Tito Dorčić/IX
| ← VIII | Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak |
X → |
Putem do Beča nije Tito propustio ni jedne stanice da Regini ne pošalje kartu.
- Ja sam promislio koliko će to veseliti gospođicu - obrazlagao je Puhovcu - njoj će se činiti donekle kao da putuje s nama.
Puhovcu je služio divnom požrtvovnošću. Puhovec i bez udovoljenog egoizma bolesna čovjeka sa svom svojom duhovitošću morao je sumnjati: - Je li moguće da bi to mogla biti služba čovjeka koji je proračunao od nje svoj probitak? - Tito ga je služio i pazio na nj s odanošću i brigom rođena djeteta zaboravljajući u toj službi skroz sebe. Osjećajući se ponekud siguran pod Titovom paskom, razmišljao je o njem Puhovec: - Lako može biti da se mladenac zaljubio u Reginu, a tad je prirodno da prenosi i na oca štogod od čuvstva što ga je u njemu razbudila Reginina ljepota. - Da je Tito umio pročitati tu misao na Puhovčevu licu, bio bi sama sebe iznenadio uspjehom svoga glumljenja. Koliko god je naime vanjštinom umio da se uzdrži pred pronicavim okom svoga šefa zabrinutim i punim ljubavi, toliko je u sebi osjećao u samoprijegornoj službi potpunu hladnoću. Instinktom čovjeka koji vazda s računom gleda u budućnost, pogađao je vrijednost ove samozataje koja je obično posljedica iskrenoga čuvstva, spojena svagda s dužnostima što ih vršimo s pripravnošću i s poćutom ugodnosti a bez najmanje sjenke egoizma. Uvidio je da je ovdje nužno da se uživi u ulogu takova službenika, i doista odigravao ju je virtuoznom vještinom izvrsnoga glumca.
- Ali, dragi Dorčiću - govorio mu je Puhovec - vi posve zaboravljate sebe, a za me se brinete više nego što treba.
Tito se nasmiješio smiješkom čovjeka koji je poćutio te riječi kao žalac.
- Smiješno mi je, oprostite, spectabilis, moram reći da mi je to smiješno. Ja vas ponovno uvjeravam da sam sretan što vama mogu da budem od pomoći. Kunem vam se na to svojim poštenjem. Pa zašto mi kvarite takvim primjedbama radost što je osjećam kad vidim na vašem licu da vam doista koji put ugodim?
U Beču su se smjestili u dvije sobe, jednu do druge, a Tito je ostavljao Puhovca samo kad je trebalo da napokon točno sazna od profesorovog asistenta kad će moći profesor da primi Puhovca. Čekali su dva dana dok ih je primio.
- Je li vam ovaj gospodin rođak? - upitao je u pokrajnoj sobi asistent Tita iza pregledbe.
Tito je razložio u kakvom je odnošaju s Puhovcem. A na to mu je asistent razložio:
- Bolest je zastarjela, operacija više ne bi koristila. Neka živi po naputku; dobit će medicine da ublažuje boli, ali dugo to ne može trajati.
- Koliko otprilike? - upitao je Tito.
- To vam se ne da reći.
Puhovcu su, naravno, zatajili stanje njegove bolesti i osvježili ga dapače nadama. On je međutim bio najzadovoljniji time što nije došlo do rezanja.
Kad je svečeri pošao Puhovec u krevet, sjeo je Tito i olovkom sastavljao pismo Regini. Odlučio joj je reći istinu, oprezno dakako, i prikazati pri tom sebe da ne trpi manje od nje; da je eto zajednički poćut te nesreće žalosna veza njihovih duša. - Oh, što bih dao - pribilježio je s okrajka papira - da smijem preuzeti na se sav teret ljubavi i brige kojom vas štiti ovakav otac!
- G. otac - završivao je opširno pismo - dobio je iz riječi profesora čvrsto uvjerenje da njegova bolest nije za ovaj čas opasna, kao što su ga plašili domaći liječnici. Sad je na nama dužnost da ga i mi u toj vjeri podržavamo. Naša je sveta zadaća da učinimo što ugodnijima odbrojene dneve toga prezaslužnoga i u svakom pogledu uzornoga čovjeka.
