kuće... zadavio je... ispremetao škrinje, ormare i ladice, omazao blatom jedno staklo na prozoru u kuhinji, razbio ga onda i otvorio, a kad je bilo sve gotovo, čekao je da tko prođe cestom, samo da ga čuje kad on rekne tobože ženi neka ne zatvara vrata zasunkom. Da zašto bi on to ženi rekao a namislio je ostati svu noć kod ljubovce? Prožgan je, sav je vražji!
- Tako vi to, Vaso, mislite? - zamišljeno je pitao Tito.
- Prisegao bih da je tako. Žena im je bila na putu, njemu i ljubovci. Ona je naoko trpjela Katu, ali to je bilo samo da pokrije pred svijetom svoju sramotu. On ju je udavio, da tko? Ne može biti prijateljstva među mužem i ženom koja zna da joj muž živi s drugom. Osobito kad nije djece. Bog zna što je među njima bilo! Da vi umijete njega zateći iznenada zgodnim pitanjem... ili još lakše nju, jer u nje nema ni izdaleka one njegove prožganosti... Ja kao da gledam i slušam Puhovca kako on nju pušta da mnogo o čem pripovijeda što se nje tiče, pa je onda iznenada, kad se sva zamislila drugamo, zaskoči drugim pitanjem. On bi, na primjer, rekao: »Dete nam na brzu ruku kažite kako ste se upoznali s Tomom Grbom!« A ona bi se razbrbljala kao što sve ženske i mislila bi samo na to kako će braniti svoje poštenje. A Puhovec bi je onda najednom prekinuo... na primjer: »Jeste li proveli u strahu onu noć kad je umorena Tomina žena?« Ili tako šta... Zaplela bi se ona... Da je to Puhovcu u rukama, ni bi ni kovač izmakao... Ali vi nemate još prakse, dašto...
Sutradan kod istrage pitao je Tito optuženicu neka kaže ukratko svoj život prije nego što se upoznala s Grbom. Ona je shvatila pitanje kao iskušavanje svoga poštenja pa opširno, gdjegdje patetičnim tonom, pripovijedala o tom kako je obitelj, iz koje je potekla, poštena... kako je u uzornoj slozi proživjela šest godina sa svojim pokojnim mužem... A sva se zanijela pripovijedajući kako se Grba u nju zagledao još za života njezinoga muža, ali ona da mu je privoljela istom iza druge godine udovanja ne mogavši napokon odoljeti njegovim žarkim i zdvojnim molbama da mu vrati ljubav, jer je svoj pošteni glas...
- Dobro - prekinuo ju je Tito. - Recite nam, vi ste sigurno onu noć proveli u uzrujanosti čekajući kako će stići vijest o umorstvu Tomine žene?
- Ja nijesam svu noć mogla usnuti.
- A Grba?
- Ni on se nije mogao dočekati dana dok vidimo kako će se to svršiti.
- A! Vi ste dakle o umorstvu znali i razgovarali prije...
Optuženica je već shvatila situaciju. Problijedjela je i izrekla s mukom tražeći riječi:
- Mi smo o tom samo... radi suda...
Glas joj je stao drhtati, a onda je naglo umuknula sva oblivena znojem.
Osjetila se u podmetnutoj stupici. Pokušala se izvući, ali tad je padala iz jednoga protuslovlja u drugo. Obrambena osnova kovača Tome Grbe bila je razbijena.
Umorstvo je bilo gotovo na dlaku izvedeno onako kako ga je svojom fantazijom u pripitom stanju opisao Duić Titu. S prvim protuslovljem kovačeve ljubovce uhvatio je Tito u ruku nit po kojoj je s uspjehom mogao nastaviti istragu da stjera krivca u škripac.
Grad je V* s okolišem trijumfirao nad tim što se s otkrićem krivca zadovoljilo pravdi. A o Titu se naglo pronio glas da je - izvrstan kriminalist.
Kad je do Puhovca došao glas o Titovu kriminalističkom daru, on se u sebi nasmijao, ali prema vijesti ponio se s doličnom ozbiljnošću. Dapače je Titu čestitao pred Reginom na uspjehu istrage...
