Tito Dorčić/VII

← VI

Tito Dorčić autor: Vjenceslav Novak

VIII →

Titov šef, Julij pl. Puhovec de Zellengrad, bio je u svojoj mladosti vrlo rado viđen gost u svim plemićkim i aristokratskim dvorovima dviju susjednih županija. Lijep, mlad čovjek živahna duha, dosjetljiv, široke naobrazbe, sviđao se jednako u društvu gospođa kao što i u društvu gospode. Bio se domogao i glasa pronicavog i svestrano naobraženog jurista koji se u slobodno vrijeme bavio mnogo proučavanjem modernih jurističkih pisaca. Kao mlad činovnik oženio se posredovanjem rođakâ i prijateljâ kćerkom iz obitelji porodice Ožegovića. Sa ženom - Suzanom - dobio je malo imutka, ali su se jače utvrdile njegove veze s jakom domaćom aristokracijom. Glasoviti biskup Mirko bio je Suzanin polustric. Po tim vezama brzo se uspeo do časti varmeđijskoga suca. Kao sudac držao se vazda uporno na idealnoj visini svoga zvanja. A u braku kao da nije bio sretan te je brzo stao tražiti zabave izvan obiteljskoga kruga i našao se tako u društvu kartašâ. Kartanje je postalo za nj žarkom strašću. Tekla je godina za godinom što bi on svaku noć prosjedio budan i bistar uz kartaški stol. Zadužio je malo-pomalo do krova svoju jedinu imovinu, jednokatnu kuću s vrtom gdje je stanovao. Pojavili su se neugodni znakovi loše probave, ali strast za kartanjem bila je jača od brige za obitelj i od brige za vlastito zdravlje. Usprkos liječničkim savjetima, njegove tjelesne kretnje bile su vezane na prostor između ureda i kuće gdje je stanovao, i kavane, gdje se sakupljalo društvo i domaće i ispreko Drave oko kartaškoga stola. U svojoj pedeset i četvrtoj godini, kad je u njegov ured došao Tito, bio je blijeda, podbuhla lica, mekana mesa kao kvas, sporih, umornih kretnja; samo su još oči sačuvale snagu života i pronicav duh koji je gledao daleko i sve brzo shvaćao.

I Puhovčevi prijatelji koji su mu proricali kao pravniku veliku budućnost, krivili su poradi toga izgubljenoga talenta ženu mu Suzanu. Naprotiv njegovu živahnom i bistrom duhu koji je s nekim pobjedonosnim osjećajem u slobodnom letu tražio neprestano nove čare i nove probleme života - ona je bila tiha, u samoj pobožnosti odgojena ženica, ponizna pred mužem, dapače poslije i pred djecom kad su samo malo odrasla. Sudili su da mu je svojim uskim, strašivim i ponekud misterioznim shvaćanjem života dosadila i omrazila kuću.

Suzana je umrla u 16. godini bračnoga života, a rodila je Puhovcu dvoje djece: stariju Reginu, koja je ostala djevojka a bilo joj je 30 godina kad je Tito došao u V*, i mnogo mlađu Melaniju, koja se udala u svojoj 19. godini i odmah druge godine iza udaje na rođaju umrla.

Regina je bila ovisoka djevojka, savršeno skladno razvijenih forma života. U kretnjama, govoru i pogledu bila je izražena vazda neprisiljena i prirođena otmjenost koja sili na poštivanje. U blijedom, duguljastom licu fino modelovanih crta s dubokim crnim očima bilo je, kao što i u harmoniji formâ života, sklada ljepote i razbora. Talent je naslijedila od oca. Od svoje 12. do 15. godine boravila je poradi obrazovanja u Beču kod nekih rođaka s materine strane, naučila shvaćati pravu vrijednost znanosti, umjetnosti i religije i stekla samostalan i bistar sud o životu i svijetu.

Po pismima što ih je pisala iz Beča ocu, nije Puhovec mogao nikako suditi da je u njegove kćeri tako jak talenat. On bi joj vrlo rijetko pisao, pa je ona držala da bi mu dugačkim pismima dosađivala. U šest godina i otuđila se dosta ocu. Ali kad se vratila kući, promijenilo se to. Puhovec je vidio da se dade umnije razgovarati s njegovom Reginom nego s mnogim mladim juratušom iz ureda, i on se osjetio najednom prema njoj skroz drugi: jednako pun prijateljskoga poštivanja kao što i roditeljskoga zanosa i ljubavi.

Imutka za nju nije imao nikakova; toga nije tajio nikomu jer je bio uvjeren da će za takim biserom umjeti da posegne samo onaki muškarac koji će biti sposoban da ocijeni njezino duševno blago. A u tom je vidio ujedno najjači zalog njezine sreće.

Regina je posjećivala bliže i dalje rođake i znance, provela svake godine u pokladama pokoji tjedan u Zagrebu, svuda bila viđena i slavljena kao vrlo umna i naobražena ljepotica, ali ozbiljnoga prosca nije bilo. S obzirom na njezin rod, a možda i od straha pred njezinom razglašenom naobrazbom - (muškarci slaboga talenta i male naobrazbe žacaju se blizine naobraženih žena) - nijesu se manji usudili da je zaprose, a »veći« su cijenili njezin um i uživali u njezinom društvu, ali u pogledu ženidbe bilo je što drugo - Regini je prema njezinomu društvenomu položaju falio imutak.

I tako je Regina stupila u svoju 30. godinu a da se prosac nije javio. Ona je na udaju već prestala misliti, ali nije otac. Smatrao se krivcem. Što je bio stariji i što mu je više dodijavao želudac, sve se okrutnije javljala u njem misao: Što će početi Regina kad on umre? Izgubiti se sa svojim talentom i umom neće. Ali kakav će to biti život, ovisan bog zna o čijoj milosti i hirima, a kakav joj je život on mogao i bio dužan osigurati!

Kad je jednom sjedio u Zagrebu iza objeda kod vijećnika Banskoga stola Roberta Malinića uz crnu kavu, došli su, govoreći o obiteljskim prilikama, i na razgovor o Regini. Tu je Malinić rekao:

- Ti si, amice, sam kriv. Mogao si svoju Reginu opskrbiti kako god si htio.

- Ja? - začudio se Puhovec.

- Ti, amice. Koliko si imao neoženjenih askultanata i pristava u svom uredu: zar nijesi mogao kojega finoga dječaka dovesti u kuću, a ono bi drugo došlo po sebi? Zaljubiti se u djevojku, kao što je još i sada tvoja Regina, nije teška stvar. A tvoja je Regina... da ti tako rečem, prefina i prepametna djevojka a da mlad čovjek ne izgubi pred njom kuražu. Trebalo je da pomogneš, da nekako indirektno uputiš mlada čovjeka koji ti je bio simpatičan. Nije ni Regina nepredobiva tvrđa... djevojka je koja čeka svoju sreću, kao što i svaka druga djevojka.

- Ne! - odlučno je rekao Puhovec. - Tim putem ne bih umio a ni htio tražiti njezinu sreću.

- A ipak se prikazuje da si morao. Pa što je u tome zlo? Kad bi vidio da je pošten dječak, zar nije svejedno ako sâm nađe put do njezinoga srca ili ako mu ga ti onako nenapadnim načinom pomogneš naći?