- Koliko srdačne intimnosti u onim malim riječima: »naša«, »mi«... Ove neznatne riječi mogu mnogo da govore... - mislio je zadovoljno u sebi kad je pomnjivo ispitivao stavak po stavak svoga koncepta. Bio je načistu da će Reginina oštroumnost otkriti smjesta u pismu kakvu nezgrapnost, nepromišljeno bačenu misao ili protuslovlje koje bi običnom čovjeku ostalo sakriveno. To je bio jedan posao iza svršena koncepta, a drugi, da ispituje s pomoću fantazije i svoga ponekud uhodarskoga duha dojam pisma na Reginu. Pismo ga je isprva zadovoljavalo iako je osjećao kao da je u njem istakao jasnijim crtama svoju bol, zajedničku s Regininom, radi neizlječivosti očeve bolesti, a da je o samoj bolesti govorio tek onoliko koliko je nužno da može govoriti o sebi.
- Regininu oku neće to izmaknuti - pomislio je i bio s konceptom nezadovoljan.
Pripravljao se da sastavlja drugo pismo, ali neke stavke iz prvoga sastavka nije mogao nipošto žrtvovati. Njegova se osoba u drugom sastavku znatno gubila, i bio bi s njime posve zadovoljan da se nije iznenada našao pred novom mišlju: - Je li pametno da joj neugodnu vijest o očevoj bolesti javim ja? - Praktičnim, pozitivnim talentima nije nikakva tajna ona činjenica da ljudi suprotivnost svojih osjećaja poradi iznenadnih vijesti o nesreći, boli ili drugoj kakvoj nedaći podijele između pravoga uzroka takvoga neugodnoga doživljaja i između onoga tko im je neugodni događaj otkrio... On se sjećao karakterističnoga slučaja iz svoga rodnoga mjesta. Mlada žena koju je muž strastveno ljubio, počela je da šara. Stara služavka koja je u roditeljskoj kući muževoj proživjela doba od prvoga djevojaštva do prve starosti, nije mogla podnositi da bude varan taj čovjek što ga je nosila na svojim rukama kad je još bio u povojima, i, prateći njegov rast i razvitak, uzljubila ga brižnom ljubavi, srodnom ljubavi materinskoga srca. Opazila je da mlada njezina gospodarica prima sumnjive posjete kad joj muž - bio je trgovac - radi posla otputuje. I prijavila svoju sumnju varanomu mužu, a on je odmah zatim jednoga dana otputovao ali se naveče iznenada vratio i zatekao ljubavnike... Posljedica toga bio raspad braka, ali taj je čovjek od toga doba toliko zamrzio staru služavku koja ga je svojom priprostom naravi iskreno ljubila, da ju je nakon trideset godina odane službe u očinskoj kući otjerao. Nije joj mogao oprostiti što mu je otkrila griješenje žene koju je ljubio.
- Neće li - zaključivao je Tito - u ovom slučaju gledati Regina u meni onoga neugodnoga čovjeka koji joj je navijestio skoru i neotklonjivu očevu smrt? Neće li svaki put kad me opazi ili kad pomisli na me, spojiti tu misao sa žalosnim spomenom da je izgubila oca?
I bio je načistu, da joj onakav list ne smije pisati. Uzeo je drugi arak papira i, zamislivši se, stao slavnim tonom i riječima potanko obavješćivati o tom kako je otac po izjavi profesora i njegovoga asistenta (»a kojega sam ja napose pitao da mi bez okolišanja reče potpunu istinu«) izvan svake pogibelji. - »Bolest je zastarjela, ali uz solidan i razborit život«, rekao mi je asistent, »može ovaj gospodin, što se njegove bolesti tiče, doživjeti i stotu godinu života.« Slava bogu kad je tako! Vi ćete jedva naslutiti, gospođice, kakvi raskošni osjećaji vladaju mnome što vam mogu ovako veselu vijest dojaviti o gosp. ocu. Veselite se sa mnom, jer evo, otkrit ću vam istinu: Ja sam sa strepnjom u duši čekao sud profesora... Kad pomislim da bih vam u ovom pismu mogao protivno javiti... ne, ja ne mogu ni misliti na to, pred mojim je očima vaša plemenita duša koja ga ljubi načinom uzornoga djeteta. A ja... kako ja sâm da ne ostanem obataljen na takovu vijest o čovjeku koji je najumniji i najbolji od svih ljudi što sam ih dosada upoznao? Oh, kako me nježno čuvstvo djetinje odanosti veže prema njemu; kako se s vama veselim što mogu reći: Ne tugujmo, radujmo se, jer nam je on, velikomu bogu hvala, izvan pogibelji!
S ovakim je pismom bio zadovoljan. Pročitao ga je nekoliko puta, pomno ispitivao stavak za stavkom, gdješto malenkost ispravljao, a onda prepisao. Kad je dovršio pismo, već je bilo 10 sati. Kako se ganuo na stolcu, čuo ga je iz druge sobe Puhovec i zovnuo:
Smjesta se našao uz njegov krevet:
- Što zapovijedate?