On se već bio sprijateljio s nekom mišlju koja je sada u njem pomalo dozrijevala, a glas o kriminalističkoj vještini Dorčićevoj došao mu je u tom kao naručen.
Nije naime mogao a da ne opazi Titovo ozbiljno zanimanje za Reginu. Bio je već pripravan na to da će Tito jednoga dana o tom otvoreno progovoriti ili njemu ili Regini. Jednako mu je bilo jasno da je Regina upućena u Titovu nakanu. Finom psihologu dosta je bilo dokaza u tom što je Regina od nekoga vremena vješto izbjegavala razgovor o Dorčiću. - Boji se - tumačio je to ponašanje svoje kćeri Puhovec - da ne dirnem u to delikatno pitanje, jer je u nje previše oštro oko a da ne bi opazila da sam i ja progledao što znače Dorčićevi posjeti. Boji se razgovora o tom, jer nije sama sa sobom načistu što bi mi u tom slučaju izjavila... a nije načistu, jer... no, jer Dorčić nije onaj pravi muž za Reginu...
- A drugoga nema... godine idu... ako odbije Dorčića, ide stalno u susret doživotnomu djevojaštvu. To u sebi nije zlo; ponosna i umna djevojka, kao što je Regina, odabrat će s pravom radije djevojaštvo nego brak s mužem prema kojemu ne može da osjeti štovanje sebi jednakoga... Ali... ali! U tom slučaju ne preostaje joj nego kucati na vratima rođaka i moliti milost... Kad ljudsko društvo zatvara pristup u poslove javnoga života i onim ženskinjama koje su po darovitosti i naobrazbi sposobne za te poslove... A milost, tuđa milost! Regina je preponosna i odviše osjetljiva a da ne bi s ponosom odbila svaku ponuđenu pomoć ako je ovjenčana samo sumnjom na to da ne dolazi iz puna srca, iz ljubavi koja je obvezana i na dužnosti...
- A Dorčić napokon... nije talent, nema široke Reginine naobrazbe, tek lukav je, i to mu, kako se vidi, izvrsno nadoknađuje i znanje i talent. Iz svega što mu uspije, ja vidim kako viri lice Duićevo... Takav čovjek može da bude vrlo dobar muž ako je zaljubljen u svoju ženu i ako nije odan piću, kartama ili ženarenju. A u njega toga ničesa nema. Regina bi uživala uza nj potpunu slobodu, on bi je obožavao, on bi... kao što je čuo mnogo muževa... s očitim priznanjem slabijega govorio svakom prigodom o svojoj ženi: »Moja sudi ovako o toj stvari...« A izgovaraju te riječi s udivljenjem koje ima u sebi nešto od štovanja kojim priprosti ljudi štuju vrhunaravna bića. Ako bi brak bio blagoslovljen djecom, onda bi ljubav prema djeci i briga oko njihova uzgoja nadoknađivala Regini u velikoj mjeri ili posvema ono što joj je uskraćivao brak. Pogotovu kad bi se djeca duševno bacila na materin rod.
Evo, te su misli zaokupljivale Puhovca sve to više što je bliže dolazilo vrijeme da pođe u Beč i izvrgne svoj život nožu operatera. Dorčića - i kad bi mogao - ne bi htio preporučiti svojim moćnim prijateljima za svoga nasljednika. Htio bi odviše očito da je kupio za svoju kćer muža... Mislio je da ga postave npr. za državnoga odvjetnika kod kojega manjega suda gdje ne dolaze komplicirani slučajevi. Tu su; uza nj suci, pa ne može da počini kakvu krupniju zabludu. A poslije se može pomalo doturati u Zagreb na koje od onih mjesta gdje ne treba raditi jer rade drugi...
Zato je Puhovec odmah shvatio što vrijedi u njegovoj osnovi glas o Dorčićevoj kriminalističkoj vještini. Kako je Tito zapleo kovača i njegovu ljubavnicu u protuslovlja, vidio je Puhovec i u tom dnevničara Duića, a iza Duića sebe...