- Nije isto.

- Ja držim da jest. A takav bi mladenac... no razumije se da avancement Puhovčeva zeta ne bi ovisio o godinama službovanja. Ali ti si ostao uvijek neki... što ja znam! Nijesi nikada s prave strane umio shvatiti život.

- Ne govorimo o tom - umolio ga je Puhovec.

Misao je bila za nj skroz nova. Za Reginu - pa da je trebalo tim putem tražiti muža! A sad se javljala u njem često Malinićeva primjedba: - Nisi li se doista premalo brinuo za Regininu budućnost? - Koliko se skroz neprirodnih brakova sklopi s obzirom na velike razlike moralne i intelektualne vrijednosti obadvoje bračnih drugova samo stoga što se brak utanači iza letimičnoga poznanstva? Može li biti što nemoralno u tom ako otac ima prilike da prouči mlada čovjeka, pa kad se uvjeri o njegovoj vrijednosti, da mu dade priliku da se upozna s djevojkom koja mu je po svojoj vrijednosti dorasla? Ima li što nemoralno u tom da takav odlično sposoban mlad čovjek nađe potpore u obiteljskim vezama pa da se bez šablonske birokratske ljestvice popne do samostalnijega i odličnijega mjesta na koje po svojoj inteligenciji i spada? I pred Puhovčevim očima javljali su se mnogi mladi, vrsni ljudi koji su u njegovom uredu službovali kao vježbenici, prislušnici i pristavi. Koliki su od njih bili krasni ljudi, sjajno talentirani, s dubokom stručnom i širokom općom naobrazbom, idealni i zanosni... Mnoge je zavolio kao da su mu rođeni sinovi. U jednakom shvatanju kod rješavanja kojega zamršenijega pitanja osjećao bi Puhovec neko duševno srodstvo; s ugodnom poćuti kao u obitelji gledao bi takove mlade ljude u svom uredu i iskreno se veselio ako je mogao da pripomogne njihovomu promaknuću. Da je takove ljude znao prikupiti gdjekada i u privatnom životu oko svoga stola, da je nastao saobraćaj među jednako talentiranim, jednako visokom kulturom oplemenjenim dušama - no šta! - prekinuo bi Puhovec naglo s osjećajem gorčine svoje misli...

Upravo u to doba kad se Puhovec nehotice vraćao k tim mislima, dobije on dva pisma, jedno za drugim: U jednom mu preporučuje na zagovor za ispražnjeno mjesto pristava biskup Mirko Ožegović Tita Dorčića, a u drugom mu javlja prijatelj iz Zagreba: »Poslat ćemo ti za pristava nekoga Dorčića iz Senja. Ne znamo kakav je, ali ima jakih zagovornika, sve, čini se, po biskupu Ožegoviću.«

Prije Tita stigli su u V* njegovi spisi. Puhovec ih je pregledao i odmah bio otprilike načistu kakav će biti činovnik taj njegov novi pristav. Na mršave njegove svjedodžbe o položenim ispitima na bečkom juridičkom fakultetu nije se toliko osvrtao. Ali svjedodžba majora Kopetzkoga! Nikakva zapravo svjedodžba nego prosto službena potvrda »da je apsolvirani pravnik Tito Dorčić od... do... u ovom uredu kao prislušnik službovao«. Taj mûk, ta uskrata suda o službovanju imala je svoj razlog. Da je taj kandidat kakav nemoralan čovjek, Senj je malen grad, sve bi se znalo, biskup ga ne bi preporučio. Bit će dakle prije da se pokazao nesposoban...

No on je i takvih mladih ljudi imao u svom uredu. Prema sposobnostima dobivali su i radnje, a dnevničar Vaso Duić izvlačio ih je i u takvim malim radnjama iz neprilike.

Tim je bilo riješeno pitanje o novom pristavu, i Puhovec nije na nj više mislio.

- Vi imate još pet dana slobodnoga vremena - rekao je Puhovec Titu kad mu se u uredu predstavio. - Za to se vrijeme odmarajte od puta, uredite svoje privatne stvari i pomalo se upoznajte s mjestom...

- Molim, spectabilis - prekinuo ga je poniznim glasom Tito - ja bih želio nastupiti službu odmah.

- Odmah? - A čemu? Beriva vam teku ionako istom mi početka budućega mjeseca.

- Ne radi se, spectabilis, o berivima. Ja sam sada par mjeseci pauzirao, a željan sam da radim - završio je Tito sa smijehom koji nije bio u skladu s tim ozbiljnim riječima.

- Željan rada? - omjerio ga je svojim pronicavim okom Puhovec. A Titu je rekao nestrpljivo: - Pa dobro, kad želite, a vi započnite odmah sutra ili, ako hoćete, baš i danas... - A u sebi je pomislio o Titu: - Štreber!

Četvrti dan iza toga dočekala je Regina oca kod objeda s viješću da je u posjetima bio taj novi pristav.

- Pa što veliš o njem? - upita je nehajno Puhovec sjedajući kao obično sa zlovoljom k stolu. Volje za jelo nije imao nikada, a što bi mu i primio želudac, bilo je obično poslije skopčano s mukama.

- A što da rečem? - smiješila se Regina stisnuvši ramenima. - Nespretan je...

- To još nije nikakvo zlo - mislio je otac.

- Nijesam to ni mislila, pogotovo ne mogu se njegove nespretne društvene manire uzeti kao zlo. Naivan je... govori samo o sebi i o svojima... kao da hotimice igra ulogu neiskusnoga djeteta koje visi o materinom skutu...

- Ukratko: dosadan? - prekinuo ju je otac.

- Izrazio je dapače želju da bi rado češće u mojem društvu proboravio - nasmijala se Regina.

- No, no... - smješkao se i Puhovec, ali dalje o Titu nijesu govorili.

Prvi spis što ga je Tito u uredu riješio i donio Puhovcu na potpis, pročitao je Puhovec glasno hmkajući. Zatim je uzeo spis i pružio ga Titu:

- Ovako ne valja, gospodine Dorčiću. Vi u tom još nemate prakse...

Tito se zarumenio:

- Molim, spectabilis...

- Ne, ovako ne valja. Ja nemam vremena da vas upozorim na sve pogreške... Nego, molim vas, otiđite k našemu dnevničaru Vasi Duiću. On radi kod nas već preko dvadeset godina pa je stekao obilnu praksu u takovim stvarima... Otiđite samo k njemu...

Tito se vratio sa spisom u ruci na svoje mjesto, metnuo preda se spis i buljio u nj uzrujano misleći uporno na to da li su ostali činovnici vidjeli da mu je spis što ga je rješavao vraćen. Puhovec veli samo: - Ne valja! - A što ne valja? Zašto ne valja? Da li krivo tumači paragraf na koji se poziva? Ne valja! Lako je reći: - Ne valja! - Ali treba da se i od razloži što ne valja i zašto ne valja! - Nije li i tu tračak kakve zlobe kao kod majora Kopetzkoga?