- Hvala, meni ne treba ništa. Ali što je da vi još ne spavate?
- Nije kasno - veselo je odvratio Tito. - Ja sam pisao pismo gospođici Regini... sve joj lijepo opisao... odmah ću ga dati dolje konobaru neka ga odmah predade da dospije na koji od noćašnjih vlakova.
- Kakova je sila? - čudio se Puhovec.
- Sila je, spectabilis. Inače bi pismo moglo stići u V* isti dan s nama. A znate da će ona čekati nestrpljivo opširnije vijesti o tom što je sudio o vašoj bolesti profesor. Trebate li što, spectabilis?
- Hvala, ja ću spavati.
- Onda ću ja s vašom dozvolom večerati. Sad kad znam da je vaša bolest šala, počinjem oživljavati, a glad je prvi vjesnik tog oživljavanja.
- Vi još nijeste večerali, čovječe? Hajd odmah da vas je nestalo! - srdačno ga je Puhovec tjerao od sebe.
- Ako bi što trebalo, izvolite pritisnuti na električno puce, a ja ću već dati nalog da me odmah...
- Čuješ li, ideš večerati! - prijetio se srdačnom intimnošću Puhovec.
Izišao je mignuvši lukavo, kad je stupio u svoju sobu, jednim okom onome svome nutarnjemu »ja« koje je umjelo da u Reginina oca steče sklonost što ju je on izrazio u intimnim, nježnim riječima: »Čuješ li, ideš...«
Tito se vratio točno o ponoći u svoju sobu. Navukao je papuče i ušao na prstima u Puhovčevu sobu gdje je na stolu gorjela svjetiljka zaklonjena sjenilom. Puhovec je mirno spavao.
- Tim bolje - pomislio je Tito, vratio se tiho u svoju sobicu pa, izmolivši svoje dvije večernje molitve, za se i za mrtve, legao i odmah zaspao čvrstim snom potpuno spokojna čovjeka.
Treći dan iza povratka u V* ležao je Puhovec još u krevetu. Nije se tužio na boli nego na opću slaboću što je po sudu sviju dolazila od napornosti putovanja.
Regini je još uvijek imao da pripovijeda potankosti iza prvoga slavnoga prikaza Titove požrtvovnosti o kojoj je rekao da je bila junački herojska i djetinje nježna u isti čas. Regina nije mogla da ne bude tolikom hvalom zanesena. Mučila ju je jedna misao: Kako da nagradi tako plemenitu požrtvovnost čovjeku koji je ljubi a kojemu ona ne može da uzvrati ljubav? Osjećala je da svaka druga nagrada i hvala iščezava do potpune iluzije ako odbije ono što bi jedino zaljubljenu čovjeku moglo darovati sreću čeznućoj duši. Bi li mogla da se toliko žrtvuje pa mu pruži svoju ruku, kad uza nj nije mogla da osjeti ni tračka toplijemu čuvstvu koje želi bliži, intimniji dodir dviju duša? Te misli rađale su neugodno stanje u njezinoj duši, nastojala je da ih potisne od sebe i ostavi neka se sve razvija prirodnim putem. »Prirodni« razvoj značio je za nju pobjedu, jer ne može da traži od nje da se kao žena poda čovjeku kojega ne ljubi. - Najposlije - pomislila je s nekom ugodnom zlovoljom - nije li i ta Dorčićeva požrtvovnost proračunana ucjena kojom je pokušao da steče u mene ono što mu po svom osjećaju uskraćujem? Možda sam mu nepravedna, možda je doista u sebi onako dobar i plemenit kako ga shvaća otac... Tko da se tu snađe?
Treći dan iza povratka pozvao ju je otac k svomu krevetu i umolio je da mu sjedne do uzglavlja.
- Hajde, Regino - rekao joj je veselim glasom - da se ja i ti o nečem porazgovorimo.
O Dorčiću - pomislila je s neugodnim poćutom Regina. A ocu je rekla jasnim glasom: - Izvolite, oče.
- Ja sam ti govorio o svojem putovanju s Dorčićem, pa ne treba da to opetujem. On me je pazio sinovljom ljubavi i požrtvovnošću, a to ima svoje značenje. Slutiš li ti, Regino?
Nasmiješila se i potvrdila ocu njegovu misao kimnuvši glavom.
- Ako si slutila, slutila si istinu. Uostalom, kako da zaljubljen čovjek sakrije svoja čuvstva? To su vrlo rijetke, jake duše, koje to mogu... Dužnost mi je da ti reknem... On je naime meni priznao to što si slutila: zaljubljen je u te.