- Lukav je... i umije se zgodno okoristiti tuđim jedrom - pomislio je o Titu - a tim se drži na površini i sigurno plovi k svome cilju... Drugi bi na njegovome mjestu potonuo kao olovo...
Kad se Puhovec šetao sa tri penzionirca koji su bili žive novine u V*, upitao je jedan od njih Puhovca:
- Čujete li, čini se da se kod ovoga slučaja pokazao taj vaš mladi pristav dobar kriminalist.
- Svakako, vrlo darovit kriminalist - ozbiljno je potvrdio Puhovec, a gradom se odmah raznosio o Titu slavan glas vještoga kriminalista...
Sad ne bi bilo ništa napadno kad bi mu kao priznatomu »kriminalistu« povjerili mjesto državnog odvjetnika - mislio je Puhovec.
Početkom jeseni odlučio se napokon Puhovec da poradi svoje bolesti pođe u Beč. Težak je to bio za nj korak. Kad bi popustila bolest, on bi s optimizmom i s prevelikim nadama shvaćao svoje stanje, ali u dnu duše stajalo je nepokolebljivo uvjerenje da su ti svijetli časovi varka i da je zlo trajno a pogibelj neotklonjiva. Bio je odviše inteligentan svojim jakim duhom a da ne bi mogao ili htio pogledati istini u lice. Što je odgađao kroz više godina put u Beč da u kojega specijalista potraži lijeka, bio je uzrok naprosto strah od operaterskoga noža. Nije to bio strah kukavice ni strah malodušna čovjeka Čitao je neka medicinska djela o svojoj bolesti i uvjerio se da je operaterski nož samo zdvojno sredstvo liječnika, jer je autor knjige o takovoj operaciji napisao: »Posljednje sredstvo za kojim je medicinska znanost dosada žalibože vrlo rijetko s uspjehom posegnula...« U Puhovca je zato bila budna stalna i neotklonjiva sumnja da će operaterski nož na njem biti konac bolesti - i života. I kad su domaći liječnici napokon silom zahtijevali da pođe u Beč, odlučio se na taj put, ali s odlukom da se neće podvrći operaciji ako mu to i kao jedino moguće sredstvo spasa predlože.
Vaso Duić bio je određen da ga prati na putu. Bogzna kolike pomoći nije se od njega mogao nadati, jer koliko je Vaso bio spretan i okretan u uredu, toliko je bio nemaran u privatnom životu. Nemaran i nevješt da pomogne sebe, a jedva drugoga. Pored toga kao alkoholist bio je Vaso i tjelesno slab i bez ikakove energije. Ali boljega nije bilo. Reginu otac nije htio da izvrgne svim naporima i neugodnostima puta s bolesnim čovjekom i bog zna kakvoga trčkaranja i traženja po Beču, a nije napokon htio da sazna u Beču od profesora ili njegovoga asistenta pravo stanje njegove bolesti.
Osam dana pred odlaskom u Beč došao je poslije podne Puhovec s Titom kući. Čim su sjeli, rekao je Puhovec Regini:
Pomisli, gospodin Dorčić hoće silom da me prati u Beč. A to ne ide.
- Ja vas ne razumijem, spectabilis - rekao je na to s nekim ogorčenjem Tito. - Zašto da ne ide?
Regina je šutjela. Već je htjela da reče: - Naporno je to - ali je naglo odustala. Dorčić bi ipak bio drugačiji pratilac nego Duić - pomislila je, i u njoj je nadvladala sebična ljubav za oca nakanu da upozori Dorčića na neugodnosti takove usluge.
A tad je upravo neoprezno - ako i šaljivim tonom - progovorio Puhovec:
- Vi ste se možda malko zaželjeli Beča gdje ste proveli četiri najljepše godine svoga života... đakovanje na sveučilištu.
- Moram da i to podnesem... - odvrati Tito istim tonom, ali u njegovoj izjavi bilo je prizvuka uvrijeđena čovjeka. - Vi biste trebali - nastavio je mirno - da udovoljite mojoj želji pa poslije povratka da sudite s kakvom sam nakanom išao u Beč.