Bilo mu je neugodno na to misliti. Točno je bio upućen u rodbinske i prijateljske veze Puhovčeve s najuglednijim i najuplivnijim obiteljima u zemlji, pa je već u sebi stvorio odluku da takovomu šefu mora pošto-poto omiljeti...

Ali pred svima nije htio da ide po savjet tomu dnevničaru. Ta svi bi u uredu smjesta o njem govorili da mu dnevničar rješava spise...

Tako je besposleno črčkao perom po papiru dok nijesu istekli uredovni sati. A kad se uredsko osoblje razilazilo, pošao je k dnevničaru Duiću i šapnuo mu brzo:

- Pričekajte me časak, imam vam nešto reći.

Kad su ostali sami, pozvao je Duića naveče u svoj stan na čašu vina...

- Imat ćemo i nešto posla - rekao mu je - ali molim vas ne govorite o tom nikomu... Bog zna kako bi se to tumačilo.

- Što koga briga kamo ja idem! - odlučno je rekao Duić očevidno shvaćajući pravi smisao poziva.

A sutradan bio je Puhovec s rješenjem spisa zadovoljan:

- Eto, tako je bolje... Samo strpljivosti i dobre volje, pa će ići - rekao je Titu s izrazom zadovoljstva koje bodri i oživljuje vjeru u vlastitu snagu.

- Ipak je to drugačiji čovjek nego što je bio Kopetzky pomislio je Tito u sebi potpuno zadovoljan svojim uspjehom. Odsada bi malo koje veče prošlo da Duić ne bi bio Titovim gostom. Zavolio je toga čovjeka koji je s njim rješavao službene spise kao pomoćni kakav stroj. Pri poslu je Duić malo govorio; radio je, a nije se vidjelo da radi on. Ni u kretu, ni u pogledu, ni u kojoj njegovoj primjedbi nije Tito nikada osjetio da je tu Duić nuždan... Kako bi hladnim mehanizmom pročitao spise, umočio pero i počeo pisati, tako bi jednako mehanično postavio pred njega gotovo rješenje i držao se kao da je on bio samo mrtva Titova ruka...

Taj mehanizam, ta samozataja i kao prirođena podređenost Duićeva prijala je Titu. On se malo-pomalo u nju uživio i napokon vjerovao da je on sâm u tom zajedničkom poslu duša, intelekt, a Duić njegova mrtva ruka, stroj koji nefaljeno funkcionira.

I inače mu se sviknuo Duićev karakter. U njega je bilo devetero djece; pio je rado i sigurno polovicu svoga dohotka zapijao, dočim mu je žena s djecom svakojako životarila ali bio je čedan i skroz zadovoljan onim što bi mu Tito za nagradu u ruke utisnuo. On bi doduše to brzo turio u džep, ali bi rekao svaki put:

- Čemu vi to... još nijednu noć nijesam od vas otišao kući trijezan. Vraško je to vaše vino...

- Dobro je to, Duiću - rekao bi mu Tito - tek ne treba da o tom drugi znadu...

- Što se to koga tiče! A dobro je, dašto da je dobro. Kad čovjek ima kod kuće ženu i devet skakavaca, onda je za nj prestala radost života... tek ovaka čašica može da razigra čovjeka pa da zaboraviš brige...

Tako se je med njima dvojicom učvrstio neki vez koji nije bio intiman, ali je bio čvrst jer je dolazio kod obojice od uvjerenja da su jedan drugomu nužni... Duić je poznao sav grad, sve činovnike, ali šutio je kao zid. Samo je o Puhove u govorio rado, dizao ga hvalom do nebesa i ujedno proricao da mu nema duga života.

- A poznate li njegovu kćer? - upitao ga je jednom Tito.

- Reginu? Kako da je ne poznam? To je prava kćerku svoga oca.

- I lijepa... fina djevojka - primijetio je Tito.

- I lijepa i pametna i naobražena... što god hoćete, samo novaca nema. Govori s vama kao što će govoriti naše žene i kćeri, ali osjećate kako sva miriše po pravom gospodstvu. Da sam ja onako mlad čovjek i izučeni jurist!

- Pa što biste vi? - nasmiješio se Tito ali je izvjedljivo gledao u Duića.

- Zaljubio bih se u nju! Ona ne treba da donese mužu novaca. Tko je dobije, dobit će ženu kakvoj nema para nadaleko, a dobit će svetoga Petra za kuma. Ulovite se vi nje... Koliko je tu bilo u nas mladih ljudi, pa nijedan nije umio; svi su se bojali zaljubiti u nju. A u nje nema oholije, ona je čednija djevojka od običnih građanskih kćeri. Svakoga ne bi uzela, to se zna... ali za naobražena i poštena čovjeka bi pošla.

Dva dana iza toga pripovijedala je Regina kod večere ocu a istom veselošću kao što prvi put, da je poslije podne bio u posjetima pristav Dorčić. Došao je upitavši s vratâ s nekom naivnom intimnošću:

- »Ako ne smetam, ja sam tako slobodan.« I zadržao se blizu dva sata ovdje.

- Dakle te je dobro zabavljao? - upitao je otac s nekim zanimanjem.

- Zanimao me je, to ne mogu poreći, jer je za me nešto novo ovaki čovjek... Govori mnogo i nije doista bez smisla što govori, ali ja ne bih umjela ponoviti njegove misli. Kao da nema predmeta u sadržaju njegova govora, jer i sada čujem samo riječi koje nijesam upamtila. Vidi se priprost, dobrodušan čovjek... Bit će, siromah, u sebi dobričina.

- Siromah? Zato što je dobričina? - nasmijao se Puhovec.

I Regina se smiješila prigovarajući ocu:

- Ne treba to tako tumačiti. Kažem ti, ja sama nijesam o njemu načistu.

- No da... ali obično se uzimaju pojmovi »dobričina« i »bedast« kao sinonimi.

- E, tako nijesam mislila...

- Međutim, on nije bedast... dapače pokazuje dosta lukavosti - rekao je Puhovec.

- On lukavosti? - iznenadila se Regina.

- Pustimo to - prekinuo je otac razgovor o Titu. Malo zatim jednom poslije podne najavila je Regini služavka da želi ući g. pristav Dorčić.

- Neka izvoli - rekla je Regina, odložila knjigu i nasmiješila se: - Ovo su već posjeti intimnijih znanaca...

Međutim već je ulazio Tito i govorio pristupajući ceremonioznim korakom:

- Ne znam, gospođice, jesam li smio... Ja sam, ako smijem reći, naviknuo... i... ovdje mi je najugodniji boravak - završio je naglo pocrvenjevši pri tom.

- Molim, gospodine Dorčiću... to je po nas laskavo... Izvolite uzeti mjesto pa pripovijedajte.

- Ja sam vas prekinuo u čitanju - pokaže Tito na rasklopljenu knjigu na stolu.

- Ne smeta...

- Što je gospođica čitala, ako je dozvoljeno znati?

- Vraza... Njegova nježna lirika tako se ugodno podudara s ovim proljetnim životom.

- Doista... doista... I ja sam nekada takove stvari mnogo čitao...

- A sada?

- Sad... Izgubile su za me vrijednost... Molim vas, gospođice, u Beču neprestano ispiti za vratom, a sad sam toliko zaokupljen službenim poslom da mi jedva dostaje nešto vremena za čitanje stručnih djela i stručnih časopisa. Tek glavne stvari mogu da pročitam.