Regina se lecnula.
On je predobio za se oca - pomislila je - a sad hoće očevom naklonošću da osvoji mene...
- Kako mu i drago, Regino; ja i ti treba da se o tom ozbiljno porazgovorimo. Da ga ljubiš, bilo bi svako raspravljanje suvišno. Ovako treba da se stvar postavi pred sud razuma i osvijetli prije konačne odluke sa raznih strana. Naprečac ga odbiti ili naprečac primiti moglo bi s vremenom odjeknuti kajanjem: »Ludo smo uradili...« Nije to stvar laka, sklapanje ženidbe ima vazda u sebi nešto što je nalik na igru, na lutriju. Zaljubljeni ljudi gledaju u njoj samo glavni zgoditak, a gdje srce nije više odviše vrelo od plamena prve mladosti, tu se često pomišlja skeptično o nemogućnosti zgoditka. Ni jedno ni drugo ne valja.
Regina nije imala što da primijeti. Čekala je s neprijatnim poćutom da otac nastavi. Već je osjećala da je on sklon Dorčiću...
- O Dorčiću smo ja i ti govorili više puta, i ja sam ti kazao otvoreno svoje mnijenje o njemu - nastavi Puhovec. - To mnijenje o njemu potpuno je utvrdilo naše zajedničko putovanje. Onolika odanost, briga, požrtvovnost... to je moguće pretpostaviti samo kod čovjeka vrlo dobra srca... to je moguće rastumačiti samo tako što je čuvstvom kojim je tebe zavolio, zahvatio i mene, tvoga oca. Iz svakoga njegovoga kreta, besjede i pogleda ja sam osjećao to čuvstvo, kao što se osjeća hladnoća i bešćutnost sluge koji radi za plaću. A kolika briga za te cijelim putem! S te strane, evo priznajem ti, ja sam ga zavolio...
Umuknuo je zagledavši se zamišljeno neodređenim pravcem. Regina se sjetila s kolikim je veseljem i zadovoljstvom duše primala Dorčićeve karte, pa njegovoga pisma iz Beča.
- Priznajem, s većim oduševljenjem ne da se valjda napisati pismo nego što ga je meni pisao javljajući mi sud profesora o tvojoj bolesti - rekla je Regina.
- Da, čuvstven je to momak... Ali treba da se mi, Regino, porazgovorimo još o nečem... Treba da govorimo otvoreno, osvjetljujući stvar razlozima razbora, a bez sentimentalnosti. Tako je jedino moguće da dođemo do nekoga zaključka koji je najbolji od svega što možemo zaključiti.
- Preradović daje prednost srcu pred pameću - nasmjehnuvši se ali s tonom trpkoće primijeti Regina.
- Preradović daje doduše srcu prednost pred pameću, ali vazda... vazda ne odgovara pjesnički zanos životu, ovomu praktičnomu, svakidanjemu životu...
Slušajući te riječi, Regina je požalila kako je bolest u malo mjeseci slomila očevu divnu energiju i njegovu vjeru u najčistije ideale. Rekla je zvonkim i veselim glasom i ljupko se smiješeći:
- Kako si ti, oče, danas sklon pesimizmu... A sâm si me naučio da je život onaki kako se tko u njemu osjeća i kako umije da ga shvati.
- No da... ali ona mala ekskurzija o pameti i srcu zar nije s tim načelom u savezu? Zar zadovoljstvo ne ovisi o tom poimaš li život više srcem ili pameću... Ali ostavimo ovaj čas to umovanje. Ja se, Regino, približujem šezdesetoj. U Beču su mi doduše rekli da s mojom bolešću mogu i 100 godina doživjeti, i ja sam sklon da to vjerujem. Ali starost je starost. Šezdeset godina... to je već visoka brojka nad poprečnom dobom ljudskoga života. Bolest me je oslabila, ja bih i manji udarac teže podnio... No ukratko: Mogu živjeti još dugo, a mogu se iznenada izvaliti. Dok sam živ, tvoj će život teći zadovoljno. Možeš slobodno uživati ono što ti je najmilije: knjigu, glazbu i upravljanje tim našim malim domaćinstvom. Općiš s društvom s kojim si također po svojoj volji uhvatila stalno poznanstvo. Ukratko, tvoj je život jednoličan ali razborit, zadovoljuje, da rečemo, pamet i srce, i zato je ugodan. Govorimo sad, kako rekoh, bez sentimentalnosti o tom kakav će tvoj život biti u slučaju...