- Ne treba da shvatite doslovno moje riječi - ispričavao se Puhovec. - Zar ne osjećate da se šalim? Ja s poštovanjem i zahvalnošću osjećam vašu požrtvovnost, ali vi, prijatelju, nadajući se meni u takovu službu, ne slutite kolika je to žrtva s vaše strane.
- Kad sudite tako, a vi mi udovoljite molbi. Jer ja molim, a nijesam moljen... Da vama pomognem... no o tom ja ne umijem govoriti... Tek ću vam reći da sam točno o vašem putovanju razmišljao. U željeznici, na svakoj stanici, u kočiji, u hotelu, u dogovaranju s profesorom i s njegovim asistentima, o njihovom naputku, o dojavljivanju gospođici o vašem stanju... o svem tom stvarala je moja fantazija po mogućnosti točnu sliku prateći na svakom koraku vas i Duića A rezultat moga razmišljanja bio je: Duić nije za to...
- Dašto da Duić za to nije - opetovala je s intimnom suglasnošću a s izražajem bojažljivosti Regina.
- Duić je dobar čovjek - nastavio je Tito odmah pogledavši iskrenim pogledom Reginu - ali njega je ruinirao alkohol. On jedva sebe vuče na klimavim nogama; njegove se ruke tresu, da vam ne može pružiti ni čašu vode a kamoli na žlici medicinu. Vi biste, spectabilis, prije obavili na primjer kupnju putnih karata nego što bi on to umio učiniti. On je u životu nespretan, ne bi umio da ugovori s kondukterom kako će vam u praznom vagonu osigurati mjesto i namjestiti vam da se polegnete... on će biti jednako nespretan da vam brzo dobavi kakvo jelo ili pilo, da nađe fijaker, da odabere zgodnu sobu u hotelu... a da ne govorim kako će biti bespomoćan u Beču koji ne pozna. Svuda će zakasniti barem za pet časaka... i na kliniku, i u hotel, i kud god ga pošljete. Na koncu osjetit ćete ga uza se kao suvišnu tešku prtljagu koja vam zadaje nepotrebnu skrb...
Govorio je to sa žarom uvjerenja, a to uvjerenje očevidno je djelovalo na Puhovca i na Reginu. Oboje su šutjeli, dok nije javio Puhovec:
- Sve je to više ili manje istina, ali...
- Ali, spectabilis?
- Što da radim?
- Smijem li ja svjetovati? Pišite u Zagreb da mi pošalju zamjenika, recimo, za petnaest dana. Vama će to dakako učiniti. Mjesto Duića pratit ću vas ja u Beč.
- Vi biste to učinili bez... bez...
- Ja bih to učinio - metnuo je Tito ruku na prsi i nastavio svečano: - Učinio bih to s onim čuvstvom s kojim bih učinio svome ocu. Tako mi bog pomogao!
- Oče, kad je tako - rekla je Regina i pogledala zažarenoga Tita s jakim čuvstvom zahvale, očito dirnuta njegovim riječima.
- Hvala vam - tiho je rekao Puhovec i stisnuo Titu ruku.
- Vi dakle pristajete, spectabilis?
- A što drugo da radim u ovom slučaju?
- Hvala bogu! - radosno je kliknuo Tito.
- Kako da vam zahvalim na tolikoj plemenitosti? - upitala je Regina Tita opraštajući se s njime te večeri.
- Vi, gospođice, da mi zahvalite? Vi biste trebali da pogledate u moju dušu pa da vidite kako sam sretan što mi je dana prilika da pokažem kako ljubim i štujem vašega oca... Za taj osjećaj budi se u meni zahvalnost...
U smislu toga govora i u osobitom naglasku riječi »vašega oca« osjetila je opet ono o čem je davno bila načistu: da je taj mladi čovjek ljubi... A ta je misao odmah pomutila ono udivljenje kojim je malo pred tim shvatila Titovu žrtvu za oca. - Čemu da ne ostane pri onom prijateljstvu? - čisto se bolno upitala s osjećajem da tomu ugodnomu prijateljstvu nema mjesta pored onoga čuvstva što hoće silom da joj ga izjavi Tito pa i ovakim načinom da se narine on za pratioca u Beč. Kako je malen u svemu...