- Poezija bi davala svježosti vašemu duhu... Moj otac, kako kažu, nije loš jurist, pa on uvijek tvrdi da je iz romana velikih pisaca naučio najviše upoznavati ljude i život... Da s njim o tom počnete jednom govoriti, vi biste se divili kako vam on pozna Shakespearea, Dickensa, Scotta, Hugoa, Mickiewicza, Dostojevskoga, Turgenjeva, Goethea i tako dalje. Dok je bio zdraviji, čitali bismo gdjekada zajedno, pa kako bi on dubokim pogledom znao meni otkrivati dušu pisca i njegove ideje. Ja sam u tom pogledu od njega mnogo naučila.

- To je očevidno - polaskao joj je Tito porumenjevši i poprativši onda te riječi smijehom koji nije bio na mjestu.

Zašto se smije? Kako je nespretan! - pomislila je Regina o Titu i nije više imala volje da nastavi započeti razgovor.

Zašto je zašutjela? - upitao se Tito, a bilo mu je milo da se prekine taj razgovor o literaturi. Osjećao se na vrlo skliskom tlu... jedan njezin upit mogao bi da otkrije kako je tuđ i nepoznat ondje gdje se ona slobodno kretala...

Počeo je govoriti sumornim, tužećim se glasom:

- Vi, gospođice, imate oca koji je svojim intelektom genijalan a svojim srcem velik... On je rukovodio vaš uzgoj, on vas je vodio po čarobnom carstvu poezije gdje se malo tko umije isprva s tim snaći... A pomislite mene! Ja sam sin poštenoga ali priprostoga ribara koji ni čitati ne zna; moja je mati u svakom pogledu divna žena, ali opet priprosta žena... oni u me poslali u školu s jedinom nakanom da stečem u životu bolje i uglednije mjesto nego što ga oni zapremaju. I tim su... tako su vjerovali... učinili za me i za moj uzgoj sve što je trebalo da se učini. Bio sam prepušten samomu sebi, a i tko da me vodi? Vidite, gospođice, ne čudite se zato što sam i ja bio u svojim naucima zabavljen, da tako rečem, više praktičnim pitanjima o životu. A bilo je u mene smisla za veliko i uzvišeno... i danas je u mene smisla za to... i ja bih možda bez povrede umio opravdati tim smislom svoj korak ovamo...

- Vi ste vrlo čedni, gospodine Dorčiću - prekinula ga je Regina slušajući sa zanimanjem njegove riječi.

- Nije to čednost... recite radije iskrenost... priznanje... Ja sam ubog u čem ste vi, gospođice, bogati...

- Ne pristaje vam tako govoriti - rekla je Regina kao da izdaleka sabire svoje misli. - Ne držim da mi laskate; vi valjda osjećate da ja nijesam mlada djevojčica... a tko se gradi janjetom, vuci ga pojedu - dodala je osmjehnuvši mu se.

- Sudite mi, gospođice, kako hoćete, ali ja drugačije ne mogu - pogledao joj je u oči poniznim, prosećim pogledom...

Što znači ovo njegovo potčinjavanje? - pitala se Regina. Poćutjela je kao da mu je sav svijet uskratio prijateljstvo i kao da je u njoj prvoj našao nekoga komu smije otvoreno iskazati neku stalnu bol svoje duše... Bila je navikla u svom društvu da muškarac prisvoji aktivnu ulogu pored svega sredovječnoga laskanja ženstvu i onda kad je bila uvjerena da je duševno od njega jača - a ovaj evo s nekom toplom intimnošću hoće da se pokaže slabim... Zar nije moguće da je u takvom priznanju znak jakosti koju skriva? Ali čemu da se skriva? Iz lukavosti? Otac je rekao da je lukav. Možda kao sudac? Ali čemu da bude ovdje pred njom lukav? Možda misli da je u takoj ulozi zanimljiv? Kako bi naobražen muškarac došao na takvu ludu misao? Pa ni lukavost ni takovo utvaranje ne slaže se s toplinom njegovih riječi ni s izražajem intimnoga iskrenoga čuvstvovanja što se žari u njegovim očima. Ovo ga prikazuje simpatičnim, a lukavost i pretvaranje osjetila bi i kod njega s odvratnošću kao vazda u životu...

- Ako vas dobro shvaćam - rekla mu je Regina - vi kanda se ispričavate što ne marite za poeziju... nije li tako?

- Donekle pogađate, gospođice... Ali ne možete reći da se za poeziju ne zanimam... Tu nedavno raspravljalo se u društvu nas pravnika o nekoj raspravi jednoga znamenitoga engleskoga pravnika koji dokazuje da su Dickensovi romani uplivali mnogo na razvoj modernoga engleskoga zakonodaavstva. A Dickens nije bio pravnik, on je intuitivno i neznajućke, dakle nesvjesno, podao engleskim pravnicima gradivo koje su oni prihvatili da ga znanstveno obrade i u praksu uvedu. I ja sam odlučio da ću čitati Dickensa... da ću za njim čitati sve one autore što ste ih izvoljeli maloprije nabrojiti govoreći o svom gospodinu ocu... Ja sam mnogo zanemario, a u sebi osjećam neodoljivu težnju da čitam, neprestano čitam, da počnem nadoknađivati što sam bez svoje krivnji izgubio... Tek pusta sobica neženje, vjerujte, nije za to podesna. Samac čovjek ostaje jednostran, pa bio još kako darovit. Ono ja zovem uspješnim čitanjem kad imate s kime da povedete razgovor o onome što ste čitali, kad se bistre misli a mnogo tamno mjesto osvjetljuje... onako kako ste mi maloprije kazivali o zajedničkom čitanju s vašim gospodinom ocem. A ja imam smisla, imam volje... bilo je doba kad sam i ja pjevao pjesmice... i bog zna...

Naglo je ušutio kao da se prepao svojih posljednjih riječi.

- To je zanimljivo - veselo ga je zatekla Regina. - Dakle pjesnik?

- Bio, gospođice, bio. Proza života ugasila je taj plamen - dodao je s uzdahom.

Regina ga je gledala pronicavim okom i smiješeći se:

- Meni se sve čini, gospodine Dorčiću, da vaša prošlost krije neki veliki roman...

- Nipošto... Ja bih vam priznao: Jest, kad bi bilo tako.

- Navelo me je na tu misao vaše ponekud tajanstveno držanje, a onda to doba vašega pjesnikovanja... No onda ste bili doista zaljubljeni - dodala je življe pogledavši mu u oči.

- Nikada, gospođice.

- Nikada?

- Nikada.

- Onda je to što drugo. Jer kažu da zaljubljeni mladi ljudi pjevaju pjesme ako i nijesu pjesnici.

- Kad bi to bilo, onda bih ja morao možda sada pjevati... - Zarumenio se, ali onda popratio svoje riječi onim svojim nerazložnim smijehom. No smeo se i očevidno nije znao kamo da pogleda.

Regina ga je pogledala svojim pronicavim očima i osjetila neko osebujno zadovoljstvo od toga što se smeo i rumenio pred njom od svojih riječi.