- Na što si ti, oče, počeo misliti! - prekinula ga je Regina.
Otac je htio prosvjedovati, a ona je odmah dometnula:
- Dakle neka ti bude po volji, neću da govorim o čuvstvu... ali, zašto me sad najednom gledaš nekuda slabu, nemoćnu, kako li? Zar nijesi opazio na meni... ja sam stalno držala vazda da jesi... da sam ja kadra s malom mukom potpuno svladati ove male zapreke života?
- Polako, Regino, polako - upadne otac. - Ti ponajprije znaš da iza mene ne ostaje nikakvoga imutka.
- Znam, oče - odvratila je sigurnim glasom.
- A svladavati male, kako ih zoveš, zapreke života, sama...
- Zar nemamo ugledna roda? Prijatelji na sve strane koji bi me, kad bi već do toga došlo, objeručke primili?
- Vidi se, Regino, ovdje govori samo tvoje srce i tvoje neiskustvo.
- Ali, oče! - prosvjedovala je Regina.
- Iluzija, Regino, iluzija - trpko se smiješio Puhovec svojim žutim, nabuhlim licem, a onda je nastavio življe: - Regino, naši prijatelji, naši znanci izumiru, nestaje ih jer su stari kao što sam i ja ostario. Mnogi bi te od njih srdačno prigrlio, ali umiru...
- A njihova djeca? - upita Regina.
- To već nijesu oni naši prijatelji ni rođaci s kojima nas je vezao vez čvrst kao da smo jedna obitelj. Njihova djeca... to je mlađa generacija s drugim mislima, s drugim idejama i s drugim, ako hoćeš, nazorima. Stare veze popuštaju i zamjenjuju se novima. Djeca nijesu nikada što su bili oci. A drugačije ne može ni da bude. Tomu novomu naraštaju ti bi mogla doći kao mila i ugodna prijateljica ili rođakinja u posjete, ali samo u posjete. Pravu srdačnost kojom tko koga prigrljuje kao svoga, oni su već podijelili s drugima. Oni bi te svi primili, ali ne bi mogli da te u svem razumiju... ni oni tebe, ni ti njih s onim sve opraštajućim i sve zaboravljajućim razumijevanjem koje vlada među članovima jedne obitelji. Tvoje mnijenje njima nepovoljno ma o čem bilo bi dosta da te osjete kao tuđicu. Možda ne bi nikada toga jedan drugomu ni prišapnuli, ali svi bi živjeli u uvjerenju da ti je nužna njihova milost. Ti bi, Regino, to osjetila. Tankoćutne duše, kao što je tvoja, ne mogu dugo podnositi tuđu milost.
- Možda prestrogo sudiš, ah ti poznaš ljude bolje od mene. Recimo da je tako kako si razložio. A zar nema u mene dovoljno znanja, vještine i okretnosti da vlastitim radom...
- Što da radiš? - prekinuo je s prizvukom ironije otac.
- Mogu se baviti uzgajanjem i poučavanjem djece.
- Ah to! Ah to! - bolno je kliknuo Puhovec. - Onda bih te radije vidio trpljenim gostom u kojega od naših rođaka. I njima bi nešto vrijedila u kući, ali guvernanta... guvernanta! - kliknuo je dva puta nabravši usta na izražaj gorkoga čuvstva.
I stao je da joj iznosi sve teškoće privatne učiteljice, sve hire majkî, sve njihovo skrovito i javno izraženo nezadovoljstvo poradi neuspjeha, što dolazi od zla koje pedagozi izušćuju riječima da roditelji i rođaci ruše u isti mah što oni sagrade.
- Sjećaš li se, Regino, guvernante u kući tvoje tetke Malvine? Muž joj je bio »illustrissimus«, ona naobražena i ugledna gospođa, pa kako su sudili o toj siromašnoj djevojci što si je hvalila ti kao i svi drugi znanci kuće? »Dobra je, strpljiva je s djecom, stroga je«, govorila bi tvoja tetka onim načinom i glasom koji je unaprijed prosvjedovao proti svakomu protivnomu mnijenju, »ali bezobzirna.«
- Sjećam se - dometnu smijući se Regina. - Prigovarali su da se guvernanta svakoga dopodneva i svakoga popodneva zavuče po jedan sat u svoju sobu i ostavi djecu na brizi majci.