- No dakle... što kažeš, Regino, o tom Dorčiću? - upitao ju je otac kad se vratila u sobu.
Bila je pod dojmom posljednje misli o Titu i nije znala što da odgovori. Taj dojam nije još bio posve jasan, ali razbudio je u nje sumnju o Titovoj iskrenosti, kako se maloprije nudio za pratioca. A toga nije smjela da kaže ocu.
A Puhovec je svojim pronicavim okom odmah otkrio da se u duši Regininoj zametnula borba. Bio je dapače načistu o tom koje su se misli srazile u toj borbi. Da nije finim tijelima svoga sjajnoga duha već osjetila kako on umjetno podiže Dorčićev ugled i naklanja mu svoju simpatiju? Da nije odmah našla i razlog čemu on to radi? Kao jako svjetlo njegov duh obasjava sve čega se dirne... Kad bi se takove misli javile u njemu, sažaljivao bi Reginu i ćutio na duši pomoć kao da joj počinja neku veliku nepravdu. Ali pošto mu je otvoreno rečeno da je za spas njegovoga života jedina pomoć operaterski nož, odviše je bio zaokupljen brigom što će početi Regina u slučaju njegove smrti, a da bi s opravdanim ponosom mislio na to kako Regina odbija Dorčića... Dok je bio zdrav, on bi bez dvojbe pridjeo čovjeku, kao što je Tito, nelaskav pridjev »inteligentni lakaj« kad bi komu ponudio sličnu uslugu. A sad je sâm primao od njega tu uslugu s prividnim ganućem srca... A Regina proniče sve!
- Kako mu i drago - reče ne dočekavši Reginina odgovora - ali taj je čovjek u sebi dobar. O tom sam se više puta osvjedočio. Gdjekada načini svojim ponašanjem kakav komični skok, ali nutrina mu je finije građe nego vanjština. Premalo se kretao u boljim krugovima... ali kad promisliš da je sin jednostavnoga ribara? Što se mene tiče, ja volim takove ljude nego salonske lutke u kojih je prazno srce a mnogo puta i mozak.
- U tom se slažem s tobom... - reče Regina. - Tek taj Dorčić... on je, ukratko, meni još uvijek neka zagonetka. Čas ga gledam preiskrenoga do naivnosti djeteta, a čas mi se pomoli pred očima njegova slika kao da sakriva u sebi skroz druge misli i osjećaje nego što ih pokazuje licem i govorom... Lako, vrlo lako, da sam mu nepravedna, a ta me misao više puta napadne, i onda se osjetim krivcem... Teško se snalazim... Nikada ne mogu naći u njem nešto što odaje inteligentnoga, samostalnoga muškarca. Ni to nije možda prava riječ...
- Inteligentnoga muškarca... - upao je s prizvukom ironije Puhovec. - Stoji do toga u kojem se smislu uzima ta riječ. On se pokazao vrstan u svojoj struci, polagao je ispite na sveučilištu, pa kako da ne bude inteligentan? Fali mu takt otmjenijega društva. Kad mi se prvi put predstavio u uredu, ja sam ga u sebi nazvao »štreberom« jer se htio pokazati u službi revniji nego što se traži. A poslije sam vidio da je točnost osobita njegova krepost. Nijednoga spisa zaostatka nema nikada na njegovom stolu. I to nešto vrijedi. Ali ti barem, Regino, nećeš suditi inteligenciju čovjeka po tom kako se zna pokloniti, kako se zna služiti salonskim frazama i konvencionalnim lažima, da li je čitao roman što si ga ti slučajno ovih dana čitala...
Govoreći to, očevidno se Puhovec uzrujavao.
Otac ga je zavolio - pomislila je Regina i poćutjela da je možda pošla predaleko s obzirom na ponuđenu Dorčićevu uslugu koju je otac možda i s nehinjenim ganućem prihvatio. Trebalo bi se postaviti u njegov položaj, položaj teško bolesna čovjeka, da se o tom pravo sudi. Ako je njegova simpatija za Dorčića iskrena, čemu razbijati iluzije što ih na takvoj simpatiji gradi teško bolestan čovjek? Bilo bi nesmisao. Bilo bi nemilosrđe...