- U te tajne vašega srca neću da diram - rekla mu je - jer svatko hoće da mu se tajne štede i poštivaju.

- I kako je teško mnogi put otkriti tajnu, pa i onda kad bi ona htjela silom da provali iz duše! - uzdahnuo je Tito.

Glas ga je izdavao, a znoj mu se prosuo po čelu.

- Siromah - pomislila je Regina, a onda mu rekla šaljivo: - Meni se sve čini da vi negdje i sada potajno pišete pjesmice.

Nasmijao se - laskalo mu je što je Regina tako o njemu slila.

- Ne, gospođice... Pjesme pjevaju mladi, nezreli, da se ako izrazim, zaljubljenici koji ne misle ozbiljno na cilj svoje ljubavi.

- Mislim da to pravilo neće uvijek stajati... A vi? Zar nijeste mladi?

- No da, star nijesam. Ali sam izvan onih godina kad se o ljubavi samo pjeva. Ja se približujem muževnim godinama, a kad se u takvoj dobi osjeti ljubav, onda...

- No onda?

- Onda ili pred žrtvenik... ili zakopati zauvijek nadu da bi se ljubav mogla još jednom roditi ovako snažno i neodoljivo...

I opet su podrhtavale njegove riječi... učinio joj se ne samo ljepši već i vredniji s čuvstvom ljudskoga srca upisanim u rumenom licu pod upoćenom kosom, u drhtavom, nesigurnom glasu i u kratkom, vrućem dahu kao da se umorio savlađujući u sebi provalu toga čuvstva...

- Čudan je to čovjek - mislila je o njem - i zagonetan i ne bez simpatije. - Razgovor s njime činio joj se kao zanimljiv roman iz života ljudi koje ne poznamo.

Uto je došao kući Puhovec i porukovao se s Titom rekavši: - Drago mi je...

- Ti svoga gosta držiš pri praznom stolu, to nije po hrvatskom običaju - prigovorio je Regini. - Neka donesu čašu vina.

Tito se opro:

- Za me nipošto, spectabilis. U ovo doba ne pijem vina, a ja sam uopće slab vinopija. Pri obroku ispijem čašu vina.

- Nu, nu - prekinuo ga je Puhovec. - Kakvi ste vi to današnji mladi ljudi s nekim načelima i pravilima za život kojih mi nijesmo poznali. Kad sam bio u vašoj dobi, znao sam pravo zabavljati gospođice istom onda pošto bih ispio Čeha, Leha i Meha.^[1]

Poslije večere čekao je Tito po navadi na dnevničara Duića, a dotle se ponovno vraćao mišlju na današnji posjet. Pri tom se sam sobom smješkao - bio je zadovoljan. Ćutio je kako je polutajanstvenim govorom o sebi pobudio u Regini zanimanje... Kako je u njezinim očima i u njezinim riječima osjećao neku simpatiju za sebe... pa kako mu je dobro došla ona napomena o Dickensu što ju je nedavno ulovio u razgovoru drugoga pristava i jednoga prislušnika u uredu.

I što je dalje o tom razmišljao, sve mu se jasnije i uvjerljivije prikazivala činjenica da je udario pravim putem koji vodi k pobjedi. U sebi je osjećao dovoljno snage i nekoga posebnoga talenta da pred Reginom provede dokraja ulogu one tajanstvenosti kojom je sebe obavio. Ćutio je i to kako je za nj nužno da pred njom ne izađe iz te uloge... Svjesno nije nikada ni sam pred sobom priznavao duševnu premoć svojih kolega u uredu. Tome je na putu bila i njegova taština i njegova niska inteligencija. Ali u dubini duše osjećao je nuždu da treba vanjske pomoći ako hoće da dođe do cilja kojemu drugi idu stalnim i mirnim korakom vođeni svojim sposobnostima i znanjem. Tome osjećaju nije nikada dozvolio da se jasno pojavi u svjetlu svijesti - ni pred samim sobom...

Isprva se bojao susretanja s Puhovcem. Nije mogao a da ne osjeti u njega bistar i pronicav pogled stručnjaka pred kojim se ne da zabašuriti ništa. Bojao se njegove naobrazbe, njegovoga duha, zato mu je bilo u njegovoj blizini tjeskobno i nesnošljivo. Mislio je da bi Puhovec svaki čas mogao zapodjeti razgovor koji će pored svih položenih ispita u Beču otkriti siromaštvo njegovoga znanja. Od takve misli hvatao ga je strah; borio se u sebi s nekim mukama kao da ima goloruk izaći na megdan junaku naoružanu do zuba. Ali taj se strah pokazao neosnovan. Puhovec je u posljednje vrijeme bio obataljen svojom bolešću i za sve apatičan. Pošto su mu liječnici ozbiljno savjetovali da pođe potražiti savjeta u Beč, bio je uvjeren da njegovoj bolesti nema pomoći. Apatija je bila tolika da je pored svega ozbiljnoga nukanja liječnika odgađao mjesec za mjesecom put u Beč. Kao da je za sebe prestao vjerovati u onu činjenicu da je liječnik nemoćan ako se ne traži njegova pomoć za dobe. I bojao se Beča. Bojao se čuti iz usta stručnjaka ono što je na sebi osjećao: da je pomoć prekasna... i da se može još jedino pokušati operaterskim nožem...

Puhovec je dolazio u ured, ali je malo utjecao u uredovanje. Svaki spis što bi ga Tito riješio s pomoću dnevničara Duića, primio bi s primjedbom:

- No... dobro je tako...

Sve je to prolazilo Titovom glavom, računao je i stvarao osnove što bi se u tim prilikama dalo izbiti za sebe... A iz toga računanja rodila se zaključna misao:

Trebao bi da dobije Reginu za ženu prije Puhovčeve smrti, a poslije njegove smrti nastupio bi s pomoću Regininih rođaka i prijateljâ kuće mjesto svoga tasta... S vremenom išao bi dalje i pojavio se najednom u Zagrebu najprije kao magnificus, pa s vremenom - e, bog zna! - i kao illustrissimus...

Ta ga je misao ponijela, bila je sjajna, ali ne teško provediva. - Zašto da tako i ne bude? - pitao se mirno osjećajući u sebi neko pravo da se njegova budućnost ovako razvije. A to je pravo osnivao na uvjerenju da drugi ili nemaju sposobnosti da nađu ovaj put k budućnosti, ili nemaju u sebi smjelosti da njime udare.

U tom raspoloženju napisao je ono pismo i javio onu prvi put polunejasnu vijest: »Doskora bih vas mogao iznenadni jednom ugodnom novošću...«

Starci će bez sumnje pogoditi kamo on to smjera. Kako će se diviti njegovoj dosjetljivosti... kako će sa zanimanjem nagađati večer na večer u dugim razgovorima: - Iz kakve se kuće ženi? Je li djevojka bogata? Je li ugledna roda? - I kako će ozbiljno i važno jedno drugo upućivati: - Ta znaš da on neće uzeti istom kakvu... bit će tu drugačije gospodstvo nego što mi i slutimo...