- Eto, vidiš, Regino. Ni dva sata joj danomice nijesu htjeli priuštiti da ih žrtvuje sebi. Nije li to kao da su kupili u kuću roba? A ta pritajena zlovolja stalno se provlačila u svem držanju tvoje tetke prema guvernanti... A koliko sam puta imao prilike u nje i u drugim uglednim kućama da požalim takovu djevojku kad bi joj dali osjetiti u društvu da nije po časti i položaju ravna drugim gostima. To vrijeđa, Regino, i boli.
- I to je, oče, istina - prihvati Regina. - Ali ti si doista danas tako raspoložen... najednom te čujem gdje govoriš kako te nijesam naviknula slušati. Zato, dopusti da ti reknem, tvoj će sud pored sve svoje neoborive logike biti odviše subjektivan.
- Ima li, Regino, objektivnoga suda? Čist objektivitet pretpostavlja sveznanje, a sveznajući je samo bog. - Uostalom, mi smo ostavili glavnu temu i pošli na drugu stazu. Vratimo se. Evo o čem se radi. Dorčić mi je priznao da te ljubi, s bojažljivim upitom skromnoga ljubavnika: »Što ja držim kao otac, može li on gojiti nadu?« što sam znao da mu odgovorim? »Ona je«, rekoh mu, »slobodna, u njezin izbor ne bih se htio nipošto pačati. Vi ste svojom dobom i položajem dorasli za ženidbu pa kažite njoj svoju nakanu.« Što sam mu drugo imao reći? Sad budi pripravna na njegovu izjavu, a i na jasan odgovor. S ovim razgovorom htio sam da ti pomognem doći do odlučnoga suda. Prosudi... uvaži sve činjenice... zamisli se u položaj da si njegova žena, a onda da si samoj sebi ostavljena djevojka. Dobro razmisli... a onda odaberi.
- Njegova žena... - s nekom je veselošću opetovala za ocem te riječi. - U tu se ulogu ne bih mogla uživjeti.
- Zar ti je mrzak?
- Nije. Ima dapače časova kad mi je vrlo ugodna njegova blizina. Ali...
- Ali?
Slegla je tri puta ramenima i smiješila se pri tom nestašno poput djeteta.
- Doista te ne razumijem, Regino.
- Ne možeš me, oče, razumjeti jer niti ja sama sebe u ovoj stvari ne razumijem. Dugo je već tome što sam osjetila da je povod s kojega Dorčić posjećuje našu kuću dublji od prijateljstva. Dašto da nijesam mogla a da i često o tom ne mislim: Što bih ja u slučaju kad bi on to otvoreno izjavio? Pa pored sve simpatije ja nijesam nikada mogla prema njemu osjetiti onoga intimnijega čuvstva koje bi me ponukalo da mu se odazovem.
- Inače se to zove ljubav - upao je otac.
- Recimo.
- Dakako, ljubav - opetovao je otac. - Kad jednom minu one vruće godine, teže se rasplamti to čuvstvo.
- Ne shvaćaš me, oče - prihvati Regina. - Ne mogu ja da mislim na ljubav 18-godišnje djevojčice. Ja sebi pomišljam ženu sretnu samo uz onakova muža uz kojega osjeća da je natkriljuje...
- Razumijem, razumijem - prekinuo ju je nestrpljivo otac. - Ali to ti kažem: Ti Dorčića krivo sudiš. Mnogo mu nedostaje, ali ništa takovo što se u malo vremena ne bi dalo nadoknaditi. Srce je u njega plemenito, a to vrijedi, vjeruj mi, zlata to vrijedi! Ti ga nijesi vidjela sa mnom na putovanju... ali jedan njegov ovaki plemeniti čin koji bi ti iz blizine osjetila, u kojem bi ti se očitovalo kako se herojski žrtvuje da ti budeš sretna, jedan takav njegov čin rasplamsao bi u tvojoj duši skroz drugačija čuvstva... A on je doista takav da bi bio spreman na svaku žrtvu. Ja sam ga proniknuo.
Zašutjeli su. Svatko se zavezao u svoje misli - razgovor o Dorčiću očito je u oboma ostavio tračak zlovolje.
Iza duge stanke uzeo je Puhovec Reginu za ruku i rekao nježnim glasom koji je odavao da su se za vrijeme šutnje odigravali u njegovoj duši i nekoji dirljivi prizori.
- Ja bih te želio vidjeti zaštićenu uz dobra čovjeka. Ali nemoj krivo tumačiti moje riječi o Dorčiću. Ti si slobodna, tebi se može pustiti da sudiš po svom razboru i srcu. Upozorio sam te samo na što imaš da budeš pripravna. Razmisli...
Prošlo je od toga 15 dana a da se u razgovoru između Regine i oca nije niti jednom spomenuo Dorčić. On je dolazio češće i razgovarao s Reginom o stvarima skroz indiferentnima prema onome što je povjerio Puhovcu.