- Ti me poznaš, oče - rekla je mirno, snašavši se u situaciji. - Ja ga ne sudim po tome, dapače reći ću ti da je prihvatljiv i za tu vanjsku stranu društvenoga općenja. Kakav je nespretnjak bio kad se prvi put ovdje preda mnom pojavio! A sad je već i u tom skroz drugi... Možda sam se priviknula na nj, ali držim da se ne varam u svom sudu... Uostalom, ima momenata kad mu se ne može poreći savršena iskrenost, neki zanos kojim je odaje! Ne znam jesi li ga motrio kad ti se nudio za pratioca u Beč? Vidjelo se da je kao bol osjetio u sebi tvoju primjedbu da mu se hoće vidjeti Beč... A kad je poslije razvijao ponekud program o putovanju, sav se žario. Čisto se činilo kao da je uvjeren da je on jedini na koga se možeš skroz osloniti na tom putu. Njegove riječi, kretnje, pogled... sve je bilo tako prirodno da se o iskrenosti ne da posumnjati.
Puhovec je gledao Reginu s rastućim zadovoljstvom. Kao da je bio zaista pod jakim utiskom momenta kad mu je Tito s onolikom srdačnošću i žarom ponudio svoju pomoć. A sad je iza Regininih riječi poćutio kao da ga nešto tješnje veže o toga mladoga čovjeka koji je bio slab talent intelekta, ali doista nadaren moralnim i etičnim osjećajem. Ugodno, toplo čuvstvo razlijevalo mu se od toga životom, čuvstvo simpatije i vjere da bi takav čovjek mogao nadoknaditi svojoj ženi - a pri tom je mislio na Reginu - sve što mu je narav uskratila u pogledu umnih darova.
- Kako nijesam opazio! - kliknuo je prema Regini. - Ja nijesam loš poznavalac ljudi, ali moram reći da sam onda osjećao plamen njegovog iskrenog ćućenja... mi smo mu mili... ti i ja... neću da ispitujem. Ali nepravedni mu ne smijemo biti. Znaš li kako ja toga čovjeka sudim? Evo nacrtat ću ti o njemu sliku kako bih ga ja shvatio da sam slikar pa da imam izraditi njegovu sliku: U sebi dobar i požrtvovan... u službi točan... u svojoj struci naobražen. Odgoj mu je bio jednostavan, ali društvo, prilike, a pogotovo inteligentna i razborita žena načinila bi od njega brzo potpunoga čovjeka. Jer njemu nedostaje samo onaj odgoj koji daje okretnosti da se čovjek i manje naobrazbe i talenta učini spretnim i viđenim članom društva... I u uredu je isprva bio nespretan i bespomoćan pored svega svoga znanja. (Otac nije inače nikada govorio pred njom o uredovnim poslovima!) Trebalo ga je voditi, trebalo ga je upućivati dok se postavio na vlastite noge. U onoj jednoj kriminalnoj istrazi pokazao se dobar psiholog...
- Vele da si ga ti uputio - rekla je s nekom bojažljivošću Regina.
- Ja? Idi, što ti na um pada. I kako drugi dolaze na takove misli? Čudnovato... i drsko!
Reginina napomena očevidno ga je razdraživala.
- Otac ga je zavolio... čudnovato kako ga je on zavolio - mislila je poslije toga razgovora Regina. I zamišljala se u Dorčića, ali tu je opet njezina rasudljivost stajala nemoćna. Bio joj je neshvatljiv. Njezin sud o Dorčiću kretao se između dvije skroz suprotne misli: - Ili se umije vanredno prožganom lukavošću pretvarati ili je preiskren poput djeteta. Ali otac... zar se i on vara o njem? Nije moguće! Taj daleko na glasu čovjek sa svojom duhovitošću, svojim znanjem i bogatim iskustvom što ga je u poznavanju ljudi stekao kao sudac, on da bi se naoči tih dviju skrajnosti varao! - Tako se Tito pred očima njezine duše prikazivao čas u prostoj niskoći s odvratnim značajem, a onda se odmah podigao u prijatno svjetlo uzdignut sjajnim duhom njezinoga oca... A nato je osjetila da se množe one fine, čvrste niti što su polako privezivale njezin život o Dorčića... i odmah se javljalo neprijatno čuvstvo od toga što je uviđala da nema snage u sebi da trga te niti, i da će, što dalje, bivati te niti sve čvršće i brojnije a njezina otporna snaga sve slabija...