- Recite mi otvoreno, Vaso - upitao je Duića kad su već obadvojica bili razigrani vinom - što vi sudite: Bi li htjela Puhovčeva kći mene uzeti?

Duić se nasmiješio:

- A zašto da vas ne uzme? Ona je doduše fina i naobražena djevojka... ali je prešla godine... Mladost odlazi, a što se udaje tiče, sve su vam ženske jednake: Drže da je sramota ostati djevojkom. A što bi npr. onoj mojoj kukavici falilo da je ostala kod kuće djevojka? Polaskati joj treba jer su sve one tašte... Nijesu sve skroz jednake, treba da pogodite... a vi ćete to znati. Da nju dobijete, na, ovako... - grabio je obadvjema šakama pred sobom.

- Vaso, vi biste meni mogli pomoći... - tiše je rekao Tito i položio svoju ruku na Duićevu.

- Ja? Pa ako mogu, zašto da vam ne pomognem?

- Vi dolazite češće u Puhovčevu kuću?

- Gotovo svaki dan me šef po što pošalje.

- I govorite s Reginom?

- Svaki put... Ja sam je vodio u školu kad je bila ov'lička - pokazao je rukom iznad poda.

- Dete vi... onako kad vidite zgodu... vi ste razborit i talentiran čovjek... dete vi njoj onako izdaleka počnite natucati kako sam se ja... to jest kako se netko u nju zaljubio...

- Pa zašto ne? - stisnuo je Duić ramena.

- Ali to mora biti oprezno... Nije ona, kako ono rekoste, svakidašnja djevojka... Tek ja se uzdajem u vašu spretnost... Jer vidite, Vaso, govorit ću s vama kao s bratom, ja sam se u tu djevojku smrtno zaljubio... Kao da sam očaran pošto sam se s njom upoznao... Volio bih da je siromašna i neugledna roda, da nema nigdje ništa i nigdje nikoga, da je uzvisim.

- Pustite vi neka to stoji - nestrpljivo ga prekinuo Duić - bolje ovako... Ako vi nju dobijete, puna šaka brade: Neće vam se pitati za godine službe.

- A do ljubavi ne držite ništa, Vaso?

- A, što je meni do ljubavi... zaboravio sam ja na to... Njih devetero na vratu i žena deseta... to je meni dala ljubav... Ovako čaša vina i pametan razgovor, to je za me... A gdje ljubav! - završio je smijući se i digne čašu da se kucne s Titom.

O ponoći su se rastajali omamljeni obojica vinom.

- Vaso - opomenuo ga je Tito - vi ćete znati da šutite o čem smo govorili?

- A gdje bih ja bio, moj gospodine, da me nije život naučio šutjeti? - smijao se Duić.

- Ni za naše večernje društvo ne treba da se zna... ni ženi svojoj ne treba o tom govoriti...

Duić se smijao:

- Moja žena ne pita nikada: »Gdje si se napio?« Ona samo pita nijesam li se za svoj novac ili na vjeru napio... Drugo me ne pita.

Par dana za tim morao je Puhovec ostati poradi svoje bolesti nekoliko dana u krevetu. Jednom kod večernjega posjeta, pošto su riješili neki spis, pokazao je Tito čisto prepisan spis Duiću:

- Pročitajte!

- Dobro je - vraćao mu je Duić spis pošto ga je pročitao.

- Nijeste, Vaso, ništa opazili?

- Što da opazim?

- Pogledajte bolje dno spisa.

Duić je gledao, a onda se nasmijao i čitao glasno:

- U Senju dne... Kako ste se to zabunili?

- Vaso, hotimice. Vi ćete sutra taj spis ovakav kakav je odnijeti Puhovcu na potpis. Njegovom oku neće ova moja zabuna izmaknuti.

- A što bi izmaknulo njegovom oku! - kliknuo je Duić.

- Vratit će vam spis, a vi ga pokažite Regini: »Evo, gospođice, što se događa zaljubljenim ljudima...«

Sutradan izvijestio je Duić Tita:

- Pokazao sam joj: »Evo, gospođice, što se događa zaljubljenim ljudima. Zaljubljene ženske presole juhu, a zaljubljeni pristavi zaborave u kojem su mjestu.« »Zar je vaš pristav zaljubljen?« upita me Regina. »Eh! Vi to ne znate!« pogledao sam joj u oči. Časak je šutjela i odmah okrenula razgovor drugamo: »Vaso«, rekla mi je, »liječnici šalju oca u Beč, i on kao da se ovaj put sklonio da ih posluša. Ali sad sam u brizi kako će on sâm ovako bolestan i slab putovati. Neće ni da čuje o tom da ga pratim. Ja sam pomislila na vas... Biste li vi htjeli s njim u Beč?« »A zašto ne?« rekoh. »Pa dobro, Vaso. O tom ćemo još govoriti... Vi poznate očevu ćud, on ima u vas povjerenja, zato ne znam tko bi bio zgodniji od vas da ga prati.«

- A o onom nijeste dalje govorili? - nestrpljivo je upitao Tito.

- ... Nijesmo... To je ženska kojoj ja čitam iz očiju što ne bi htjela... A gdje bi Regina Puhovčeva htjela da govori sa mnom o ljubavi! Ponosna je ona, gospodine moj.

Da nijesam bio neoprezan s tom fingiranom zabunom? - zamislio se Tito. Ali poslije podne pošao je k Puhovcu u posjet. Bio je siguran da će umjeti da se snađe u ulozi čovjeka koji ne može da sluti što se o njem usudio dnevničar govoriti Regini. - Ona treba da dođe do uvjerenja da ljudi opažaju promjenu što se sa mnom zbiva pošto sam nju upoznao... a mogu li ja što za to?

Kad je služavka najavila Titov posjet, upravo se spremala Regina da sjedne za glasovir. Otac ju je molio da mu igra koju Mozartovu sonatu. Ležao je u susjednoj sobi, osjećao opet veliku polakšicu i poželio da sluša laku, melodioznu i naivno dražesnu Mozartovu glazbu.

- Neka izvoli unići - rekla je Regina služavci, ali na licu joj je ostao izražaj zlovolje. Dnevničar Vaso Duić govorio joj je u dva-tri navrata o tom da je pristav Dorčić zaljubljen, a jutros je nekud sigurnije osjetila da se to nje tiče. I u isti čas javilo se u nje suprotno čuvstvo prema Titu. Bio joj je zanimljiv na svoj način i simpatičan sa svojim čudnim, zagonetnim držanjem i razgovorom. Činio joj se često kao veliko, skroz naivno dijete koje svojim znanjem ipak potpuno ispunja mjesto u javnom životu. Držala ga je talentiranim čovjekom koji se ne može koristiti svojim talentom, pravim kontrastom ljudima koji nemaju ni izdaleka njegovoga znanja ni talenta, ali su vješti da skupo i bučno prodaju tu malenkost. Držala ga je skroz-naskroz iskrenim čovjekom koji nikada ne pokušava da bilo koju svoju slabu stranu pokrije lažju. Zato joj je njegovo društvo bilo ugodno, ali ta simpatija bila je potpuno ravna simpatiji ljudi istoga spola. Kakvo drugo čuvstvo nije mogao Tito u nje razbuditi. Nije mogla ni doći na tu misao da njegove tajanstvene ili dvolične riječi o ljubavi protegne na sebe. Prije ga je u tom mogla osjećati kao svoga mlađega brata koji se još stidi da u takovoj nevolji jasnom izjavom zaište od svoje starije sestre savjeta...