Tek je Regina opažala da otac opetmnogo trpi. On se nije tužio, činilo se nekako kao da ne želi raspršiti onu nadu što ju je donio Regini i nosio u sebi iza povratka iz Beča. Gdjekada bi joj se učinilo da mu snaga naglo malakše, a osobito da mu se licem stao pomalo povlačiti onaj izražaj u teških bolesnika u kojem su izražene patnje, beznađe, neka nepomirljivost, skrajnja apatija i žučljivo razmišljanje o bezrazložnosti koja je povod tim patnjama. A svaki put kad bi kriomice promatrajući oca otkrivala na njegovom jadolikom licu taj teški izražaj, pomislila bi na Dorčića: - Nije li otac u svojoj nagloj staračkoj malaksalosti stalno držao da ću pružiti Dorčiću ruku? - njegov je razgovor iza povratka iz Beča bio očevidno zamišljen s namjerom da je na to skloni! Sad ne govori više o tome, ali tko pozna njegovu narav, shvatit će da on ne može više o tom govoriti. Drži u sebi i pomišlja: - Ni to mi nije pošlo za rukom. - Jednom se samo nedavno on, koji je vazda svojim svijetlim umom gledao mirno i s razumijevanjem svoj i tuđi život, kao zaboravio i uzdahnuo ove riječi: - Ima ljudi, pa im sve uspijeva kao da su im uzde sudbine u vlastitim rukama...
- Ovo cilja na me - pomislila je Regina. Požalila ga je, a nije ga shvaćala! Zar se njegovo poimanje života moglo ovako najednom obrnuti?
Jednoga joj je jutra rekao Duić kad je donio neke spise kući:
- Bome nije mario gospodin otac ići u Beč. Kako mu i drago, prije Beča bio je on zdraviji. U ovo malo vremena načinilo mu se lice kao u mrtvaca...
Brecnula se i pomislila da drugi opažaju bolje promjenu na ocu nego ona koja mu je preblizu.
Istoga dana, kad ih je podvečer posjetio Tito, upitala ga je:
- Opažate li vi na ocu da mu bolest ide nagore? Eto - kazala mu je što joj je jutros rekao Duić.
Tito se rasrdio:
- Molim vas, gospođice, vi uvažujete što govori pijani Duić! Kako bi on mogao što da opazi kad nije bio trijezan već nekoliko godina? Otac je još uvijek slab, ali nije vidjeti ni jednoga simptoma po kojem bi se dalo suditi da bolest kreće nagore. Pijani Duić! Ta profesor je rekao: »Jak vam neće bili više nikada, ali živjeti ovakav kakav je sada može i sto godina.«
Smirila se - i osjetila prvi put da bi joj zaista bilo teško uskratiti ili privolu tomu čovjeku kad bi joj se izjavio. Kako da mu se izgovori? Ta on se već ponašao kao da spada u obitelj, nipošto drzovito, nego s nekom naivnom srdačnošću. - Tko zna možda do toga neće ni doći - pomislila je s nekom nadom koja kao da joj je jedina mogla vratiti potpunu slobodu i odmotati one nevidljive, čvrste niti što su nekim tajanstvenim putem vezivale njezinu sudbinu uz Dorčića...
- Duiću - rekao je Tito Vasi iste večeri dok su još obadvojica bili trijezni - vi treba da opet upozorite gospođicu Reginu loše zdravlje Puhovčevo. Tko zna, kad je ozbiljno upozorite na pogibelj, možda je još na vrijeme da spasi prije smrti i barem štogod od imutka, jer njemu očevidno nema duga života. Liječnici u Beču ili su se prevarili ili su nam hotimice zatajili pravo stanje.
- Nije to nipošto ugodan posao - kušao se oteti Duić. - Morate, Vaso. Da se vaše riječi ne kosnu odviše sirotice, ja ću joj opet dokazivati da nije onako kako vi govorite. I oborit ću se tobože na vas. Nužno je, velim vam, da ovako podijelimo uloge.
- Pa kad vi hoćete - slegnuo je Duić pokorno ramenima.
- Što se gospodin Dorčić na me oborio - tužio se drugi dan Duić Regini - da sam ja vas uvrijedio i ražalostio što sam govorio o bolesti oca. Kao da ja to sâm govorim! Tako govori cijelo naše mjesto, a bome vidite i vi, gospođice, da mu nije dobro.
Nekoliko dana zatim dočekala je Regina oca s riječima:
- Dakle, oče, riješeno...