Već je bilo blizu ponoći te večeri, a Tito i Duić još su sjedili za stolom. Obadvojica su bili pripiti, ali Duić više. Njegovi su živci bili istrošeni, dočim je Tito mogao podnijeti mnogo vina a da sačuva barem vanjštinom izgled trijezna čovjeka. Riješili su neke spise jer je Titu bilo u krvi da se na njegovu stolu ne nađe nikada zaostatka. On je svojim pogledom odmah shvatio da u opisu činovnika vrijedi mnogo ocjena: vrlo marljiv i uredan. Tu dužnost točnosti shvaćaju lakoumno i zanemaruju je - na svoju štetu dašto - ljudi koji se odviše i preuzetno pouzdavaju u svoj talenat. Praktični talenti osjećaju instinktivno da se njome dadu lijepo pokriti mnogi drugi duševni nedostaci, a većina genijalnih ljudi vide u njoj bezuvjetno sredstvo da stvore nešto veliko. Zato je Tito htio da njegov zamjenik, što će ga zamijeniti u uredu dok bude sa šefom na putovanju i u Beču, nađe »čist stol«.
Poslije toga su pili, Tito je bio izvrsne volje. I Duić je bio dobre volje. Kod vina je bio vazda dobro raspoložen, a vijest da će Tito mjesto njega s Puhovcem u Beč, podvostručila je njegovu dobru volju. Kad ga je Tito upitao, je li mu žao što neće u Beč, opro se živo:
- Kako žao! Kad sam ja kazao svojoj ženi da moram šefa pratiti u Beč, rekla je ona: »A jadan ne bio, što nijesu imali nekoga drugoga nego tebe? Ta ti bi takav raskliman i gegav trebao sâm koga da te prati!« Gdje je to za me! Ja sam bio u Beču šest mjeseci, ali kad je to bilo! Pred 25 godina. A što ja znam od Beča? Iz kasarnice na vježbalište, s vježbališta u gostionicu i nedjeljom tamo negdje u neki vrt... što ja znam! Pa što da ja počnem s bolesnim čovjekom u Beču? Sam vas je bog poslao.
Oko jedanaeste ure djelovalo je vino i na Tita. Poželio je da govori s Duićem o Regini, ali nije išlo. Duić već nije ništa shvaćao. Sjedio je kod stola miran, blijedo stegnuta lica s blesastim izražajem pijana čovjeka i buljio tupo pospanim očima u jednu točku. Titove riječi prolazile su mimo njega bez razumijevanja; javljao se samo gdjekada kojim neartikuliranim glasom poput životinje.
- Vaso, vi mene ne slušate - rekao mu je najednom Tito prekinuvši svoje kazivanje kako sjajno pobjeđuje kod Regine.
- Idem ja kući - odvratio je jedva razumljivo Duić i pokušao da ustane uprvši se objema rukama o stol.
Dopijmo još ovo u boci, pa ćete onda kući. Još nije ponoć. Kakav ste vi junak! Ja sam kao 16-godišnji dječak popio uveče s ocem ovoliko vina pa sam išao u krevet samo dobre volje. A vi ste klonuli... stari majstor. Pijte!
- Neću ga ja više ni kapi... Opet ću doći kući četveronoške... Gdje mi je šešir? - pogledao je oko sebe mučno držeći otvorene oči.
- Što vas briga! - tješio ga je Tito postavljajući mu na glavu šešir. - Tko vam to zna izim mene i vaše žene? Moja je gazdarica gluha kao top, a služavka spava bog zna u kojem kutu kuće.
- Idem ja kući - opetovao je Duić kao da ne čuje što mu je govorio Tito. Tito ga je uhvatio ispod ramena i ispratio na cestu. Kad ga je pustio iz ruku, posrnuo je Duić u tamnoj ulici i dočekao obadvjema rukama kućni zid. A onda se polako i oprezno, držeći ruke na zidu, povlačio niz ulicu.