A kad je jutros razabrala iz riječi Vase Duića da se po svoj prilici nje tiče ono Titovo poluuzdisanje i ono kao u mističnom svijetu gledanje neke sreće, nekih neispunjenih uvjeta da se »čovjek« dovine te sreće, činilo joj se u prvi mah da bi sad teško podnijela Titovu blizinu. Poznanstvo s njime od par mjeseci najednom joj se ukazalo kao velika, promišljena laž kojom je umio da je vješto zavarava. - A je li on takav? - upitala se više puta tečajem dana. I sve više ustaljivalo se u nje uvjerenje da je tolika laž u tako priprostoga, skroz naivnoga čovjeka nemoguća. Za tako što htjelo bi se diplomata, a Dorčić očito nije diplomat. Pa kad bi... kad bi najposlije on doista osjećao takovo čuvstvo prema njoj, zar bi to najprije otkrio svome dnevničaru? Kakav bio da bio, ali u njega ima bez sumnje toliko uviđavnosti inteligentnoga čovjeka da bi time uvrijedio djevojku ikoliko finijega osjećaja. - Ako sam mu simpatična, a to doista jesam, on je možda to gdjegod pripadice spomenuo, ili su ljudi tako tumačili njegove posjete, a Duić u svom alkoholizmu misli da će mi polaskati ako jasnije formulira preda mnom što raznosi gradom fama...

I Tito je izlazio pred njom pomalo očišćen, ali ipak je osjetila neprijatno čuvstvo kad je služavka najavila njegov posjet. Još nije bio u njezinoj duši potpuno izbrisan dojam jutrošnjega razgovora s Duićem, osobito one nepromišljene izjave: »Vi to ne znate!« - pri čem je neugodno i prosto, gotovo porugljivo izbuljio u nju svoje nabreknute oči. Svladala se i odmah mu stala govoriti o tom da prati oca u Beč, jer zaista nije mogla da se dosjeti koga drugoga komu bi na dalekom putovanju povjerila brigu oko oca. Njezinu pomoć odbio je otac s takovom odlučnošću da mu se nije usudila više o tom govoriti.

Kad je ušao Tito, ponudila mu je - ne pruživši mu ruke - mjesto i pokazala na otvorena vrata susjedne sobe rekavši tiho:

- Otac hoće da mu igram... Vi nećete zamjeriti...

- Molim - klanjao se Tito a krv mu je jurila u glavu.

- Ni ruke mi nije pružila... - mislio je - uvrijedila se, ili je pijani Duić nespretno izveo svoju namisao... Bog zna što je on njoj govorio...

Slatki i nježni zvuči Mozartovih harmonija strujili su po sobi ispunjujući je radosnim osjećajem spokojne duše koja ima snage da sa svijetlim optimizmom poima svijet i oslađuje njime vlastiti život. Kroz otvorene prozore strujio je u sobu ponešto rashlađen zrak i ugodno svjetlo gubećega se dana. Iz susjedne sobe dolazio je vonj medicinâ, znak da je tamo bolesnik. Ali melodije glasovira razilazile su se po sobi kao radosni vjesnici koji bodre srce glasom pobjede nad minulom opasnom bolešću što je sapinjala ukućane strahom za život miloga bolesnika.

Glasovir je umuknuo, a Puhovec je zamolio kćer:

- Regino, molim te daj scherzo još jednom. Ti umiješ tako fino istaknuti dražest glavnoga motiva...

Tito se otkinuo od svojih misli. Zvuči glasovira udarali su mu monotono u uho bez razumijevanja i osjećanja, a sad je rekao tiho:

- Divno, gospođice, doista divno...

Regina je ponovila scherzo.

- Ne preostaje drugo - zaključio je u sebi za toga Tito: - Treba da se učinim skroz nevješt svemu, a da me Regina što upita, valja da se oborim na Duića: »čemu da tajim, gospođice, ja sam po više puta očitovao pred raznim ljudima svoje simpatije spram vas i s razlogom govorio udivljeno o svemu što se tiče vaše duševne ili tjelesne ljepote. Ali da će se o tom... uostalom, gospođice, Duić je neubrojiv alkoholist, on je u svojoj smućenosti bez sumnje računao na to da će vam polaskati...« I tako dalje - zadovoljno je u sebi zaključio Tito.

Dašto da mu Regina nije mogla dati prilike da dođe do takove izjave, kao što je želio.

- Zar je g. Dorčić tu? - upitao je Puhovec iz svoje sobe.

- Na službu, spectabilis - odvratio je Tito.

- Pa izvolite ovamo...

Pošao je k Puhovcu, a Regina se ispričala poslom i izišla iz sobe.

Puhovec je bio dobre volje.

- Opet sam prevario liječnika - rekao bi šaljivo Titu.

U ovakav svijetli optimizam dizao bi se najednom iz mrtve apatije: s osjećajem zdravlja naglo bi se i posve promijenila u njemu slika svijeta i života.

Prisilio je Tita da pije čašu vina, i poželio da mu pripovijeda štogod o svom ribarskom životu:

- Vi to umijete - rekao je ugodno razigran - slikovito i zanimljivo prikazati kako se love ti vaši morski pauci i škorpioni.

Okasno uveče oprostio se Tito s Puhovcem i s Reginom. Na odlasku niti ga je sprovela do vrata, niti mu pružila ruku.

- Nijesu li moje nespretno bačene karte krive da je danas bila neobično hladna? - pitao se zabrinuto Tito odlazeći od Puhovca.

- Vaso - rekao je te večeri Duiću - mi sve moramo ispraviti... Nije to djevojka kao što su druge. Ne preostaje nego da grijeh uzmete na se, a mene treba da mudrim načinom prikažete kao žrtvu. Vama to ne može škoditi... Vi to morate urediti kao da ja ništa ne znam o tom što ste vi u pogledu moje zaljubljenosti govorili Regini. Sve ste vi to uradili na svoju ruku... o ljubavi ja s vama nijesam nikada govorio, tek vi sami tako sudite po tome što ja nju slavim...

- Pa dobro, nije to meni teško - prihvatio je Duić.

- Tek mudro, Vaso! Nije to obična djevojka; treba da dobro promislite što ćete pred njom reći i kako ćete joj reći.

- Očeva je ono kći! - kliknuo je Vaso.

- Ne treba se nagliti... neka prođe i mjesec dana... Ne smije ona ni o čemu sumnjati... Ja njoj nijesam mrzak... a nijesam umio biti strpljiv, jer ljubav ne pozna te riječi... Ja znam što sam pogriješio. Pogriješio sam što smo mi ono jako udesili kao da sam ja vama govorio o svojoj ljubavi... Nju je to uvrijedilo... možda baš nije uvrijedilo, ali vidim po svem da joj nije milo. Druga to ne bi tako primila, ali...

- Regina! - uletio mu je u riječ Duić. - Svejedno, pustite vi to meni. Veliki je ona filozof, ali je ženska...