- Riješeno?
- S Dorčićem. Izjavio se, a ja sam mu se obećala.
- Obećala! - veselo je kao jeka opetovao za njom otac. - Ja držim, Regino, da si uradila razborito - primijetio je odmah živo a lice mu je bilo veselo. - Dobar je to čovjek; ovako će te paziti, vidiš li - govoraše pruživ ruku - kao čašu na dlanu.
Odmah istoga dana kao u malom obiteljskom vijeću rješavalo je sve troje - Puhovec, Regina i Tito - pitanje o Titovoj budućnosti. Puhovec je ostao pri tom da prijeđe k državnom odvjetništvu kod maloga sudišta u P*, a otuda će s vremenom lako skočiti u Zagreb. Sadanji državni odvjetnik u P* službuje već 42 godine i moljaka badava dopust prije polaska u mir - nemaju koga da mu kao zamjenika pošalju. Za pol godine najdulje bit će Tito imenovan definitivno, a tad će se vjenčati.
Sutradan bio je Puhovec cijelo vrijeme zabavljen pisanjem listova da kroz uplivne prijatelje i rođake isposluje sve onako kako su u svom vijećanju zaključili. Izgledao je doista od ovoga dana kao preporođen. Čisto s djetinjastim veseljem i brbljavošću govorio je Regini o tom kako će bili sretna uz Tita, svoja, slobodna, a ipak zaštićena čvrstom rukom muškarca koji je izvana grub ali u sebi finog osjećaja.
- On - govorio je o Titu s uvjerenjem - ne mari gubiti vrijeme u praznim zabavama po gostionicama, nego, kako sâm kaže, čita svake večeri do ponoći. S njim će ti dakle ugodno prolaziti večeri, a ti ćeš ga u lektiri voditi, ti to umiješ... A njemu, koliko sam se osvjedočio, baš to treba. Vođa, jer se sam ne snalazi. A kada dođe prvo dijete - nastavio je zanosnije kao da gleda viziju u budućnosti - ti ćeš uživati raskošnu sreću majke, a po djetetu zavoljet ćeš njegovoga oca onom mirnom, tihom i trajnom ljubavi koja usrećuje. A čim pođem u mir, doći ću i ja k vama - završio je s ganućem.
Mjesec dana iza toga bio je Tito dodijeljen državnomu odvjetništvu u P*, tri mjeseca zatim imenovan zamjenikom državnoga odvjetnika, a iza druga tri mjeseca državnim odvjetnikom.
Odmah iza toga slijedilo je vjenčanje.
Mjesec dana pred vjenčanjem upozorila je Regina Tita da bi trebalo k svečanosti - koja će se doduše skroz skromno obaviti - pozvati i njegove roditelje.
Tito je na to odgovorio neka toga ne radi. - Moj je otac - pisao joj je - doduše samo zakupnik ribolova, ali imućan čovjek i okretan u društvu jer je član mjesne čitaonice; zanima se da sazna iz novina što se zbiva u svijetu i tako dalje. Ali otmjeno i tuđe društvo, s kojim bi se prvi put sastao, smelo bi ga. A pogotovo moja majka našla bi se u velikoj neprilici. Ona je, sirota, tiha, dobra i ponizna ženica; najvoli svoj mir. A mi ćemo njih već posjetiti. To im piši, a što se pira tiče, reci da bismo ih s otvorenim srcem pozvali, ali da izim najnužnijega neće biti nikakove svečanosti ni gozbe.
Regini je nešto upalo u oči: Tito je prije prikazivao svoga oca kao priprostoga nepismenoga ribara koji je iz svih sila nastojao da njega, jedinca sina, digne iz svoga teškoga zanata u gospodski svijet. A sad ga zove »zakupnikom«... i pripovijeda dapače o tom da čita novine...
- Ja ne znam prilike - slegla je ramenima i napisala Titovim roditeljima pismo onako kako ju je on uputio.
*
Na dan vjenčanja sjedili su iza večere kod stola Andrija i Lucija. Već je bila deseta ura, a pred Andrijom je bilo još pol prve boce vina. Šutjeli su.
- Ti, Andrija, večeras sporo piješ - opazila je Lucija.
- Ne ide mi... A i ti si, mama, zamišljena...
Pogledali su se, a Lucija je briznula plakati. Andrija nije plakao, ali trpka bol stisnula je njegovo lice grčevitim crtama.
- Mi smo to drugačije čekali - rekao je tiho Luciji.
- Je li moguće da on nas zaboravlja...? - pitala je Lucija tražeći nijemo očima odgovor u Andrije...