- Ipak sam ja drugi dječak! - pomislio je zadovoljno u sebi Tito vrativši se u sobu. - Pili smo jednako, ja ga malone i ne ćutim, a on se napio kao ćuskija.
Sjeo je k stolu i ponovno se naslađivao ponavljajući u misli doživljaj današnjega dana. Kako je to divna misao bila što mu je iznenada došla na um da se Puhovcu ponudi za pratioca u Beč! Kako divna misao, a kako je s njom divno uspio! Nije mogao da ne osjeti toplinu čuvstva kojim mu je Puhovec stisnuo ruku, i da ne shvati onaj ljupki, zahvalni pogled kojim ga je pogledala Regina. Bio je to neki uzvišeni čas gdje su se njih troje ćutjeli jedno... - Kako sam divno uspio! - kliknuo je samomu sebi i s oduševljenjem dignuo čašu na usta.
- Regina... Regina... - pružio je ispred sebe ruke i izgovarao te riječi s patosom kao da počinje deklamovati pjesmu.
A njegov zanos nije bio posve lažan. U ovo nekoliko mjeseci što se s Reginom družio, stao je napokon osjećati njezinu ljepotu i ženstvo što budi u muškom srcu ljubav. Zanosile su ga one više savršene forme njezinoga skladnoga tijela i otmjena ljepota lica s finom bijelom puti doduše bez svježosti osamnaestogodišnje djevojke, ali bjeloće pune života. Osvajala ga je svojim manirama, svojom otmjenom jednostavnošću i ljupkom razboritošću svoga govora. Kako ga je isprva privlačila k njoj samo proračunana osnova da stupi u rod sa tako uglednim i uplivnim čovjekom kao što je bio Reginin otac, tako ga je sada nukala da potraži njezinu blizinu želja koju je on zvao ljubav. Jer pored te želje koja se polako kroz par mjeseci razvijala, on je naumice lagao Duiću kad mu je jednom rekao da bi volio kad bi Regina bila sirota iz roda skroz neugledna. Ali želja je bila življa, ljubav očitija, možda u svom dnu samo ljubav niskih instinkta, požuda žene koja je lijepa, slijepo, gdjekada ne samo časovito nagnuće čitavoga bivstva prema ženi koju diže do boštva tamna strast. Ali Tito je posljednje vrijeme bio o sebi uvjeren da ljubi, neizrecivo ljubi i da sreća njegovoga života ovisi o tom kako će se Regina odazvati njegovoj ljubavi. A ovaj čas, omamljen vinom, osjećao je da ta ljubav budi i u njemu nešto iz čega postaje pjesma. Ali kao da su krasne riječi i stihovi pjesme ostali sapeti ondje gdje ih je ćutio da se rađaju; on je ponovno širio ruke i uzbuđivao na neke uzvišene osjećaje samoga sebe izgovarajući osobitim glasom samo početak te pjesme: - Regina... Regina!
I opet je s oduševljenjem uzimao u ruke punu čašu govoreći: - U slavu moje Regine...
Zatim mu je palo na um da piše roditeljima. Već je prije, vraćajući se od Puhovca, bio odlučio da će im javiti kako je šef jedinoga njega htio da ga prati u Beč... i da će im zgodnom besjedom natuknuti jasnije onu stalno spominjanu vijest: »Doskora bih vas mogao iznenaditi veselom novošću...« Ali pisanje nije išlo. Slova mu se dvostručila pod perom, zato je pismo odgodio na sutra. Ispio je radije vino i spremio se na počinak kleknuvši najprije pred krevet da izmoli večernju molitvu, kako ga je mati od djetinjstva naučila. Prvu je molitvu dovršio akoprem je dva puta morao prekinuti i domišljati se moli li Očenaš ili je već kod Zdravomarije. A drugu molitvu »za mrtve« nije ni počeo moliti usprkos vjerovanju da ga ta preporuka mrtvih čuva po noći od njihovoga uznemirivanja.