- Ako vi to, Vaso, izvedete, kako treba, doći će dvostruka pošiljka od moga oca.

- Čast! - osmjehnulo se Duiću lice. - Ne treba za to plaće, čovjek čovjeku pomogne iz prijateljstva... gdje može i kad je za dobru stvar.

Nekoliko dana iza toga pristupio je u uredu Duić k Titu i prišapnuo mu:

- Sve je u redu. Večeras ću doći ranije, jer znam da ćete biti nestrpljivi.

U to je vrijeme Tito rjeđe posjećivao Puhovčevu kuću. Nije mogao a da ne opazi da Regina u druženju s njime nije više onako slobodna, da je ponekud opreznija i kao da mu daje gdjekada osjećati gospodstvo svoga stališa... Te neugodno pomršene niti njihovoga druženja nije mogao da naglo presiječe kakvom zgodnom izjavom. A o čem da se i izjavi kad je morao da ustraje u ulozi nevještoga onome što je o njem Duić govorio Regini? Sad mu se činilo najpriličnije da se ne pokaže nametljivcem... treba da istakne svoj muški ponos... treba da joj u razgovoru kakvom frazom dade samo naslutiti sakrivenu bol svoje duše, a onda će bez sumnje biti njegova pobjeda ako Duić bude umio vješto izvesti svoju ulogu... Ona će osjetiti nepravdu što ga je hladnim susretanjem kažnjavala potpuno nekriva poradi same nespretnosti alkoholika Duića... Kako bi porastao pred njom dignuvši se naglo u svjetlo jakoga karaktera koji je umio da mirno trpi tu nepravdu! Kako bi ga to približilo tješnje Regini...

S velikom nestrpljivošću dočekao je Duića koji je došao mnogo ranije i bio je posve trijezan.

Kad je oko podneva donio Duić Puhovcu u stan neke spise, ponudila ga je Regina čašicom rakije. Ispio je dvije čašice šuteći akoprem je Regina pokazivala veselu ćud i upitala ga što mu rade kod kuće »skakavci«. A onda mu je rekla pogledavši ga s nekim toplim suučešćem:

- I vi ste, Vaso, ovo nekoliko dana neobično zamišljeni Prije ste se vazda znali nečemu nasmijati, a sad kao da vas je stiglo nešto neugodno... Oprostite što se miješam u vaše stvari, ali ja vas poznam, vidim vam na licu neku skrb... Što je to s vama. Vaso?

- Kad ste već opazili da me nešto tišti, a ja ću vam reći! Počinio sam neku ludoriju, a sad ne znam kako da je ispravim.

- Nije to valjda tako velika stvar, Vaso, da se ne bi dala ispraviti.

Nije za drugoga, a jest za onoga koga se tiče. A hoće li se ispraviti, što ja znam? - Ušutio je i polako digao ruku, koja se tresla, prema Regini: - O vama to ovisi, gospođice.

- Ne razumijem vas. Ali sad morate govoriti, Vaso.

- Moram, dašto moram... Sjećat ćete se vi, gospođice da sam ja vama jednom u šali govorio kako se pristav Dorčić u vas...

- Vaso, takve razgovore ja ne slušam rado, ozbiljno vam kažem, neću da mi takvo što govorite.

U izražaju njezinoga lica s finom bijelom i još svježom puti odrazio se jasno prosvjed duše od nagle neugodne poćuti što su je izazvale Duićeve riječi.

- To i jest ono, gospođice... Vi nećete o tom da govorim: Dorčić se oborio na me, a ni meni nije milo priznati da sam izmislio nešto, pa u svojoj benastoj glavi držao: »Ovo će poradovati gospođicu Reginu.«

- Meni nije sasma jasno, Vaso, što vi govorite.

- S vašom dozvolom ja ću vam sve razjasniti... bit ću onda mirniji i lakši kao pobožno čeljade kad ispovjedi svećeniku svoje grijehe. Eto, prekojuče donio sam gospodinu Dorčiću u stan neki službeni spis. On bi meni u takvoj zgodi vazda ponudio čašu vina i upitao me za zdravlje i... ovako poput vas... što mi rade kod kuće »skakavci«. A prekjuče zaskočio me kao pravi kriminalist iznenada pitanjem: »Vaso! Vi ste morali govoriti nešto o meni gospođici kćerci našega šefa. Priznajte mi odmah bez otezanja: Jeste li?« Nijesam se snašao u prvi čas, a što da mu i tajim, pomislio sam. Ako sam se našalio, što je u tom zlo? Zato sam mu priznao: »Rekao sam gospođici to i to...« »A kako ste vi smjeli tako što o meni govoriti? Kako ste došli na takvu misao?« Ja sam postao smjeliji: »A kako da ne dođem na takvu misao? Toliko ste je puta slavili i njezinu ljepotu i njezinu pamet i njezinu naobrazbu i njezinu finu ljubežljivost... i što ja znam što nijeste slavili. A ja... nu, pa što sam učinio zlo?« »Vaso«, rekao mi je, »ja nijesam držao da ste vi takova baba... Dugo sam tražio gdje bi mogao biti razlog nečemu što ja vama neću kazati... i nigdje nijesam nalazio razloga dok nijesam pomislio: »Da nije taj Duić gospođici Regini nespretno prikazao moje udivljenje...« I gle, nijesam se prevario. Vi ste počinili veliku glupost i meni pribavili neprilike o kojima ja vama neću da govorim. Držao sam vas drugim čovjekom...« Sad su dva dana tome, a mene muči njegov prigovor jer nijesam ugodio ni vama ni njemu. Što mi priprosti ljudi znamo! Kad sam ja svojoj sadašnjoj ženi bio poručio da bih je rado uzeo za ženu, dočekala je poruku kao anđela s nebesa... A ja po pijem gdjekada uveče čašu vina, pa sam i sutra ujutro od njega omamljen... U službi neću pogriješiti, a nijesam ja baš ni drugačije kakvi brbljavac, nego onaj put... e, neću ja više da o tom govorim.

Regina je slušala zamišljeno Duićevo kazivanje bacivši ispitujući pronicav pogled gdjekada na Duića.

- Ubogi vrag! - pomislila je o njem sažaljujući ga u skrušenoj ulozi pokajnika, a kad je spomenuo poruku o svojoj ženidbi, morala se nasmijati. - Ludorija! - mislila je poslije o tom kad joj se vraćao u pamet snuždeni Duić sa svojom ispovijeđu, ali nije bila prema toj ispovijedi ravnodušna. Tito je dolazio neprestano pred njezine oči, i činili joj se kao da je gledala na njemu toliko puta u ova posljednja dva tjedna upit njegove duše koji nije do danas razumjela: »Što sam ja skrivio toj djevojci?« I stala je osjećati kao da joj sudbinu počinju zapletati nevidljive niti oko pojave pristava Tita Dorčića... Osjećaj nije bio ugodan, odbijala ga je od sebe, ali opet kao da nije bilo u nje snage da trga te tanke, nevidljive niti...

1. Čeh, Leh i Meh - veća čaša, pokal ili tri spojena vrčića, tzv. bilikum (obično je sadržavao do tričetvrt litre)